TOP 25 NCAA momčadi ove sezone (šesti dio)

Uvijek kada pišem o najboljim ekipama, bilo da se radi o NCAA ili NBA ligi, skužim kako se više zadržavam na njihovim manama nego na vrlinama. To donekle i ima logike jer se za one na panteonu zna da su najbolji, pa ih je onda lakše nijansirati upoređivanjem njihovih slabosti nego pukim nabrajanjem njihovih aduta.

Ova kolumna je nešto duža i detaljnija od prijašnjih, pa je zato njen uvod lakonski. Dovoljno sam vas smarao – ostavit ću vas samo s tri važne napomene i možete se baciti na čitanje:

  • Selection Sunday je 12. ožujka
  • March Madness počinje 14. ožujka
  • Final Four je 1. i 3. travnja

Ovo su najbolji od najboljih:

  1. Villanova (Big East)

Sezona 2015/16:

AP: 6.

Omjer: 35-5

Konf. omjer: 16-2

Turnir: prvaci

Otišli: Ryan Arcidiacono, Patrick Farell, Henry Lowe, Daniel Ochefu, Kevin Rafferty (diplomirali)

Došli: Dylan Painter (regrut)

Evo nešto za razmišljanje: ovo je godina koju analitičari već upisuju u povijest zbog broja elitnih brucoških talenata oko kojih NBA generalni menadžeri balave već mjesecima. Kentucky, Duke i Kansas su pokupili vrhnje, a neki mladići – Markelle Fultz, Dennis Smith –  su se odlučili za manje bitne škole kako bi imali prostora za razvoj. Kako je onda moguće da aktuelni prvaci, čiji je jedini regrut[1] (čekajte da proguglam) netko imena Dylan Painter, i dalje važe za jednog od glavnih kandidata za naslov?

Ako mene pitate, ja bih izbacio ovaj kvalifikator „jedan od“ i rekao da su Wildcatsi zaista najveći favoriti i da je repeat izuzetno realna mogućnost. Kažem to sada, u siječnju, iako bih u studenom takvo razmišljanje okarakterizirao kao herezu. Tada se Duke činio kao nezaustavljiva sila, sveučilišna verzija super-momčadi nalik na onaj skoro neporaženi Kentucky otprije dvije godine. Da ne bude zabune, Duke je i dalje team to beat, tj. ekipa koje se svi boje i preko koje se mora preći ako želite naslov. Ali svjedoci smo mnogim problemima na tom sveučilištu koji nazubljuju njihov oklop; a sve i da je situacija bajna, ne možemo zaboraviti da je onaj Kentucky otprije dvije godine ipak pokleknuo pred Wisconsinom, a i NBA inačica super-momčadi je, usput budi rečeno, oborena na zemlju proteklog ljeta.

No, dosta o rivalima, vratimo se na Novu. Bilo bi doista bajkovito da jedna tako iskusna ekipa bez prave superzvijezde NBA kalibra osvoji dvije titule zaredom u jeku jednokratnih koledž supertimova. Ali da je obraniti naslov lako, radio bi to svatko – zadnji put smo to vidjeli 2007. godine, ali to su bili oni neprikosnoveni Gatorsi Billyja Donovana koji su bili predvođeni Alom Horfordom, Joakimom Noahom i Coreyjem Brewerom[2]. Wildcatsi će morati odigrati stvarno savršenu sezonu i usto imati i malo sreće. Sreća prati hrabre, ali i pametne i talentirane. Košarkaška inteligencija i talent je upravo ono na čemu se ova momčad temelji.

