Willis Reed

Svaka sportska momèad mora imati kapetana, pa tako i košarkaška. Èitajuæi rubriku 50 najveæih svih vremena, vjerojatno ste se zapitali tko bi bio kapetan ovog velikog, respektabilnog skupa igraèa. Tko bi bio poèašæen, prvi meðu jednakima. Možda ponajbolji Jordan ili Jabbar. Možda Chamberlain, Cousy, Russel, Robertson, West ili Heyes. Iako zvuèi pomalo nevjerojatno, možda bi se netko sjetio i predložio Shaqa.  Pokušajte sami, vjerojatno æe te imati bar jednog kandidata. Ali ma koliko bili veliki kandidati za kapetana, pravi poznavatelj NBA povijesti ne bi puno dvojio. Kapetan “ove momèadi” bio bi upravo Willis Reed.

Iako nije najbolji strijelac, skakaè, asistent ili bloker u povijesnim knjigama NBA-a, niti je izmislio kakav spektakularan potez, pravi poznavatelji NBA povijesti Reeda svejedno iznimno cijene. Bio je utjelovljenje onoga što jedan sportaš treba biti. Kapetan u pravom smislu te rijeèi.

Roðen je 25.06.1942 u mjestašcu Hico u Louisiani. Kada su ga kasnije pitali gdje je Hico i koliko ima stanovnika, Reed je u šali odgovarao:

“Hico je toliko mali da niti nema stanovništva”. Willis je odrastao na farmi u susjednom Berniceu, gdje je nakon škole obitelji pomagao uzgajati pamuk. Iako je bio vrlo dobar igraè, nakon West Side high schoola, izmeðu nekoliko ponuda, odluèio se za manje poznati, ali ne tako daleki Grambling State college.

“Iako sam bio zagrijan za košarku, nisam vjerovao da æe to biti moja buduænost. Moglo bi se reæi da je glavni razlog takve odluke bio  trener Linden Stone. S jedne strane imao sam oca koji je naporno “od jutra do sutra” radio u poljima pamuka, a sa druge strane gospodin Stone je nosio sako i kravatu, imao auto i lijepu kuæu. Pomislio sam, ako krenem na college, možda i ja napravim nešto u životu. Možda se neæu morati cijeli život muèiti poput oca”.

No osim blizine, njegov buduæi college nudio je još neke pogodnosti. Igrali su modernu košarku sa puno kretanja, a trener Hobdy, nekad i sam centar, puno pažnje posveæivao je upravo radu sa centrima. Takav naèin igre i sistem treninga upravo su bili kao stvoreni za Reeda. Naprosto je eksplodirao u posljednjoj godini, kada je imao prosjek od 26,6 poena i 21.3 skoka po susretu. Na draftu su ga, kao prvi izbor druge runde, izabrali New York Knicksi.”Malo me zaboljelo što sam izabran tek u drugoj rundi. Smatrao sam sebe igraèem koji je puno kvalitetniji, no što je tu je, morao sam se dokazati. Na pregovorima oko ugovora nisu mi htjeli dati uvjete kakve sam tražio, pa sam im predložio da me isplate u cijelosti, ukoliko dobro odigram sezonu. Rekli su kako im se sviða moje razmišljanje i … Naravno isplatili su novac na kraju sezone.”

U toj, prvoj sezoni, bio je proglašen NBA Rookie of the Year. Sa 19.5 poena u prosjeku bio je sedmi strijelac, a sa 14.7 skokova peti skakaè lige. Izabran je u All Star sastav. U susretu koji su igrali protiv Los Angeles Lakersa postigao je 46 poena, što je drugi po uspjehu rezultat novaka u povijesti Knicksa. U to vrijeme Knicksi nisu bili sastav koji ulijeva strah u kosti protivnika, prije bi se moglo reæi da su bili prosjeèni. No kako je stasao ljevoruki 208 cm visoki i 110 kg teški Reed i momèad je bivala sve bolja.

