Waltonovi Lakersi

Očekivalo se da će Los Angeles Lakersi ove sezone napraviti korak naprijed, uostalom, to nije ni toliko teško kada uzmemo u obzir prošlogodišnju sezonu od 17 pobjeda.

Stigao je novi trener, klinci su godinu dana stariji i prirodno je da napreduju, dovedena su i dva korisna slobodna agenta, pa se nekako podrazumijevalo da će se ove sezone konačno zaustaviti slobodan pad koji tri godine ne prestaje kada je riječ o kolumni koja pokazuje broj pobjeda. Izgledalo je da su Jezerdžije jedna od jednostavnijih ekipa za prognozu pred početak sezone – poboljšanje prošlogodišnjeg skora za 5-10 pobjeda, ali i stabilno čuvanje pozicije jedne od tri najgore ekipe lige.

Onda je početak sezone donio nešto neočekivano – Lakersi su šestu pobjedu u sezoni ostvarili u desetoj utakmici, poduhvat za koji su im prošle sezone trebala 33 pokušaja i na koji su čekali do samog kraja 2015. godine. Uzorak od 10 utakmica nije veliki i stvari se brzo mogu promijeniti ali se nakon ovakvog starta pitanja sama nameću, prije svega: šta se toliko promijenilo u odnosu na prošlu sezonu i može li se ovaj trend nastaviti?

Ne treba biti veliki poznavalac košarke pa vidjeti da Lakersi nisu kvalitetno rukovođeni sa klupe tokom prethodne dvije sezone. Byron Scott je svoj posao radio loše u svim važnim oblastima koje kvalitetan trener mora obuhvatiti, počev od taktičkih postavki do poznavanja karaktera igrača koje trenira. Nabrajanje primjera Scottove taktičke neprilagođenosti modernoj košarci i vrlo često bizarnih izjava bi oduzelo previše vremena, pa se čini da je dovoljno reći da se atmosfera među igračima u potpunosti promijenila na bolje čim je harizma Lukea Waltona zamijenila potpuni nedostatak iste kod Scotta. Ipak, samo poboljšanje atmosfere ne popravlja net rating sa prošlosezonskih -10,7 poena na odličnih +3,1 nakon 10 utakmica. Nešto više od toga je u pitanju. Promjene koje su dovele do toga da Lakersi dobijaju utakmice koje bi prošle sezone gubili bez većih problema vidljive su na oba dijela terena.

Za početak, jako pomaže činjenica da Kobe Bryant više ne koristi preko 30% napada tokom utakmice šutirajući ispod 36% iz igre kao prošle sezone, ali se i stil igre promijenio. Walton pokušava implementirati ofanzivne koncepte koje je „pokupio“ za dvije godine učenja pod Steveom Kerrom, pa su Lakersi ove sezone mnogo aktivniji u igri bez lopte, a u svoj playbook su uveli nekoliko efikasnih akcija kojih prošle sezone nije bilo, poput postavljanja više blokova igraču koji se kreće bez lopte sa ciljem da se napravi višak za šutera ili da se odbrana natjera na rotiranja koja daju prednost ekipi sa loptom¹. Takođe, lopta se mnogo konkretnije kreće ove sezone, sa određenim ciljem jer se traži otvoren šut a i drastično je smanjen broj izolacija.

Treba naglasiti da je stvaranje ofanzivnog identiteta kod Lakersa još u povoju ali je pohvalno vidjeti da Walton posjeduje kreativnost u kreiranju akcija koja će Lakersima koristiti na duže staze. Za sada, Lakersi većinu poena postižu iz ranog napada, bilo da je riječ o tranziciji ili polutranziciji, koju mogućnost im otvara prisustvo Juliusa Randlea, igrača koji posjeduje rijetku vještinu za visokog košarkaša – sposobnost da nakon defanzivnog skoka povuče kontru i reaguje u skladu sa onim što mu se otvori nakon toga, bilo da je riječ o laganom polaganju ili dodavanju. Randle je sjajno otvorio sezonu, a veliku većinu ofanzive kreira upravo iz tranzicije nakon što pokupi defanzivni skok. To prošle sezone nije bio slučaj, Randle nije imao dobru viziju na terenu zbog čega je prečesto napade iz tranzicije pokušavao da završi sam, pa odbrane u tim situacijama gotovo da nisu ni branile eventualni pas. Ove godine Randle asistira u skoro 17% poena koje Lakersi postignu kada je on u igri². Tome su najviše doprinijeli bolji pregled igre ali i generalno poboljšan spacing oko njega, a Lakersima je to donijelo jedan od najefikasnijih izvora poena u napadu. Jedna od takvih akcija je praktično riješila utakmicu sa Kingsima, kada je Randle nakon dobre defanzive povukao polukontru, iskoristio što je fokus odbrane bio na njemu i pravovremenim pasom namjestio Youngu otvorenu trojku:

Procenat uhvaćenih lopti mu je slabiji nego prošle sezone, posebno u defanzivi, ali razloge za to treba tražiti u tome što Randle ove sezone mnogo više brani na perimetru, u skladu sa defanzivnom šemom Lakersa, pa mu je samim tim i udaljenost od obruča veća, a broj potencijalnih lopti za skok manja. Ipak, u novoj se roli snalazi odlično i siguran sam da Lakersi nemaju problem sa ovom vrstom trampe. I dalje je nepouzdan šuter koji ne koristi desnu ruku ali se čini da je mnogo snažniji i eksplozivniji nego prošle sezone, zbog čega efikasnije završava napade na obruču. Mislim da je naredna faza u njegovom razvoju karijere, pored pouzdanog šuta, razvitak igre u short roll akcijama – situacijama kada je igrač sa loptom udvojen nakon picka, pa igrač koji je postavio pick primi loptu i rješava napad u situaciji kada postoji višak. Randle, za početak, mora naučiti da postavlja jače blokove – ima tendenciju da samo slipuje blok, odnosno da „proklizi“ kroz blok ne praveći kontakt sa defanzivcem koji čuva igrača kojem se blok postavlja. To samo po sebi ne predstavlja problem ali vremenom postane predvidivo. Randle ima karakteristike igrača koji bi u budućnosti mogao kvalitetno rješavati short roll situacije zbog dobre kontrole lopte i pregleda igre, pa ostaje je da vidimo kako će se razvijati u tom pogledu.

D’Angelo Russell je dobro startovao, iako nije prenio formu iz predsezone kada je „palio“ protivničke odbrane. Walton mu daje veću slobodu u napadu i mogućnost da uči na svojim greškama, što prošle sezone nije bio slučaj, zbog čega Russell igra sa mnogo većim samopouzdanjem nego ranije. Šuterski nije toliko dobro otvorio sezonu, promašuje dosta šuteva koje je u predsezoni pogađao, slabije upotrebljava midrange igru koja ga karakteriše od kada je ušao u ligu i na svakoj utakmici baci nekoliko visokorizičnih pasova koji protivniku najčešće otvore kontru. Russell nije pretjerano eksplozivan igrač koji može doći do obruča kada god poželi, zato je neophodno da maksimizuje sve ostale sposobnosti koje posjeduje. Postoje, naravno i dobre stvari koje je D’Angelo pokazao, poput šuta iz driblinga kojim protivnike tjera da ga čuvaju dosta visoko, što širi teren ostalim igračima. U igri leđima je nastavio gdje je stao, maestralno kombinuje snagu, dobar rad nogu i precizan šut da u reketu pravi probleme nižim defanzivcima – ako je Russell fizički nadmoćniji od čuvara, budite sigurni da će ga „maltretirati“ u postu.³ Ukoliko podigne procenat šuta i smanji broj izgubljenih lopti, Russell će već ove sezone podići igru na veći nivo.