Sve počinje s Jayem Wrightom, već dugo godina jednim od najboljih trenera u državi. Iako je imao brojne ponude iz NBA (bilo je šuškanja u Phoenixu nakon otpuštanja Jeffa Hornaceka), Wright je vjeran Villanovi i kulturi koju je tu izgradio u svojih 16 godina vodstva. Izuzetno moderan, prilagodljiv i lukav trener koji ništa ne prepušta slučaju i priprema se za svaku utakmicu (i svaku akciju) s maksimalnim detaljiranjem. Podsjetimo se kakav posao je napravio na Final Fouru: protiv Soonersa je korigirao svoju standardnu zonu kako bi imao flastera na vrućem Buddyju Hieldu, što je rezultiralo najgorom Buddyjevom predstavom u karijeri (9 poena, 4/12 iz igre) i pobjedom od rekordnih 44 poena razlike; u finalu se kockao – ostavljao je otvorene trice kako bi zaključao reket i neutralizirao Bricea Johnsona, što su Tar Heelsi ispočetka kažnjavali, ali su, kako je vrijeme odmicalo, padali prema svom prosjeku i Villanova je trijumfirala.

Što se tiče napada, tu stvari voli držati što jednostavnijim. Iako su momčad koja poteže puno trica i pogađa ih velikim postotkom, Wildcatsi ne vole puno trčati. Preferiraju kontrolirane postavljene napade u kojima mogu iskoristiti svoje široke formacije tako što će inicirati pick igru i po nekoliko puta zaredom sve dok ne dobiju putanju prema obruču, otvorenog šutera ili neki mismatch za Krisa Jenkinsa.

U spomenutim utakmicama Final Foura, i na Turniru općenito, su velike stvari radili Arcidiacono i Ochefu. Talijan je bio plej koji je uvijek znao puls vlastite momčadi, iako će u duši uvijek biti strijelac. Pravi košarkaški šmeker, zajebant, ali s dovoljno karaktera da igra odgovornu timsku košarku. Ochefu je bio fusnota sitnog fonta dobar dio sezone, ali je prosto eksplodirao u zadnje tri-četiri utakmice, udarivši svoj pečat u finalu. Retrospektivno, očito je koliko je važan bio za Wrightovu 2-1-2 zonu. Igrao je sidruna u srcu reketa i bio na najviše tri koraka od svakog suigrača, spreman zatvoriti svaku rupu. U finalu, kad god je odmarao, Novina obrana je tonula i skok-igra je postajala očajna. Ne samo to, razvio je i lijepu pas igru koja je legla kao kec na desetku njegovim suigračima koji su iza linije čekali njegove povratne iz posta. Jenkins se sjajno kreće bez lopte, ali džaba sve to kretanje, ako ne dobijete kvalitetno dodavanje. Ochefu je to razumio i nerijetko je lucidno proigravao svoje momke.

Kako nadomjestiti te stvari? Umjesto Arcidiacona upada Jalen Brunson, sjajan napadač koji će dobiti jako puno prostora. Nije klasični razigravač, ali to nije toliko ni bitno. Nova će postavljati puno blokova koji će mu otvoriti parket, a to je ono gdje blista. Odličan je šuter iz driblinga (neophodno za modernu jedinicu) i ima varljiv prvi korak i eurostep kojim se dovodi do obruča. Pick-and-pop kombinacije s Jenkinsom će biti fantastične; Brunson je predobar da biste mu išli ispod bloka, a Jenkins se maestralno odmotava, bilo u stranu ili prema unutra. Usto je i vrhunski šuter te vrlo snažan i čvrst momak kojeg ni petice ne mogu izgurati iz reketa. To je sigurno jedna od najpotentnijih napadačkih akcija u naciji i ne bih rado bio u koži igrača koji to moraju braniti.

