Prosinac. Hladnoća se kao uljez uvlači pod višestruke slojeve odjeće, Zagreb je već okićen svjetlucavim božićnim ukrasima, a pred štandovima s kuhanim vinom i kobasicama stvaraju se (predugački) redovi. Preko brda, dolina i oceana, u NBA ligi, stvari su se zahuktale i bližimo se trenutku kada će statistički uzorak utakmica postati relevantan, a do sad pokazani trendovi postati više od samo trendova.
5) Trail Blazers i što znači biti shvaćen ozbiljno kao contender na Zapadu
Do sada sam u top pričama govorio o Raptorsima, Grizzliesima i Rocketsima u kontekstu ranosezonskih kandidata za ulazak u finale. U svakom od tih slučajeva rezervirano sam doživio njihove mogućnosti za veće uspjehe. Bilo je to zbog rasporeda koje su te momčadi imale, zbog malog uzorka ili zbog toga što ih i dalje muče neke slabosti koje imaju već dugo. Tradiciju ću (spoiler alert) u velikoj mjeri nastaviti i ovdje. Neće to biti zato što mi se ne sviđaju Blazersi. Baš suprotno, jedna su od momčadi u čijoj sam košarci ove sezone najviše uživao.
Kratak povratak na prošlu sezonu – nakon što su u regularnom dijelu nadmašili očekivanja i završili je petom mjestu s 54 pobjede odigrali su odličnu seriju protiv Houstona koju je u neponovljivom stilu završio Damian Lillard. Međutim, u polufinalu Zapada Blazersima su, kao i mnogima prije njih, Spursi održali školu košarke. Serija je bila potpuno jednostrana i okončana je nakon 5 utakmica i s brutalnom koš razlikom od +13 u korist Spursa po utakmici. Portland nije uspio naći načina za zaustaviti vrhunski napadački stroj San Antonia, a kada se pokazalo da Spursi imaju i dovoljno raznolike obrambene opcije da zaustave jedan od najboljih napada lige i svedu ga na nešto ispodprosječno, bilo je jasno da serija može otići u samo jednom smjeru. Spursi su u toj seriji napravili ono što inače rade – sasvim naglasili sve nedostatke protivnika i natjerali ih da se zapitaju čemu uopće trud, regularna sezona ili uigravanje.
Naravno, ova posljednja rečenica je ozbiljno pretjerivanje, ali Portland je u ovu sezonu zahvaljujući Popovichu i društvu ušao svjestan da im, bez obzira na zgodnu jezgru, odnosno odličnu petorku, još uvijek nedostaju tri stvari da odu do kraja. Jedna je čvrsta obrana, druga bolja klupa, a treća vrhunska prva opcija koja će otvarati prostor svim suigračima u trenucima kada sve skriptirane akcije propadnu. I u nekom smislu, Blazersi su ostvarili stvaran korak naprijed prema ostvarivanju sve tri dok u drugom smislu nisu napravili ništa. Čudno je to.
