Pošto je ovo prva kolumna pod ovim nazivom ja bih kao trebao napisati nekakav uvod, a to mi teže pada nego Cousinsu dosuđen faul u napadu. Pojam X`s and O`s u sportskoj terminologiji označava nekakve taktičke postavke. Treneri kada na timeoutu crtaju akcije igračima koriste križiće i kružiće, na pločama pred utakmicu iscrtani su križići i kružići. U tom smjeru ići će i moje kolumne jer su me taktika, analitika i trenersko nadmudrivanje oduvijek zanimali. Da, ja sam jedan od onih koje proklinjete kada igrate protiv njih PES, FIFU ili 2K jer mi treba pola sata da namjestim formacije ili izmijenim playbook (ne želite znati što se događa na Football Manageru). To je glavno jelo, primarna zabava, igranje utakmice je sporedna stvar. Da ne bude sve monotono naravno da će biti i pripovjedačkih tekstova sa subjektivnom notom, biografija, podcasta, najava, osvrta. X`s and O`s bi trebali izlaziti na tjednoj bazi, mogao sam to i bez specijalnog naziva kolumne ali ovo će me tjerati da pišem kada vidim komentare na stranici: „Gdje su X`s and O`s ovaj tjedan?“, ili „Hvala bogu nema križića i kružića ovaj tjedan“. Uživajte ako možete! xoxo
Scott Brooks ne zna puno o X`s and O`s stvarima. Barem nikada nije pokazao da zna, što je poprilično čudno jer se radi o treneru koji je u 7 sezona vođenja Oklahoma City Thundera imao 62% pobjeda i doigravanje izboreno u 5 sezona. Mogao je na razgovoru za posao u Washingtonu mahati i titulom trenera godine u sezoni 2009/10, te potvrdama kako se radi o treneru profesionalcu koji zna voditi svlačionicu i upravljati zvijezdama. Ako je na ove fore „uhvatio“ upravu Wizardsa na čelu s vlasnikom Tedom Leonsisem i GM-om Erniejem Grunfeldom onda to više govori i ovoj dvojici koji već godinama „briljiraju“. Ona priča da je Brooks zapravo samo doveden kako bi bio mamac za Kevina Duranta minulog ljeta je upravo to, ništa ne govori Leonsis-Grunfeld potez kao to.
Brooks doista ima određene kvalitete i rezultate iza sebe, ali treba uzeti u obzir i kontekst u kojem su rezultati ostvareni, pa čak se i zapitati je li moglo bolje u Oklahomi. Je li ekipa koje je u jednom momentu imala tri franšizna igrača mogla osvojiti naslov? Pa hajde, vjerojatno ne jer su bili mladi dok je James Harden dijelio svlačionicu s Kevinom Durantom i Russellom Westbrookom, a Miami je bio neprikosnoven. Ali nije baš da su morali u finalu pasti bez ispaljenog metka sa 4:1. Zapravo jesu. Dok je Erik Spoelstra pronašao dobitnu kombinaciju u svom small-ballu s Chrisom Boshem i Shaneom Battierom u startnoj petorci Brooks je vjerovao u veteransku prisutnost na parketu u vidu Kendricka Perkinsa koji je imao 0% šanse da brani Bosha ili Battiera na perimetru a u isto vrijeme da ih ugrozi u napadu. Svima je to bilo jasno osim Scottu. Svima je bilo jasno da Oklahoma i bez Hardena može doći do titule. Bilo je ozljeda, bilo je „tankih“ rostera, bilo je neugodnih matchupova u playoffu, nikada nije pronađen komplementaran swingman igrač uz Westbrooka i Duranta na perimetru, što ide na dušu upravi, ali zar nije odlika pravog trenera da svojim umijećima nadiđe ove nevolje, uspostavi dobar sistem igre i izgradi identitet? Oklahoma je uvijek bila bolja momčad u regularnoj sezoni gdje su nemilosrdno mogli jahati talent Duranta, Westbrooka i Sergea Ibake. U playoffu kada se protivnik pomno priprema za tebe stari su izgledale bitno drugačije i Thunderi su u većini slučajeva pobjede morali osvajati na silu, ili su serije gubili od talentom skromnijih ekipa ali s boljim trenerom taktičarom.