Još je strašnije kada vidite čime je okružen taj 1-4 duet. Josh Hart, dame i gospodo! Kako stvari stoje, Josh je najizgledniji osvajač Wooden nagrade, i ne bez razloga. Nevjerojatno je kompletan igrač čija je najveća „slabost“ šut za tri (khm, 35,7%), što govori više nego dovoljno o njegovoj igri. Wright ga  obožava stavljati u igru dva na dva, neovisno o ulozi, gdje naprosto briljira. S loptom je konstantno trostruka prijetnja i kao branič ste prisiljeni izabrati najmanje iz gomile zala. Pick-and-roll je najplodonosnija ideja u košarci i treneri su posvetili godine života pokušavanju da ga barem uspore, ali kada se suočite s dva majstora te akcije, bespomoćni ste. Zamislite koliko permutacija mogu napraviti dva tako svestrana igrača kao što su Hart i Jenkins! Da biste dobili pojam o težini branjenja ove momčadi, ne trebate gledati dalje od lanjskog sudara s UNC-jem. Brice Johnson i Kennedy Meeks su izgledali kao „krmci u Teheranu“, vidno frustrirani vlastitom nemoći i u problemima s prekršajima već na poluvremenu.

Dakle, Brunson, Hart i Jenkins su osovina Wrightovog stroja, a u rotaciji preostalih pozicija će tražiti idealan omjer šuta i obrane. Ne nazire se igrač koji je elitan u oba elementa, ali se da iskombinirati nešto produktivno. Phil Booth je zanimljiv igrač koji će bez problema popuniti rolu pressing defanzivca kada Wright prebaci u višu brzinu i naredi agresivnu obranu. Nije izuzetan šuter ali će pospremiti otvorene prilike, i što je važnije, ugodno se osjeća kao pozadinski igrač što je poželjno kada pored sebe ima tri potrošača.

Ako ćemo biti picajzle (a hoćemo) i tražiti mane ovoj momčadi, onda se moramo zadržati na skoku i zaštiti obruča. Nemaju Wildcatsi pravog formiranog centra koji može obavljati ove zadatke pa će to morati riješiti sistemski. „Rebounding is a team effort“, pametan se pravio Clark Kellogg u jednoj od inačica NBA 2K igre, i nije bio u krivu. Način na koji Catsi mogu spriječiti protivnike da dolaze do napadačkih skokova leži u njihovoj obrani. Pošto svakako stoje u zoni, mogu to iskoristiti kako bi zagradili protivnike i blokirali put do reketa gdje završi većina odbijanaca. Potrebna je samo uigranost i komunikacija. Možda nemaju čovjeka koji će usisati 10-12 skokova svaku noć, ali njih petorica mogu napraviti dobar dio posla.

Također, postoji i druga ideja, ona koja se oslanja na implikaciju „manje šuteva znači manje promašaja, a manje promašaja znači manje potencijalnih skokova“. Obrana ima tu opciju da zaigra agresivno na igrača s loptom i da drži oko na linijama dodavanja kako bi generirali što više turnovera i tako minimizirali broj šuteva i općenito ulogu visokih igrača. Naravno, i to ima svoje mane: takvo kockanje bi, ako ne upali, ostavljalo rupe iza leđa braničima koje nije lako zatvoriti. Međutim, something gotta give, tj. nešto morate žrtvovati, a vjerojatno je najbolje, kao što je najčešće slučaj, naći balans između dvije krajnosti.

Možda sam malo hiperbolizirao Villanovine slabosti, ali kada ste branitelj naslova onda ste neminovno pod lupom i traže se sitnice koje prave razliku. U svakom slučaju, ovo je prvoklasna momčad s velemajstorom na klupi i velike su šanse da će upravo oni rezati mrežice u travnju.

  1. Kentucky (SEC)

Sezona 2015/16:

AP: 10.

Omjer: 27-9

Konf. omjer: 13-5

Turnir: drugi krug

Otišli: Skal Labissiere, Jamal Murray, Tyler Ulis (draft), Alex Poythress (diplomirao), Marcus Lee, Charles Matthews (transferi), E.J. Floreal (napustio momčad)

Došli: Edrice Adebayo, De’Aron Fox, Wenyen Gabriel, Malik Monk, Sacha Killeya-Jones (regruti)

Ove godine ponovo imamo onaj pravi Kentucky, onaj od kojeg se protivnicima ledi krv u žilama. Johna Caliparija ništa na svijetu ne motivira kao razočaravajuća sezona, stoga treba očekivati vatromet nakon prošlogodišnjeg ispadanja u drugom krugu Turnira. Razlozi za takav podbačaj su brojni i složeni, ali ne treba se zavaravati, korijen problema je očit – klasa brucoša jednostavno nije bila onako dobra kako se predviđalo (tebe gledam, Skal), što je nešto oko čega se ovaj put Calipari dodatno potrudio.

