Friday, March 29, 2024

ZADNJE OBJAVE

Tko sam bez tebe?

Poštar bez adrese? Pilot bez stjuardese?

Opustite se, ovo nije tekst o Borisu Novkoviću, o njemu ćemo nekom drugom prilikom. Ovdje želim pričati o najpoznatijem košarkaškom plesnom paru – Chrisu Paulu i DeAndreu Jordanu. Već skoro šest godina njihova pick-and-roll rutina predstavlja kičmu Los Angelesovog napada, a ujedno i jedno od najpotentnijih oružja u cijeloj ligi. U pet zajedničkih sezona, samo su jednom bili ispod četvrtog mjesta po napadačkoj učinkovitosti, a to je bilo lani kad je Blake Griffin propustio pola sezone.

Iako je za tango potrebno dvoje, izuzetno se teško oteti dojmu da većina zasluga za uspjehe Clippersa pripada Paulu. Jordan je lani izabran u prvu All-NBA petorku čime je praktički proglašen za najboljeg centra lige, ali ta titula djeluje prilično neadekvatno. DeAndre jeste savršen komplement Chrisu jer postavlja odlične blokove, znalački se odmotava prema obruču i uvijek je spreman uhvatiti dodavanje i potom zakucati. Međutim, bi li bio toliko efektivan da igra s nekim drugim razigravačem?

U pokušaju da odgovorim na to pitanje, zaronio sam u more naprednih statistika i on/off brojki koje su, ispostavilo se, potvrdile moju slutnju. U situacijama kada Jordan igra bez Paula, njegova produktivnost značajno opada:

Uzorak od 770 minuta nije malen pa ove podatke možemo smatrati mjerodavnima.

Počnimo s napadom, gdje je određeni pad u učinkovitosti bio i očekivan. Kao što smo mogli zaključiti i običnim eye-testom, kombinacija Paul-Jordan je nerješiva zagonetka NBA obranama; ovaj suludo visoki napadački rejting je rezultat neprebrojivih laganih zakucavanja i polaganja koje Jordan dobiva na tacni od svog kompanjona. Čovjek koji je visok 211 centimetara, te je pritom izrazito skočan i ima velike šake kojima lako iskontrolira loptu ne bi trebao imati nikakvih problema sa završavanjem oko obruča, i to je slučaj i s Jordanom. Kada primi loptu u naletu prema košu, nema tog stvorenja koje će ga zaustaviti, a jedna brojka koja to lijepo sažima je 1,53 – toliko poena po posjedu Jordan postiže u svim pick-and-roll akcijama koje završi i po tome je najbolji u ligi[1].

Ako bismo ga posmatrali isključivo kroz tu prizmu, onda bismo bez dvojbi mogli konstatirati da se zbilja radi o dominantnom centru. Međutim, čim Paul napusti parket kako bi došao do daha, Jordan pada na razinu prosječnih visokih napadača poput Codyja Zellera (108,1) i Gorguija Dienga (108,1) i postaje mu sve teže pozicionirati se i dolaziti u prilike za koš. Rejting od 108,6 je daleko od lošeg, ali teško da bi Clippersi bili u vrhu Zapada s takvim napadačem na petici.

Istina, nema u ovoj momčadi mnogo dobrih pick-and-roll kreatora pored Paula, tek Jamal Crawford i Austin Rivers koji su tu kako bi se pregrmjelo 15-ak minuta svaku večer; ali ako je Jordanu neophodan elitni razigravač kako bi bio koristan, kako onda njega možemo nazivati elitnim napadačkim centrom? Ne možemo. Pogotovo ako uzmemo u obzir i ostale aspekte koje jedan visoki igrač treba donijeti u ofanzivi. O šuterskom dometu nema smisla ni pričati, jer Jordan ne može pogoditi ni polovinu svojih slobodnjaka, pa možete misliti što bi se događalo da počne gađati trice

Kao validna opcija preostaje jedino post-up igra, ali ni tu DeAndre ni briljira. Cijelu karijeru se oslanjao na svoje izvanredne atletske sposobnosti pa mu nije ni palo na pamet da naročito radi na svojoj leđnoj tehnici. Činjenica je da igra leđima polako zastarjeva pa se to donekle se i može razumjeti, ali ovih 0,83 poena po posjedu koliko donosi iz post-upa su sramotno niski. Ispred njega je čak 55 igrača[2], među kojima i mnogo krila i bekova, što nije nimalo dobar pokazatelj.