Brooksova Oklahoma, paradoksalno, igrala je jednu od najružnijih košarki u NBA ligi. Bila je to čista izolacijska košarka, 1 na 5 napadanje, hero ball Duranta i Westbrooka, a najbolja akcija godinama bio je pick and roll Westbrook-Durant gdje bi Duranta preuzeo niži igrač pa bi ovaj rješavao missmatch s vrha reketa. Mogu čak pronaći opravdanje za ovakav „sistem“ igre jer ipak imaš 2 superstara i dominantna strijelca koji po prirodi stvari troše lopte kako oni žele (Gregg Popovich i Steve Kerr se ne slažu ali ok), ali ne mogu pronaći opravdanje za nepostojanje plana B i prepuštanje sudbini koja je sada u rukama dvojice igrača dok su svi ostali sporedni i ne sudjeluju. Još gore, ne samo da je slijepo vjerovao superstar igračima, što je nekako očekivano, već je to radio i s potrošenim veteranima, a sve nauštrb mladih igrača. Dok su Derek Fisher, Caron Butler, Nick Collison, Anthony Morrow, D.J. Augustin, Hasheem Thabeet, Sebastian Telfair i drugi donosili već spomenuto veteransko prisutstvo (jedan veliki košarkaški mit koji će jednom biti obrađen u X`s and O`s) Reggie Jackson, Jeremy Lamb, Perry Jones, Steven Adams, Lance Thomas i drugi su čekali u redu za svoju priliku, iako su bili bolji igrači od nabrojanih veterana i spremni pomoći više od njih. Veliki dio ovih mladih igrača etabliran je upravo u Oklahomi, ali ne zato jer je Brooks vjerovao u njih nego zato što im je silom prilika morao dati šansu kada bi ostao bez veterana.
Nakon što prije dvije sezone nije izborio playoff s Thunderom Brooks je dobio otkaz da bi se nakon godine pauze vratio u glavni grad SAD-a. S obzirom da je mlad trener koji ima tek 51 godinu čovjek bi pomislio da će tijekom godine pauze razmisliti o svojim trenerskim idejama i postulatima te ih modificirati u skladu s modernim košarkaškim trendovima, ali ništa od toga. Sav nered koji je izazivao u Oklahomi lošim rotacijama, nepostojećim planom u napadu, vjerom u potrošene veterane, odbijanjem da se prilagodi small-ball trendu itd., Brooks je donio opet sa sobom. Još gore, u Wizardsima nema Westbrooka i Duranta da tu i tamo počiste za njim. Može i još gore. Čarobnjaci su otvorili sezonu s 0:3 (tekst je napisan u petak) i igraju toliko loše da su navijači počeli zazivati ime bivšeg trenera i Brooksovog prethodnika Randyja Wittmana. Još jednog trenera starog kova i relativno ograničenog stručnjaka koji je pokazivao ogromne rupe u vođenju i pripremi utakmica tijekom regularne sezone ali zato je njegov Washington uvijek bio sjajan u playoffu. Pitajte samo Raptorse.
Kaos definitivno ne treba Washingtonu iako ga i oni sami sebi stvaraju. Prije dvije sezone na čelu s Wittmanom momčad je igrala old-school košarku s dva klasična visoka igrača da bi preko noći upravi palo na pamet kako treba iskoristiti kvalitete Johna Walla i već u idućoj sezoni zaigrati brže, s puno stretch i small-ball postava. Kako forsiranje i želja za instant nečim nikome ne donese dobro u sportu gdje su kontinuitet i jasna vizija majka svega tako su i small-ball Wizardsi doživjeli fijasko. Uprava, opet ponavljam, nema pojma što radi, jer su upravo ovog ljeta za trenera instalirali čovjeka koji nije u stanju iz relativno limitirane ekipe izvući maksimum i koji će opet igru usmjeriti prema sporijem tempu, igri s dva klasična visoka igrača i od Walla će tražiti da bude Westbrook, a od Bradleyja Beala Durant. Što oni nisu ni blizu.
Možda je početak sezone i možda ne treba previše dramatizirati zbog tri poraza u uvodu sezone, ali neke stvari primijećene u igri Washingtona nimalo nisu obećavajuće. Neke se mogu popraviti kroz uigravanje i treninge, za neke je kriv trener, za neke ne, a za neke jednostavno nema lijeka. Idemo redom.
1) Problematičan roster
U idealnom svemiru petorka Washingtona je odlična. Wall je vrhunski floor general koji može razigrati ekipu, pojesti u obrani protivničkog playa i diktirati tempo kakav želi. Beal je vrhunski strijelac, sekundarni playmaker koji kreira poene sebi i drugima. Otto Porter je 3&D krilo, zahvalan all-rounder kojeg se može prema potrebi koristiti i na četvorci. Markieff Morris je odličan strijelac na visokom krilu preko kojega možeš vrtjeti napad kroz pick and pop ili da mu samo loptu dobaciš na visoko krilo i pustiš ga da krene u realizaciju. Marcin Gortat je sjajan defanzivni centar kao i roller u 2 na 2 napadačkoj igri s Wallom.
