Vječita nadanja New York Knicksa

NBA sezona polako dolazi u onaj stadij kada možemo vidjeti obrise playoff kostura, kada front office ekipe kalkulišu prije i poslije svake odigrane utakmice. Prethodnih godina, sama liga je poprimila nešto drugačiji oblik , dugogodišnjeg komesara David Sterna je zamijenio, po nekima, mnogo podobniji Adam Silver; Warriorsi su vraćanjem run & gun sistema revolucionizirali ligu; Lakersi su pali na dno, LeBron James se vratio u Cleveland; ali jedna stvar je ostala nepromijenjena – mediokritet New York Knicksa.

Rano doba

U godinama nakon II svjetskog rata, košarka (posebno univerzitetska) je dobijala na popularnosti u New Yorku. Hokej je također bio dosta popularan i profitabilan sport, ali i pored toga velike dvorane nisu bile često korištene. Max Kase, sportski novinar, unaprijeđen je za sportskog urednika u Boston Americanu kada je sreo vlasnika Boston Gardena Walter A. Browna. Kase je došao na ideju organizacije profesionalne lige koja bi na jednom mjestu okupila najbolje koledž košarkaše u pre-graduation periodu, te je vidio dobru priliku za profit ukoliko bi se sve posložilo na pravi način. Brown, zaintrigiran prilikom za dodatnu zaradu u periodu bez hokejaških utakmica, kontaktirao je nekoliko vlasnika dvorana. U junu 1946., Kase i Brown sa grupom od sedamnaest drugih biznismena u njujorškom hotelu Commodore, sklopili su dogovor i osnovali Basketball Association of America (BAA), u kojoj su takozvane charter franšize bile zagarantovane većim gradovima diljem SAD.

Ned Irish, promoter univerzitetske košarke, umirovljeni sportski novinar i tadašnji direktor Madison Square Gardena, bio je prisutan na tom sastanku. Kase je prvobitno planirao vlasništvo i rukovodstvo nad franšizom u New Yorku, pa je prišao Irishu sa idejom da iznajmi Garden. Irish je objasnio da po pravilima dvorana i javnih okupljališta Garden mora biti vlasnik profesionalnog tima koji bi samo dvoranu i koristio. Na dan sastanka, Kase je prezentovao svoj prijedlog komitetu vlasnika, ali su oni bili mnogo više zagrijani Irishom i njegovim beskrajnim resursima . Kase je izvisio u cijelom projektu i franšiza je otišla u ruke Irisha. Kada je došlo vrijeme za davanje zvaničnog imena franšizi, češanje po glavi je moglo da počne. Ono što se moglo povezati sa „Novim svijetom“ a kasnije New Yorkom konkretno, jeste mnoštvo doseljenika iz Europe. Nešto je uvezivalo stanovnike grada na dvjema rijekama, a to je bio lik čovjeka sa zasukanim nogavicama  do ispod koljena i frakom koji nije izgledao baš gospodski zbog držanja košarkaške lopte, zajedno sa francuskom perikom i šeširom te cipelama iz kolonijalnih vremena  – Father Knickerbocker. Naime, ‘Knickerbockersi’ je bio pseudonim za doseljenike Holandskih korijena, a Father Knickerbocker je postao simbol grada krajem 19. i početkom 20. vijeka.  Naravno, uz to još dodamo narandžastu i plavu boju koje su definitivno trademark Knicksa i dobijemo franšizu sa jedinstvenim identitetom.

Ned Irish, promoter univerzitetske košarke, umirovljeni sportski novinar i tadašnji direktor Madison Square Gardena.

Prve godine su bile turbulentne. Liga je bila još u formiranju, draft nije bio uključen kao opcija jer ni opstanak lige nije bio siguran, a ekipa Knicksa nezrela. Vlasnik Irish je pokušao kreirati timsku hemiju koja bi izgradila odnos sa građanima, a uz to i pobjednički mentalitet. Privolio je uspješnog trenera St.John’s Univerziteta, Joe Lapchicka, da preuzme Knickse ali na to je morao sačekati još godinu dana na zahtjev samo Lapchicka. U prvoj sezoni tim je predvodio bivši trener Manhattan koledža, Neil Colahan, izborio je doigravanje ali je kasnije bio pometen u polufinalu protiv Philadelphia Warriorsa (današnji Golden State Warriorsi).