Počeo je svoj recruiting već u ožujku, odmah po ispadanju iz natjecanja, kako bi imao prednost u startu ispred glavnih konkurenata i to se dobrano isplatilo. Da se Marques Bolden nije u posljednji trenutak predomislio i odabrao Duke, o ovoj generaciji bi mogli pričati kao o jednoj od najboljih koje je UK ikad okupio.

No, i bez Boldena ovaj popis izgleda impresivno. Momčad je izuzetno duboka, te podjednako dobra napadački i obrambeno. Nije to, naravno, u rangu one superherojske družine iz 2015. kada je Cal vršio hokejaške izmjene bez imalo straha da će razina igre opasti. Ovaj put će udarnici dobivati više minuta što je i bolje jer nema smisla držati na uzici ovako moćne igrače.

To na parketu izgleda otprilike ovako: FoxMonk-Isaiah Briscoe-Derek Willis-Adebayo. Primjećujete tri klasična beka na vanjskim pozicijama što je rezultat jednostavne filozofije koja nalaže da na parket izbacite svojih pet najboljih igrača. Kvragu i pozicije i formacije. Nije da ovoj trojici išta fali – Briscoe nam je dobro poznat i on će biti taj koji će momčad voditi vokalno i primjerom. On je žestok i kompetitivan igrač koji bez problema igra obranu na niskim krilima i tako protivniku daje do znanja da u njemu ne trebaju tražiti mismatch. Prošle godine je dosta vremena proveo s loptom u rukama, naročito kada je Ulis bio na klupi, baš zato što Calipari nije vjerovao rezervnim plejevima. Zbog toga je Isaiah razvio razigravački instinkt koji će biti itekako koristan u ovoj verziji momčadi kojoj treba iskusan general na parketu.

Monk će uskočiti u Murrayeve tenisice i za sada se čini da će od njega biti bolji igrač nego što je Jamal ikad bio. Malik vam može utrpati dvadeset poena prije doručka, i to nakon što je noć prije praznio flaše s ekipom iz bratstva. Jedan je od najboljih čistih strijelaca na vanjskim pozicijama u državi, a ono što ga izdvaja je mnoštvo načina na koje može doći do poena. Po izlasku iz srednje škole su mu kao vrline isticali izvanserijsku eksplozivnost i sposobnost dolaska do obruča, a potom i finiširanja, a to se ubrzo pokazalo točnim. Neće nikoga izuti iz patika igrom jedan na jedan, ali se pametno kreće bez lopte i zna iskoristiti procjepe u obrani. Kada se potom ustrijeli prema košu, nema tog braniča koji se može zakleti da će ga zaustaviti. Odlično mijenja smjer kretanja i kada se jednom vine u zrak, tamo je u stanju dugo ostati, a onda sve to lijepo završiti jednim od svojih raznovrsnih polaganja.

Međutim, skautima je očito promakla njegova šuterska genijalnost. Odnosno, nema šanse da im je promakla, tim ljudima ništa ne možete sakriti, tako da je izgledniji slučaj da je tijekom ljeta radio na tome kako bi zaokružio svoju napadačku igru. Rezultati su izvrsni – preko 40% pogodaka za tri, s dometom koji seže daleko iza NBA crte, te mogućnošću da ispaljuje iz mjesta ili nakon driblinga. To je neočekivani plus kojeg će Cal rado prigrliti, obzirom da ostatak njegove najbolje petorke ne pokazuje znakove života u vanjskom šutu. Briscoe je lani bio na očajnih 13%, a ove godine, iako brojčano bolji, i dalje često razbija tablu ciglama. Fox je još i gori; njemu je skok-šut nuklearna fizika i braniči mogu komotno kampirati u reketu i čekati ga.