Èini se da je najbolji potez Knicksa bio dovoðenje trenera  Williama “Red” Holzmana u sezoni 67-68. Od tada Knicksi idu samo naprijed. Pametnim izborima na draftu i dovoðenjem igraèa iz drugih sredina, sastavljena je šampionska momèad. Jedan po jedan stizali su Walt Frazier, Dick Barnett, Bill Bradley, Dave DeBusschere. . .

U sezoni 1969-70 Knicksi i Willis Reed dosegli su vrhunac. Posebno znaèajno za Reeda bilo je dovoðenje  DeBusschera, koji je igrao na mjestu snažnog krila. Reed se napokon mogao vratiti na svoju prirodnu poziciju centra, koju je silom prilika zbog sastava momèadi u proteklim sezonama morao prepustiti drugima. Veæ u prvom susretu u novom sastavu Knicksi su “pomeli ” Pistonse sa 135-87, èak 48 poena razlike. Glavna odlika novog sastava bila je odbrana, a glavne obrambene poluge momèadi bili su Reed i Walt Frazier. Modernizirali su igru u napadu, u kojem su se svi kretali i sudjelovali u igri ( motion offence opp.a.), a   najboljim obrambenim sastavom proglašeni su u pet od slijedeæih šest sezona.

U šampionsku sezonu krenuli su sa  skorom 14-1, da bi regularni dio sezone završili sa 60-22, po prvi put u povijesti imali su više od 60 pobjeda. Reed je postizao 21.7 poen u prosjeku. Na putu do nezaboravnog i po mnogima najboljeg finala u povijesti, prošli su  Baltimor Bulletse u sedam utakmica i Milwaukee Buckse u pet. U finalu su ih èekali Los Angeles Lakersi predvoðeni Jerry Westom, Elgin Baylorom i Wilt Chamberlainom. Obadvije momèadi su nakon dva susreta u New Yorku imale po jednu pobjedu. a isto se ponovilo i nakon dva susreta, obadva odluèena u produžetku, u Los Angelesu. Peti susret za vodstvo 3-2 u New Yorku dobili su domaæini, ali sredinom susreta ozlijedio se Willis Reed. U susretu br. 6 Lakersi su “pomeli” Knickse sa 135-113, a Chamberlain je postigao 45 poena i uhvatio 25 lopti. Pogaðate Reed nije nastupio.

“Iako sam veliki borac i ništa me inaèe ne može zaustaviti, koliko god sam želio nastupiti, nisam bio spreman za utakmicu. Noga me toliko boljela da je nisam mogao saviti niti malo. Jedva sam hramajuæi hodao.”

Iako veæ prežaljeni Knicksi su bili odluèni dobiti susret br. 7 u svom Gardenu, no bez Reeda, bilo je to nemoguæe. Kada su izašli na zagrijavanje još uvijek nisu znali hoæe li Reed nastupiti. Znao je to jedino on sam. “Odluku o nastupu pod svaku cijenu, donio sam nakon šeste utakmice. Shvatio sam da Lakerse ne možemo pobijediti ako ne nastupim. Dinastija Celticsa upravo je završila, a druga prilika mi se vjerojatno neæe pružiti. Odluèio sam se na injekciju protiv bolova, a nogu su mi tako izbandažirali da je nisam mogao niti malo saviti. “

Kada je Reed izašao na teren svi su se veæ zagrijavali. U dvorani je nastao tajac, a onda je masa “podivljala“. Taj trenutak ušao je u povijest. Netko je uzviknuo “Sve je u redu, “Kapetan” je ovdje” i Madison je prokljuèao. Onako hramajuæi na jednoj nozi Reed je pokazao ostatku momèadi da je s njima i ulio im novu snagu. ” Trener Holzman rekao mi je da šutnem prve dvije lopte, kako bi momci osjetili da sam s njima. Tako je i bilo. U prva dva napada postigao sam èetiri  poena, a to su mi bili i jedini poeni na susretu. Momci su bili toliko ohrabreni mojom pojavom na terenu, da su sami napravili ostatak.”

