U petak, 4. lipnja, umro je John Robert Wooden, izniman èovjek i trener, koji je sa sveuèilištem UCLA uspio u razmaku od 12 godina, osvojiti 10 naslova prvaka NCAA. Postao je prvi èovjek koji je primljen u košarkašku kuæu slavnih kao igraè (klasa 1961) i kao trener (klasa 1973), a koliko je to teško govori podatak da je to uspjelo još samo Lennyu Wilkensu i Billu Sharmanu.
On je od sveuèilišta UCLA napravio vrhunsku košarkašku momèad, ali su mu pretjerana oèekivanja pokvarila radost igre, te ga je to na kraju i otjeralo u mirovinu 1975. godine. Postao je popularan, ali mu je jako smetalo stalno dodvoravanje. Bio je velikodušan sa vremenom koje je provodio uz košarku i obitelj, i nije želio da nitko iskorištava tu njegovu velikodušnost. Može se reæi da je on bio skromni momak iz Indiane koji se našao u svijetu Los Angelesa.
Suprotnosti koje su ga okruživale su se nastavile i nakon što je otišao u mirovinu, jer je tada postao popularniji nego kad je bio trener. Zahvaljujuæi razvoju komunikacija, Wooden je postao poznatiji široj javnosti nakon što je izdao nekoliko knjiga. Youtube filmovi na kojima Wooden predaje su postali popularni, a ljudi koji su dolazili k njemu su ga vidjeli kao simbol integriteta u svijetu koji sve više gubi svoju moralnu bazu.
I da, više od svega je zanimljivo da je njegova trajna ostavština – ljudska strana, a ne pobjede, koja ga definira kao legendu u sportu. Do petka, 4 lipnja, može se reæi da su u Los Angelesu glavni bili Wooden i Vin Scully (sportski novinar), a onda svi ostali. Vin i Wooden su razvili takav odnos prepun poštovanja, ne samo jer su bili najbolji u svom poslu, nego i zato jer su se maksimalno respektirali.
“Stalno se spominju ikone, ali ja ne znam da sam vidio ikonu poput njega,” rekao je bivši igraè i menadžer Lakersa Jerry West . “On je jedan od najznaèajnih ljudi kojih sam ikad upoznao, ne znam da li sam upoznao nekog tko je pametniji i mudriji od njega. Volio sam ga, apsolutno sam ga volio, ostavio je trag koji ovaj grad nikad neæe zaboraviti. Nezaboravna osoba.”
Profesionalna velièina Woodena je bila u tome da je on bio uèitelj èiji se predmet jednostavno dogodio. On bi vjerojatno bio jednako sretan da je ostao u Indianapolisu ili South Bendu ili West Lafayetteu, i da je predao Engleski ili poeziju. Wooden je ipak završio na UCLA i bio je najbolji u svom poslu, a svoje igraèe prema kojima je imao poseban pristup, je marljivo pripremao na treninzima bez trošenja vremena na protivnika.
Wooden je bio toliko detaljan u pripremam da je brucošima davao lekcije kako pravilno stavljati èarape da se izbjegnu mjehuriæi. Nije volio ništa ostavljati sluèaju, planovi treninga su bili uredno ispisivani na indekse, i pohranjivani za buduæe potrebe.
Uniforme igraèa je donosio svojoj ženi Nell, jedinoj curi sa kojom je hodao, da ih opere jer je deterdžent iz škole bio preoštar. Èak se brinuo i o brojevima na dresovima, nije volio da mu igraèi nose broj 51, dok je recimo broj 55 bio dobar broj kao i 54, odnosno dva debela broja. On bi se svako ljeto pridružio grupi trenera u Polocosu, koji je vodio legenda Templea, Harry Litwack. Dok su drugi odlazili na odmor, on je i dalje marljivo radio.
Dok bi drugi treneri koristili završni turnir kao priliku za zabavu, Wooden je dovodio svoju ženu, èak i u godinama kada Bruinsi nisu nastupali u završnicama. On je nalazio prijatelje i obièno je ostajao u dobrim odnosima sa njima. Press Maravich mu je bio jedan od najbližih poslovnih prijatelja – kada je mladi Lew Alcindor objavio da æe pohaðati UCLA, Wooden je nazvao oca poznatog Petea Maravicha da rasprave kako bi bilo najbolje koristiti Alcindora.
Neki protivnièki treneri ga nisu voljeli i koristili su prilike da kažu nešto protiv njega, npr. sarkastièno nazivajuæi Woodena “St. John,” govoreæi da je licemjeran jer nosi bibliju, a igraèi dobivaju mnogo novca i darova (nešto i ispod stola.) Ali to se može pripisati ljubomori, jer je Wooden bio poznat kao dobar èovjek koji zanimljivo nije imao nježnosti prema sucima i protivnièkim igraèima.
“Uvijek sam mislio da je Wooden ne samo najbolji trener kojeg sam upoznao, nego i pravi gospodin,” izjavio je Marv Harshmann koji je bio njegov dugogodišnji kolega.
Red Auerbach nije imao tako tople osjeæaje za Woodena, kojeg je smatrao nedruželjubljivim i odgovornim (ne direktno) zato što Alcindor i Bill Walton nisu predstavljali njihovu zemlju na Olimpijskim igrama. Auerbach je ipak bio privrženiji prema Bobby Knightu, a Wooden je ipak bio dosta udaljen od njega. U svojoj knjizi koju je izdao 1997. godine (Wooden: A Lifetime of Observations and Reflections On and Off the Court,) Wooden je napisao je da on nije želio biti diktator prema svoji igraèima, asistentima ili menadžerima.
Na svom putu Wooden je utjecao na NBA ligu iako nije sudjelovao u toj ligi. Kareem Abdul-Jabbar i Walton bi bili zvijezde i bez Woodena, ali ne bi bili tako skromni i disciplinirani tokom svojih karijera, a èak su i u novije vrijeme neki igraèi poput Earla Watsona razvili prisan odnos sa Woodenom
Lakersi su pokušali zaposliti Woodsona 1971. godine, ali je on to mudro odbio. Liga se veæ naveliko mijenjala i glavne uloge su poèeli preuzimati igraèi, novac ga nije zanimao, a savjet igraèima da pokupe svoje ruènike vjerojatno nebi lako prolazio u sve modernijoj NBA ligi.
Tako su igraèi postali njegova ostavština. Abdul-Jabbar. Walton. Walt Hazzard. Gail Goodrich. Lucius Allen. Keith Erickson. Henry Bibby. Willie Naulls. Dave Meyers. Swen Nater. Sidney Wicks. Curtis Rowe. Èak i Ann Meyers, sestra Davea Meyersa koja je bila zvijezda ženske momèadi UCLA i koja je jedina ženska igraèica koja je bila na probi u NBA klubu (Indiana Pacersima). Ona je samo jedna od bezbroj bivših igraèa i osoblja koje je okruživalo Woodena, koji su dovodili svoju djecu da upoznaju i slušaju lekcije tog velikog trenera. Tu je Wooden bio najbolji, generaciju po generaciju. Zauvijek