Bez obzira na spektakularne ljetne dodatke Stevea Blakea i Chrisa Kamana koji su gotovo zasjenili LeBronovu clevelandsku sapunicu, klupa Portlanda i dalje je individualno i kolektivno užasna. Stvarno iznenađujuće kada su vam dva najveća pojačanja i dva glavna igrača ljudi koji nisu dobivali minute igrajući za Lakerse, izdanje 2014. Dobro, pristojno bi bilo reći da Kaman za sad svoju rolu realno dobro odrađuje. Post igrom uspijeva namiriti svojih desetak koševa, a ni skakački učinak nipošto nije loš. U obrani je i dalje…pa Kaman –tu se s njim sve svodi na bjesomučno mahanje rukama i fauliranje pod košem koje bi mogao replicirati i divovski ventilator s kotačićima na daljinsko upravljanje. Spominjati ostatak klupe nema previše smisla – CJ McCollum nije loš, ali nedovoljno je iskusan za veću ulogu od one koju ima, Allen Crabbe (tko je uopće Allen Crabbe?) povremeno uspijeva izgledati kao ne sasvim očajan izbor za ulogu prvog rezervnog swingmana, a ostatak imena poput Willa Bartona (i njegovog negativnog win sharea), Joela Freelanda (nikad ne pomaže kada vam je naglasak najbolji dio igračkog arsenala) i Thomasa Robinsona (za kojeg postoji više iskustvenih dokaza da je bust nego za to da će vam se slušalice zapetljati kada ih nestrpljivo strpate u džep) dovoljno govori sam za sebe. (Ako i ne govore dovoljno sama za sebe, onda ovi komentari u zagradama to rade umjesto njih.) U svakom slučaju, stvari postavljene ovako izgledaju dosta mračno. Ipak, Terry Stotts raspodjeljuje minute tako da se na parketu rijetko kad nalazi petorka bez ijednog startera. Štoviše, prva takva postava (Blake – Barton – McCollum – Freeland – Kaman) odigrala je tek 19 minuta sve skupa. Dobar je to način da se maskira nedostatak rotacije od 8 kvalitetnih igrača u regularnoj sezoni, barem dok su svi zdravi, nešto s čim je Portland imao dosta sreće u zadnjih godinu dana. Ipak, za uspjeh u playoffu, što znači prolazak kroz najmanje dvije mučne serije, zamišljam da će Blazersima i dalje nedostajati podrška udarnoj petorci.
Momčad je trenutno peta po obrambenoj učinkovitosti, a četvrta po napadačkoj. Povijesno gledano, ovo su učinci kandidata za naslov i ostvareni su uz blago iznadprosječno jak raspored. No u tom rasporedu većina momčadi ipak je imala ne-top 10 napade. Obrambeni statistički korak naprijed koji su Blazersi napravili nije nešto previše opipljivo jer nisu dodali nijedan novi (igrački oblikovan) dio koji bi mogao ili trebao nešto znatno popraviti. Učinak ne bi trebao padati ni u iduća dva tjedna koja donose raspored težak poput proljetne popodnevne čajanke u vrtu, pokraj magnolije. Ipak…
Trud i obrambeni koncepti ipak najčešće mogu dovesti samo do neke fiksne granice i nisam im previše sklon vjerovati. U uvjetima doigravanja, protivnici će bolje proučiti sve principe Blazersa i efikasnije pronalaziti slabe točke. U pravilu su to Damian Lillard i LaMarcus Aldridge, posebno kada su zajedno uključeni u obranu pick-and-rolla. Lillard gotovo ne uspijeva promašiti blok dok manjak eksplozivnosti kod Aldridgea rezultira ili otvorenim putem do koša ili manjkom pritiska na igrača s loptom što otvara prostor na trici. Ovo se ponavlja i kada je uključen samo jedan od dvojice. Wes Matthews i Nicolas Batum su dobri defenzivci, kao i Robin Lopez (koji pak ima vlastite probleme pri izlascima van), no nitko od njih nije vanzemaljac koji može popravljati pogreške drugih i na čiji atleticizam i kretanje bolji napadi neće imati rješenje. Osim toga, iako sam sklon interpretaciji košarke kroz obrambeni i napadački učinak na nivou podataka, u playoff praksi će ekipa morati naći način da zaustavi najbolje napade, a ne samo da održi natprosječan učinak igrajući protiv prosjeka lige. Blazersi za takvo što jednostavno nemaju materijala i da bi nešto postigli trebali bi zabijati koševe van svih granica razuma što ponovno pada u vodu zbog manjka uopće kvalitetnih igrača u rotaciji, kao i zbog toga što momčad nema pravu prvu opciju.