Ali Fox će svejedno dobiti mnogo minuta, skoro isključivo zbog njegove fanatične obrane. Podsjeća upravo na Briscoea svojom neumoljivošću i neustrašivošću, ali je već sada bolji od Isaiahe, a i od bilo kojeg drugog NCAA beka, i to za glavu i ramena. Ne samo da je uporan i energičan, nego je strašno brz lateralno, izvrsno se kreće i postavlja u stav, te ima izrazito duge udove. Skoro je nemoguće riješiti ga se, osim uz pomoć bezbrojnih uzastopnih blokova.

No, tu se pojavljuje nova začkoljica. Teško ćete pick-and-rollom rasturiti Kentuckyjevu obranu jer je Bam Adebayo jedan od najboljih obrambenih (a i općenito) centara u NCAA. Lak je na nogama poput baletana što mu omogućava da preuzme igrača s loptom i bez problema ga isprati. Zapravo, ne samo da ga isprati, zna on dobro usmjeriti igrača prema bočnim linijama ili ga natjerati da dribla slabijom rukom. Preuzimanje na pick-and-rollu je danas standard u košarci, a kada imate dva igrača na ključnim pozicijama (Fox na jedinici, Bam na petici) koji to rade vrhunski, onda možete biti mirni dobar dio večeri. Pogotovo u NCAA, gdje nema puno momčadi koje su u stanju vrtjeti kreativne pick-and-rollove tipa 1-3 ili 3-4 jer jednostavno nemaju kadra za to. Momčadi koje nemaju isprofilirane go-to strijelce koji mogu stvoriti poene iz ničega će imati užasnih problema protiv Kentuckyja, jer nema tog sistema koji može konstantno nalaziti kvalitetne šuteve pokraj ovako atletičnih i talentiranih defanzivaca.

Zato će Coach Cal mirne duše progutati knedlu svaki put kad Fox bude primoran šutirati, znajući da će mu sve to nadoknaditi na drugoj strani parketa. Daleko od toga da je beskoristan u napadu; uz pomoć dobrog bloka se zna probiti u sredinu i onda proigrati otvorenog suigrača, najčešće upravo rollera, a kada je to Bam Adebayo, zakucavanje je neminovno. Pitanje: odakle im prostor za takvo igranje kada je na parketu jedan jedini šuter i obrana se može maksimalno skupiti? Odgovor: stretch četvorka.

Tu sintagmu smo čuli toliko puta posljednjih godina da je već počela izazivati snažna kolutanja očima. Kako god, takav profil igrača je prijeka potreba svake ozbiljne ekipe i Kentucky nije izuzetak. Zato Calipari ima dvojicu na lageru: Gabriela i Killeya-Jonesa. Willis će startati i dobivati značajne minute jer je iskusan i inteligentan igrač kojeg Calipari izuzetno cijeni, ali on je ipak nisko krilo što ponekad predstavlja nezgodan obrambeni match-up. Stoga će trener posegnuti za jednom od dvojice spomenutih brucoša koji su visoka krila sa zavidnim dometom na šutu. Obrana neće patiti, a napad će se odčepiti i biti tečniji. Držite oko na Killeya-Jonesu koji je prošao nezapaženo pored poznatijih regruta. Momak „zna košarke“.

Sve u svemu, Kentucky opet ima zvjezdanu ekipu koja će protutnjati većim dijelom sezone na račun surovog talenta i vjerojatno se sasvim uigrati do početka March Madnessa kada će Calipari započeti svoju magiju. Postoji nekoliko ekipa koje se „odokativno“ čine kao potencijalno loš match-up za Wildcatse, a to su uglavnom one koje imaju svestrane i moćne krilne igrače (Duke, Louisville, Kansas), ali Calipari umije nametnuti svoj ritam i natjerati protivnika da se prilagodi njemu. Išta manje od Final Foura se čini praktički nemogućim, ali nikad ne reci nikad. Zato se, je li, i igraju utakmice.

