Već četiri tjedna NBA akcije su iza nas što je empirijski dokaz da vrijeme stvarno leti kada se zabavljate. Taj let vremena osjeti se i na ovoj kolumni jer je autor napokon shvatio da robovanje okruglim brojkama nema smisla. Dakle, ispred vas je sedam priča umjesto deset. Sedam ipak nema težinu desetke pa u skladu s tim više nisu top nego random (što su, istini za volju, oduvijek i bile). Ipak, u ime dobrih starih vremena sačuvat ću silazni brojčani redoslijed. Pa krenimo.
7) Guess who’s back with a brand new swag?
O da, pogodili ste, Nick Young poznatiji kao Swaggy P. Nije bilo šanse da povratak ovog karaktera na NBA parkete prođe nezamijećen. Prije pisanja kolumne zapitao sam se: „Što uopće znači Swaggy P? Za što stoji P?“ Nakon kratkog i gramatički grozomornog Google upita pred sobom sam imao više odgovora nego što sam bio spreman podnijeti.
„Mislim da ako izgledaš dobro, igraš dobro. Tako da, znate, Swaggy počinje od toga kako uđem u dvoranu – kako se oblačim, cipele koje nosim. P je misterij. Ne mogu vam reći. Možda ću napisati knjigu jednog dana.“
„Swaggy je zbog mog načina života. P je misterij. Ne mogu vam otkriti tajnu. To je bio jedan od mojih prvih nadimaka za koji nitko nije znao i zadržao sam ga kao tajnu. Ljudi su uporno pitali što znači i počeo sam govoriti da je misterij. Za par godina reći ću vam nešto.“
„U jednom snu Bog je razgovarao sa mnom i dao mi je to ime. I ja sam bio, ono, znaš šta Bože? To je smiješno ime! Možda ću ga morati zadržati. I od tada se zovem Swaggy P.“
Tajna je, dakle, djelomično otkrivena – Kanye West se u snu obratio Nicku i dao mu novo ime. Trebao sam znati. Također, ovim putem molim Nicka da stvarno napiše tu knjigu.
Što se tiče spomenutog povratka na košarkaške terene, bio je apsolutno…pa swaggylicious. Los Angeles Lakersi su svoj predyoungovski stupac s pobjedama utrostručili u samo dvije utakmice sa Swaggyjem u igri i to pobjedama protiv solidnih momčadi – Hawksa i Rocketsa (doduše bez Dwighta Howarda). Kada su Kobeja novinari upitali koji je glavni razlog zašto su Lakersi napokon uspjeli povezati dvije pobjede, rekao je: „Nick čovječe.“ Sam Nick objasnio je mehaniku uspjeha: „Kao da se moj swag prenio na sve suigrače.“ Na pitanje što točno znači swag Young je odgovorio: „Ostavljam prisutnost. Ja sam poput Princea, Michaela Jacksona, svih tih frajera.“ Najbolje u vezi svega je što ovo nije pretvaranje, ovo je stvarni Nick Young.
„Možda je ipak sve bajno i Lakersi će napokon početi igrati dobro! Možda je Swaggy P faktor koji nedostaje!“, to je pak misao koja je prošla kroz umove optimističnijih navijača i…bili su u krivu. Osim što komični rezultat od 140-106 protiv Dallasa dovoljno govori, u nedjelju su izgubili u utakmici protiv Denvera koja je pred kraj regularnog vremena izgledala kao da je nitko ne želi dobiti i time pali na omjer 3-11. No vratimo se na Swaggyja i njegovo fantastično putovanje kroz NBA. Prije 3 godine bio je član NBA momčadi s najnižim kolektivnim IQ-om u povijesti košarke (Wizardsi sa JaValeom McGeeje, Andrayom Blatcheom, Jordanom Crawfordom i…Nickom Youngom). Nakon toga prešao je u Clipperse i igrao marginalne minute da bi nakon jednosezonske epizode u Philadelphiji napokon završio u Lakersima. I svima nam je drago što jest jer nikad nije postojala savršenija kombinacija franšize, tržišta, kvalitete rostera i osobnosti igrača. Nick Young koji je bio predmet ismijavanja u jednoj od najgorih momčadi lige, a danas je netko koga hvali Kobe Bryant i čija je cura jedna od najvećih pop zvijezda u Americi. Tko je to mogao predvidjeti?