Ipak, i u tom polju su napravili nekakav korak naprijed. Preciznije, Lillard je napravio korak naprijed. Šuterski je još bolji nego u prve dvije sezone (trica 44%, slobodna 91%), ima povećanu ulogu i kao kreator, ali ono u čemu je najosjetljiviji napredak je završavanje oko obruča (64% u odnosu na lanjskih 51%). Dio ovoga je prirodna progresija vremena, odnosno iskustvo koje omogućava napasti srce obrane na način koji mu više odgovara, pritom zaštiti loptu od visokog obrambenog vlastitim tijelom i ostati usredotočen i uravnotežen pri svemu, a dio je i to što je ove sezone znatno popravio floater koji pogađa puno češće. Lillard je tako polagano došao do nivoa iznimno efikasnog 20-5-6 igrača što odgovara kalupu druge opcije koja se na trenutke doima gotovo prekvalificirano. Uz Aldridgea koji praktično odgovara sličnom opisu, Portland je na rubu toga da ostvari onaj treći korak. Spomenimo ovdje još i Matthewsa kao stvarno genijalno sporedno napadačko rješenje. Malo koji vanjski igrač ima njegovu kombinaciju šuta ulaza i post igre, a kada se tome doda i obrana na najboljem protivničkom igraču dobije se jedan od boljih igrača na poziciji o kojem se rijetko govori u tom kontekstu. Batum je odličan na svoj način, također nevjerojatno zaokružen i inteligentan igrač uvijek spreman žrtvovati brojke za benefit momčadi. Ipak, kako u košarci često dva plus dva nije nužno ili uvijek četiri, tako i dvije iznimno kvalitetne druge opcije (ili vrhunska startna petorka) ne čine ekvivalent prve. U utakmicama u kojima šut ulazi svakako će se činiti da je to slučaj, no dovoljno je naići na neku od čeličnih obrana i manjak stvarno dominantnog „nezaustavljivog“ igrača uvijek će doći do izražaja.
Sve navedeno je uz visok općeniti nivo…pa cjepidlačenja, svjestan sam toga. Momčad s omjerom 13-4 iz ovog opisa izgleda dosta negativnije nego što bi broj pobjeda sugerirao. No cjepidlačenje je neophodno kada govorimo o contenderima na Zapadu. Stvarno mi se sviđa momčad Blazersa, a u igrama Lillarda u zadnjih par tjedana uživao sam kao u igrama rijetko kojeg igrača. Ne treba ni spominjati da bi se u paralelnom svemiru u kojem se Portland nalazi na istočnoj obali Blazersi vjerojatno lagano prošetali do finala. No ovi Blazersi nisu te sreće. Warriorsi su prava stvar. Momčad su koja se poigrava sa slabijim protivnicima i koja nikada ne gubi lagano, s testiranom playoff obranom i s van-svake-pameti scorerom u Stephenu Curryju. Teško je zamisliti što bi ih, osim ozljeda, moglo izbaciti iz borbe za najviši plasman na proljeće. Spurse nikada ne možemo isključiti iz borbe, a ako Thunder uspije uhvatiti mjesto u doigravanju…hm, ne treba posebno navoditi što može Thunder. Clippersi igraju neki svoj minimum košarke i ostvarili su omjer 12-5, napad Dallasa i Carlisleove sheme uvijek predstavljaju potencijalnu opasnost, a uz sve ovo tu je i trenutno najbolja momčad lige – Memphis.
Može se zaključiti samo jedno – nezahvalno je proglasiti bilo koga favoritom na Zapadu. Ishodi serija svest će se matchupove i jedan loš matchup može dovesti kraj bilo čije kampanje. Zato potencijalni kandidat mora imati dovoljnu širinu da se prilagodi na svaki izazov (poput Spursa) ili neku out-of-this-world kvalitetu (obrana Memphisa, šut Warriorsa, Durant & Westbrook). Blazersi nažalost nemaju nijedno. Riječ „favorit“ stvarno gubi značenje u ovakvoj konkurenciji i izgledno je da će sreća i pozicije na kraju regularne sezone igrati ogromne uloge. Vraćajući se na položaj Portlanda u ovoj situaciji, koliko god njihovi navijači priželjkivali da ih se uvrsti u prvi red momčadi Zapada, to nije sasvim realno. No ne radi se o komentaru na njihov manjak kvalitete, radi se težini postojanja u Zapadnoj konferenciji.
