Već nekoliko godina All-Star utakmica ne donosi velika uzbuđenja – košarka se uglavnom svodi na gomilu zakucavanja i nebranjenih trojki. Igračima taj vikend i glavni događaj nedjeljom služi za kraći predah od takmičarske sezone, pa je glavni cilj odraditi utakmicu bez povreda (osim ako ste Russell Westbrook, koji MVP nagradu planira osvajati svake godine do kraja karijere). To što utakmica sama po sebi najčešće nije prezanimljiva za gledanje kao nekada[1], ne znači da je i značaj učešća na istoj manji. Odavno je poznato da All-Star nastupi imaju značajnu ulogu pri odabiru igrača za ulazak u kuću slavnih, a novi kolektivni ugovor je potvrdio važnost učešća na strani Istoka ili Zapada, s obzirom da na snazi i dalje ostaje uslov da se najunosniji ugovori ne mogu dobiti bez izbora na All-Star utakmicu ili All-NBA tim na kraju sezone.
Pored toga, učešće na All-Star utakmici je i stvar prestiža. Izabrani igrači dobiju priznanje za ovosezonski rad i priliku da budu među 12 najboljih igrača svoje konferencije. Takođe je riječ o nekoj vrsti takmičenja u popularnosti, s obzirom da navijači umaju udio u biranju startnih petorki. Navijački uticaj je ove sezone manji, pa je učešće fanova u odluci o startnim postavama 50%, dok preostala polovina ide na glasove igrača i medija (po 25%).[2] Rezervisti će se, kao i prethodnih godina, birati od strane trenera.
Ipak, ko će zapravo braniti boje Istoka i Zapada sredinom februara sada nije važno. Ovdje ćemo analizirati ko zaista zaslužuje da bude dio All-Star utakmice. Za početak ćemo poći od pravila koje je NBA uvela 2012. godine, da se svi igrači dijele u dvije kategorije: guards i forwards. Startnu petorku čine 2 guarda i 3 forwarda, dok klupa sadrži 2 guarda, 3 forwarda i 2 wild carda (pozicija ne predstavlja uslov za wild card igrače, da bi se dobila veća fleksibilnost).
Nakon objektivnog uslova, sada da izložimo par subjektivnih. Pri odabiru All-Star igrača, polazim od nekoliko kriterijuma koje smatram važnim kod ove vrste selektiranja – samo tekuća sezona se uzima u obzir, skor ekipe za koju igrač nastupa ima određenu težinu, a igračev uticaj na ekipu ima prednost u odnosu na tradicionalnu statistiku. Ustanovili smo najosnovnija pravila, pa možemo početi:
ISTOČNA KONFERENCIJA
Starteri
G Isaiah Thomas
G Kyle Lowry
F Giannis Antetokounmpo
F Jimmy Butler
F LeBron James
Rezervisti
G John Wall
G DeMar DeRozan
F Kevin Love
F Paul Millsap
F Joel Embiid
WC Kemba Walker
WC Kyrie Irving
Za početak, da se osvrnemo na sigurne opcije:
James – godine LeBronu još uvijek ne mogu ništa, pa i ove sezone gura laganih 26/6/8 sa pola gasa, čini se. Procenat asistencija mu je jedan od najboljih u karijeri, a uz to šutira odličnih 38% za tri poena, što se nije desilo još od posljednjih godina u Miamiju. Defanzivni trud dodje i ode, to nije neobično za Jamesa, on voli kontrolisati svoju potrošnju tokom regularne sezone ali mu ofanzivnu genijalnost niko ne može oduzeti. Irving i Love imaju odlične sezone, ali to ne mijenja činjenicu da su Cavsi u potpunosti zavisni od LeBrona i da bez njega na terenu ne liče na sebe. James je i u 33. godini MVP Istočne konferencije, a čini se da ćemo najboljeg LeBrona ponovo vidjeti tek u završnim rundama playoffa.