  1. Duke (ACC)

Sezona 2015/16:

AP: 19.

Omjer: 25-11

Konf. omjer: 11-7

Turnir: Sweet Sixteen

Otišli: Marshall Plumlee (diplomirao), Brandon Ingram (draft), Derryck Thornton (transfer)

Došli: Jayson Tatum, Frank Jackson, Harry Giles, Jack White, Marques Bolden, Javin DeLaurier (regruti)

„Najbolja klasa brucoša u povijesti Dukea“ je fraza koju bi vjerojatno trebalo natipkati velikim slovima nasred stranice i tako ostaviti, umjesto pisanja kojekakve analize. Kud ćete veći kompliment od epiteta najboljih u povijesti programa kroz koje su prošle neprebrojive zvijezde sveučilišne i profesionalne košarke, uključujući i onu legendarnu generaciju iz devedesetih koja je, predvođena Shaneom Battierom i Eltonom Brandom, pretrpjela samo dva poraza u dvije sezone. Svašta se Mikeu Krzyzewskom može pripisati, ali da je loš regruter, to nikako.

Nasreću za neutralne ljubitelje košarke (i mrzitelje Dukea, koji su svakako brojniji), okolnosti su se pobrinule da Blue Devilsima ne ide sve glatko i da neće baš doći u travanj neporaženi. Kao što rekoh u segmentu o Villanovi, Duke je i dalje team to beat, ali odjednom ne izgledaju toliko nedodirljivo i vanzemaljski kao pred početak sezone. Razlozima ću pokušati ući u trag nešto kasnije, za početak želim ocijeniti ovaj roster i opisati planove Krzyzewskoga.

Za razliku od ranijih godina, Coach K je odlučio složiti jako dubok roster. Duke je već nekoliko uzastopnih sezona redovno bio opisivan kao top-heavy škvadra i to je, mora se priznati, funkcioniralo. Kako i ne bi, kada su u petorci uvijek imali bar dva top 10 regruta. Međutim, takva politika ih je koštala lani kada su izbačeni u Sweet Sixteenu i shvatili da se baš i ne može sa šest iskoristivih igrača, pogotovo kada nisu naročito kompatibilni.

Zato sam jedva čekao da vidim kako će to izgledati na parketu, kako će Krzyzewski složiti rotacije i razviti kemiju među svojim zvijezdama. Inače jako tvrdoglav i dosljedan čovjek koji ne voli prčkati po isprobanim receptima, sada je i sam bio svjestan da će morati biti fleksibilniji. Ne samo da ima gomilu super-talentiranih tinejdžera, još su tu i momci preostali od ranije, poput Graysona Allena i Lukea Kennarda koji su bili i u onoj šampionskoj generaciji iz 2015. To je, naravno, luksuz, ali moraju se paziti da se ne umisle i ne uljuljkaju.

Konkretan proizvod na parketu, kada je u stopostotnom fokusu, izgleda zastrašujuće. Svih pet igrača je prijetnja protivniku i potrebne su ogromne količine energije da se svaki zatvori, isprati i zaustavi. Zapravo, nema te energije koja to može raditi konstantno kroz 40 minuta, a u trenucima kada koncentracija popusti, Blue Devilsi će nemilosrdno kazniti.

Najočigledniji napredak je došao pod koševima gdje Duke više neće imati glavobolja.  Obitelj Plumlee je napokon završila s obrazovanjem svog potomstva što znači da više nećemo u reketima Durhama gledati bljedunjave centre koji nisu naročito talentirani za košarku ali zato mogu trčati duže nego onaj duracell zec. Već sam spomenuo Boldena kojeg su „ukrali“ Kentuckyju, a koji će biti ustrojen kao startni centar s primarno defanzivnim zadacima. Ima on i napadački potencijal, ali će se to morati zatomiti kako bi ostalo prostora za Gilesa. Harry je dragulj u kruni ovog rostera (barem je trebao biti), ali se već uveliko šuška da su ga ozljede bitno unazadile. Mislim, nema se tu šta šuškati, otkako se vratio u rotaciju ne igra dominantno kako se očekivalo, daleko od toga. Hoće to kad prije svog devetnaestog rođendana prođete tri operacije na koljenima.

