Ove srijede u Chicagu održana je konferencija na kojoj su se okupili svi iole relevantni NBA treneri. Bilo je veoma zanimljivo pratiti i čitati izjave strateških njuški u odijelima kojima se ne sviđaju pojedine promjene pravila (čitaj: hack-a-Shaq strategija), onih koji imaju nove ideje kako unaprijediti igru te onih koji se žale na način provođenja pojedinih pravila i jednostavno smatraju kako određene pojave nisu u duhu fair i poštene igre. Bilo je tu svega, od već spomenute hack-a-Shaq strategije, dužine četvrtina, broja timeouta, dužini trajanja napada nakon napadačkog skoka i dr. Za svakoga po nešto. Pa krenimo!
Primjena hack-a Shaq strategije tema je koja kud i kamo nadilazi potrebe ovog teksta. Nebrojene su rasprave po TV studijima, podcastima, novinskim stupcima i forumuma o uspješnosti ove strategije. Oni kojima se to ne sviđa najčešće ističu to da utakmica traje jednostavno predugo te da ju često prestaju pratiti iziritirani stalnim prekidima igre. Druga strana medalje udara na igrače koji trpaju milijune u džep, treniraju svaki dan, a i dalje ne znaju zabiti slobodno bacanje. S obzirom da NBA liga prije svega živi od novca TV kuća, a ne od ljubavi navijača prema ovom sportu, odlučili su nešto učiniti po tome pitanju. Dosadašnje pravilo koje se odnosilo na hack-a-Shaq strategiju branilo je namjerno fauliranje protivničkog „balvana“ samo u zadnje dvije minute posljednje četvrtine. Promjena koja je nastupila proširuje ovo pravilo na posljednje dvije minute svih četvrtina.
Treneri, međutim, smatraju kako je promjena pravila nepotrebna jer igrači poput Dwighta Howarda, Andrea Drummonda i DeAndrea Jordana nisu u stanju u kontinuitetu izvoditi najosnovniji košarkaški element: izvoditi slobodna bacanja. Kakvu onda to poruku dobivaju klinci koji žele postati buduće NBA zvijezde? Prvi je govorio trener New Orleans Pelicansa, Alvin Gentry, koji se bacio drvlje i kamenje na ovu promjenu pravila: „Osobno, nemam pojma zašto bismo mijenjali „hack-a-Shaq“ pravilo. Ako imaš igrača koji ne zna šutirati slobodna bacanja, onda protivnik koristi tu strategiju kao prednost koju se nada iskoristiti. To je kao da kažete ovo: „U redu, LeBron može samo šest puta napadati iz posta po utakmici. Ili deset puta.“ Mislim da nije u redu ograničavati ono što treneri mogu iskoristiti.“
S obzirom da je Gentry bio pomoćnik Stevea Kerra u godini kada su Warriorsi osvojili naslov, sasvim sigurno je ostavio jak dojam, ali nije se ovdje zaustavio: „Govore nam o tome kako ružno izgleda primjena spomenute strategije, ali kada se nalazite u utakmici, onda činite sve što je potrebno da biste pobijedili, a da pravila to dopuštaju. Promijeniti pravila? Onda bismo trebali imati pravilo koje govori: ako imaš dva All-Star igrača u ekipi, onda ne možeš dovesti Kevina Duranta. Zašto bismo mijenjali pravila zbog tri igrača? Osobno, nikada nisam bio veliki pobornik promjene pravila. Čak i kad sam imao Shaqa u Phoenixu. Kao trener donosite odluke: trebam li ga uvesti ili ne? Morate odlučiti je li promašaj oba ili jednog slobodnog bacanja manje vrijedno od toga da ga i dalje držite u igri. Ne razumijem zašto bismo mijenjali igru zbog doslovno tri igrača.“
Slijedeći problem koji često smeta navijačima jest (pre)veliki broj timeouta. Trener Charlotte Hornetsa, Steve Clifford, osvrnuo se na ovaj problem te smatra kako bi mogućnost igre u zadnje dvije minute bez timeouta itekako ubrzala igru. Ovo se testiralo na razvojnim ligama i ljetnoj ligi, a popriličan broj trenera mišljenja je kako je to dobro za košarku: „Košarka je trenutno popularnija nego ikada, ali čujem kako se dosta ljudi žali da posljednje dvije minute traju predugo. Mislim da bi to igri dalo drugu dimenziju.“