Lowry/DeRozan – obojica imaju odlične sezone i glavni su razlog zašto Raptorsi imaju istorijski efikasan napad, ali malu prednost pri izboru startne petorke dajem Lowryiju. Superiorniji je defanzivac, a Raptorsi su i ove godine daleko bolji sa njim na parketu nego van njega. Net rating Raptorsa sa Lowryijem u igri je u plusu za preko 11 poena, dok sa njim na klupi Raptorsi postaju mnogo ranjiviji i slabiji od protivnika za skoro 2,5 poena na 100 posjeda. Sa DeRozanom je situacija drugačija, Raptorsi su odlični sa njim na parketu, ali su i brojke i bez njega odlične – Raptorsi su bolji za skoro 15 poena na 100 posjeda od protivnika kada DeRozan igru posmatra sa klupe.[3] Lowry je komandant petorke sa 4 rezerve koja tokom cijele sezone „raznosi“ protivnike početkom druge i četvrte četvrtine. Lowry/Joseph/Ross/Paterson/Nogueira dominiraju upravo zahvaljujući Lowryiju, koji kombinacijom šuta i napadanja obruča postavi koja je vrlo šuterski jaka olakšava posao. Ništa od ovoga ne umanjuje ono što DeRozan radi ove sezone, a radi neke poprilično nevjerovatne stvari. Postiže 5 poena po utakmici više nego prošle sezone, a selekcija šuteva gotovo da je identična kao prošle godine. Pull up maestro zaljubljen u poludistancu jednostavno pronalazi sve moguće načine da cijepa protivničke mrežice, bez obzira koliko je težak šut koji je uzeo. DeRozan pogađa 49,5% na skoro 5 šuteva po utakmici kada je defanzivac koji ga čuva tik uz njega (na manje od pola metra). Samo John Wall pogađa u boljem procentu ovakve šute, ali Wall uzima i 1,5 šut po utakmici manje od DeRozana u ovakvim situacijama. Pored „trpanja“ protivničkih koševa, DeRozan je ove sezone potvrdio prošlogodišnji napredak u pregledu igre, što ga je dodatno unaprijedilo kao igrača. Odbrana mu i dalje predstavlja minus, pa ga Real Defensive Plus-Minus[4] svrstava na 92. mjesto od ukupno 99 bekova u ligi sa pravim defanzivnim +- od -2,12.
Antetokounmpo – Giannis je iz godine u godinu sve bolji, ali je ovosezonski napredak nevjerovatan. Ne postoji aspekt igre u kojem nije napravio veliki iskorak i bilježi rekorde karijere u svakoj kategoriji. Postao je faktički organizator igre Bucksa, a takvom zadatku je odgovorio povećanjem procenta asistencija uz smanjenje procenta izgubljenih lopti.[5] Giannis u tranziciji postaje jedna od najzastrašujućih stvari u NBA ligi jer je Antetokounmpo ove sezone, poslije Russell Westbrooka, istrčao najviše kontri, uz odličnu efikasnost. Kada igrač njegovih predispozicija, sa playmakerskom kontrolom lopte povuče kontru, to izgleda ovako:
The Greek Freak je ove sezone izrastao u vrhunskog defanzivca i jednog od najboljih 1 na 1 čuvara u ligi, uz nevjerovatne procente ukradenih lopti i blokada. Šut je i dalje ispodprosječan ali ako uspije postati makar prosječan šuter iz daljine, čime bi natjerao odbrane da ga brane korak bliže nego danas, nebo je granica. A čini se da kod Giannisa nije pitaće hoće li se to desiti, nego samo kada. Do tada, uživaćemo u njegovom eurostepovanju nesrećnih defanzivaca sa linije slobodnih bacanja.
Butler – Jimmy je toliko dobar da mu ni činjenica što skoro pola svojih minuta na parketu provodi bez ijednog floor spacera ne ometa da bude jedan od najboljih igrača konferencije. Stalno napreduje, bez dileme jedan od najboljih igrača lige u oba pravca. Interesantno je da Bullsi imaju negativan net rating kada Butler dijeli parket sa Rajon Rondom i Dwayne Wadeom. Situacija je potpuno drugačija kada Butleru dodate šutere i otvorite mu prostor za napadanje koša – Butler/McDermott/Mirotić trojac ima ofanzivni rating od 112 poena, a ukupni rating od preko 15 poena. Ofanzivni teret koji Butler nosi ove sezone je najveći koji je imao u karijeri, a na to je odgovorio 25/7/5/2 sezonom, uz 45% šuta iz igre, 35% za tri poena i čak 10 slobodnih bacanja po utakmici. Suvišno je govoriti o tome koliko Bullsi zavise od njega. Potrošnja u napadu je učinila da odbranu više ne igra maksimalno svih 48 minuta kao prije par godina ali je, kada je fokusiran, elitni defanzivac. Jedan od najlakših izbora za startera u obje konferencije.
