Bilo bi netočno reći kako Toni Kukoč nije cijenjen u SAD-u. Ipak je odigrao 13 sezona u najjačoj ligi na svijetu u koju je došao u doba kad igrači iz Europe, blago rečeno, nisu imali ugled kakav uživaju danas. Kukoč je bio dio vala briljantnih europskih igrača iz osamdesetih koji su nakon pada Željezne zavjese odlučili isprobati mogu li igrati u najjačoj svjetskoj konkurenciji. Uz Kukoča, taj val su činili Arvydas Sabonis, Vlade Divac, Dino Rađa, Šarunas Marčulionis i Dražen Petrović. Iako je upravo Kukoč možda postigao najviše u karijeri od navedenih igrača, ostaje dojam kako je ipak ostao u sjeni većine njih, pogotovo Divca koji, za razliku od Kukoča, ima jedan All-Star nastup. Možda ponajveću pohvalu Kukoč je dobio od poslovično kritičnog kolumnista Chicago Bullsa Sama Smitha, koji ga je nazvao nevjerojatno podcijenjenim igračem golema talenta koji je utirao put današnjim point forwardima ili stretch četvorkama prije negoli je itko imao ime za to. Da nije bilo Kukoča, ne bi bilo ni Turkoglua, niti Nowitzkog, koji je u Dallasu uspio postati najbolji europski igrač koji je ikada igrao u NBA ligi.
Kukoč je u Chicago došao 1993. godine nakon što, po vlastitom priznanju, nije više imao što osvojiti u Europi. I doista – bio je četverostruki prvak Jugoslavije i dvostruki osvajač kupa s Jugoplastikom, dvaput je osvojio Europsko prvenstvo, triput Euroligu, talijansko prvenstvo i kup s Benettonom, bio je četverostruki europski igrač godine i četverostruki MVP Eurolige. Na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. imao je prilike dvaput igrati protiv budućih suigrača Pippena i Jordana. Iako je u prvoj utakmici bio slab (4 koša, šut 2-11), ponajviše zato što su ga Pippen i Jordan udavili u obrani u pokušaju dokazivanja GM-u Bullsa Jerryju Krauseu kako nije potrebno “klincu iz Europe” dati novce koji su pripadali njima (Kukoč je po dolasku u Bullse imao veću plaću nego Pippen, op. a.), Kukoč im nije ostao dužan u finalu, kad je u porazu Hrvatske 117-85 bio najbolji u momčadi poraženih sa 16 koševa, 9 skokova i 5 asista. Kukoč je priznao Smithu kako je od početka bio uvjeren kako ponajbolji europski igrači mogu bez problema igrati s NBA zvijezdama. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, međunarodnim natjecanjima su vladali SSSR i Jugoslavija, dok su američke selekcije sastavljene od ponajboljih sveučilišnih igrača obično skupljale mrvice, tj. brončane medalje. Na Olimpijadi 1988. SAD je bio treći, iza Sovjeta sa Sabonisom i Marčulionisom i Jugoslavije s Kukočem, Petrovićem, Paspaljem, Rađom i Divcem.
Na Igrama dobre volje u Seattleu 1990. godine Jugoslavija je u finalu održala lekciju u pobjedi 85-79 nad SAD-om u čijoj momčadi su bili Alonzo Mourning, Kenny Anderson i drugi.
Kukoč je nakon toga rekao:
“Znali smo da možemo igrati s njima. Samo nismo znali hoćemo li dobiti priliku. Stalno smo igrali protiv najboljih američkih igrača, budućih All-Starova, (npr. Larryja Johnsona i Garyja Paytona, op. a.) prvih izbora drafta, i stalno smo pobjeđivali. Onda dođemo u NBA i svi se pitaju jesmo li dovoljno snažni, možemo li se nositi s američkim igračima. A kad igrač dolazi s koledža, on je čudo od talenta, on je ovo, on je ono. To nas je smetalo.”
Kukoč je došao u Bullse kao nisko krilo, iako je već tada bio visok 210 cm, ali problem su mu činile kile, imao je jedva osamdeset. Bullsi su ga zbog visine više smatrali krilnim centrom, tako da je po dolasku prvo natukao desetak kilograma mišića. Ubrzo je Phil Jackson primijetio Kukočevu vještinu s loptom. Kukoč je o tome rekao:
“Obično u SAD-u krilni centri igraju uz koš. Ja sam prenosio loptu u protivničku polovicu i šutirao izvana. Ne znam kako su odlučili da igram četvorku, nikad to u Europi nisam igrao. Kad sam došao, Michael je bio otišao; Scottie je bio tu, Horace (Grant) isto. Mislim da nisu baš znali kakav sam igrač. Phil (Jackson) me nešto malo gledao u Seattleu i to je bilo to. Najbolje su me poznavali Clarence Gaines i Ivica Dukan, s kojim sam igrao doma. Nitko drugi nije imao pojma.”
