Budimo iskreni, NBA All-Star utakmica je za nas, zagrižene obožavatelje najbolje košarkaške lige svijeta, odavno izgubila svu privlačnost i magiju. Nekada davno, kada smo bili puno, puno mlađi i neviniji s uzbuđenjem smo se ustajali u 3-4 sata ujutro kako bismo uživali u zakucavanjima Tracyja McGradyja, Vinca Cartera i drugih dok smo danas, raspamećeni ili možda ukaljani godinama koje su iza nas, sve skloniji tome da čitav All Star vikend nekako prespavamo puneći baterije za one, puno važnije utakmice koje slijede. Kada svako neometano zakucavanje i alley oop poprate vapaji za pokušajem blokade ili bilo kakvom obrambenom reakcijom počinjemo shvaćati da nešto s All-Star utakmicom nikako nije u redu.
U jeku fenomenalnih playoff serija u kojima imamo priliku uživati u dramatičnim posjedima pred sam kraj utakmice i obranama koje doigravanje igraju na nekoj višoj razini i koje, usput, nimalo ne utječu na atraktivnost košarke koju gledamo, svaki pravi košarkaški fan će vam reći da više uživa gledajući kako Andre Miller i Tim Duncan na parketu “drže predavanja” puno mlađima i bržima od sebe ili Chicago Bullse kako se bore za svaki posjed kao da im je posljednji od svih All-Star utakmica u posljednjih deset godina zajedno. Tko se još napamet može sjetiti ukupnog omjera Zapadne i Istočne konferencije do danas? Uostalom, nikog ni ne zanima. Znamo da Chuck vodi 2:0 protiv Shaqa, istina ta serija ima tek dvije odigrane utakmice pa bi bila sramota da to ne znamo, ali sigurni smo da će nam i te brojke s godinama izblijedjeti. All Star utakmica postala je tek izlogom za kojekakve hollywoodske zvjezdice koje, usput, sada imaju i svoju utakmicu, a pravim košarkašima, unatoč osjećaju ponosa i postignuća kojeg poziv na takvu utakmicu nedvojbeno izaziva, dođe kao nedjelja u radnom tjednu. Na kraju svega, naravno, ispaštaju gledatelji.
MLB (Major League Baseball), iliti sjevernoamerička baseball liga ima zanimljiv sustav u kojem o pobjedniku njihove All-Star utakmice, one između AL-a (American League) i NL-a (National League), ovisi prednost domaćeg terena u finalnoj seriji doigravanja. Unatoč činjenici da se ovaj sustav svake godine nanovo preispituje i u MLB-u valja nam se zapitati bismo li njegovim uvođenjem u NBA košarku All-Star utakmicu učinili mnogo zanimljivijom i kompetitivnijom. Pokušat ćemo na ovo pitanje odgovoriti tako da usporedimo situaciju u NBA ligi s pitanjima koja muče vodstvo MLB-a.
Prednosti:
All Star utakmica dobiva smisao – Kada bi pobjednik All-Star utakmice donio prvaku svoje konferencije prednost domaćeg terena u doigravanju, sigurni smo da bi utakmice bile mnogo napetije, samim time i gledljivije. Svi igrači pozvani na utakmicu, bili oni iz pobjedničkih ili onih malo lošijih ekipa, dat će sve od sebe kako bi svojoj All-Star momčadi osigurali pobjedu, a to će stvoriti veze između igrača koji su se do tada gledali samo kao ljuti rivali.
Povećat će se TV gledanost All-Star dvoboja – Koliko ste puta u posljednjih nekoliko godina propustili pogledati All-Star utakmicu jer vam je dosadilo čekati posljednjih pet minuta utakmice, onih pet minuta u kojima se momčadi napokon dosjete kako bi mogli tu utakmicu i pobijediti da, barem na napad ili dva možete svjedočiti ponekoj smislenoj akciji. Domaći teren u finalnoj seriji pridonio bi važnosti utakmice, samim time promijenio način na koji se ona igra i vratio nas smrtnike pred male ekrane.
Mane:
Momčad s najboljim omjerom na kraju sezone može ostati zakinuta – Zašto bi prvak Istočne konferencije s fiktivnim omjerom 70-12 izgubio prednost domaćeg parketa u finalnoj seriji od prvaka Zapadne konferencije s omjerom 60-22 na račun All-Star utakmice u kojoj nijedan od igrača prvaka Istoka možda nije niti igrao? Odgovor je jednostavan. Konferencije u košarci nisu iste. Zapad snagom i konkurencijom među klubovima već godinama dominira Istočnom konferencijom, a kako je momčad iz jedne od konferencija primorana u velikoj većini utakmica igrati protiv momčadi iz svoje konferencije možda njen konačni omjer i nije najrealnije mjerilo snage.
All-Star Utakmica je ekshibicijska, a tako se i sudi – All-Star vikend sam po sebi zamišljen je kako bi se igrači malo ispuhali, a navijači vidjeli za što su sve sposobni njihovi košarkaški idoli. Da, ali zar mora zaista tako i biti? Zar nema već dovoljno ekshibicije u natjecanju u zakucavanjima, tricama ili u dribling vještinama? Zašto All-Star utakmica ne može biti utakmica kao i svaka druga? Svima bi nam bilo puno zanimljivije gledati kako se najbolji igrači dviju konferencija bore za svaku loptu pokušavajući svom prvaku omogućiti kakvu takvu prednost u finalnoj seriji, a sigurni smo kako bi nam bilo zanimljivo gledati ljute rivale poput Kevina Garnetta i Carmela Anthonyja kako surađuju na parketu.
Kada sve navedeno uzmemo u obzir čini se kako bi nešto poput ovog sistema kojeg imaju u MLB-u valjalo, barem jednom, pokušati i u NBA ligi. Konferencija domaćin All-Star utakmice mijenjala bi se svake godine tako da bi svaka All-Star momčad imala podjednake šanse. Možda bi se tada i mogli sjetiti ukupnog omjera Zapada i Istoka koji, usput, sada stoji na 36-26 u korist Istočne konferencije. I još nešto. Kada već mijenjamo čitavu koncepciju All-Star utakmice, vratimo i ono kada svaki igrač u utakmici nosi dres kluba za kojeg igra, to je ipak bila jedna od najljepših stvari na All-Star utakmici općenito.