I odbrana je u prvih 10 utakmica znatno bolja nego prošle sezone, što nije bilo toliko očekivano. Nekako je izgledalo da je najbolji mogući scenario za Lakerse ove sezone kada je riječ o odbrani bijeg sa posljednje pozicije u defanzivnom ratingu i stacioniranje između 20. i 25. pozicije u toj kategoriji. Ta brojka je za sada premašena i Lakersi primaju 103,5 poena na 100 posjeda, što ih stavlja na 15. mjesto u ligi. Gdje je napravljen pomak u odnosu na prošlu godinu? Najjednostavniji odgovor je da se igrači više trude nego prošle godine i da se bolje pridržavaju defanzivne šeme. Lakersi se brane poprilično konzervativno kada je Timofey Mozgov na parketu, ne izlazeći visoko na igrača sa loptom pri odbrani od picka, dok sa nižim petorkama uglavnom preuzimaju gotovo sve. Niže petorke (Randle na petici) najčešće završavaju utakmice i pokazalo se da im strategija preuzimanja u odbrani daje rezultate jer protivnici imaju problema da postižu poene u finišu utakmica protiv Lakersa. Randle je pokazao da može odraditi dobar posao čuvajući nižeg igrača na perimetru, posebno je takav slučaj bio u završnicama utakmica. Slično je i sa Larry Nance Jr, pa Lakersi ove sezone u posljednjoj četvrtini imaju defanzivni rating od 99,6 poena, za preko 3,5 poena bolji od ukupnog broja primljenih poena na 100 posjeda. Walton je probudio neku iskru koja je generalno poboljšala trud u odbrani kod svih igrača – trener Lakersa je učinio da Nick Young izgleda solidno u odbrani, pa se čini da bi Luke samo zbog toga trebao biti kandidat za COY! Kad smo kod Younga, nevjerovatno je koliki put je Uncle P⁴ prešao od ljeta do danas, s obzirom da je od najizglednijeg kandidata za strech proviziju u ligi postao najpouzdanija spot up opcija Lakersa u napadu, igrač koji igra odbranu i savršeno se uklapa u Waltonov sistem igre.

I dok startna petorka ima promjenljive brojke, rezervisti „rasturaju“ protivnike – Williams/Clarkson/Ingram/Nance Jr./Black petorka za 66 minuta provedena na parketu ima ofanzivni rating od 109,8 poena i defanzivni od nevjerovatnih 81,7! Walton je ovu petorku otkrio u predsezoni kada je postava odmah „kliknula“, a dobra hemija se prenijela i na regularnu sezonu. Lou Williams i Jordan Clarkson su primarni kreatori u ovoj petorci, posebno se Lou Will ove sezone pretvorio u efikasnog razigravača i primarnog kreatora šuta za sebe i ostale (ne treba zaboraviti njegovu nevjerovatnu sposobnost da kada šutira za tri poena natjera protivnika na faul, dešava se na svakoj utakmici, gotovo bez izuzetka). Williams igra u nevjerovatnoj formi i najbolji je igrač Lakersa u prvih 10 utakmica, uz Randlea.

Clarkson, sa druge strane, ne pokazuje razigravački potencijal koji je nagovijestio tokom prve sezone, procenti asistencija mu idu silaznom putanjom, ali je izrastao u odličnog šutera koji zna pogoditi preko ruke i napasti iz driblinga, a ove godine se više trudi u odbrani. Clarkson ima atraktivan stil igre, vrlo je eksplozivan pa dosta navijača Lakersa u njemu vide potencijalnog All-Stara. Djeluje da njegov plafon nije toliko visok, zbog toga što osim pouzdanog šuta i mogućnosti da kreira za sebe nije pokazao druge osobine koje mu igru mogu podići na viši nivo. Da ne bude zabune, Clarkson je već sada dobar NBA igrač, koji je prema svemu što se o njemu zna vrijedan radnik ali njegov potencijal je manji od Russellovog, Randleovog i od potencijala Brandona Ingrama. Djeluje kao da Walton u njemu želi dobiti super rezervu za dugi niz godina, što je scenario koji se čini vrlo vjerovatnim. Čini mi se da je Clarksonov plafon i igrač na koga najviše podsjeća Monta Ellis⁵, samo što Clarksona karakteriše bolji šut za tri poena i slabije playmakerske sposobnosti. Mislim da Lakersi neće imati ništa protiv ukoliko 46. izbor drafta 2014. godine bude imao karijeru sličnu Ellisovoj.