Prema obećanom, Lapchick je preuzeo ekipu 1947. i odmah sa sobom donio nove navike i etiku rada. Tempo igre je bio pojačan, a akcent je postavljen na brz protok lopte. Franšiza je potpisala šest novih igrača, uključujući rasnog strijelca Carl Brauna i prvog „nebjelačkog“ košarkaša u ligi – Wataru Misaku. Pod Lapchickovim vodstvom, Knicksi su ubilježili devet uzastopnih nastupa u doigravanjima. Braun je postao prva zvijezda ekipe, zajedno sa Dick Holubom i Bud Palmerom. Ali i pored svega navedenog, Knicksi su se mučili kroz sezonu i nisu odavali utisak šampionske ekipe. Birali su dobre igrače na draftu, neke buduće Hall of Famere (Dick Shayes, Harry Galatin) ali usljed nezadovoljstva rezultatima, takvi igrači su birali nastavak karijere negdje drugo. U sezoni 1949-50, nastala je današnja NBA liga uz dodatak šest ekipa. U toj sezoni, Knicksi su bili dominantni pod Lapchickovim vodstvom, ali su ipak izgubili finale konferencije od Syracuse Nationalsa (današnji Philadelphia 76ers). Iduća sezona je ostala zapamćena kao historijska za ligu – Knicksi su potpisali Sweetwater Cliftona, koji je time postao prvi Afro-amerikanac u NBA. U finalu su poraženi od Rochester Royalsa (današnji Sacramento Kingsi), a u iduće dvije godine su poraženi u finalima od strane Minneapolis Lakersa (današnji Los Angeles Lakersi).

Braun se umirovio kao vodeći strijelac franšize, kasnije je naravno prestignut od strane Patrick Ewinga, Walt Fraziera i Willis Reeda. Nakon dva uzastopna izgubljena finala, Knicksi su ponovo izborili dva doigravanja ali bez većeg uspjeha. Demoralizirani Lapchick je podnio ostavku na mjesto trenera, navodeći zdravstvene probleme kao razlog. Vince Boryla je imenovan nasljednikom, ali nije zabilježio nikakav pomak u dvije sezone. Iduće godine su bile tmurne i za zaborav. Najbitniji detalj tih sezona jeste rekord Wilt Chamberlaina za najviše postignutih poena u jednoj utakmici. Taj podatak najbolje pokazuje stanje Knicksa u tom periodu.

Šampionske godine

Preokret u sreći Knicksa se dogodio kada su zaposlili WilliamaRed’ Holzmana kao glavnog trenera. U tom trenutku su bili ispod 50% pobjeda, a njegov uticaj je bio vidljiv instantno. Pod njegovom palicom, Knicksi su završili sezonu na omjeru 43-39 izborivši doigravanje, ali su u polufinalu poraženi od 76ersa. Pored toga, njihova šampionska slagalica je dolazila na svoje mjesto – rookie igrači Phil Jackson i Walt Frazier su izabrani u NBA All-Rookie tim, dok su Dick Barnett i Willis Reed izabrani za All-Star utakmicu 1968. godine. Iduće sezone su potpisali Dave DaeBusscherea iz Detroit Pistonsa, a ekipa je zabilježila rekord 54-28. U doigravanju su pomeli Baltimore Bulletse (današnje Washington Wizardse), ali su u finalu konferencije izgubili od Boston Celticsa

Preokret u sreći Knicksa se dogodio kada su zaposlili Williama ‘Red’ Holzmana kao glavnog trenera.