Thomas/Wall – Najteže pitanje na Istoku – ko od njih dvojica zaslužuje biti starter? Lowryija treba nagraditi tim mjestom jer je najbolji igrač druge ekipe Istočne konferencije a za drugo startno mjesto vođe Celticsa i Wizardsa nude malo više argumenata od DeRozana. Obojica su jako značajni za svoje ekipe, Thomas, kada je na parketu, Celticse pretvara u ofanzivnu mašinu, dok Wizardsi nastavljaju trend da bez Walla više liče na tim iz razvojne lige. Thomas je čarobnjak, mali trikovi koje ima u ofanzivnom repertoaru kojima poništava manjak visine ga čine jednim od najvećih League Pass užitaka. Igraču visokom 175 cm nije lako da priđe košu a kamoli da ga konstatno napada i pritom pogađa sasvim solidnih 55% na obruču. Kao da to samo po sebi nije dovoljno, Thomas šutira i ogroman broj trojki (često i iz driblinga), pogađajući ih u visokom procentu. Izuzetno je nepredividiv, a kombinacija dobrog šuta, brzine i vještine mu je i donijela 28 poena po utakmici ove sezone. Sa druge strane, Wall nije šuter Thomasovog kalibra, ali je nevjerovatan atleta, igrač koji se „hrani“ tranzicijom, pa ne čudi što Wizardsi sa njim na parketu igraju mnogo brže i efikasnije. Elitni dodavač, kradljivac lopti i jedan od najboljih blokera među playmakerima, čini se da Wall nikada nije postao defanzivac kakav se činilo da može biti, ali nije ni minus, ove sezone se više trudi nego prošle, kada je odmarao na tom dijelu terena. Gotovo da je nemoguće reći ko od njih dvojice više zaslužuje startovati za Istok. Ipak, najmanja moguća prednost ide Thomasu, s obzirom da ima nevjerovatnu napadačku sezonu koju treba nagraditi.
Love – Najosporavaniji član Clevelandove velike trojke konačno izgleda kao da je dio sistema i Lebronovog košarkaškog svijeta. Ove sezone šutira skoro 7 trojki po utakmici, najviše u karijeri, a pogađa ih u rekordnom procentu, preko 38%. Takođe predstavlja veće prisustvo u ofanzivnom skoku u odnosu na prošlu sezonu, zbog čega su Cavsi mnogo bolji na skoku sa njim na parketu nego kada je van igre. Love Clevelandu donosi ultimativnu strech opciju kakvom su ga od starta projektovali, s tim što sada više doprinosi u u drugim oblastima igre, poput agresivnijeg napadanja closeouta, što je rezultiralo i većim brojem slobodnih bacanja ove sezone. Nikada više neće dostići statističke brojke koje je imao u Minnesoti ali to mu danas nije ni potrebno. Sada igra za titule, a ove sezone Cavsi više zavise od njega nego ikada prije, što dovoljno govori o njegovom uticaju. Love zaslužuje biti All-Star nakon dvogodišnje pauze.
Walker – Kemba „ispod radara“ ima fenomenalnu sezonu, bez dileme vrijednu All-Star poziva. Dani kada Walker nije mogao pogoditi šut spolja su davno prošli i Kemba je sada snajper koji pogađa 41% trojki na skoro 7 pokušaja po utakmici. Ove sezone je dodao i efikasan šut iz driblinga, koji pogađa u mnogo većem procentu nego ranije. Kada playmaker u svom ofanzivnom arsenalu ima i sposobnost da se podigne na šut iz driblinga, to poteškoće odbrane podiže na veći nivo. Defanzivci ne mogu Walkeru kao prije par godina ići ispod bloka i provocirati mu šut jer će danas za to izvjesno biti kažnjeni. Ove sezone je postao pravi lider, drastično popravio efikasnost kao i razigravačke sposobnosti – podigao je procenat asistencija a da pritom nije povećao procenat izgubljenih lopti. Kada na to dodamo da Hornetsi bez njega na terenu izgledaju očajno u oba pravca, jasno je da Kemba zaslužuje prvu wild kartu.
