New York Knicksi su u svojoj 67-godišnjoj povijesti osvojili samo dva NBA naslova. Knickse iz 1970. i 1973. odlikovala je momčadska igra, no bez dirigentske palice Walta Fraziera vitrine kluba bi i danas bile prazne.
Walt Frazier je za igračkih dana bio oličenje stila, kako na parketu tako i izvan njega. Savršen spoj fizikalija i inteligencije, ili kako je njegov suigrač Bill Bradley rekao: “Walt je jedini igrač kojeg bi prije nazvao umjetnikom nego sportašem”. No u legendu je ušao i kao igrač koji je donio dozu glamura u NBA. Uvijek besprijekorno odjeven, u odijelima šivanim po mjeri, ogromnim šeširima, zlatnom nakitu i nezaobilaznim Rolls-Royceom. Iako je na terenu uvijek davao sve od sebe, nije živio asketskim životom. Legendarna su njegova tulumarenja noćnim klubovima New Yorka. Ustvari, u New Yorku ga nitko i ne zove Walt. On je za Njujorčane Clyde, nadimak koji je dobio po sličnosti odijevanja s glumcem Warrenom Beattyjem koji je igrao glavnu ulogu u kultnom filmu Bonnie i Clyde.
Teško odrastanje na Jugu 50-tih
Walt je rođen 29. ožujka 1945. u Atlanti. Bio je najstariji od devetoro djece. To je još uvijek bilo doba rasne segregacije na američkom Jugu. Kao i mnogo crnačke djece u to doba, sport je bio izlaz iz surove realnosti. U srednjoj školi bio je zvijezda košarkaške, bejzbol i football momčadi. Iako je imao ponuđene football stipendije, odlučio se za onu košarkašku Southern Illinois sveučilišta. “U to doba nije baš bilo crnih quarterbackova”, obrazlaže odluku Frazier.
Stigavši na sveučilište, Walt po prvi puta u životu nije gledan kao građanin drugog reda. Više nije bilo rasne segregacije. Bio je ravnopravan. I to ga je uplašilo. “Kad sam stigao na sveučilište bio sam prestravljen. Gledali su na mene kao na čovjeka a ne crnca, i pretpostavili su da znam neke akademske stvari o kojima nisam imao pojma, a ujedno sam bio presramežljiv i prebojažljiv da to priznam. Tako sam zapao u probleme s ocjenama. Mnoge noći sam plakao želeći se vratiti kući, no problem je bio što se zapravo nisam imao čemu vratiti”. Na posljednjoj godini doveo je svoje malo sveučilište do NIT naslova osvojivši usput i MVP naslov.
New York, New York…
Sjajne igre na NIT turniru predstavile su ga široj javnosti i poboljšale njegov draft status. Tako su ga 5. pickom drafta 1967. izabrali New York Knicksi. Iako se pridružuje četvorici sjajnih igrača (Willis Reed, Walt Bellamy, Cazzie Russell i Dick Barnett) ostvaruju negativni skor 35-47. I sam Frazier (9,0 koševa po utakmici) igra promjenjivo. No sljedeće godine stižu promjene. Trenera McGuirrea zamjenjuje Red Holzman te umjesto Bellamyja stiže Dave DeBusscherre.
Holzmanova trenerska filozofija savršeno se poklapala s Waltovom igračkom, a to je maksimalno zalaganje u obrani i maksimalna nesebičnost u napadu. Momčad Knicksa s Frazierom, Bradleyem, Barnettom, DeBusscherreom i Reedom stiže do finala Istoka gdje gubi od Celticsa Russella i Havliceka. No Russell se umirovljuje i Knicksi sljedeću godinu kreću silovito. Ostvaruju 18 uzastopnih pobjeda na putu do skora 60-22, u playoffu izbacuju Monroeove Bulletse i Jabbarove Buckse na putu do velikog finala s Lakersima Chamberlaina, Westa i Baylora.