Kada govorimo o dužini napada nakon napadačkog skoka, razlika između FIBA-inih i NBA pravila bila je nešto o čemu su Minnesotin Tom Thibodeau (još pod dojmom Olimpijskih igara) i Philadelphijin Brett Brown govorili: „Ljudi govore o pet prekršaja, o četvrtinama koje traju deset minuta, o udaljenosti linije za tri poena, o mogućnosti skidanja lopte s obruča. Niti jedno od njih me ne zanima. Ali, ono što me zanima jest pravilo o 14 sekundi, mislim da bi ubrzalo igru. Svi želimo naći prostora za to bez da uzmemo potencijalnu priliku za reklame, svi ti faktori ulaze u igru. Na mnogo načina ovo bi mogla biti prilika za pogledati prema FIBA-i i reći: Bravo, odličan posao! Zašto ne? Mislim da je primjena toga pravila u NBA-u čisti „winner“, rekao je Philadelphijin trener. Podsjetimo, prema FIBA-inim pravilima, nakon napadačkog skoka, sat se resetira na 14 sekundi, dok se u NBA-u vraća na puni napad, odnosno 24 sekunde.
Trener Denver Nuggetsa, Mike Malone, i novopečeni šef stručnog stožera Memphisa, David Fizdale, također govore u prilog drugih FIBA-inih pravila. Za Malonea to je mogućnost skidanja „žive“ lopte s obruča. Fizdale, s druge strane, voli praksu u kojoj sudac ne treba dodirnuti loptu prije nego ju igrač ubaci u teren nakon koša. „Mislim da to daje igračima puno prostora da se žale i prigovaraju, daje im priliku da šetaju nazad u obranu, usporava igru kada bismo jednostavno mogli nastaviti dalje.“
Dva defanzivna trenera i rivali u proteklom doigravanju, Dwane Casey i Frank Vogel, govorili su o igračima koji u napadu namjerno traže kontakte samo zato da bi protivnički igrač bio kažnjen prekršajem. „Igrači jednostavno žele prije iznuditi prekršaj nego ubaciti loptu u koš“, rekao je Vogel, dok je Casey dodao: „Mislim da se njima znanost treba pozabaviti.“
Međutim, postoji praksa koja trenerima jako smeta, ali koju navijači u dvorani i preko malih ekrana teško mogu primijetiti. Naime, Vogelov nasljednik u Indiani, Nate McMillan, žali se na to kako igrači često nakon timeouta ulaze u igru bez prijave za zapisnički stol. Jednostavno, kada dolazi do zamjene igrača, u trenutku kada je igra zaustavljena i kada se zamjene odvijaju, igrači se prijave za zapisnički stol te pričekaju sučev zvižduk, ali isto se ne događa nakon timeouta, bilo koja petorka može ući unutra. Protivnički treneri nerijetko šalju asistente da „špijuniraju“ protivničku klupu kako bi se izborili za pokoju tehničku u svoju korist. „Ekipe će sakriti igrače koji ulaze u igru. Ono što bi vaši pomoćnici trebali raditi jest promatrati protivničku klupu i gledati tko je zamijenjen. Ali kako se igra primiče kraju, vidjet ćete kako ekipe drže igrače na klupi“, ljuti se McMillan.
Konačno, Jason Kidd, još uvijek novi u trenerskom zanatu, iznio je ideju o nečemu što se već razmatralo u NBA-u: četiri suca. Ovo je već bilo testirano na Ljetnoj ligi ove godine u Salt Lake Cityju i nastavit će se usavršavati. Cilj je jasan: bolja pokrivenost terena. Kidd se prisjetio utakmice svojih Netsa u Torontu u kojoj su zadnje minute posljednje četvrtine plus produžetak trajale preko sat vremena. Ipak, nije bio siguran kako će to utjecati na dužinu i brzinu same igre. „Ne znam bi li to ubrzalo ili usporilo igru, ali bi nam sasvim sigurno otvorilo oči.“ E, moj Kidde..