4) Reevaluating Grizzlies
Zadnji put kada sam pisao o Memphisu gazio sam po kočnici njihovog vagona. U međuvremenu vagon je nastavio ići prema naprijed i došao do impresivnih 15-2. Još uvijek se tu ne radi o posebno jakom rasporedu, ali način, odnosno lakoća kojom su Grizzliesi pobijedili Clipperse i Portland daje naslutiti da bi iduća godina mogla biti godina medvjeda (zapravo će biti godina ovce, tako bar kaže Google, ali shvaćate na što zapravo mislim). Marc Gasol u boljoj je tjelesnoj i igračkoj formi nego ikad i dok god on igra kao MVP kalibar igrača, sve je moguće. Ono što otvara još mogućnosti je gledanje Memphisa kroz prizmu prijašnjih neuspjeha – ti neuspjesi uzrokovani su u većini slučajeva manjkom šuta s vanjskih pozicija. Pa uzmite ovo, jedini ne-šuter u top 9 igrača u rotaciji je Tony Allen koji pak donosi brojne prednosti u drugim dijelovima igre. Napad se prekrasno vrti oko Gasolovog razigravanja i post igre i napokon je u top 10. Ako mogu ostati podalje od prevelike ovisnosti o Zachu Randolphu i održati ovakav napad na dulji vremenski period, posebno kroz idućih mjesec dana koji im donosi niz težih protivnika, Medvjedi će biti apsolutna sila i faktor na koji ozbiljno treba računati u travnju and beyond.
KOBE timeout
Kobe Bryant imao je dosta tih tjedan. Poraz protiv Memphisa nije iznenadio nikoga, poraz protiv Wolvesa iznenadio je neke i najbolje što bih iz te dvije utakmice mogao staviti u ovaj odlomak je Kobejevo predavanje Jeremyju Linu. No srećom stigla je nedjelja i spektakularna pobjeda Lakersa protiv Raptorsa u produžetku. James Worthy najbolje je pokazao kako smo je „svi“ dočekali:
Kobe je u nju ugradio 20. triple-double karijere (31 koš, 11 skokova, 12 asistencija). Osim toga, putem je postao jedini igrač u NBA povijesti s 30000 koševa i 6000 asistencija. Puno teških i okruglih brojeva. Nick Young komentirao je Kobejevu igru nakon pobjede: „Mislim da ima potencijala. Ja ću u svojoj dvadesetoj godini vjerojatno imati 46000 poena ili tako nešto.“ Najbolje je ne napisati više ništa, nego samo pogledati isječke utakmice. Rijetko što je toliko dobro kao kad Kobe pogađa Kobe šuteve.
3) It’s not so sunny in Arizona
Najljepša priča prošle sezone nije tako lijepa ove sezone. Ako su Phoenix Sunsi 13/14 bili bajka, ovi Sunsi su ono što u realnom svijetu znači „živjeti sretno zauvijek“. Ni sretno ni zauvijek se ne podrazumijeva. Produžujući ovu metaforu van granica zdravog razuma, prošla sezona bila je buđenje poljupcem princa (princ je valjda bio Jeff Hornacek) dok je ova realnost koja udari kad princ shvati da ne može platiti račun za struju (igrati jednako dobro u napadu) jer je Trnoružica (uprava) kupila Prada štikle (previše point guarda), a još i djetetu treba kupiti udžbenike za školu.
