Kada se malo zaviri u povijest NBA lige, pa čak i onu ne tako daleku, može se naći momčadi koje su imale “nakrcan” roster ali nisu osvojile naslov prvaka. Lakersi s četiri buduća člana Dvorane slavnih prije gotovo deset godina ili novije Heat prije dvije godine, ali jako rijetko možete naći momčad koja je imala toliko klasnih igrača, a nije uspjela ući niti u doigravanje.
NBA je liga superzvijezda i koliko god homogena i dobra bila momčadska igra neke ekipe nužno je potrebna iznimna kvaliteta pojedinaca koji će okruniti dobru igru svoje momčadi. Pa čak i Pistonsi, koji su porazili i ponizili prepotentnu momčad Lakersa spomenutu u uvodu, koji su slovili i još uvijek slove za “THE momčad”. Kvaliteta je esencijalna i u doigravanju nema slučajnih prolaznika. Tim više je potpuna nebuloza ono što se trenutno događa s Los Angeles Lakersima. Kada je Jerry Buss oformio novu mega-momčad ovoga ljeta i odobrio 99,7 milijuna dolara vrijedan payroll, to je učinio s mislima o novom naslovu prvaka. Nekoliko mjeseci kasnije čini se kako će i ulazak u doigravanje biti veliki uspjeh za momčad koja je izrešetana ozljedama, koja se još “ne osjeća” na terenu i koja prije svega nema vremena. Pa ipak sezona je duga i za tri-četiri mjeseca ova priča će možda izgledati suvišno i beznačajno. Lakersi možda pronađu način da pobjeđuju utakmice u nizu i budu ona momčad kakva su svi mislili da će biti.
Zaista je puno medijskog prostora i tinte potrošeno na analizu neuspjeha dosadašnjeg dijela sezone ekipe iz “Grada anđela”. Na početku je dežurni krivac bio Mike Brown i njegovo inzistiranje na izuzetno kompleksnom sustavu igre, tzv. Princeton napad, koji jednostavno nije odgovarao igračima i njihovim sposobnostima. Mnogi će reći, uključujući i autora ovih redaka, da Mike Brown nije ni dobio pravu šansu jer je otpušten ne dočekavši ni 10 utakmica na klupi. Za bilo koga to je premalo vremena, no Mike Brown nikad nije bio svoj u Los Angelesu, a nikad nije ni izgledao kao trener za Lakerse. Još jedna stvar koju si Brown nije mogao priuštiti je vrijeme, a to je ono što polako spoznaje i Mike D’Antoni. Kada slušate izjave igrača Lakersa često se može čuti fraza o “nedostatku kemije i zajedništva”, međutim za stvaranje kemije je potrebno vrijeme a to je jedina stvar koju ova momčad nema. Ona je stvorena da pobjeđuje odmah i sada, samo u ljeto valjda nikome nije palo na pamet da ono što čini momčad ne dolazi odmah i sada.
Mike D’Antoni je dočekan kao instant rješenje svih problema. Dugogodišnje poznanstvo sa Steveom Nashom i pick-and-roll friendly sustav igre koji je trebao od Dwighta Howarda stvoriti poboljšanju verziju Amar’ea Stoudemirea ipak se nisu ipak pokazali kao faktori koji će okrenuti sezonu nabolje za Lakerse. Ozljeda Nasha i propušteni prvi dio sezone svakako nije pomoglo. Igrač koji je trebao olakšati život Kobeu Bryantu i povezati konce u igri Lakersa nije ni obukao dres u 27 utakmica ove sezone.
Najveći gubitnik u cijeloj priči ispao je Pau Gasol koji nikako ne uspijeva naći svoje mjesto u ovoj momčadi. U teoriji se smatralo kako je igrač s takvim osjećajem za asistenciju i dobrim šutom s poludistance savršen par Howardu čije su pozitivne strane u igri upravo ono što Gasol nema. Praksa je pokazala da ništa nije dalje od istine. Ne pomaže ni to što ga ozljede baš i ne maze ove sezone, a njegov veliki ugovor u kombinaciji s lošijim izvedbama na terenu je ponovo pokrenuo glasine o razmjeni.
Takvim glavoboljama ne pomaže ni “prava glavobolja” koju je “nestašni” JaVale McGee priuštio Španjolcu udaljivši ga s terena na neodređeno vrijeme. Jedina pozitivna stvar u svemu tome je što se JaVale u tom trenutku, na oduševljenje svih, nalazio na pravoj strani terena. S obzirom na najlošije brojke u karijeri ove sezone nije isključeno da Gasol kraj regularnog dijela sezone dočeka u drugom dresu. Teško je za očekivati da bi Jim Buss mijenjao ovu momčad, a on je sam nedavno izjavio kako neće povući takav potez. Doduše tako je i dan prije opuštanja Mikea Browna rekao da vjeruje u sada već bivšeg trenera, a znamo kako je ta epizoda završila.
Problem obrane koji se potencira kao gorući problem ove ekipe nikoga nije zabrinjavao kada je doveden D’Antoni. Jednostavno se smatralo da će s ovakvim talentom na raspolaganju Lakersi uvijek zabiti više od protivnika, međutim ispada da oni ipak ne mogu zabiti koliko mogu primiti. Trenutno su 26. momčad lige sa 101,9 primljenih poena po utakmici. Loše defenzivne rotacije i nedostatak pomoći, bez da započinjemo o kriminalnoj obrani u tranziciji, uništavaju Lakerse. Ovo potonje se još i može shvatiti, to se može dogoditi kada imate četiri “Metuzalema” koji tumaraju okolo po košarkaškom terenu, ali kada govorimo o obrani najveći problem za L.A. predstavlja Dwight Howard.
Ovogodišnji Dwight Howard nije ni sjena onoga igrača koji je bio najbolji skakač i bloker lige te najbolji obrambeni igrač lige tri godine za redom. Ozljede su Dwighta koštale dijela eksplozivnosti i skočnosti kojom je maskirao defenzivne slabosti suigrača u Orlandu. Problem je nastao kada se očekivalo da to isto napravi i u Lakersima. To se najbolje vidi na igri u obrani, tj. nepostojanju iste, kod bekovske linije a pogotovo Kobea Bryanta. Steve Nash ionako nikad nije bio poznat kao obrambeni igrač , a umjetnik nekad poznat i kao Ron Artest više nije u cvijetu mladosti. Također Dwightove “cigle” na slobodnim bacanjima i općenito stagnacija u ofenzivnom dijelu igre ozbiljno limitiraju fizički najnadarenijeg centra u ligi.
Usprkos svemu Lakersi imaju šansu osigurati nastup u doigravanju. Pobjeda protiv slabašnih Cavsa svakako nije mjerilo, ali predstavlja pomak u pravom smjeru. Lakersi moraju igrati kao “očajna momčad” jer oni to i jesu, ovo je zadnja prilika za većinu igrača na ovom rosteru za još jedan naslov. Ako Dwight nauči biti konstanta pod obručima za Lakerse onako kako je to radio dok je nosio dres Orlanda i suradnja s Gasolom konačno profunkcionira i u napadu i u obrani, momčad iz Los Angelesa bi mogla biti ugodno iznenađenje drugog dijela sezone. U protivnom ova će momčad ući u povijest kao najveći underachiever u povijesti NBA lige.