Intermezzo: Still lovin’ the Mavs
Dallas Mavericksi trenutno imaju napadački rating od 116 koji je uvjerljivo najveći u ligi (i kojem je vjerojatno pomoglo milijun koševa koje su postigli protiv Lakersa), ali i u povijesti NBA košarke. S druge strane, obrambeno ne mogu napraviti previše protiv iole ozbiljnijeg protivnika, ali zato imaju talent za snimanje zanimljivih video klipova:
6) Druga strana Los Angelesa
Nema smisla previše okolišati, Clippersi igraju loše. Iz omjera 8-5 to se i ne može toliko naslutiti, ali nivo igre koji prikazuju svakako je ispod svake razine koju sam zamišljao prije početka sezone. Imaju ponašanje i stav momčadi koja je osvojila naslov i igra na kredit, a nikad nisu prošli drugi krug doigravanja. Svi igrači uzeli su gotovo opipljiv korak unatrag, a u tome prednjače Blake Griffin i DeAndre Jordan. Blake ne izgleda ni blizu eksplozivno kao lani. U kontranapadima ne izgleda kao onaj nezaustavljivi stroj koji može sam povući i završiti akciju, nema svoju prepoznatljivu skočnost, ne uspijeva završiti lob dodavanja zakucavanjem i lošiji je u napadanju iz driblinga. U obrani je gotovo nepostojan. Najbolje su ovo demonstrirali Memphis Grizliji koji su u nedjeljnoj utakmici demolirali unutarnju liniju Clippersa. Osim manjka eksplozivnosti i pokretljivosti čini se da Blake ima i manjak interesa za igranje obrane u nekom konceptualnom obliku. Doc Rivers pak od ove verzije njega pokušava napraviti neku slabiju verziju LaMarcusa Aldridgea i Blakeovi napadi najviše završavaju šutem s poludistance. To je ponovno loše jer negira njegove najveće igračke kvalitete koje ga čine posebnim. Clippersi bez atletskog frika Blakea nisu Clippersi i to je definitivno djelomični korijen loše igre koju prezentiraju. Griffin tako ostavlja dojam igrača s kojim fizički nije sve u redu, ali Clippersi nisu dali nikakvu izjavu iz koje bi se moglo naslutiti da je to slučaj. Jedino što mi pada na pamet je ljetna fraktura leđa zbog koje nije nastupio za američku reprezentaciju. Tada je to zvučalo kao alibi ozljeda za propuštanje nastupa na Svjetskom prvenstvu, ali sada, kada me Blake neodoljivo podsjeća na Dwighta u Lakersima, počinjem misliti da je u toj ozljedi bilo nešto više.
Chris Paul ove sezone ne izgleda kao stari Chris Paul i čini se da je njegovo vrijeme kao najboljeg igrača na poziciji (kao i top 5 igrača lige) završilo. Još uvijek je i više nego dobar, ali godine čine svoje i više nije u stanju onom lakoćom doći do koša i završiti oko obruča ili probiti svog igrača u završnici utakmice. Teško je ovdje pripisati neku posebnu krivnju jer se radi o prirodnom procesu, ali kada se taj proces poklopi s regresijom ostalih suigrača, rezultati ne mogu biti dobri. Momčad igra loše i za razliku od Lakersa koji su loši na poluzabavan način, njihove susjede postaje sve više mučno gledati. Nestala je ona estetska kvaliteta koju je imao napad i jedino što preostaje povremeni su bljeskovi briljatnosti Paula ili Jamala Crawforda.
DeAndre Jordan vratio se svojim starim navikama skakanja na svaki pump fake i fauliranja na nivou Joea Šimunića, a svu disciplinu u pick igri i zaštiti reketa koju je pokazao u prošloj sezoni negdje je putem odbacio i tako ponovno postao savršeno precijenjen igrač. Ovakav pad u njegovoj igri, a ujedno i nekompatibilnost s Blakeom koja potonjeg sili na igru daleko od koša pokazuje put kojim bi Clippersi trebali krenuti na ljeto – pustiti Jordana, odigrati jednu djelomično natjecateljsku sezonu i 2016. se s tržištem Los Angelesa i Chrisom i Blakeom uključiti u utrku za Kevina Duranta ili neko drugo bočno pojačanje.