Nakon sigurnih 9 izbora, ostalo je još da popunimo 2 forward mjesta i 1 wild card. Kandidata za mjesta forwarda ima dosta i nije lako napraviti pravi izbor. Ipak, poziv bi trebao ići Paul Millsapu, zbog kontinuiteta i svestranosti koju pokazuje i ove sezone. Millsap gomilu stvari na terenu radi na vrlo dobrom do odličnom nivou, a takvih igrača nema mnogo. U odbrani je koristan kod preuzimanja a doprinosi i zaštitu obruča u određenim situacijama, pa ne čudi što ga defanzivni RPM obožava – Millsap je prvi u kategoriji krilnih centara, sa defanzivnim RPM od +3,91, ispred Draymond Greena. Odličan je dodavač, može kreirati sa laktova a, iako odbrane ne respektuju njegov šut previše, iz kornera pogađa u visokim procentima. Ako defanzivac pojuri da bi mu zatvorio šut, Millsap će taj closeout rado napasti driblingom i kreirati višak. Jednostavno, čovjek je „švajcarski nož“ koji odbranu Hawksa čini elitnom a napad dovoljno dobrim da izvuče taman onoliko poena koliko je potrebno da Atlanta bude u konkurenciji za prednost domaćeg terena kada krene doigravanje.
Borba za posljednje mjesto među forwardima i jednu wild kartu je mnogo zanimljivija i tu se ističe nekoliko kandidata. Andre Drummond je najbolji skakač lige i ima primamljivu tradicionalnu statistiku, ali je limitiran ofanzivno jer teško generiše poene koji nisu iz picka ili prikucavanja, što u kombinaciji sa lošim izvođenjem slobodnih bacanja čini da se u završnicama utakmica Stan Van Gundy ne oslanja previše na njega. Uz to je mnogo bolji defanzivac u teoriji nego u praksi. Drummondove predispozicije ga čine prototipom zaštitnika obruča, ali ni u petoj NBA sezoni još uvijek nema pravi osjećaj za defanzivu – Pistonsi igraju neuporedivu bolju odbranu sa njim na klupi. Hassan Whiteside je bolji napadač od njega, zna pogoditi i poludistancu, ali su njegovih 17 poena po utakmici pomalo i posljedica toga što Miami, osim Dragića, nema nijednog plus ofanzivca u ekipi. Takođe, ne pamti se kada je Whiteside posljednji put uputio dodavanje nakon što primi loptu. Elitni defanzivac, kakvim ga često znaju predstaviti, jednostavno nije – Miami ponovo igra bolju odbranu bez njega na terenu (defanzivni rating je bolji za 3,5 poena sa Whitesideom na klupi). On je solidan odbrambeni igrač sa vrhunskim procentom blokada, što ima svoje prednosti ali elitni defanzivac, posebno centar, mora mnogo više uticati na kolektivnu odbranu od onoga što Whiteside čini. A i nije baš da Miami melje protivnike ove sezone pa da se moraju nagraditi makar jednim All-Starom. Iz ovih razloga, Whiteside bi svoju šansu trebao sačekati do naredne sezone.
Zanimljivije All-Star slučajeve izlažu Paul George i Kristaps Porzingis. George ima dobru sezonu i solidne 22/6/3 brojke, uz najbolji procenat šuta u posljednjih pet godina. I dalje je jedan od najboljih defanzivaca lige, kada to hoće, ali trud često nije tu ove sezone i George nije fokusiran na zaključavanje najboljih perimeter opcija tokom cijele utakmice kao nekada. Uprkos tome, George je i dalje jedna od najboljih two-way opcija koje Istok nudi, uz to je najbolji je košarkaš čudno konstruisane ekipe Pacersa koja, ponajviše njegovom zaslugom, i dalje dobro stoji u trci za doigravanje. Porzingis nije napravio mega iskorak ove sezone ali je pitanje i da li je to moguće s obzirom da Knicksi nemaju definisan identitet, ustaljenu rotaciju niti posložene uloge u ekipi. I ove sezone je vrhunski bloker, kojem nedostaje još samo malo fizičke snage da bi bio vrhunski defanzivac. Ubitačna pick and pop opcija, ove sezone demonstrira nekoliko solidnih poteza u postu, gdje koristi visinu i mekan šut da šutevima iz okreta kažnjava niže defanzivce:
Porzingis je najbolji košarkaš Knicksa, ali je najčešće treća napadačka opcija, iza Rosea i Anthonya, posebno u finišima utakmica. Knicksi su u slobodnom padu posljednjih mjesec dana, Porzingisa pomalo muče povrede, pa to sve zajedno čini njegov izbor poprilično komplikovanim.