Ova metafora jedan je od težih promašaja u povijesti kolumne, ali u jedno sam siguran – postoji jasan, gotovo fizički osjetan pad u kemiji Sunsa između ove i prošle sezone. Nitko ne izgleda kao da se zabavlja na terenu, a govor tijela svih igrača je očajan. Goran Dragić objasnio je lošiju igru ovim riječima: „Zato što se igra jednom loptom, a mi smo svi point guardi. “ Gledajući ovoljetne odlaske i dolaske, gubitak Channinga Fryea izgleda poput gubitka nekakvog boga košarke, a ne više-manje standardne visoke stretch opcije. Isaiah Thomas ponovno pak dolazi u ulogu potencijalnog kvaritelja kemije i tako nastavlja glasine koje su o njemu kružile u Sacramentu. S proigravanjem Kingsa nakon njegovog odlaska i problemima s kojima se suočavaju Sunsi, definitivno se radi o situaciji koju dalje treba promatrati.
Napadački rating Sunsa pao je na 104.4 u odnosu na lanjskih 107.1 (zanimljivo je da se obrana popravila za 1 poen na 100 posjeda lopte iako se tu i vjerojatno radi o aberaciji uzrokovanoj slabijim rasporedom i malenim uzorkom). Dio je svakako bio očekivan – Frye je bio vrlo važan kotačić u napadu – no loši šutevi i općeniti manjak ideja vide se prečesto za momčad koju je prije par mjeseci bio takav užitak gledati. Porazi protiv Denvera i Orlanda dali su još jedan razlog za brigu. Izgubiti preko 20 razlike u Denveru je jedno, u tome nisu ni prvi ni posljednji, ali provesti 3 četvrtine u debelom rezultatskom deficitu protiv Magica (i na kraju smanjiti razliku, ali svejedno izgubiti) na vlastitom terenu nije nešto što bi se trebalo događati potencijalnoj playoff ekipi.
S Thomasom ili bez njega, Goran Dragić nije ono što je bio lani, a i Eric Bledsoe igra lošije. Srećom, Markieff Morris i Gerald Green nastavljaju tamo gdje su stali pa su uz sve probleme s raspodjelom ovlasti Sunsi i dalje na solidnom omjeru 10 – 8. Hornacek sigurno još ima dosta kredita od prošle godine i vjerujem da će pokušati i uspjeti bolje posložiti momčad te se vratiti na trag onog slash-and-kick stroja koji su bili. Ipak, čini se da će šut s pozicija 4 i 5 biti teško izmisliti gdje god pozicionirali braću Morris. Kao rješenje nameće se trade, a Sunsi imaju dovoljno mladih i potencijalno intrigantnih igrača da sastave primamljivu ponudu. No koje god rješenje potražili, trebaju ga potražiti čim prije jer ako nastave ovako, s težim rasporedom u nastavku sezone, vlak za doigravanje i željeno 8. mjesto lagano će početi odlaziti bez njih.
2) Indiana Pacers i vrijednost kontinuiteta
U najavi sezone za Pacerse koju nitko nije pročitao prognozirao sam im poprilično depresivnu i lošu sezonu. Kako i ne bih, pokošeni ozljedama i bez svog tajnog oružja Lancea Stephensona, Pacersi su izgledali kao idealan kandidat za gašenje operacija na godinu dana i nonšalantno tankiranje. Pa ipak, pet tjedana kasnije, eto ih na 8. mjestu Istoka. Velik dio tog plasmana je činjenica da je Istok stvarno, stvarno, stvarno užasan. Nije da Pacersi imaju neki briljantan score, 7-10 impresionira malo koga, ali opet se nalaze iznad momčadi koje očajnički žele ući u doigravanje (Nets, Knicks, Pistons, Hornets). Pacersi se svaku večer uspijevaju donekle dostojanstveno boriti, a ponekad i iznenaditi favoriziranu momčad. Koja je magična formula kojom to uspijevaju ostvariti? Jedan od najpodcjenjenijih faktora u NBA košarci – kontinuitet. Postoji stvarna vrijednost u kontinuitetu, ne radi se o nekoj nevidljivoj čaroliji. Ako svi igrači znaju točno što rade i koje uloge imaju te kako se trebaju kretati u obrani, momčad će u pravilu nadmašiti očekivanja.