Clippersi me bez obzira na sva moguća opravdanja i objašnjenja čine nervoznim jer sam im prognozirao osvajanje naslova prije početka sezone, a oni izgledaju kao rubna playoff momčad. Ne treba ni spominjati da bi propuštanje playoffa bila istinska katastrofa za momčad, a kada ovako oscilirate u Zapadnoj konferenciji ništa nije nemoguće. Ne pomaže ni Rivers koji krajem 2014. u značajnim utakmicama koristi Hedu Turkoglua, a pritom odbija dati priliku mlađim igračima čiji bi razvoj momčadi potencijalno mogao koristiti. Na klupi umjesto stručnih pomoćnika ima groblje trenera iz Istočne konferencije koji su se pokazali kao teški promašaji u ulogama glavnih trenera (Lawrence Frank, Mike Woodson) i čini se da mu stvarno nedostaje Tyronn Lue kao koordinator za obranu. Nedostaje mu i par igrača na boku koji su u stanju igrati obranu. Nedostaje mu i svježih ideja. Možda će ovo biti tipična Riversova momčad koja dobrim dijelom regularne sezone igra očajno samo da bi kliknula pred playoff. Ipak je prerano za skočiti na Vagon Panike s obje noge. Na kraju, imam djelomično rješenje za Clipperse – neka obriju brkove. Možda im neće pomoći da igraju bolje ili gube manje utakmica, ali dok gube, izgledat će manje glupo.
Umetak: Momčad koja ima pravo na neozbiljnost
Spursi! Oni imaju pravo puštati brkove i snimati lude reklame jer su zaslužili to osvajanjem naslova. Proslavimo stoga svaku priču nasumičnom i nepovezanom reklamom sa Spursima. Usput bih mogao promijeniti i ime kolumne u „Nasumičnih (nasumičan broj) brought to you by H-E-P“ ako njihovi predstavnici pokažu interes.
5) O čemu govorim kad govorim o Cavsima
Kad sam već kod svojih prognoza koje su na putu da postanu epski promašaj, mogao bih spomenuti i Cleveland. Njima sam prognozirao plasman u finale. Četiri tjedna kasnije, definitivno sumnjam u svoju prognozu. Nisam još sasvim pesimističan kao u slučaju Clippersa, ali stvari ne izgledaju dobro. Svaki problem Cavsa počinje od obrane. Iako se svi volimo razvezati oko toga kako tri prve opcije u napadu nisu uklopljene na dobar način (što ću i sam kasnije napraviti), napad nije loš. Konstantno se vrti oko najboljih 10 lige sa standardnim fluktuacijama u ukupnom učinku za ovako ranu fazu sezone. S druge strane, obrana? Izgleda žalosno. Obrambeni rejting je u najlošijih 5 i nema previše perspektive u smislu popravka. Cavsi su trenutno na omjeru 6-7 što nije samo po sebi dovoljan razlog za paniku. Svi i njihove majke ovih dana izvadili su usporedbu s Miami Heatom 2010. koji je u sezonu krenuo s 9-8 samo da bi ušao u finale na kraju sezone. Ovi Cavsi nisu taj Miami. Miami je bio momčad tri igrača vrhunskih fizikalija i potencijala za igru u oba smjera. Dwyane Wade i James bili su ponajbolji stoperi na svojim pozicijama, a Chris Bosh također je bio na putu da postane onaj genijalni pick-and-roll obrambeni igrač. Miami je imao atletsku premoć nad svim momčadima protiv kojih su igrali i svojom sumanutom presing obranom bili su u stanju poremetiti i najbolje napade lige. Cavsi takav potencijal nemaju. Kyrie Irving i Kevin Love nikad neće biti dvosmjerni igrači zbog manjka atleticizma i/ili interesa za igranjem obrane, a LeBron 2014. nije isto što i LeBron 2010. Može on i dalje odigrati poprilično dobru obranu kada se potrudi, ali kad ostatak rostera na toj strani terena ne radi ništa, pitanje je zašto bi pokušavao i on. Jedan odgovor je zato da vodi primjerom i time motivira suigrače, ali igrati obranu da bi se vodilo primjerom igrače poput Diona Waitersa je kao pokušavati mački objasniti temelje Newtonove mehanike – jedna od velikih životnih vjetrenjača. S letargičnim Lebronom najbolji vanjski defanzivac na rosteru ostaje Shawn Marion koji je u ligi otkad je njegov suigrač Irving imao 7 godina. Cavsi nemaju ni zaštitu reketa. Ako ovih dana pogledate kako igra Kevin Love, velika je vjerojatnost da ćete naići na utakmicu u kojoj ga protivničke momčadi bez milosti iskorištavaju pod košem. Anderson Varejao dobar je u svojoj ulozi i još uvijek je energičan i aktivan zaštitar reketa, no nema eksplozivnosti niti atleticizma za igrati ulogu obrambenog korektora koji bi trebao brisati sve pogreške suigrača.