Posljednji forward u All-Star timu Istoka bi trebao biti Joel Embiid. Htio sam da ga izostavim sa spiska i pored istorijskih brojki, iz razloga što je odigrao najmanje minuta od svih All-Star kandidata, a igranje u 76ersima automatski isključuje mogućnost ozbiljnije analize određenih trendova. Jednostavno sam smatrao da, koliko god Embiid bio dobar, košarka koja se u Sixersima igra je previše neozbiljna da bi se njegove performanse nagradile All-Star nastupom u rookie sezoni. Međutim, ono što Embiid pokazuje se jednostavno ne može zaobići. 20/8 za 25 minuta po utakmici, uz 36% šuta za tri poena na malo više od 3 šutnute trojke po utakmici govori dosta, ali ni to ne ukazuje na ukupan uticaj koji Embiid ima na svoju ekipu. Defanzivno je nadmašio ionako velika očekivanja iz vremena kada je biran na draftu – protivnici preko njega šutiraju samo 40,4% na obruču, što je najbolji procenat u ligi. Ova brojka sama po sebi ne znači puno, ali se uklapa u ono što se jasno vidi na terenu, da je Embiid već sada ozbiljan zaštitnik obruča sposoban da bude nosilac ozbiljne defanzivne ekipe. Sixersi sa njim na parketu izgledaju kao prava NBA ekipa, što nismo imali prilike da vidimo nekoliko sezona. Net rating Sixersa za 736 minuta koliko je Embiid proveo na terenu iznosi +3,5 poena. Da bi taj podatak bio shvaćen na pravi način, treba reći da, na primjer, net rating Cavaliersa ove sezone iznosi +3,6 poena. Suvišno je iznositi brojke Sixersa kada je Embiid na klupi, dovoljno je reći da se bez Embiida pretvaraju u crnu rupu kojoj nema spasa.
Druga wild karta ide Kyrie Irvingu, kojem treba progledati kroz prste što je jedan od najgorih defanzivnih playmakera među NBA starterima, s obzirom da se radi o košarkaškom mađioničaru koji ove sezone šuterski „gasi svjetla“ po svim dvoranama, a počinje pokazivati i osobine čistog organizatora igre, što nije bio slučaj prethodne dvije sezone. Kyrie će uvijek prije svega biti rasni poenter, ali je lijepo vidjeti da u njemu ima i kvaliteta klasične jedinice. Ubitačan crossover i kontrola lopte, u kombinaciji sa odličnim procentima na obruču ga čine najboljim 1 na 1 napadačem u ligi. Irving na Zapadnoj konferenciji ne bi mogao biti u 12 najboljih igrača – i dalje je minus defanzivac i Cavsi su u minutima sa njim, a bez LeBrona na parketu, izgledali očajno. Ipak, to Irvingov ofanzivni kvalitet, koji pokazuje iz sezone u sezonu, ne može osporiti. Istok je igračkim kvalitetom slabiji od Zapada, Kyrie ima odličnu sezonu igrajući za najbolju ekipu konferencije, pa mu pripada mjesto na ovogodišnjem All-Staru, iako ne bi bilo nezasluženo da George ili Porzingis zauzmu posljednje mjesto umjesto njega.
Igrači vrijedni pomena: Dwight Howard, Al Horford, Brook Lopez, Nicolas Batum, Dwyane Wade, Myles Turner, Goran Dragić, Jabari Parker, Carmelo Anthony, Bradley Beal
[1] Daleko od toga da je prije 10-15 godina All-Star utakmica izmđu Zapada i Istoka bila okršaj „na nož“, ali su makar četvrte četvrtine tih duela služile za igranje ozbiljne košarke.
[2] To nije sputalo gruzijske navijače da Zazu Pachuliju učine drugim najpopularnijim forwardom na Zapadu
[3] www.nba.com
[4] RPM (Real Plus-Minus) je napredna statistika koja mjeri igračev pojedinačni uticaj na napad i odbranu na 100 posjeda. Dijeli se na ofanzivni i defanzivni RPM. Nije mjerilo koje treba bezrezervno prihvatiti, ali je solidan indikator doprinosa koji svaki igrač pojedinačno ima.
[5] www.basketball-reference.com