Postoji niz dokaza za to od kojih su najbolji Spursi – njihova vjera u vlastite igrače dovedena je gotovo do nivoa nekih europskih poimanja o lojalnosti kluba i ta vjera se već višestruko isplatila. Ne želim pretvoriti ovo u još jedan hvalospjev Spursima, ali Gregg Popovich i RC Buford često su isticali važnost toga što su „imali sreće“ da pronađu i zadrže skup igrača koji imaju. Sreća, naravno, ima malo veze s pravim stanjem stvari no Popovich & co. nikad nisu bili tip ljudi koji će posebno isticati sebe. Tijekom godina izgrađen sustav lagano fermentira svake sezone da bi sazrio taman pred doigravanje. Novi taktički dodaci u doigravanju i ključne prilagodbe koje ekipu uvijek stavljaju korak ispred konkurencije uvode se lako i jednostavno jer igrači većinu vremena operiraju na gotovo podsvjesnom nivou i nikad ne postoji konfuzija oko toga tko treba napraviti cut ili s koje strane treba postavljati blok. Spursi su prvaci savršene egzekucije. To je riječ koju Popovich voli često upotrebljavati i koja odražava njegov stav da je sve o košarci otkriveno i da će većinu večeri pobijediti ekipa koja bolje izvede te otkrivene stvari. I većinu večeri ta će momčad biti Spursi, a Popovich je, kao i uvijek, apsolutno u pravu.
Još jedan primjer je Dallas. Mark Cuban je gostujući u televizijskom prijenosu prije nekoliko dana iznio svoj ingeniozni plan da premjesti Maverickse uz još par ekipa u Istočnu konferenciju, a sve zbog „poboljšanja kompetitivne ravnoteže“. Ne znam kako kompetitivnoj ravnoteži pomaže 60 pobjeda do kojih bi Dallas došao na Istoku, no pretpostavljam da Cuban ne bi bio Cuban da svako malo ne izbaci poneku izjavu koja prelazi granice. Međutim, u istom prijenosu govorio je i o tome što je naučio otkada je vlasnik franšize. Ono na što se posebno osvrnuo bila je važnost kontinuiteta, kemije i komunikacije između svih struktura kluba. Dallasov igrački identitet odavno je povezan s likom i djelom Dirka Nowitzkog, a impresivan je način kako se napad Mavsa i u Dirkovoj sedamnaestoj sezoni i dalje vrti pretežno oko njega. Iako je Cuban napravio pravi potez kada je zadržao Ricka Carlislea koji se tijekom vremena isprofilirao kao top 3 trener lige, može se reći da je lekciju o kontrastu „cool“ snova i čuvanju onoga što je dobro naučio na teži način kada je raspustio šampionsku ekipu 2011. Meta su bila velika imena poput Dwighta Howarda i Derona Williamsa (postaje već pomalo čudno zamišljati svijet u kojem je Deron Williams veliko ime), ali ultimativno nitko nije došao u Dallas. Mavsi su ostali praznih ruku i slagali su neke polufleksibilne ekipe dovoljno dobre da uđu u doigravanje, ali ne da i tamo ostave ozbiljniji trag. Neki igrači Mavsa 2011. odigrali su možda i iznad svojih mogućnosti, ali najvažniji odlazak bio je onaj Tysona Chandlera koji je otišao put New Yorka. Mark Cuban svojedobno je bio uvjeren da su Knicksi ozbiljno preplatili Chandlera, no kao što se pokazalo, nije toliko loše pretplatiti stvarno dobrog igrača. Prostor na capu ionako se uvijek ispuca na nekoliko role playera koji budu promašaj stoga se malo više platiti vrhunsku obranu, profesionalnost i vrhunsku efikasnost u završavanju oko koša iz današnje perspektive (vremenski i u smislu rijetkosti igrača koji donose te karakteristike) doima kao znatno bolji izbor. Ipak, par godina kasnije, Cuban je donekle ispravio svoju pogrešku i vratio Chandlera koji se i u sadašnjem manje eksplozivnom izdanju besprijekorno uklapa u momčad Mavsa kao partner Dirku i kao važan kotačić u sustavu Ricka Carlislea.
