Ne znam kako vama, cijenjeno čitateljstvo, ali meni točno odgovara što ovi Amerikanci igraju košarku u sitnim noćnim satima. Kad u dva ujutro sjednem (ma koga lažem – legnem) ispred računara, osjećam se kao junkie koji je nakon napornog dana napokon uhvatio priliku da si na proizvoljan način ubrizga omiljeni fiks. Svjetla su pogašena, susjed više ništa ne buši, tek ponekad kvartovski psi lavežom obznane svoje postojanje, više upotpunjavajući atmosferu nego ju kvareći; u ruci je velika šalica najcrnje kave, a oči su uprte u omaleni ekran na kojem se odigrava najljepša moguća predstava. Prava romantika, nema što.
Ako je NBA droga, onda su ovogodišnji Golden State Warriorsi zasigurno čisti plavi meth iz radionice Waltera Whitea. Ove godine je košarkaška simfonija iz zaljeva u meni budila osjećaje radosti i ushićenja kakve obično vežemo uz bliske nam ljude, a ne uz strance s drugog kraja planeta. Može se, doista, reći da su svojim igrama izazivali ovisnost jer se jednostavno nisam dao odlijepiti od često pikseliziranog ekrana s inim internetskim live streamovima čak ni kad su vodili s po trideset razlike na pola treće četvrtine. Nema veze što za pola sata moram dići dupe i laćati se obaveza realnog života – možda će baš sad Stephen Curry roknuti neku tricu „s parkinga“ ili će Draymond Green započeti kavgu svojom jezičinom. To se ne propušta!
No, nemam namjeru mrcvariti ionako izmučenu tipkovnicu pisanjem ab ovo o njihovoj sezoni. Radije, fokusirat ću se na jednog igrača i na jedan bitan aspekt njegove igre koji me je posebno oduševljavao i koji mi je često prilikom gledanja utakmica izvlačio osmijeh na lice i tjerao na refleksno klimanje glavom u znak odobravanja. Radi se – zaključili ste iz naslova – o neumornom maratoncu rodom iz Los Angelesa, Klayu Thompsonu. Otkako se, probojem Warriorsa na vrh, ustalio termin Splash Brothers za njihov bekovski dvojac, uvijek se prešutno znalo da je Steph „stariji brat“, a Klay klinac u njegovoj sjeni (razlika je samo dvije godine, ali dopustite mi metaforu). Postavimo to radije ovako: Curry je nadareni genijalac koji s osmijehom na licu rješava sve, a Thompson svoj manjak talenta nadoknađuje nadljudskim naporom i iscrpnim treningom. Samo tako je mogao preskočiti sve prepreke koje je susreo od početka svoje profesionalne karijere.
Kada je obznanio da će se prijaviti na draft 2011. godine, skauti i analitičari su jednoglasno hvalili njegov šut. Čak i kao tinejdžer u srednjoj školi je imao dobru mehaniku šuta i prelijep izbačaj, a to je još dodatno ispolirao u svoje tri godine na sveučilištu Washington State kod vrhunskih napadačkih trenera Tonyja Bennetta i Kena Bonea. Međutim, sve druge aspekte njegove igre su smatrali nedoraslim NBA ligi, nadasve njegov manjak atleticizma, kojeg su smatrali kobnim hendikepom za razvoj ozbiljne karijere. Međutim, tadašnji generalni menadžer Warriorsa, Larry Riley (jedan od najboljih stručnjaka kada se radi o prepoznavanju talenta, danas je u franšizi iz Oaklanda zadužen upravo za skauting), mu je odlučio ukazati povjerenje izabravši ga jedanaestog na tom draftu. Klay je čvrsto odlučio opravdati to povjerenje, i to na jedini način koji je poznavao: radom.
„Svi veliki šuteri – Steph, Ray Allen, ili Kyle Korver – su u odličnoj kondiciji. Oni se nikada ne prestaju kretati. Zato tijekom sezone naporno treniram. Radim mnogo sklekova i zgibova, mnogo šutiram. Na ljeto šutiram sat do sat i pol vremena svaki dan, i to šutiram iz pokreta jer znam da ću takve šuteve dobivati u utakmicama. Također, jako mi je važno da trčim nekoliko kilometara svaki dan. Ne želim se nabildati nego samo ostati u kondiciji.“
Pozicija beka šutera je u modernoj košarci dosta izmijenjena u odnosu na tradicionalne ikone poput Michaela Jordana ili Clydea Drexlera. Danas je lopta puno više u rukama point guarda pa su dvojke prisiljene na nevjerojatne količine kretanja bez lopte i prolazaka kroz blokove, sve kako bi bili spremni da u određenom trenutku uhvate dodavanje i već sekundu i pol kasnije lansiraju loptu ka obruču. Takvom igrom neće skupiti highlighte, ponekad čak i neće dobiti mnogo lopti pa će se činiti kao da nisu puno ni igrali. No, varate se, takvi igrači uvijek igraju. Uvijek se kreću i tjeraju svoje match-upe da ih ganjaju po cijelom parketu, prave diverzije i otvaraju prostor svojim suigračima, stoje na krilu prilikom 1-5 pick ‘n’ rolla kako bi onemogućili obrani da napusti stranu bez lopte i nagomila reket. Igrači poput J.J. Redicka i Kylea Korvera samim svojim prisustvom na parketu „savijaju“ obrane i zadaju sustavne probleme protivničkim trenerima.