Veličanstvena sedma utakmica
Iz tog fenomenalnog finala svi pamte junaštvo Willisa Reeda koji se nakon teške ozljede vratio u sedmoj utakmici i postigao prve koševa na utakmici. Nažalost, gotovo je nepoznata činjenica da su Knicksi pobijedili i osvojili svoj prvi naslov zahvaljujući Waltu Frazieru koji je odigrao jednu od najvećih partija u povijesti NBA finala, te je Lakerse počastio s 36 koševa, 19 asistencija, 7 skokova i 5 ukradenih lopti. No za MVP-a finala izabran je Reed. “U to vrijeme sam bio bijesan. Odigrao sam možda savršenu utakmicu u najvažnijem trenutku no nitko to nije ni spomenuo. No, s vremenom me prošlo. Zanimljivo, danas, skoro 40 godina poslije dobivam više priznanja za tu utakmicu nego tada. No znam da je Willisov izlazak bio ključan, publika je doslovno podivljala i nosila nas cijelu utakmicu”.
Nakon te utakmice Walt je odigrao još pet vrhunskih sezona. U Knickse stižu Waltov veliki suparnik Earl Monroe i sjajni Jerry Lucas te 1972. Knicksi bez ozlijeđenog Reeda gube finale protiv Lakersa. Godine 1973. treći susret istih protivnika u finalu. Knicksi su dobili majstoricu i osvojili svoj drugi i posljednji NBA naslov. Tad počinje pad velike generacije Knicksa. I Waltove brojke padaju te je 1977. mijenjan u Cleveland. No tadašnji Walt je već dobrano usporen ozljedama stopala i nije više ni sjena najboljeg obrambenog igrača svog vremena. Nakon završetka igračke karijere 1980. Walt je radio svašta. Bio je između ostalog i vlasnik jednog kluba iz nižerazredne USBL lige, a mir je pokušao pronaći na Djevičanskim otocima gdje je vodio čarter plovidbe. No uragan Hugo 1989. uništio mu je kuću i brod te se Walt vratio u New York. Postao je komentator utakmica Knicksa i svojim duhovitim komentarima, često urimljenim postao je ponovo omiljen kod navijača Knicksa. I što ta legenda 70-tih kaže o današnjoj NBA?
“Igrači od 60-tih nadalje mogli bi igrati u bilo kojem dobu. Zapravo, bili bismo još bolji. Mi smo zabijali iako su se obrambeni igrači doslovce vješali po nama. Gurali su nas s leđa. A danas? Danas vas ne smiju dotaknuti. Tko bi zaustavio Robertsona, Westa ili mene s današnjim pravilima da ne smiju staviti ruke na nas? Nitko. Mi smo pogađali one šuteve s poluodstojanja koje danas nitko ne pogađa. Današnja pravila čuvaju napadače. Svaka momčad ima 4-5 trenera i što oni rade? Izvođenje slobodnih bacanja je katastrofalno. Šut s poluodstojanja također. Muči me nedostatak radnih navika. Igrač je loš izvođač sl. bacanja i nakon 10 godina u ligi još uvijek je loš. Igrači jednostavno ne rade na svojim nedostacima. Zar nitko ne vodi računa o tome? No da ne ispadne da sam staro gunđalo, ima i stvari koje me fasciniraju. To su fizičke predispozicije današnjih igrača. Prosječni igrači imaju 203 centimetara/105 kilograma, no rade stvari koje su u moje vrijeme mogli raditi igrači visoki kojih 185 centimetara.”
Usprkos doživljenom uspjehu i slavi Walt nije zaboravio svoje podrijetlo i često je uključen u mnoge dobrotvorne akcije, a posebno se ističe njegova Walt Frazier Youth Foundation, organizacija koja pomaže siromašnoj djeci širom SAD-a.
Odlike igrača odluke
Frazier je bio jedan od najvećihigrača odluke svih vremena. Walt o tome kaže: “U srednoj školi uvijek sam imao najvažnije uloge. Bio sam playmaker u košarci, quaterback u footbalu i hvatač u bejzbolu. Treneri su mi govorili: ‘Walt, moraš držati momčad na okupu’, tako da nikad nisam pokazivao osjećaje, samo hladnokrvnost. Usto sam bio najstariji od devetoro djece kojima sam bio uzor prije nego što sam i znao što ta riječ znači. Uvijek sam imao glavnu ulogu i naučio sam se nositi s pritiskom.