Sada ću malo kritizirati napad. Ako ovih dana pogledate kako igra Kevin Love, jedva ćete ga primijetiti na terenu. Izgleda kao da ne zna što radi u napadu Davida Blatta, stoji po strani i previše čeka loptu, ne koristi ga se kao razigravača na laktu u čemu je genijalan. Ne dobiva loptu u post gotovo nikad, a kad je i dobije, nije pretjerano učinkovit i njegova uloga poprilično je marginalna, a i u toj marginalnoj ulozi je loš i neučinkovit. Uzrok ovome vjerojatno je napad Davida Blatta koji je osjetno okrenut na perimetar (bar u ovoj izvedenici) i koji igračima s loptom daje puno više napadačkih ovlasti za završavanje. Je li to stvarno napad Davida Blatta ili neka LeBronova izvedenica istog, teško je reći. Sudeći po tome što Blatt još nije naučio gdje treba stajati na timeoutu, teško je da je njegova zadnja u vezi bilo čega. LeBron također igra loše u napadu za vlastite standarde. Njegov true shooting percentage pao je za 8% u odnosu na lani, a to je uzrokovano većinom nižim postotkom šuta iz igre koji pak uzrokovan time što se LeBron više nego inače zadovoljava šutevima izvana kao i time što još nije našao svoj ubojiti dodir oko obruča. Možda je uzrokovano i time što se previše bavi stvarima koje ne bi trebale biti u njegovoj domeni, poput raspodjele minuta.
Cavsi imaju još problema. Kada igraju sa startnom petorkom Irving – Marion – James – Love – Varejao, svako LeBronovo kickout dodavanje završava u rukama Mariona koji čeka na trici sam. Onda, s obzirom na to je sam na trici, ispaljuje tricu i pogađa vrh table. Postoji razlog zašto je od svih ljudi Marion sam na trici, ali Cavsi ga očito još nisu najbolje shvatili. Kao što sam rekao ranije, Marion je u petorci zbog obrambenih potreba, no Cavsi imaju neku mazohističku potrebu čim više ga naglasiti u napadu. Još jedan problem predstavlja to što Blatt ne razdvaja minute startera kako bi mogao. Ima tri kreatora u velikoj trojci i još jednog dodatnog ball handlera u Waitersu i usprkos tome trojka James – Love – Irving igra 75% ukupnih minuta zajedno. Nije dobro ni to što su u rotaciji Will Cherry i Joe Harris (tko su uopće Will Cherry i Joe Harris?) kao ni to što je mumificirani Mike Miller osoba od koje očekuju 10 minuta košarke po večeri.
Jedini igrač koji je odigrao u skladu s očekivanjima je Irving. Zabija preko 20 i radi to vrlo učinkovito, ali čini se da njegov gunnerski način igre bez obzira na učinkovitost ne utječe dobro na suigrače. Tu dolazim i do neke poante ovog odlomka – Cavsi nemaju puno prostora za napredak, odnosno imaju prostor samo u jednom smjeru, a jedan smjer još nikad nije odveo momčad do kraja. Još uvijek je rano i možda je prerano za skočiti s obje noge na Vagon Panike u ovom slučaju, ali igra u startu sezone podigla je ozbiljna pitanja oko Lovea i Irvinga kao igrača u ozbiljnoj momčadi. Tri prve napadačke opcije teško će koegzistirati bez smanjenja očekivanja, a kako nitko od trojke nije all-around stroj (kakav je nekad bio LeBron) ne postoje druga područja igre u koja mogu usmjeriti svoju energiju. Ako ostanemo još trenutak na Vagonu Panike, kao potencijalno rješenje nameće se trade.
Pretpostavimo da su James i Love kao nedavne akvizicije više-manje sigurni. Ostaju nam Irving, Waiters i Thompson kao igrači s nekom pozitivnom vrijednošću. Varejao je nedavno dobio novi ugovor i također izgleda sigurno. Može li se za mladu trojku Cavsa dobiti ono što im nedostaje – obrana na vanjskim pozicijama uz malo šuta i netko tko štiti obruč? Na pamet su mi odmah pali Bucksi. Trade machine odobrava, a odobravam i ja jer bi Larry Sanders bio idealan dodatak momčadi, Brandon Knight je solidan spot up šuter i obrambeni u skladu s onim što momčadi treba kada ima Jamesa, a Khris Middleton i Jared Dudley bočne bi zadaće mogli obavljati bolje od trenutnih zombi-igrača. Bucksi nisu nužno opljačkani ovdje jer dobivaju potencijalno najboljeg igrača u trejdu u Irvingu (i oslobađaju mjesto pod košem za razvoj Johna Hensona) dok su Waiters i Thompson potencijalni kandidati za daljnji trejd ili razvoj.