Kukoč je pomalo rastao s momčadi, da bi potpuno eksplodirao 1996. godine kao dio atomske momčadi Bullsa koja je završila regularnu sezonu s omjerom 72-10, najboljim u povijesti. Toni je bilježio prosjek od 13 koševa i po 4,5 skoka i asista za 26 minuta u prosjeku, što je bilo dovoljno za naslov najboljeg šestog igrača. Upitan osjeća li kako je njegova karijera podcijenjena kod većine površnih pratitelja NBA lige, Kukoč je rekao:
“Na neki način možda i da, pogotovo u posljednjim godinama karijere, neki igrači su igrali All Star utakmice za koje sam smatrao da sam ja bolji igrač. U one tri šampionske godine, mislim da sam bio dovoljno dobar za bar jedan All Star nastup. Tih godina sam, vjerujem, bio među najboljih 20-30 igrača u ligi. Jako sam se dobro osjećao na terenu.”
Nastavio je u sličnom tonu:
“Jednostavno sam imao hrabrosti uzeti važne šuteve. Kroz karijeru sam ih stalno uzimao, a Phil mi je vjerovao (dok je Jordan pauzirao, op. a.). Nikad mi nije bilo neugodno puknuti zadnju loptu, uvijek sam vjerovao da će ući.”
O All-Star nastupu koji nikad nije doživio rekao je:
“Ne mogu reći kako me nešto posebno smetalo, ali nikako nisam shvaćao kako momčad s omjerom 72-10 može imati samo dva All-Stara (Jordan i Pippen, op. a.), a recimo Seattle je imao tri, Lakersi četiri. Tih godina europski igrači su se tek probijali u NBA, pa mislim da nismo imali pravu šansu.”
Kukoču nisu uvijek cvjetale ruže ni u vlastitoj momčadi. Često promatran kao žrtveno janje kad stvari idu naopako, danas kaže kako je to normalno kad se susretnu različite koncepcije:
“Ne kažem da sam bio najlakši odabir, ali kod nas kažu – ako trener vidi nešto u tebi i želi da igraš, onda će te gnjaviti, tjerat će te da radiš i ispravljaš greške. Kad prestane pričati s tobom, onda znaš da si gotov. Ako se tako gleda na stvari, u redu. Ali uvijek sam razmišljao, ako se moraš istresti na mene, nemoj to raditi pred svima. Napravi to u četiri oka, pokaži mi video, objasni mi. Phil je to kasnije tako radio i nije bilo problema. Jednostavno, kad dođeš iz Europe kao gotov igrač, imaš neke svoje ideje. Tex (Winter, op. a.) je uvijek mislio da ga namjerno zafrkavam.”
Nakon Bullsa otišao je u Philadelphiju, predodređen da bude druga violina pored prve zvijezde Allena Iversona, igrač koji će donijeti šampionsku iskru mladoj momčadi u usponu. Ipak, nije im bilo suđeno:
“Mislim da smo bili dobra momčad i stvarno sam vjerovao da možemo osvojiti prvenstvo te godine. Kad se George Lynch ozlijedio, imao sam super seriju, prosjek 25-7-7, triple-doubleovi zaredom, sve super. Onda se u siječnju ozlijedio i Theo Ratliff, Larry Brown je mislio da hitno trebamo centra za doigravanje i poslao je Thea i mene u Atlantu za Mutomba. Ušli su u seriju poraza, izgubili prednost domaćeg terena u finalu i na kraju izgubili od Lakersa, iako su dobili prvu kod njih. Stvarno sam mislio da imamo šanse. Ta momčad je mogla osvojiti prvenstvo.”
Nakon godine i pol u Atlanti, Kukoč je otišao u Milwaukee, prvenstveno zbog blizine Chicaga udaljenog sat i pol vožnje, kojeg je osjećao svojim. U ljeto 2006., nakon što ni Milwaukee ni Chicago nisu bili zainteresirani za njegove usluge, Kukoč se umirovio i počeo baviti golfom. Danas je zajedno s Pippenom i Grantom specijalni savjetnik predsjednika Bullsa i COO-a Michaela Reinsdorfa.
“To je kao obitelj. Puno vremena sam proveo ovdje kao igrač, a lijep je osjećaj biti dio obitelji u drugoj ulozi” , rekao je Kukoč.