Na sveučilištu sam dobio nekoliko utakmica koševima pred kraj susreta, tako da sam i u Knicksima volio biti taj u čijim je rukama lopta u neizvjesnim završnicama. Morate imati takvog igrača u momčadi. U moje vrijeme Jerry West, Oscar Robertson, John Havlicek i Earl Monroe su bili vrhunski igrači pod pritiskom. Ključ je da igrač može stvoriti bezbroj opcija, da može slomiti obranu vještinom vođenja lopte a da je ujedno i ubojit šuter.
Kao igrač nisam imao mana. Bio sam ultimativni natjecatelj. Mogao sam sve na terenu. Zbog toga volim igrače poput Garyja Paytona ili Jasona Kidda, oni isto mogu učiniti sve”.
Obrana iz “dišpeta”
Iako bi listu najboljih obrambenih bekova u povijesti činili K.C. Jones, Norm Van Lier, Jerry Sloan, Dennis Johnson, Michael Cooper, Sidney Moncrief, Michael Jordan, Joe Dumars i Gary Payton, mnogi bi stručnjaci upravo Fraziera stavili na vrh te liste. A za sve to su krive loše ocjene…
“Zbog loših ocjena nisam mogao igrati svoju drugu godinu na koledžu i za kaznu trener me postavio da na treninzima u rezervnoj momčadi igram samo obranu. To me toliko razbjesnilo da sam odlučio da neću nikome dozvoliti da prenese loptu na moju polovicu. Odlučio sam naučiti savršeno pozicioniranje, savršen obrambeni stav; glava dolje, ruke gore, noge u širini ramena… i kreirao sam kaos. Na kraju je trener bio prisiljen izvaditi me van pošto nisu mogli odigrati ni jednu zamišljenu akciju, a da im ja ne pokvarim planove. Tu godinu sam počeo intenzivno vježbati s utezima te sam dobio mnogo na snazi i brzini.”
Ukradene lopte su se počele brojati tek 1973/74, no Frazier je navodno na jednoj utakmici 1970. ukrao 15 lopti. Bio je sjajan obrambeni igrač kako u obrani jedan na jedan, tako i kao dio momčadske obrane gdje bi se kockao i presijecao linije dodavanja. A uz to je imao i svoju taktiku: “Recimo da sam na početku utakmice znao da mogu suparniku oduzeti loptu. To ne bi imalo velikog učinka pa sam mu znao dopustiti da radi što želi cijelu utakmicu i do dobije lažnu sigurnost. Tad bih se u ključnom trenutku utakmice transformirao, oduzeo mu loptu i psihički ga uništio. Takve stvari dobivaju utakmice.
Ljudi su uvjereni da je talent najvažniji da postanete veliki igrač. No svi igrači u ligi su talentirani. Ono što vas diže na višu razinu je pamet.”
Prvi maneken tenisica
Dok nas danas sa svih strana bombardiraju reklamni spotovi NIKE, Adidas, Reebok i sličnih tenisica s NBA superzvijezdama u glavnim ulogama, malo tko zna da je začetnik tog trenda bio upravo Walt Frazier u 70-tim godinama.
“Predstavnik tvrtke Puma prišao mi je i rekao da će mi dati 5000 dolara budem li nosio njihove tenisice. To je bilo nečuveno u to doba. Tvrtke su igračima davale besplatne tenisice, no nikad novac. Isprva sam odbio jer su bile užasne, nespretne, tvrde i nesavitljive. No rekli su mi da će napraviti jednu liniju specijalno za mene. Izašle su baš kad smo počeli pobjeđivati, imale su one prekrasne dugine boje i postale su pravi hit.”
Osobni karton
Ime: Walter
Prezime: Frazier
Datum rođenja: 29. ožujka 1945.
Mjesto rođenja: Atlanta, Georgia
Pozicija: bek
Visina: 193cm
Težina: 93kg
Sveučilište: Southern Illinois
Draft: 5 izbor 1967. od strane New York Knicksa
Hall of Fame: uvršten 1987.