Do ovakvih blockbuster trejdova vjerojatno neće doći ali dobro je maštati jer u svakom slučaju, nešto će se morati dogoditi. Frustracije su sve očitije, a škola košarke koju su Cavsima priredili Wizardsi, a kasnije i Raptorsi svima je jasno dala do znanja da će ovo biti dug proooooooooooooooooooooooooces.
4) Ka – boolnica
Ako je u Clevelandu tako loše, LeBronu je očito bilo bolje da je ostao u Miamiju, zar ne? Ne, ipak ću nastojati ne upasti u rupu teoretiziranja o paralelnim svemirima i ostati u ovoj stvarnosti. Dakle, bez LeBrona u ovom odjeljku. Moje mišljenje o Heatu prije početka sezone bilo je da će se vrtjeti oko 8. pozicije na istoku i izboriti, odnosno propustiti doigravanje ovisno o Wadeovom zdravlju. Po pitanju Wadeova zdravlja nakon prošle sezone teško je biti optimističan. Odigrao je tek 54 utakmice regularne sezone (i to s ograničenim minutama) i u playoffu je ponovno izgledao staro i potrošeno. Nije da mi se ne sviđa startna petorka Heata. Štoviše, imaju zanimljiv miks šuta i ulaza na papiru, ali glavno pitanje oko gotovo svih igrača na rosteru je „Može li ostati zdrav?“ Kao što su pomniji čitatelji već shvatili iz naslova, odgovor je u većini slučajeva ne.
Wade je odlično krenuo u sezonu – prosjeci od 19.8 poena, 6.4 asistencije i 3.4 skoka (TSP 56%) zvuče vrlo dobro za nekoga tko je dobar dio prošle sezone proveo igrajući sporednu opciju u napadu s Jamesom ili igrajući protiv drugih postava. Međutim, odigrao je 8 utakmica i (pogađate) ozlijedio se. Još uvijek nema informacija u vezi eventualnog povratka, a do sad je propustio 6 utakmica. U njegovoj odsutnosti kreatorski teret podnio je Mario Chalmers. Chalmers je u povećanoj ulozi reagirao iznenađujuće dobro, no na njega je bolje ne gledati kao na neko dugoročno rješenje u tom smislu. Kako je riječ o igraču izrazito sklonom oscilacijama, moguće je da donji dio sinusoide uskoro dolazi. Luol Deng izgleda kao da je u godinu dana ostario pet godina (događa se kad predugo igrate pod Thibodeauom, valjda) i ne pokazuje previše tragova da se radi o onom čovjeku koji je svojedobno bio vrlo dobar sekundarni ili tercijarni kreator. Obrambeno se također čini korak sporiji, ali i dalje se radi o pametnom i timski orijentiranom igraču koji neće previše ispadati iz shema Erica Spoelstre i koji zna točno kako se postaviti da presječe protivnička dodavanja, ali da pritom i ostane na svom čovjeku. Spasitelj Heata i glavni razlog za relativno pozitivnu sezonu koju imaju do sad očekivano je Chris Bosh. Umetnut u ulogu glavnog igrača, Bosh troši 30% napada dok je u igri i uspješno ih završava u 56% slučajeva, bilo iz igre ili s linije slobodnih bacanja. Ove sezone dobiva više loptu na laktu za potencijalne napade iz driblinga ili u niskom postu blizu koša. Bosh nije baš low-post stroj koji će kažnjavati obrane iz napada u napad, ali traži dozu poštovanja od obrana i sposoban je forsirati rotaciju obrane. Miami i dalje krasi preciznost dodavanja koju su imali kada je tamo igrao znate-već-tko. Heat se stvarno ističe u efikasnom micanju lopte kada se obrane malo poremete i u stanju su vrlo brzo doći do najboljeg mogućeg šuta, donekle nalik na Spurse.
Ono u čemu nisu nalik na Spurse je obrana. Učinkom tek 17. u ligi, obrana Heata ima gotovo jednake nedostatke koje je imala u prošloj sezoni – manjak vrhunskog atleticizma na perimetru i apsolutni manjak bilo kakvog oblika zaštite obruča. Wade nije što je nekad bio, ali i takav je puno bolja opcija od postave s dva point guarda, radilo se o kombinaciji Chalmers – Norris Cole ili Chalmers – Shannon Brown (koji je bio toliko očajan da su ga se, breaking news, odlučili riješiti). Prisutstvo Shawnea Williamsa u startnoj petorci, opravdano potrebom za šutem s pozicije četvorke kako bi reket ostao raširen, ima katastrofalan učinak na obranu. Tako bez obzira na to što su Deng i Bosh još uvijek sasvim solidni defanzivci, Miami će najvjerojatnije do kraja sezone ostati u rasponu prosječnih do ispodprosječnih momčadi po obrambenom učinku.