U realnom svijetu i na početku sezone stvari su ipak puno manje odlične, vrhunske, sjajne i zahvalne. Wall šutira 12% za tricu i 38% s poludistance i ako protivnici ne gube lopte ili Wizardsi ne poslože par dobrih obrambenih reakcija ostaje bez laganih poena iz tranzicije i automatski je puno manje opasan igrač. Još uvijek nije namjestio nišanske sprave, a to je problem koji ima otkad je došao u ligu, pa ga protivnici brane odlaskom ispod bloka u picku, riskiraju s njegovim šutom za tricu a oduzimaju mu ulaz. Dodatno mu problem stvara Brooks jer uz Walla konstantno vezuje Gortata i još jednog visokog igrača koji nije prava stretch opcija što stvara Washingtonu probleme sa spacingom a Wallu oduzima mogućnost da koristi brzinu i napada ulazom. To savršeno dobro oslikava sljedeći moment uhvaćen na utakmici protiv Memphisa.
Wall je s loptom na poludistanci a Mike Conley stoji dosta daleko od njega kao da ga izaziva da uzme šut koji je uglavnom cigla kada se radi o Wallu i početku sezone. U crvenim kvadratima su Andrew Nicholson i Gortat i potpuno okupiraju prostor oko obruča, oni i njihovi čuvari. Play Washingtona ima opciju samo šutnuti a to je dobra opcija za protivnika.
Čini mi se da je Wall zapeo u „Chris Paul limbu“. Od njega se očekuje da bude najbolji strijelac ekipe, najbolji asistent i najbolji obrambeni igrač na perimetru, a on jednostavno nije stvoren da bude to. Trenutno se od njega traži previše pa se zato treba naviknuti na Walla koji baca „cigle“ (jer te posjede netko treba potrošiti), gubi lopte i igra lijeno u obrani. Wall je idealan igrač za treću bananu u šampionskoj ekipi jer jednostavno nema kapacitete da bude elitni scorer (što svaki franšizni igrač je) koji sam može nositi napad ekipe. Njemu i Bealu treba jedan još jedan Durant ili LeBron James za pretvoriti ih u contendera, ili možda Wallov pajdaš s Kentuckyja DeMarcus Cousins.
Beal je vjerojatno najveće razočaranje na startu sezone. On kao bek šuter iz igre ima učinak od 38%, a na potrošnju od 22% svih napada Wizardsa ima samo 45% true shooting percentagea. Čovjek koji je dobio debeli ugovor ovog ljeta morao bi taj ugovor početi i opravdavati. Ni kao sekundarni playmaker ne briljira jer na 2,3 asistencije ima 1,7 izgubljenih lopti te se uklopio u problematičan spacing Wizardsa s obzirom da tricu pogađa s 28% uspješnosti.
To je još i dobro, Otto Porter na svoju prvu pogođenu tricu još čeka, a kao trebao bi biti 3&D krilo koje je lani tricu šutiralo 37%. On je uz Walla možda i najkonstatniji igrač ekipe jer opet uspijeva pronaći način za ubaciti svoje poene, uglavnom kao cuter, iz tranzicije, aktivan je na skoku te ima odličnu realizaciju oko obruča. Međutim, obrambeno je problematičan jer još uvijek nije dokazao da može čuvati najbolje scorere protivnika na perimetru a u timskoj obrani prečesto kasni u rotaciji ili gubi svog čovjeka iz vida. Sličan obrambeni problem je i s Morrisom koji ima dobre šuterske brojke ali kao all-rounder i obrambeno nije od velike pomoći. Na njegovom šutu za tricu uvijek možeš preuzeti rizik premda tricu pogađa s 57% uspjeha trenutno što vjerojatno nije održivo na duže staze. Gortat također igra solidno u napadu ali u obrani ne stiže pokrpati sve rupe i njemu je više odgovaralo kada je igrao s dodatnim visokim igračem tipa Nene koji kuži obranu, ovako ima problema s oba tipa centra, i s onima koji znaju šutirati i s onima koji su atletičniji od njega.