U sezoni 1969-70, upisali su tadašnji rekord od 18 uzastopnih pobjeda u jednoj sezoni, a na kraju su imali omjer 60-22 što je bio najbolji omjer u historiji franšize. Pobijedivši  Bulletse u polufinalu konferencije, Knicksi su susreli stare znance Lakerse u NBA Finalu. Serija je bila izjednačena na 2-2, a peta utakmica je stavila Knickse na pravi test. Willis Reed je pokidao mišić u desnoj nozi tokom druge četvrtine i bio je izgubljen za ostatak  utakmice. I pored njegovog odsustva, Knicksi su nadoknadili zaostatak od 16 poena došli do pobjede. Šestu utakmicu su izgubili bez svog kapitena, a u posljednjoj utakmici sezone desio se jedan od najpoznatijih trenutaka u historiji NBA. Reed je došepao na teren, odlučan da igra i pored bolne povrede. Postigao je prve poene za Knickse i do kraja utakmice nije ubacio ništa. Iako nije bio u punoj snazi, Reedovo herojstvo je inspirisalo saigrače koji su došli do pobjede rezultatom 113-99. To je bila prva NBA titula za franšizu, ostvarenje sna i uloženog truda tokom Lapchickovih godina. Silna razočarenja su došla na naplatu i slavlje je moglo početi. Reed je nagrađen titulom MVP-a finalne serije, te je postao prvi igrač sa sve tri individualne nagrade, budući da je imenovan najkorisnijim igračem regularnog dijela sezone i All-Star utakmice.

Uspjeh Knicksa je nastavljen u idućim godinama. Izgubili su finale Istoka 1971. godine protiv Bulletsa, ali su se vratili u NBA Finale sljedeće godine pojačani igračima poput Jerry Lucasa i Earl ‘The Pearl’ Monroea.  Ovog puta su pali u pet utakmica protiv Lakersa, ali su već iduće sezone uzvratili u finalu istim rezultatom. Osvojivši drugu titulu, euforija među igračima i navijačima je probila limite što je ostavilo traga na impresivnoj sezoni 1973-74 kada su ipak pali u finalu konferencije protiv Celticsa. Nakon tog finala, Willis Reed je objavio kraj karijere, a sudbina Knicksa dobila još jedan zaokret.

‘Patrick Ewing’ era

U ljeto 1985. Knicksi su prvi puta ušli u konkurenciju NBA Draft Lottery. Izašli su kao apsolutni pobjednici i kao prvi izbor su potpisali centra sa Georgetown Univerziteta – Patrick Ewinga. U prvoj NBA sezoni, Ewing je bio vodeći novak s 20 poena i 9 skokova po utakmici, pa je zasluženo odnio nagradu Rookie of the Year. Ekipa je bila daleko ispod nagrada, zabilježivši omjer 23-59.

U Ewingovoj drugoj sezoni, priča je bila ista, a ekipa je promijenila dva trenera. Okret je donijela sezona 1987-88, kada je posao glavnog trenera dobio Rick Pitino. Prethodno je doveo Providence koledž do Final Four turnira, što je bio veliki napredak. Uz odabir sjajnog šutera  Mark Jacksona kao 18. picka na draftu (ROY, a i kandidat za MVP nagradu), kao i fantastičnu igru zvijezde Ewinga, Knicksi su izborili doigravanje uz omjer 38-44 gdje su izbačeni u prvoj rundi protiv Celticsa. Iduće godine su donijele prvu divizijsku titulu nakon 18 godina posta, ali i poraze od Bullsa u polufinalu konferencije. U međuvremenu Pitino je preuzeo Univerzitet Kentucky, a Knicksi su bili gubili u prvoj ili drugoj rundi doigravanja.