Što onda na kraju reći o Heatu? Igraju dobro kada su kompletni, egzekucija davno uigranog napadačkog sustava i dalje je odlična, ali ozljede Wadea, Cole, Chrisa Andersena i problemi koje ima Josh McRoberts otežat će održavanje bilo kakvog kontinuiteta za Spoelstru kao i točno određivanje onoga što je zapravo Heat u ovom trenutku – rubna playoff momčad ili potencijalni tvrdi orah koji bi svi s Istoka na proljeće htjeli izbjeći.
3) Bucksofon
Teško mi je povjerovati da ovo pišem, ali Milwaukee Bucksi su legitimno zabavna momčad! Ne znam kad se to dogodilo i je li se uopće dogodilo. Možda je ovo neki mentalni defekt uzrokovan gledanjem previše NBA utakmica. Možda su Bucksi i dalje gledljivi poput Plodova zemlje. No možda su stvarno postali zanimljivi. Za mene je slučaj svakako ovo zadnje (a možda i prvo, nikad se ne zna). Utakmica s Netsima koja je otišla u trostruki produžetak jedna je od najboljih u sezoni. Svakako nam je priuštila promašaj godine:
…dok je reakcija klupe vjerojatno GIF godine.
Bucksi, kao prvo, igraju stvarno neočekivano dobru obranu. Sve počinje od činjenice da se Larry Sanders naizgled napokon odrekao vjere u marihuanu ili je prakticira na način koji zapravo pomaže njegovoj igri u smislu zaštite obruča. Ostatak momčadi niz je mladih, atletičnih i dugorukih igrača koji se lakoćom kreću terenom i ometaju šuteve i dodavanja protivnika. U redu, lako je igrati obranu kad je roster energičan i kada krakovi igrača strše na sve strane, ali fascinantno je koliko pritom, usprkos neiskustvu, ostaju disciplinirani i unutar sustava Jasona Kidda. Kidd je još jedan razlog za nadilaženje očekivanja. Osim što momčad igra dobru obranu, čini se da većinu vremena shvaća koji igrači su u ritmu i radi dobre zamjene u tijeku utakmice. Ne boji se improvizirati i posegnuti duboko u klupu niti ostati pri rezervnim petorkama na dulje vremenske periode ako igraju dobro. Kidd odlično i jednoliko dirigira momčadi, ali ne padaju u neko ropstvo rutini, a ta doza varijacije koju donosi, bilo postavama ili napadačkim setovima velik je uzrok toga zašto su Bucksi dobri. Naravno, kad kažem da su Bucksi „dobri“, to treba shvatiti uvjetno. Dobri su za gledanje, bolji su od očekivanja, ali jesu li stvarno dobra košarkaška ekipa spremna za doigravanje ili ikakav rezultatski imperativ? Nipošto.
Minus momčadi bio bi to što dvije glavne mlade uzdanice, Jabari Parker i Giannis Antetokounmpo, najčešće ne igraju osobito dobro. Tu odmah treba reći da je Giannis ipak osjetno bolji i efikasniji iako i dalje ne igra u skladu s velikim očekivanjima nametnutima od strane medija. Korištenje u ulozi razigravača, bilo primarnog ili sekundarnog, nimalo mu ne odgovara. Previše je sklon turnoverima kada napada iz driblinga, a ni kao kreator vlastitog šuta nije previše pouzdan. Nemojte me krivo shvatiti, jednom po utakmici će probiti svog čovjeka i podvaliti stvarno lijepo dodavanje ili genijalno završiti oko koša, samo još nije u stanju to raditi cijelo vrijeme. U ovoj fazi puno mu više odgovaraju uvjeti tranzicije i otvorenog terena gdje može u potpunosti pokazati atleticizam, a i lakše voditi loptu. Jabari, nakon očajnog starta, polako igra sve bolje. Šuterski postoci još uvijek su preniski, dodavačka igra nepostojana, ali ohrabruje koliko je obrambeno bolji od očekivanja, kao i to što je vrlo dobar i borben u skoku. Dribling i prvi korak mu izgledaju puno bolje nego što sam očekivao, a kada u potpunosti otkrije mjesta na terenu s kojih mu najviše odgovara napadati i kada smanji broj forsiranih šuteva, i šuterska efikasnost trebala bi krenuti na bolje.