Thompson je nedvojbeno krema te skupine igrača. Dovoljno je da prilikom gledanja jedne utakmice Golden Statea potpuno zanemarite loptu i ostale igrače, te samo pratite njegovo kretanje po parketu. Jamčim vam da će vam čeljusti pasti do poda kada shvatite koliko terena pokrije ovaj momak. Zapravo, ne morate gledati, reći ću Vam: ove sezone je ukupno pretrčao 306,68 kilometara. Samo je deset igrača pretrčalo više od njega, ali je Klay odigrao znatno manje minuta od svih deset. On ipak igra u Warriorsima koji mahom svoje utakmice riješe do početka zadnje četvrtine i onda ima taj luksuz da odmara. Zato je cijela stvar još i impresivnija – zašto je najboljoj momčadi na svijetu potrebno da jedan njihov igrač (i to ne njihov najbolji) trči toliko? Zar ne postoje lakši načini za savladati nedorasle protivnike? Upravo Klayevo kretanje predstavlja jedan od stupova te momčadi i njene filozofije. Čuveni pick ‘n’ roll Curryja i Draymonda Greena ne bi bio ni upola toliko opasan da obrana ne mora konstantno držati jedno oko na snajperu s brojem 11. Ako ga i na tren ispuste iz vida, on će se, kroz seriju cross screenova, otvoriti na trici i ispaliti bez razmišljanja. Kroz regularnu sezonu je zabio daleko najviše poena u ligi nakon izlaska iz bloka – čak 527 njih. Drugi na toj listi je Redick, koji, rječnikom motosportova kazano, zaostaje čitav jedan krug sa „samo“ 454 takva poena. To nije slučajnost. Thompson ima savršen izbačaj lopte prilikom šuta – visok, stabilan i munjevito brz; uvježban kroz godine i godine napornog rada. Ako mu protivnik dozvoli i milimetar prostora pri prijemu lopte, praktički si je potpisao smrtnu presudu. Iz catch and shoot situacija je ove sezone postigao nevjerojatnih 827 poena, što je opet, pogodili ste, najviše u ligi. I to ne za dlaku, nego je opet „ostavio za krug“ svoju pratnju, ovoga puta Dirka Nowitzkog koji ima skromnih 618.
„Naučio sam kad se trebam zaustaviti, a kad započeti kretnju. Morate stalno mijenjati brzine, imati spremne ruke i biti aktivni.“
Zamislite da imate u momčadi takvog čovjeka koji će Vam iz utakmice u utakmicu donijeti dvadesetak naizgled laganih poena, a pritom mu ostaje energije da u obrani čuva najopasnijeg protivničkog vanjskog igrača. To je ključna nijansa koja nepovratno odvaja Thompsona od ostatka sličnih napadača – on je usto i elitni defanzivac. To je dio igre u kojem je najviše napredovao od dolaska u NBA ligu. Šuterski instinkt je uvijek imao, ali na sveučilištu nikada nije bio slavljen kao dobar obrambeni igrač. Ne vidimo baš često da igrači koji nisu nadareni vrhunskim atleticizmom postaju elitni krilni stoperi, ali je Klay iznimka. Ima dugačke ruke koje su prednost u čistim jedan na jedan situacijama, ali je jako teško ostati ukorak s eksplozivnim krilima poput LeBrona Jamesa ili Kawhija Leonarda koji mogu nestati iz vidokruga dok trepnete. Golden Stateov bek se tu oslanja na svoju besprijekornu kondiciju i čvrst mentalni fokus kako bi majstorski pokrivao prostor svojom trkom i pametnim postavljanjem. Od onih 306,68 spomenutih kilometara, njih 143,17 je pretrčao u obrani, što je mnogo više od bilo kojeg drugog elitnog bočnog stopera (osim Paula Georgea koji je odigrao 153 minute više). To jasno govori da se on mora truditi neusporedivo više od prirodnih atleta. Njegov obrambeni rejting od 99,7 je statistički dokaz da se trud isplati.
„Bavim se različitim aktivnostima kako bih održao kondiciju. Igram tenis i golf, puno plivam. Volim ocean, osim toga, čuo sam da je dobro za zglobove. Tim Duncan pliva, a s 38 godina i dalje igra košarku.“
Curry je „gazda“ njihove ekipe koji, poput briljantnog alkemičara, stvara nešto iz ničega kada zagusti; Green kao personifikacija kompetitivnosti, volje i drskosti predstavlja nuklearni pogon momčadi koja je uvijek na rubu eksplozije; ali je Thompson pčela radilica koja će bez pogovora prepustiti reflektore drugima i ostati u dvorani šutirajući do ponoći ili, pak, biti u teretani svaki dan iako bi trebao biti na zasluženom godišnjem. On je poput starog prijatelja kojeg možete nazvati u gluho doba noći da vam pomogne zakopati nečije mrtvo tijelo. Neće postavljati nepotrebna pitanja, nego odraditi posao. Takvi igrači, kao što je Duncan kojeg je i sam spomenuo, su zaista oni koji u ovoj ligi traju godinama i ostavljaju neizbrisiv trag svojom igrom, karakterom i radnom etikom.