O tome će se, nema sumnje, pričati nadugo i naširoko kada dođe vrijeme za draft, a što se tiče Dukeove sadašnjosti i neposredne budućnosti, smatram da i bez vrhunskih partija Gilesa imaju dovoljno za dominirati. Dok se on traži i aklimatizira, utvrdu će držati su-kapetan Amile Jefferson za kojim je lani Krzyzewski „plakao“. Falila je njegova čvrstina i snaga, njegova obrana i skok koje sada donosi nakon što se potpuno oporavio od slomljenog stopala. Ne možemo zaboraviti ni Chasea Jetera koji je prošle godine bio neprimjetan, ali je preko ljeto strašno napredovao i sada će biti još jedan jak adut u Dukeovom špilu.

Dakle, ima tu izrazito kvalitetnih visokih igrača, ali upada u oči nedostatak napadačke raznovrsnosti. Preciznije, fali im jedan klasni šuter. Eh, sad, Krzyzewski[3] nikada nije bio zaljubljenik u takve igrače, ali je dovoljno pametan da zna se bez njih – u anno domini dvije tisuće i sedamnaestoj – ne može. Zato će tu koristiti rijetko viđenu svestranost svojih krila, ponajprije Jaysona Tatuma. Tatum je fino zaokružen igrač kojemu je zabijanje poena najjače oružje, ali je također izvrstan i kao dribler koji može ništa lakše inicirati napade s vrha reketa ili povlačiti kontre. I da, visok je 203 centimetra i oklopljen s 93 kilograma čistih mišića. Nije loše za momka koji se rodio 1998. i vjerojatno se još i ne brije.

Kao što rekoh, ovaj roster je zbilja dubok i grijeh bi bio ne posvetiti svakom igraču makar rečenicu-dvije. No, kako to nije nimalo praktično, pojačao sam samokontrolu na maksimum i pokušao se zadržati samo na najvažnijim točkama. O backcourt rotaciji Blue Devilsa bi se moglo lijepo razgovarati uz dužu kavicu, ali teško biste našli dvije glave koje bi imale istu ideju kako je najbolje posložiti vanjsku liniju plavo-bijelih.

Pred početak sezone je bilo manje nedoumica, točnije, Allen je bio zacementiran kao startna dvojka i očekivalo se da će odigrati sezonu bar na razini lanjske, kad je predvodio Blue Devilse s 21,6 poena po utakmici. Međutim, stvari se nisu odvijale po planu. Grayson je potvrdio svoj status najomraženijeg igrača Amerike i ušao još dublje u kalup tipičnog Dukeovog bijelca/tatinog sina kojeg svi vole mrziti.[4] No, to bi sve bilo uredu da on igra dobro, što nije bio slučaj u većem dijelu sezone. Bio je suspendiran pa je vraćen kada je Duke bio bez rješenja, što je dalo naslutiti da Krzyzewski nije baš sto posto siguran u ono što radi.

Moguće je da je to samo privid, igra sjenki koju Coach K voli povremeno zaigrati kako bi si zametnuo trag. Nikad nije bio genijalan X’s & O’s trener, ali je uvijek, između ostalog, znao izvući najbolje iz svojih igrača. Bolje je sklopiti nešto funkcionalno od gomile kvalitetnih košarkaša nego smislit briljantan sistem i ispuniti ga prosječnima. Za sada se najuspješnijom čini varijanta s Tatumom na niskom krilu, dok su na bekovskim pozicijama Frank Jackson i Luke Kennard. Ovaj potonji igra košarku života i potpuno je nadoknadio sve ono što nedostaje u Allenovoj igri. Može zabiti i kreirati u jednakom volumenu, a to je jako vrijedno momčadi koja nema de facto point guarda.