Još jedan podatak koji mu ne ide u prilog je njegova nemogućnost da kreira za svoje suigrače. Njegov AST% iznosi 5,2% što je mizerija i za jednu peticu. Naravno, od centra se ne očekuje da razigrava i kontrolira napad – nije svatko Nikola Jokić – ali određeni osjećaj za tijek igre je poželjan. Zamislite, recimo, koliko bi se Jordanova igra otvorila da tu i tamo prilikom rollanja podvali pas za šutera u korner ili nekom cutteru duž čeone linije. Griffin je izvrstan u napadanju iz drugog plana i uvjeren sam da bi profitirao od par Jordanovih dodavanja. Obrane bi morale imati i to u vidu, što bi mu, pak, otvorilo još više prostora u reketu.

Hajde da mu oprostimo napadačke limite. DeAndre Jordan je i dalje elitan defanzivac, zar ne? Otkud onda ovakav drastičan pad u obrambenom rejtingu kada Paul sjedne na klupu?

Startna petorka Clippersa više nije defanzivna sila kao nekoć, ali su još uvijek dovoljno dobri da, uz tradiocionalno dobar napad, budu u izrazitom plusu. Paul i Jordan su i na tom kraju glavni oslonac Doca Riversa, a dubljim izučavanjem se nazire uzorak sličan onom s drugog kraja parketa: bez Paula to uglavnom pada u vodu.

Jordanova reputacija elitnog zaštitnika obruča je na kušnji kada njegov plej sjedi na klupi, a kako je CP3 ove sezone često bio na bolovanju[3], DJ-eve obrambene brojke su doživjele određeni pad. Bilježi tek 1,7 blokada po utakmici, što je najniže još od sezone 2012/13 kada je imao 1,4, ali je tada igrao prosječno sedam minuta manje nego ove godine. Čak i napredne brojke to potvrđuju: ove godine protivnici realiziraju 48,9% svojih pokušaja na obruču protiv njega, a lani je to bilo puno manje – čak 46,4%.

Kakve to veze ima s Paulom? Svakakve: on je već dugi niz godina jedan od najboljih kradljivaca lopte u ligi[4], i bez konkretnog uzimanja lopti svojeručno, Paulova upornost i odlično kretanje tjeraju protivničke bekove na greške ili na teška dodavanja koja njegovi suigrači potom mogu presjeći. Točno je da je zaštita obruča temelj svake dobre obrane, ali ne zaboravimo da zaštita obruča ne počinje na samom obruču, nego izvan reketa. Ako ne dopustite protivniku da se ušeta u sredinu, napravili ste pola posla i olakšali život svome centru. To je ono što Chris Paul radi najbolje: olakšava život svojim suigračima, a očigledno nikome više nego Jordanu.

Često kritiziramo Doca Riversa da loše rotira i govorimo kako bi trebao malo više razdvojiti svoje startere, ali pitanje je koliko bi korisnoga time dobio ako bi Jordan bez Paula postao tek prosječan igrač. Možda je to skužio i sam DJ pa se zato prije dvije godine predomislio oko svog odlaska u Dallas. Mislite li da bi izborio svoj prvi All-Star nastup da je za razigravača imao Yogija Ferrella[5]?

[1] U obzir uzeti samo igrači koji su odigrali makar 30 utakmica, te prosječno po utakmici bilježe barem dva posjeda kao roller.

[2] Igrači koji su odigrali makar 30 utakmica, te bilježe makar jedan post-up po utakmici. Granica je tako niska jer i sam Jordan ima prosjek od 1,7.

[3] Chris Paul je u ovoj sezoni propustio 21 utakmicu, a njegova momčad je u tim okršajima imala omjer 8-13.

[4] Štaviše, predvodio je ligu u toj statističkoj kategoriji ukupno šest puta u karijeri.

[5] No disrespect! Yogi je zakon.

Latest Posts

NE PROPUSTITE