Nakon što su Knicksi ponovo dotaknuli dno, predsjednik David Checketts je uvjerio Pat Rileya da ostavi posao komentatora za NBC i još jednom se vrati pozivu trenera. Riley je oklijevao, ali je prihvatio ponudu i fanovi su ponovo imali razlog za slavlje. New York je dobio još jedno veliko ime, a Pat je dobio priliku da doda nešto novo na rezime nakon četiri titule sa Lakersima u osamdesetima. Novi trener je sa sobom donio i novu filozofiju – jak i fizički zahtjevan stil, sa akcentom na odbranu. Šansu u NBA pružio je i Anthony Masonu. Svjestan da sa Knicksima nikada neće ponoviti lepršavost Lakersa s Magicom Johnsonom, Riley je okrenuo ploču. Napravio je ratničku ekipu koja je igrala odbranu krvavih koljena, koja je doslovno lomila protivničke igrače u reketu i kojoj su tu glad i želju da ubiju za pobjedu donijeli upravo Mason i John Starks. Dva otpisana igrača, kojima je Pat pružio šansu, nosili su od početka ratnički mentalitet igrača koji su davali sve od sebe u svakom trenutku, svjesni da šansa koju su dobili može vrlo brzo nestati…Pod njegovim vodstvom, tim je zabilježio omjer 51-31, a uz Ewinga se istakao šuter John Starks. Dobivši Pistonse u prvoj rundi doigravanja, sreli su se sa Bullsima i izgubili tijesno u sedam utakmica. Sezona 1992-93 je bila još bolja uz izjednačavanje rekorda Holzmanove ekipe (60-22).


Idućeg ljeta, tradeovali su Mark Jacksona u Clipperse. Nakon što je Michael Jordan najavio povlačenje iz košarke, mnogi su vidjeli priliku za Knickse da dođu do NBA finala. Potpisali su Derek Harpera iz Mavericksa tokom sezone, te osvojili diviziju sa omjerom 57-25. U doigravanju su odigrali tada rekordnih 25 utakmica (kasnije su Celticsi odigrali 26 u doigravanju 2008. godine) – porazili su New Jersey Netse u prvoj rundi, nakon čega su konačno prošli i Bullse u sedam utakmica, dok su se u finalu Istoka sreli sa Pacersima predvođenim Reggie Millerom.  Čovjek je tada činio čuda, postigao je 25 poena u četvrtoj četvrtini pete utakmice, ali su se Knicksi posljednji smijali. Dosegli su prvo NBA finale još od 1973. U finalima su igrali sedam neefikasnih i odbrambeno napornih utakmica protiv Houston Rocketsa. Izgubili su šestu utakmicu na način da je Hakeem Olajuwon blokirao Starksov šut za pobjedu u posljednjoj sekundi i izborio sedmu utakmicu. U posljednjoj utakmici finala, Stark je iz igre šutirao 2-18, a mnogi su okrivili Rileya jer ga nije zamijenio već dokazanim šuterima sa klupe poput Rolando Blackmana ili Hubert Davisa. Iduće sezone su naišli na Pacerse u drugoj rundi, a u sedmoj utakmici Ewing je promašio polaganje za poravnanje. Riley je podnio ostavku idućeg jutra, a posao je dobio Don Nelson. On je otpušten nakon 59 utakmica, nakon velike svađe u uredima. Naime, Nelson nije više vidio Ewinga u New Yorku jer je sa 33 godine tražio maksimalan ugovor, dok je Nelson bio naklonjen ideji dovođenja Shaquille O’Neala. Te priče su došle do Ewinga, a ostatak je jasan. Uz to, Ewing je bio odan Rileyu, pa nije bilo teško podići cijelu svlačionicu protiv Nelsona.

U septembru 2000. godine, Patrick Ewing je tradeovan u Seattle SuperSonicse i jedna era koja je donijela mnogo uspjeha i dobrih utakmica, je došla do svog kraja.