Pretjerujem, Jackson je odličan organizator igre kojeg krasi nesebičnost i kolegijalnost, ali je doslovno jedino konkretno rješenje na jedinici. Zato je neprocjenjiv silni ofanzivni talent kojeg ova momčad ima. Puno je igrača na ostalim pozicijama koji mogu stvoriti prilike sami za sebe ili za suigrače što je prigodno za pregurati one minute kada Jackson odmara.

Međutim, ako planiraju dobiti lanjsko Allenovo izdanje, moraju mu nalaziti 30-ak minuta u utakmicama koje igra i to zahtjeva fleksibilnost. Grijeh je oduzimati minute vrućem Kennardu i zato mi pada na pamet ona opcija s Tatumom na četvorci. To ne samo da bi omogućilo da Grayson i Luke igraju istovremeno, nego bi i otvorilo parket što ovakvi igrači vole. Ali postavlja se pitanje, koga od visokih izbaciti kako bi se napravilo mjesta za Tatuma? Jefferson je glue-guy koji odrađuje veliki posao, Bolden je mašina za poene iz posta, a Gilesu se mora dati dug povodac kako bi došao do razine koja je bila obećana.

Postoji i ideja s Allenom na jedinici, ali je i to daleko od idealnog jer on više voli tražiti svoj šut nego suigrački, a to neće proći u petorci punoj potrošača. Zato je toliko vrijedan Jackson i njegova volja za prihvatanjem sporedne, pozadinske uloge.

Zbog kompleksije rostera, napad ove generacije Dukea izgleda znatno drugačije nego prethodnih godina. Pick-and-roll je sporedno jelo, u najboljem slučaju salata, kojem se pribjegne više iz želje za promjenom ritma. Prave kalorije se dobivaju iz izolacija na postovima, tranzicije i prilagodbom starinskih flex akcija kojima se traži prostor na poludistanci, u kornerima i, ponekad, po čeonoj liniji. Sami setovi su dosta pojednostavljeni i dosta toga se oslanja na individualni talent, što je potpuno legitimno, jer, ako ste već naoružani nuklearnim oružjem, nema smisla da ga ne koristite.

Dizajniranje odgovarajućih postava za dati trenutak će uvelike odrediti smjer Dukeove sezone. Doći će oni do Glendalea, to je gotovo sigurno, ali pojma nemam kako će to u kojoj utakmici izgledati. Možda je to još jedna njihova vrlina; protivnici zaista ne znaju što očekivati kad se sastanu s njima.

[1] Regrutirali su oni i super-talentiranog Omarija Spellmana, ali on će ovu sezonu pauzirati i zaigrati tek iduće. Mudar potez Wrighta koji je svjestan da ove godine ima izvrsnu momčad, a dogodine će izgubiti glavne nositelje.

[2] Ako pogledamo još dalje u povijest NCAA-ja, onda nam postaje još jasnije koliko je zapravo teško biti prvak u dvije uzastopne godine. Ako izuzmemo Woodenovu dinastiju Bruinsa (7 uzastopnih naslova), od 1939. se samo sedam puta desilo da je neka momčad obranila naslov. Zato kada kažem da Villanova ima izgledne šanse za taj podvig, shvatite to kao velik kompliment.

[3] Toliko sam puta napisao ovo prezime, ali još uvijek svaki put moram konsultirati Google. Dobri stari, komplicirani, Poljaci.

[4] To je odveć poznato, ali ne škodi ponoviti. Duke je, naime, elitno bogataško sveučilište koje si ne može priuštiti prosječni blue-collar Amerikanac. Stoga su igrači poput Christiana Laettnera i J.J.-a Redicka uvijek bili mete zvižduka protivničkih navijača. No čini se da Allen ima poseban status zbog svog stalnog prigovaranja sucima i navikom da „slučajno“ podapinje protivnicima.