U19: “Ovo mi je škola”

Naši deèki se nisu uspjeli plasirati u polufinale svjetskog prvenstva do 19 godina u Latviji. Prethodna generacija predvoðena tada najboljim igraèem turnira, samim time i najboljim igraèem svijeta do 19 godina, Mariom Delašom je u Novom Zelandu osvojila broncu, dok æe ova generacija imati danas priliku uæi u borbu za peto mesto i napraviti (još) bolji dojam.

Da, izgubili su naši deèki i to protiv momèadi gdje smo bili u ulozi favorita. Meðutim juèer su svih 40 minuta dogaðanja na parketu to demantirala, Argentinci su od prve do zadnje minute bili u vodstvu, odnosno naši deèki niti u jednom trenutku nisu uspjeli izjednaèiti, a kamoli povesti.

No isto tako treba naglasiti kako je Argentina imala i nešto više sportske sreæe, u kljuènim trenucima su se odlièno snašli, pogotovo u šutu za tri poena i samim time lomili naše košarkaše. Imali smo i mi pokušaje za vodstvo, no trice su tada bile neuspješne, prekratke.

Ne može se tim mladima deèkima (druga najmlaða momèad na prvenstvu) ništa zamjeriti. Odradili su više nego solidan turnir, porazili sigurno dvije ponajbolje ekipe na turniru, pokazali raskoš svog talenta, ali i manjak iskustva.

Meðutim stoji i jedna negativna stvar u juèerašnjom susretu, a to je naèin na koji su se suprotstavili Argentincima. Imao sam priliku pogledati samo juèerašnji susret tako da ne mogu reæi je li to bio primjer naše igre na cijelom turniru, ali moram konstatirati kako se ova momèad juèer previše oslanjala na individualnu kvalitetu igraèa. U prvom redu Darija Šariæa, Tonija Katiæa i Borisa Baraæa.

Sva trojica su pokušali svojom kvalitetom jedan na jedan, odnosno èesto je to izgledalo i jedan na pet, nas probuditi, odvesti u vodstvo te donijeti nam tu toliko važnu pobjedu. Ali opet najmanju krivicu tu snose igraèi, jer ruku na srce vrlo je teško izvuæi neko pozitivno djelo našeg izbornika u susretu èetvrtfinala. Brajkoviæ je ostavio, barem osobno na meni, vrlo loš dojam, imao je niz pogrešnih odluka. Predugo inzistiranje na zonskoj obrani koja nas je odvela i do najveæeg zaostatka, neuèinkoviti time-outi, loš timing za zamjene, i katastrofalan utjecaj na igraèe tijekom utakmice.

Izgubili smo u prvom redu jer juèer nismo bili bolji. Argentina je jednostavno, osim nekoliko kraæih crnih rupa u drugom djelu kada je promašila i odreðene stvari koje u prvom djelu nije, odigrala besprijekorno, zrelo i mislim sa puno više želje za pobjedom. Ne, neæu kritizirati niti jednog našeg mladog deèka, svi su odradili težak turnir, bez odmora, odigrali nekolicinu teških završnica, ali opet mi odreðene stvari ne daju mira.

U susretu ‘biti ili ne biti’ mi dopuštamo protivnicima 46 koševa u prvom poluvremenu. Razlozi su jasni. Naša užasna obrana pod košem, previše izgubljenih lopti koje su uzrokovale nekolicinom laganih poena i na kraju krajeva odliènom napadaèkom igrom Argentine. I sada stvar koja ubija svakog navijaèa je taj opušteni pristup susretu, toènije u obrani gdje iz napada u napada dozvolite protivnicima da vam zabijaju koševe u samom srcu reketa. Pogaðali su Argentinci i izvana, veæinom su to bili više manje otvoreni šutevi, ali samo kretanje, pomaganje u obrani bi moglo sprijeèiti po koju realizaciju Južnoamerikanaca pod samim obruèem.

Uspjeli smo popraviti to u drugom djelu, meðutim nismo uspjeli nikako uæi u višeminutnu seriju u napadu koja bi prelomila susret u našu korist. Istina bili smo hendikepirani u drugom djelu za Tonija Katiæa, našeg prvog razigravaèa i ponajboljeg igraèa ove reprezentacije, ali i dalje je problem što smo i u tom drugom djelu previše svodili igru samo na Darija Šariæa. Dario je vjerojatno najveæi talent cjelokupnog turnira, deèko kojeg sam imao priliku gledati dvije godine u Mariboru i uvjeriti se u njegov doista ogromni talent. No isto tako treba naglasiti kako Dario nije svemoguæ, makar je u jednom djelu izgledalo da jest, ali veæina suigraèa, trener, ali i navijaèi su tada oèekivali nešto nerealno, a to je da svaki napad bude u rukama 17-godišnjeg Šariæa i da on sam svojom kvalitetom svaki napad riješi u našu korist.

I naravno nije išlo, ne u tom konceptu, bez glave i repa. Možda smo mogli dobiti, možda je sudac mogao odsvirati prekršaj u napadu nad Martinom Junakoviæem, možda se Šariæa moglo poštedjeti u najmanju ruku za jedan prekršaj u obrani, ali sve to su neki sitni detalji sa predznakom možda, ali taj možda se juèer nije smio dogoditi, jer nismo zaslužili.

Kao što kaže Gibonni “ovo mi je škola”, tako mora to biti i našim deèkima. Ima vremena, za dvije godine æemo na SP otiæi sigurno kao glavni favoriti za medalje, no do tada æemo morati nešto i nauèiti iz ove podosta bolne škole. Usprkos porazu moramo èestitati deèkima na dobro odraðenom turniru, suprotstavili su se u prosjeku dvije godine starijim igraèima, bili smo u igri za medalje, na svjetskom prvenstvu, i ne samo to, još jednom smo potvrdili da imamo mlade deèke koji dolaze i koji nas mogu izvuæi iz te košarkaške krize koja traje veæ godinama.