KOBE timeout
https://www.youtube.com/watch?v=bTowOz_MFA8
Nakon ovoga je bacio ciglu.
2) To Wizz or not to Wizz?
Još uvijek ostajemo na Istoku i također u sferi ugodnih iznenađenja ove sezone. Washington Wizardsi imaju omjer 9-3 što ih čini drugom momčadi konferencije. Iako su nekako nestabilno krenuli u sezonu – milijuntom ozljedom Bradleyja Beala i estetski neugodnim načinom igre, uspijevali su ostvariti pobjednički učinak i rasti iz utakmice u utakmicu. Temelj igre i pozitivnog omjera do sad je bila obrana – s obrambenim ratingom od 98.5 peta su obrana lige. Napad nije toliko dobar i tek je na 20. mjestu (103.0). Temelj igre u oba smjera počinje od Johna Walla koji se nametnuo kao apsolutni lider momčadi. Sve je bolji u kontroliranju ritma ekipe, konačno je naučio mijenjati brzine i ne igrati cijelo vrijeme na atletskom maskimumu, nešto s čim se borio u prvim sezonama u ligi. Uspijeva lako doći do mjesta na terenu s kojih je i šuterski kvalitetan (lakat, osobito desni) i više napada koš nego prošle sezone što rezultira s dva slobodna bacanja više po utakmici. Kreatorski je i dalje odličan, doduše, još uvijek s previše izgubljenih lopti, ali kada je sav teret na vama i kada inicirate gotovo svaki napad, logično je da ćete i griješiti.
Ono gdje je Wall pak apsolutni vrh na poziciji je obrana – kombinacija brzine, dužine i košarkaškog IQ-a često se pokazuju previše za protivničke playmakere koji kao na traci gube lopte kada su suočeni s njim (Wizardsi su jedna od najboljih momčadi lige u forsiranju turnovera). Ukupna šuterska efikasnost je za sad nešto pala u odnosu na lani, ali stvari bi trebale krenuti nabolje s nedavnim povratkom Beala. Spomenuti povratak Beala izgledao je fantastičan. Naravno, radi se o tek tri utakmice u kojima je ulazio s klupe, ali dodatnih 17 poena uz odlične postotke šuta dali su pravu iskru napadu Wizardsa. Možda još više koristi to što je Beal dovoljno napredovao s loptom u rukama da ga se može koristiti kao sekundarnog razigravača uz Walla ili čak primarnog dok Wall odmara. Veteranski frontcourt Pierce – Nene – Gortat daje momčadi čvrstinu i mogućnost da se u napadu nešto izvede bacanjem lopte u post ili na vrh reketa. Gortat i Pierce vrlo su dobri u svojim ulogama dok je Nene čovjek u kojeg se mora gledati ako očekuju bolja momčadska napadačka izdanja. Čak je i Otto Porter pronašao sebe u manjoj all-around ulozi s klupe i dao naslutiti da bi ipak mogao biti budućnost Wizardsa na poziciji.
Ovo sve zvuči bajno i s obzirom na stanje Cavsa i ozlijeđenost Bullsa (kao i činjenicu da su Wizardsi prošle sezone pregazili iste u doigravanju) možemo se pitati je li ovo momčad za finale. Tu bih ipak malo nagazio na kočnicu jer Wizardsi zapravo nisu pobijedili ni jednu dobru momčad osim Cavsa. Ako se ovakvi Cavsi uopće mogu smatrati dobrom momčadi. Ipak, poput Raptorsa, imaju pravo nadati se, a kompaktna petorka i solidni igrači u užoj rotaciji daju im neku šansu, pod uvjetom da playoff dočekaju zdravi. No sezona je još uvijek u ranoj fazi i prerano je za proglašavati ih favoritima za bilo što. To su još uvijek samo Wizardsi.
Izjava tjedna
Pravit ću se da Nick Young nije već pomeo ovu kategoriju jer želim istaknuti izjavu Marreesea Speightsa. Nakon utakmice s Thunderom u kojoj je postigao rekord karijere u koševima, zahvalio je centru Thundera Kendricku Perkinsu: „Uvijek ima nešto za reći. On misli da je neki frajer, ali na kraju dana njegova igra je užasna.“
Petorka tjedna
Lou Williams – Nick Young – James Harden – Anthony Davis – Marc Gasol
Williams je odličan kao iskra s klupe za Toronto, Harden je odigrao još jedan napadački genijalan tjedan, Anthony Davis je MVP, MIP i DPOY, a Marc je uz Cousinsa najbolji centar lige. Swaggy je P.