Multifunkcionalnost Larry Nance Juniora itekako pomaže da rezervna petoka funkcioniše kako treba jer rezervni krilni centar na terenu radi sve što je potrebno – krade lopte, postavlja blokove, završava na obruču, pomalo asistira i pogađa sa poludistance, a u odbrani može preuzeti nižeg igrača na perimetru. Naredni korak u njegovom razvoju će biti veća uloga u napadu, pa makar i kroz veći broj uzetih šuteva sa poludistance ili trojki iz kornera. Tarik Black ima svoja ograničenja u napadu, uz to nema fizikalije da bude vrhunski zaštitnik obruča ali sa njim na terenu znate da imate igrača koji će da hustleuje cijelo vrijeme, hvata skokove i postavlja dobre blokove. Čini se, međutim, da je X faktor dobre igre rezervista novajlija Brandon Ingram. Njegove brojke ne impresioniraju – 6,5 poena, 3,2 skoka, 1,6 asistencija i 0,6 ukradenih lopti po utakmici. Ipak, brojke ne otkrivaju cijelu priču jer je Lakersi sa Ingramom na terenu igraju mnogo bolje nego bez njega, što je nevjerovatna činjenica ako uzmemo u obzir da je riječ o momku koji je prije dva mjeseca napunio 19 godina. Već sada izgleda kao najbolji defanzivac kojeg Lakersi imaju na perimetru, njegova dužina i raspon ruku mu omogućavaju da zasmeta protivničkim napadačima čak i kada ispadne iz pozicije u odbrani, a uz to je snažniji nego što mu konstitucija pokazuje. Još uvijek se muči sa šutom, pogađa samo 22% šutnutih trojki, ali to je nešto sa čim se suočava većina novajlija. Walton mu je dao mogućnost da pomalo kreira sa rezervnom postavom u kojoj se igra bez prirodnog playmakera i Ingram se za sada dosta lijepo snalazi u toj nimalo jednostavnoj ulozi za igrača od 19 godina i 206 cm visine. Trebaće vremena da drugi pick ovogodišnjeg drafta Ingram izraste u potentnog strijelca, ali činjenica da u ovoj fazi karijere svojom odbranom pravi razliku na terenu je impresivna.

Mogu li Lakersi nastaviti pobjeđivati i ući u borbu za playoff?

Start sezone svakako obećava, 6-4 je respektabilan skor, ali je realno da neki aspekti igre ne ostanu na ovom nivou. Na primjer, Randle pogađa 81% šuteva na obruču, Mozgov 83%, što su procenti koji su na duže staze neodrživi, ako uzmemo u obzir da prošle godine nijedan igrač nije pogodio preko 75% takvih šuteva. Dalje, za očekivati je da se Williams malo „ohladi“ jer nikada u karijeri nije imao 20+ PER i preko 36% šuta za tri poena (trenutno 24.9 PER i 40% pogođenih trojki na 5 šutnutih po utakmici), Nick Young u cijeloj karijeri nije odigrao dobru sezonu u oba pravca, pa je teško očekivati da će u njegovim godinama cijele godine biti na nivou, a vidjećemo i da li će klupa nastaviti da pruža partije kao do sada.

Ako se nešto od ovoga dogodi, pitanje je može li Luol Deng, kao startno krilo, „zakrpiti rupe“ s obzirom da na startu sezone izgleda za korak sporiji u odbrani nego prethodnih godina a još uvijek nije pronašao svoju rolu u napadu. Doduše, Walton za sada želi da on pomalo kreira sa loptom u rukama, a Deng je igrač koji svoje poene kupi protrčavanjima iza leđa odbrane i otvorenim šutevima za tri poena. Treba očekivati i da odbrana popusti – pitanje je da li Lakersi mogu svoju odbranu držati na prosječnom NBA nivou tokom čitave sezone.

Lakersi i dalje nisu ozbiljan playoff kandidat. Ukoliko nastave sa dobrim partijama narednih par mjeseci, mogu sebi dati šansu da sanjaju nešto za šta im niko nije davao šanse. Ipak, ušli u playoff ili ne, sigurno je da za Jezerdžije dolaze bolji dani. Zabavljaju se na terenu, igraju nesebično i defanzivne limite smanjuju borbenošću, što predstavlja veliku promjenu u odnosu na ekipu koju smo gledali prethodne tri sezone.