Na klupi ova momčad ima jako malo oružja ili potencijala za nešto promijeniti. Trey Burke je granični NBA igrač kojeg se Utah lako odrekla. Utah koja zna raditi s mladim igračima i koja očito u njemu nije vidjela potencijal za budućnost. Svaka čast na njegovim herojstvima na Michiganu ali Trey nema jednu jedinu poštenu kvalitetu za igrati NBA košarku. Tomas Satoransky još nije ništa pokazao i njegov proces prilagodbe na NBA košarku će potrajati, dok je treći bek Marcus Thornton nesavjesni potrošač lopti koji češće ubije svoju ekipu nego protivnika. Kelly Oubre dobije minute na krilu umjesto Portera ali to su uzalud potrošene minute koje za sada nije opravdao, dok s klupe ulaze Nicholson i Jason Smith čiji je primarni zadatak potrošiti lopte, oni su takozvani visoki gunneri ala Marresse Speights. Treba naglasiti da nedostaje Ian Mahinmi koji se lani profilirao u jednog od boljih obrambenih centara u ligi i koji će zbog ozljede pauzirati još neko vrijeme. Njegova rola je nejasna. Planira li ga Brooks koristiti s klupe ili kao startera tek treba vidjeti. Ali jasno je da su se ovog ljeta Wizardsi nakrcali na visokim pozicijama dok su na bekovskim jako jako tanki, a tu su im ključni igrači koji su inače podložni ozljedama. Što reći osim – Ernie Grunfeld…
2) Napad bez spacinga, bez šutera, bez plana
Ovakav dosta limitiran roster pao je u ruke trenera koji je sve samo ne kreativan u izvlačenju maksimuma iz takvih situacija. Nakon tri pogledane utakmice Wizardsa doista ne mogu reći da ova ekipa ima nekakav plan što će raditi u napadu. Wall drži konce igre pokretanjem pick and rolla i povlačenjem tranzicije kad god je to moguće, ali na halfcourt obranu to izgleda jako loše i svodi se na stari dobri Brooksov „sistem“ igre 1 na 5 Walla i Beala uz povremene bljeskove Morrisa i Portera. Samo što i taj pick and roll nije lako odigrati zbog već spomenutog problema sa spacingom, koji je opet posljedica manjka šutera na rosteru. Beal je jedini pravi šuter u petorci iako smo već naglasili njegov slab ulazak u sezonu. Gortat nije stretch element, dok su Morris, Porter i Wall u najmanju ruku streaky šuteri. Na početku sezone Washington ima dosta problema pratiti šuterski raspoloženije ili kvalitetnije ekipe koje bez problema stvaraju prednost tricama. To je tempo koji ovi Wizardsi teško mogu pratiti, a samim time se i teško vraćati iz zaostatka. Prva utakmica protiv Atlante i utakmica protiv Toronta bile su dobar primjer. Kad god bi Kyle Korver, Tim Hardaway ili Patrick Patterson ušli u seriju trica Wizardsi bi pokazali da nemaju baruta za to uzvratiti vatru.
Gore smo mogli vidjeti primjer kako to često izgleda kada Wall kreira napad, koliko mu je teško doći do obruča, a evo još jednog primjera uhvaćenog protiv Memphisa.
Slična je situacija i kada Beal kreira napad, zapravo situacija je još teža.
Situacija je teža zato jer kada Beal kreira napade Čarobnjaci ostaju i bez onog jednog pravog šutera kojeg imaju na rosteru i koji može zabiti tricu na povratnu loptu. Beal je u zelenom krugu i našao se u bezizlaznoj situaciji stjeran prema baselineu. Ovo je katastrofalno izveden spacing jer Beal praktički ima šansu samo prema Wallu dodati loptu, koji stoji najdalje od njega. Pravilan raspored bi bio da Morris napravi 2-3 koraka unatrag i čeka u korneru, Porter bi trebao biti na Wallovom mjestu a Wall na sredini trice gdje je upitnik i gdje iz nekog razloga nitko ne stoji. Ova akcija je završena izgubljenom loptom jer je Beal pokušao dodati loptu Wallu. Ali opet se vraćam na problem kada Beal kreira. Da je spacing i dobro izveden i da su igrači zauzeli prave pozicije lopta bi svejedno došla do igrača kojemu šut za tri nije forte.
Imamo primjer gdje je spacing dobro izveden i Washington ima šansu napasti iz 4-out postave.
Ali naravno da i ovdje imamo problem. Spacing je dobar, igrači su na dobrim pozicijama samo ovaj put je problem što je lopta završila u rukama najlošijeg kreatora kojeg Wizardsi imaju na perimetru. Porter na početku sezone ima 0,8 asistencija po utakmici i još u karijeri nije pokazao da može poslužiti kao sekundarni kreator ili igrač koji po potrebi u ovakvoj situaciji može napasti iz pick and rolla. Zapravo, cijela ekipa Washingtona, ne uključujući Walla, ima problema s pregledom terena. Beal voli daviti loptu pimplajući u mjestu, Morris je također ball stopper koji prvo gleda kako zabiti koš, Porter kao što sam rekao nije kreator, a Gortat je isključivo finišer u picku ne i centar kojeg možeš instalirati na visoki post.