Lakersi (kakva bi ovo bila kolumna da ih ne spomenem?) su prije nekoliko godina odustali od svoje šampionske infrastrukture. Poraz u doigravanju 2011. od gore spomenutih Mavsa označio je kraj ere Phila Jacksona. Iako je Phil iza sebe ostavio ustanovljeno uspješan stil igre i odličnog pomoćnika spremnog za preuzeti mjesto glavnog trenera u Brianu Shawu, Jim Buss odlučio je na brzinu isprazniti svlačionicu i riješiti se svih ostataka Jackson-ere. Nakon veta tradea Chrisa Paula u Lakerse (trenutak koji je uvelike franšizu usmjerio u trenutno stanje) slijedio je niz loših zapošljavanja trenera i trade Lamara Odoma ni za što u Dallas. Lamar je ubrzo nakon toga propao kao igrač zbog ovisnosti i Kardashian braka, ali na ovaj se način riješiti jednog od ključnih igrača u dvije šampionske sezone (i dan danas raznovrsnost koju je imao Odom nema gotovo nitko u ligi) nije bilo nimalo gospodski. Pau Gasol tretiran je pod novim trenerima poput kakvog sporednog lika, Derek Fisher dobio je „nogu“ da bi ga se zamijenilo s pola sezone Ramona Sessionsa i tako dalje. Ne želim ovo pretvoriti u kroniku o Lakersima jer svi u širim crtama znaju kako je došlo do trenutne situacije. Bit je da su sve ove odluke i procesi koji su bili posljedica tih odluka utjecali na ultimativni rezultat – Lakersi su jednostavno izgubili identitet (barem onaj dio identiteta koji nije vezan uz Bryanta).
Prije početka sezone govorilo se da će Cavsi igrati vrhunsku napadačku košarku. Reket će biti raširen, LeBron i društvo će napadati izvana i dijeliti savršeno precizna kickout dodavanja ili s lakoćom završavati akcije sami u reketu, baš kao lanjski Heat. Međutim, to nije baš izgledalo tako glatko i još uvijek ne izgleda protiv ozbiljnijih obrana. No, što mislite tko zapravo u napadu izgleda kao lanjski Heat? E pa…Heat (barem kad su svi zdravi). Znam, šokantno. Može se reći da i (u ovoj kolumni milijun puta spomenuti) Memphis ostvaruje uspjeh zbog vjere u ono što rade i kako igraju već godinama. Oni su ujedno pokazali ove sezone (a Spursi i davno prije) da se kroz kontinuitet istovremeno može i evoluirati.
Što ovo znači za Pacerse? Svjesni su da će čak i na Istoku teško stvarno izboriti playoff, ali igraju kao im nije bitno. Znači da i dalje znaju igrati obranu kako bi maksimalno iskoristili kvalitete Roya Hibberta kao zatvarača reketa. Hibbert ujedno ove sezone ima priliku pokazati da nije zaslužio ni pola krivnje koja mu se pripisivala za prošlogodišnji raspad momčadi. (Ovim putem uperit ću prst u Lancea Stephensona koji je danas u centru raspada još jedne momčadi u Charlotteu.) Znači da Frank Vogel i dalje zna što radi iako nema gotovo nikakvog talenta na vanjskim pozicijama (za ijedan smjer igre). Znači da će nastaviti igrati čvrsto i da će momčad uvijek izvući maksimum. Što ovo znači općenito? Znači da se ogroman dio košarke odvija na podsvjesnom nivou igrača i da intuitivna kretanja u obrani ili napadu u skladu s odavno naučenim sistemom omogućuju veći fokus i brže reakcije. Znači da se uvelike stvari svode na faktore kao što su komunikacija (igrača s trenerom i igrača međusobno), povezanost i zadovoljstvo ljudi uključenih u proces stvaranja košarkaške momčadi, a znači, naravno, i da neke čimbenike igre nikada nećemo moći sasvim kvantificirati.