Lightning round
Kemba Walker crossoverom šalje Chrisa Paula na drugi kraj galaksije.
Joey Dorsey i njegovo…čudovišno zakucavanje.
Bromance Jeremyja Lina i Chandlera Parsonsa premošćuje prostor i vrijeme.
Također, Kawhi Leonard rekao je da Spursi ponekad ne daju Aaronu Baynesu da trenira kako ne bi nikoga ozlijedio.
Wes Johnson i njegovo stvarno čudovišno zakucavanje. Vrati se u Italiju Gallinari.
Za kraj, pogledajte Jamesa Harden kako telekinezom pokušava zaustaviti kontranapad. DPOC
1) Dovoljno je reći „Istok“
Današnju istočnu odiseju završit ću komentarom o… Istočnoj konferenciji. U zadnjih nekoliko godina izjave poput „Zapad je duplo bolji od istoka.“ ili „Istok je užasan.“ ili „Istok je [cenzurirano].“ postale su svojevrsna mantra svih NBA fanova. Iza nekih popularnih mišljenja nekad ne stoji puno istine, kao primjerice iza onog da se Kineski zid vidi iz svemira. Međutim, ovo je apsolutno točno.
Nakon četiri tjedna, Zapad ima omjer 45-19 protiv Istoka. Da, 45-19. Toronto je praktično jedina momčad koja je pokazala konzistentno dobar nivo igre. Bullsi su ozlijeđeni, Cavsi su…ranosezonski bust, momčadi od kojih se očekivao iskorak poput Charlotte Hornetsa ili Detroit Pistonsa tolika su razočaranja da me deprimira uopće ih spominjati. Knicksi iz utakmice u utakmicu demonstriraju koliko užasan roster imaju i već sad su uspjeli gotovo sigurno ispasti iz utrke da doigravanje. Koliko je loš Istok? Stvarno loš. Toliko loš da je momčad poput Pacersa puna rubnih rotacijskih igrača i koja je izgubila 3 najbolje napadačke opcije iz prošle sezone samo na račun kontinuiteta sustava i obrane Roya Hibberta trenutno u slici za doigravanje. Ukupnom omjeru pomažu i legendarni Sixersi koji sada imaju omjer 0-14 i koji su, izgleda, na stvarnom putu za 0-82 sezonu.
S druge strane, Zapad čak i bez možda i najbolje svoje momčadi, Olahoma City Thundera, uspijeva biti apsolutno dominantan. Naravno, Thunder i dalje postoji no radi se više o nekom konceptu momčadi napravljenom za isprobati što bi bilo kada bi NBA momčadi imale omladinski pogon. Unutar ove ekipe košarku igraju tri igrača (Jackson, Ibaka i Morrow) dok se ostali egzistencijalno čude tome što mogu živjeti od NBA košarke. Lakersi su užasni na svoj poseban način, Wolvesi su apsolutno negledljivi i Denver je rano razočaranje, ali ostatak konferencije kompetitivan je i zabavan. Memphis se na krilima Marca Gasola i rekontruiranog i više šuterski nastrojenog boka lansirao u najbolju ekipu lige. Warriorsi igraju na nevjerojatno visokoj razini za momčad koja zbog ozljeda nikako ne uspijeva biti kompletna. Blazersi (koji će idući tjedan dobiti svoj zasluženi osvrt) nastavljaju s prošlosezonskim odličnim šuterskim izdanjima uz popravljen obrambeni učinak. Sunsi i Kingsi uvijek pružaju zanimljivu napadačku košarku. Pelicansi imaju Anthonyja Davisa… Shvatili ste, Zapad je puno bolji od Istoka.
U skladu s ovim, imam dva apela za NBA ligu. Prvi, molim Vas, stavite što više ranijih utakmica Zapadne konferencije. Dizanje u 3 ili 4:30 nije dobro za čovjekov bioritam, a utakmice koje su u 1 često nisu dobre za mentalno zdravlje. Drugi, molim Vas, ukinite konferencije. Kakvog smisla ima da po tko zna koji put deveta ekipa Zapada bude bolja od treće ekipe Istoka? Ili kakvog uopće smisla ima da momčadi s Istoka imaju bitno lakši playoff put do finala? Doigravanje bi trebalo biti završnica u koju ulaze najbolji, a ne oni koji su geografski podobni.
Za kraj još malo Spursa
Svijet treba više reklama sa Spursima. Pozdrav do idućeg tjedna.