Isaiah Thomas i rebuilding

Početak novog milenijuma u New Yorku nije donio ništa novo. Treneri su se mijenjali kao na traci, a igrači koji su popunjavali roster su bili puki prosjek.  Na mjesto generalnog menadžera dolazi proslavljeni košarkaš Isiah Thomas. Mnogi NBA analitičari i fanovi do danas smatraju taj potez čelnika jednim od najgorih u historiji ne samo lige, nego i profesionalnog sporta u SAD. Naime, Thomas je nagrađen ugovorom od 24 miliona dolara preko četiri godine, a on ih je ‘opravdao’ potpisivanjem precijenjenih igrača poput Jerome Jamesa i Stephon Marburya na astronomske svote novca, kao i plaćanju Larry Brownu 28 miliona dolara da vodi ekipu do omjera 23-59. Da tu ne bude kraj, sredinom 2007. godine jedna od bivših službenica Knicksa, Anucha Browne Sanders, podnijela je tužbu protiv Zekea za seksualno uznemiravanje. Taj sudski proces je bacio ljagu na reputaciju franšize, a fanovi su bili ogorčeni te su u uvodnim utakmicama sezone tražili otkaz za Thomasa. Kao šlag na tortu je došao i najgori poraz u historiji franšize, rezultatom 104-59 protiv Boston Celticsa.

Direktor MSG-a, James Dolan, konačno je u septembru 2008. uposlio Donnie Walsha na mjesto predsjednika ekipe. Walsh nije obećavao zvijezde i gradove, nego stabilizovanje poslovanja i vraćanje ekipe na pravu stazu. Prvi potez je bio otpuštanje Thomasa i potpisivanje ugovora sa tadašnjim trenerom Sunsa, Mike D’Antonyjem. Na draftu 2008. godine su izabrali sjajnog šutera iz Italije, Danila Gallinarija. Tradeovi su obavljani nemilice, igrači su prolazili kroz papirologiju Knicksa kao na traci. Najbolje bi bilo spomenuti otkup Marburyevog ugovora, te potpisivanje zvijezde Sunsa Amare Stoudemirea na maksimalan ugovor (što se i danas smatra jednom od najvećih krađa u skorijoj prošlosti lige, jer je Amare više vremena proveo povrijeđen nego na terenu), izbor Jordan Hilla kao osmog picka, nakon što su ciljali na Stephen Curryja koji je izabran sedmi, dok je krilo David Lee bilježio sjajne partije uz 65 double-double učinaka u sezoni 2008-09. D’Antoni je u prvoj sezoni bio debelo ispod 50% učinka, dok je u drugoj bio još niže. Svakako, najbitniji potez u tom periodu jeste bio trade Carmelo Anthonyja iz Denvera, te je on predstavljao onaj centralni stub oko koga će se graditi ekipa. Uprkos pozitivnom efektu na roster Knicksa, Walsh je izabrao da se ne vrati na mjesto predsjednika u septembru 2011.

Ekipa je nastavila u istom smjeru, stigli su odlični centar Tyson Chandler, JR Smith, Iman Shumpert, dok je dio 2012. obilježio mladi playmaker sa Harvarda Jeremy Lin. Anthony i Stoudamire jednostavno nisu uspjevali da koegzistiraju u sistemu Mikea D’Antonija. Redovno su bolje igrali kada jedan od njih nije u sastavu. Anthonyu nije puno trebalo da otvori front i sa D’Antonijem. Tvrdio je da nema dovoljno lopti, te da je samo posmatrač u ćošku, dok je D’Antoni sve to poricao tvrdeći  da u njegovoj igri ima dovoljno šuteva za sve igrače. Nakon otvorene svađe, Melo se povrijedio, a srca navijača je osvojio Jeremy Lin. U jednom trenutku je izgledalo da se navijači okreću protiv Mela naročito nakon njegovih nezgrapnih izjava o igračkim kvalitetima momka koji je u tom trenutku Lakersima ubacio gotovo 40 poena. Linsanity period je pao na plodno tlo kakva je publika iz Velike Jabuke, pa je hype vladao naslovnicama nekoliko sedmica.  Uz po nekim informacijama ključnu ulogu Carmela, D’Antoni je otpušten(nije imao ni rezultate), a na njegovo mjesto je uskočio dotadašnji pomoćnik Mike Woodson. Nakon par utakmica Melo je dao jednu od najglupavljih izjava ikada kazavši da se u posljednja tri meča “mnogo više angažuje u odbrani!?”. Naravno, izbačeni su u prvom krugu playoffa.  D’Antonija je zamijenio Mike Woodson krajem 2012. godine, ali nije donio ništa novo osim nekoliko kratkih blještavih momenata ekipe.