Petorka tjedna
Russell Westbrook – Kobe Bryant – Wes Matthews – Blake Griffin – Chris Bosh
Russell se napokon vratio, Kobe se vratio iz počasne kategorije samo zbog briljatnog nastupa protiv Raptorsa, Wes Matthews jedan je od glavnih razloga za odličnu sezonu Blazersa, a o njemu malo tko malo kad govori (općenito se radi o jednom od podcjenjenijih igrača lige), Blake lagano diže formu i Clippersi sve više nalikuju sami na sebe, a Bosh pokazuje koliko je prekvalificirana treća opcija bio zadnje 4 godine.
Izjava tjedna
Pop je imao zgodnu mini press konferenciju prije utakmice s Bostonom pa odaberite sami sviđa li vam se najviše to što je „sretan što može trenirati jer biljke ne rastu zimi“, to što je „Rajon Rondo zgodan“ ili nešto sasvim drugo.
Lightning round
Lance Stephenson apsolutni je LVP ove sezone. Moram to napisati onoliko jasno koliko mogu.
Miami Heat ima užasnu, užasnu klupu. Gabrielle Union je pravi MVP.
Postupno sam zavolio frizuru Elfrida Paytona, ne znam zašto.
Postupno sam zamrzio frizuru Evana Fourniera zato što je očajna.
Trenutno sam 97% siguran da 76ersi idu prema 0-82 sezoni, a 99% siguran da neće prijeći 5 pobjeda.
Oklahoma City Thunder ući će u doigravanje ako sve bude po planu, tj. ako izbjegnu daljnje ozljede (Kevin Durant bi se trebao vratiti unutar idućih tjedan dana).
Knicksi mogu pokušati igrati okrugli, trokutasti, četvrtasti ili kockasti napad, ali roster je užasan i nijedno ih neće odvesti nikamo.
Kevin Garnett nije ručao prije utakmice s Bullsima.
Gerald Green baca alley-oop samom sebi. Pomoćni trener u nevjerici.
1) Bac with a Bang (The Force Awakens)
Ovaj tjedan svi ljudi s internet vezom vidjeli su trailer za novi Star Wars. Naravno, svejedno ću ga linkati jer to ionako nije to ako ga ne pogledate barem pet puta. Prije nego se izgubim u geeky hiperbolama vratit ću se na temu – film ima podnaslov The Force Awakens, a trailer je izašao na isti dan kad se na NBA terene vratio čovjek čiji bi nadimak trebao biti The Force – Russell Westbrook. U 24 minute na terenu Russell je rastavio Knickse na elementarne čestice. Nije trebao nikakav period navikavanja, ulazak u formu ili neku sličnu rezervaciju. Vratio se spreman za dominciju. 32 koša, 7 skokova, 8 asistencija. U 24 minute! Zato što Russell nije čovjek, zato što nije običan igrač. Russ je sila prirode, poput tsunamija. I Russ će, u blowoutu, u dosadnjikavoj utakmici ili čak u utakmici u kojoj će i sam igrati loše, uvijek biti inspiracija da se u sljedećim tjednima sve više gleda Thunder jer s njim nikad nije sasvim sigurno na čemu ste i što će se iduće dogoditi. NBA stvarno treba Russella jer kad ga nema osjeti se jedan ogroman pad u općenitom nivou zanimljivosti lige.
To je sve. Uvodni dio sezone je iza nas i sada krećemo u zimski nastavak. U ovih pet tjedana potrudio sam se osvrnuti na više-manje sve ekipe lige, no ako sam nekog zaboravio (Celticse, haha) ili ako imate prijedlog za buduće top priče, ostavite komentar na portalu ili na facebook stranici i vjerojatno ću ga pročitati. I ne zaboravite uživati u kobasicama i kuhanom vinu. Pozdrav.