Inspirirani pojavom njihovog voðe i kapetana, koji se tako-rekuæi podigao iz mrtvih, Knicksi su praktièno bez njegove pomoæi u prvom poluvremenu poveli sa 29 poena prednosti, a na kraju pobijedili sa 113-99 i donijeli prvi naslov u New York.

“Na putu ka naslovu morao sam proæi tri prepreke, tri najbolja NBA centra toga vremena Wes Unselda, Lew Alcindora ( Jabbara ) i Wilta Chamberlaina. Zato mi je taj naslov posebno drag, osvojen je u direktnim susretima sa najboljima. Ipak mora se priznati, sve što smo postigli bio je èisti timski uspjeh. Bez sjajnog playa Walta Fraziera ili skupljaèa lopti DeBusscherea, neumornog Bradleya ili šutera Barnetta ne bi mogli. Da je nedostajao samo jedan od nas sustav bi se srušio. Posebno mi je drago što sam svojom pojavom na terenu ohrabrio momèad. Nikad sebi ne bi oprostio da se nisam pojavio. Uvijek bi se pitao, što bi bilo da sam igrao.”

Sljedeæe sezone Reed je postizao 20.9 poena i 13.7 skokova u prosjeku, a Knickse je nakon skora 52-30 u  konferencijskom finalu pobijedio Baltimore. U sezoni 71-72, koju je gotovo cijelu propustio zbog ozljede koljena, igrao je samo 11 susreta, glatko su   izgubili u finalu doigravanja od Los Angeles Lakersa sa 4-1.

U sezoni 72-73 ponovno se posložio šampionski sastav. Novi èlan petorke bio je Earl Monroe, a znaèajnu minutažu imao je i Phill Jackson. Regularni dio sezone završili su sa skorom 57-25. Nakon eliminacije Baltimorea i Bostona, po treæi put u èetiri sezone, u finalu ih je èekao Los Angeles. Osvetili su im se za poraz od sezone prije, ponovo je bilo 4-1, a Reed je proglašen za MVP-a finala. U sezoni 73-74, nakon odigranih 19 utakmica, odluèio se za mirovinu. U 10 sezona u dresu New Yorka  u gotovo svim statistièkim pokazateljima Reed je bio u prvih 10 igraèa, a meðu prva tri u  odigranim minutama, uspješnim šutevima, skokovima i broju postignutih poena. 1976 umirovljen je njegov dres sa brojem 19, prvi u povijesti New Yorka. Nastupio na sedam All-Star susreta, bio je Rookie of the Year 64-65 i MVP 69-70 te MVP finala u obadvije sezone kada su Knicksi osvajali naslove. 1981 izabran je u Hall of fame, a 1996 meðu 50 najveæih svih vremena. Jedan je od rijetkih NBA igraèa koji nikad nije imao nadimak. Svi su ga zvali jednostavno “Captain” ili kako to u slengu zvuèi “Cap’n“.

Ondje gdje završava igraèka karijera, nastavlja se trenerska. Reed preuzima kormilo Knicksa u sezoni 77-78 i vodi ih do skora 43-39. Ipak u slijedeæoj sezoni dobiva otkaz nakon samo 14 susreta. Trenerski put vodi ga na St. John’s, zatim Creighton University,  potom u NBA Atlanta Hawkse, Sacramento Kingse i na kraju u New Jersey Netse,  gdje nakon godine na klupi 1993 postaje generalni menadžer. Imao je viziju velikog sastava, kojeg je i poèeo stvarati draftiranjem Derricka Colemana i Kenny Andersona, te dovoðenju Dražena Petroviæa. Upravo Draženova tragièna smrt odgodila je planove o stvaranju velikih Netsa za nekoliko godina.

Sve što se dogaðalo u karijeri Willisa Reeda može se opisati rijeèima, trajnost, ponos, dostojanstvo, obaveza, naporan rad i hrabrost. Sve ove osobine, koje su ga krasile tijekom karijere, skupile su se u onih nekoliko minuta na poèetku sedme utakmice NBA finala 1970. ” I danas, nakon 30-ak godina, ne proðe dan da me netko ne podsjeti na tu utakmicu.”