Phil Jackson era i novi rebuilding

Phil je za 11 godina u ligi stekao status pouzdanog i borbenog igrača, što su možda i njegovi saigrači dosta dobro shvatali na treninzima. Sa Knicksima je osvojio dvije titule, ali je u NBA kuloarima sigurno ostao zapamćen po karakteru koji je prikazivao pored terena. Vegetarijanski način života, uz proučavanje spiritualnog svijeta su podizali mnoge obrve, a eksperimentisanje sa rekreativnim drogama prouzrokovalo žustre rasprave. Može se reći da je to doba uticalo na takav rasplet njegovo života, u SAD su vladale antiratne demonstracije a hippie pokreti jačali. Philov reon interesovanja na koledžu je bila psihologija, a iz porodice je povukao vrlinu skromnosti. Znao je sa ljudima, to mu je i donijelo nadimak Zen Master. Kako drugačije nazvati čovjeka koji je za nekoliko dana shvatio kako se nositi sa Jordanom i luđačkim ponašanjem Dennis Rodmana, a kasnije upariti dva egomanijaka kakvi su Shaq i Kobe Bryant. Nikada ga nisu zanimala tuđa mišljenja, radio je pažljivo i planski. Na isti način se nosi sa poslovima u New Yorku, pritiskom javnosti i fanova oko svakog poteza (čitaj: zviždanje 4. izboru NBA drafta 2015. godine). JR Smith i Iman Shumpert su već ustaljeni članovi momčadi Cleveland Cavaliersa, Chandler je kao slobodan igrač potpisao za Phoenix, ali Knicksi su ipak uspjeli skrpiti solidnu ekipicu. Robin Lopez na petici i sjajni scorer Aaron Afflalo su sasvim dobri članovi petorke.

Pozicija playmakera nije riješena, mada bi Langston Galloway mogao izrasti u veoma dobrog igrača. Ljeto pred Knicksima je jedno od najbitnijih u proteklih nekoliko godina. Sve upućuje na to da Anthony više ne želi čekati, te je njegova no-trade klauzula već prošlost. Srećom, Jackson i scouting ekipa su obavili sjajan posao draftovanjem Kristaps Porzingisa i njegov razvoj je neiscrpna oaza mogućnosti. Također je bitno odabrati pravog trenera za posao, Kurt Rambis sigurno nije trajno rješenje. Ostaje pitanje oko triangle napada, da li će se nastaviti sa forsiranjem istog ili će Jackson prihvatiti glas javnosti da je takav sistem već rudimentarna metoda. Ako postoji zamjerka načinu igre Knicksa to je činjenica da u New Yorku nikada nije do kraja prošla ideja o brzoj igri sa puno šuteva za tri poena. Opekao se Hubie Brown, opekao se Rick Pitino, posrnuo je Mike D’Antoni. Projekat Isiaha Thomasa je doživio potpuni fijasko. Knicksi su košarka Reda Holzmana i Phila Jacksona. Totalna nesebičnost. Knicksi su Willis Reed i Clyde Frazier. Knicksi su Pat Riley i odbrana krvavih koljena. Knicksi su Ewing, Oakley, Mason, Starks i osjećaj da ulazite u minsko polje, a ne u reket. Bilo kako bilo, Jackson je uvijek bio osoba koja je znala postaviti prave ljude na prava mjesta. Dolan će morati istisnuti još dosta novca iz džepa, ali će povrat biti vjerovatniji nego ikada. Jackson od Knicksa može napraviti pobjedničku franšizu, zbog svoje karizme, energičnosti i činjenice da je vječni pobjednik.