I dok za manjak šutera i kreatora Brooks nije direktno kriv njegovo tvrdoglavo odbijanje da zaigra small-ball koji bi možda pustio Walla s lanca biti će jako iritantno ove sezone. Vodili ili gubili, ma u kakvoj god formaciji igrao protivnik Brooks se tvrdoglavo drži igre s dva klasična visoka igrača. Pametniji treneri koji na raspolaganju imaju Walla bi zbog manjka šuterske moći snizili petorku i zaigrali brže kako bi maskirali nedostatak trica i ideja za halfcourt obrane. Zbog konfiguracije rostera rješenja nisu idealna jer u igru moraš ubaciti nekog od četvorke Burke-Satoransky-Thornton-Oubre. U tom slučaju Morris ili Gortat su na petici, Porter je četvorka, Oubre bi bio idealan zbog visine i dužine koju donosi pa samim time može i preuzimati u obrani, ostaju još Wall i Beal. Ovakve petorke bi mogle doći do zraka u napadu i osloboditi u Johnu Wallu najbolje što ima, samo Brooks ih koristi minimalno na početku sezone.
3) Lineup of Suicide
Netko ima Lineup of Death a netko Lineup of Suicide. Sve prema zaslugama. I dok small-ball postave koristi minimalno Brooks klupu koristi maksimalno. On je jedan od onih trenera koji svoje najbolje igrače drži zajedno na parketu ili zajedno na klupi. Durant i Westbrook su rijetko kada igrali jedan bez drugog, isto je na početku sezone s Wallom i Bealom. To znači da druga postava ostaje i bez ono sitno kreacije što je imaju na rosteru. Brooks na teren šalje postavu Satoransky-Thornton-Oubre-Smith-Nicholson i to je period početkom druge četvrtine kada protivnici rade razliku i odvajaju se. Sve ekipe koje su dobile Wizardse iskoristile su ovu petorku da na njoj nabiju prednost. Ova petorka bilježi net rating od -39. Nije bolje ni kada Gortat igra umjesto Smitha, net rating je tada -74. Uzorci su još uvijek mali, ali nema razloga za sumnjati da će ovo i dalje biti samoubilačka postava jer s ovim imenima Wizardsi se ne mogu ni braniti ni napadati.
Brooks bi mogao ovo popraviti tako da uvijek na parketu ima Walla ili Beala, to je nešto što recimo Terry Stotts radi s Damianom Lillardom i C.J. McCollumom, ali ni to nije garancija uspjeha jer je ostatak klupe jednostavno loš. Znam što Brooksa sprječava u pokušaju. On kao i Doc Rivers (koji ne razdvaja ni Blakea Griffina i Paula, ali barem ima Jamala Crawforda a ne Thorntona) vjeruje da najbolji igrači moraju što više igrati zajedno jer je tada ekipa najbolja. Diskutabilna tvrdnja u najmanju ruku jer ne-razdvajanje glavnih igrača kad-tad ti se obije o glavu. Riversu i Brooksu u svakom playoffu recimo. A stvar je jednostavna: ili ćeš imati balans između postava pa ćeš miksati startere s klupom i spriječiti amplitude i crne rupe u igri (iz kojih im se teško vratiti, objasnio sam zašto), ili ćeš iz večeri u večer ići u desetominutne armagedonske pohode s nadom da će Thornton i Smith zabiti svoje šuteve.
4) Obrana: neuigranost i loša komunikacija
Nakon prve tri utakmice Wizardsi su imali najlošiju obranu u ligi iako su igrali dvije utakmice protiv jedva prosječnih napada Atlante i Memphisa. Pokazali su gomilu problema u timskim konceptima kao i strukturalne probleme jer je Gortat u padu, Beal i Porter nisu defanzivni stoperi, a Keef Morris je žilava četvorka ali nema centimetara da brani obruč kao ni eksplozivnosti da bude aktivniji na preuzimanju i igri prema perimetru. Klupa je i u ovom segmentu očajna. Brooks se drži svoje strategije iz Oklahome da je najvažnije braniti reket a riskirati na perimetru. Rezultat toga je da Čarobnjaci dopuštaju protivnicima 39% realizacije za tricu, gori od njih su trenutno samo Mavericksi. Složiti obranu oko vrhunskih atleta koji su se odazivali na Durant, Westbrook, Ibaka, Thabo Sefolosha, kasnije Roberson, Adams nije bio problem. Atletski i fizički mogli su braniti svakoga 1 na 1, preuzimati i braniti obruč. U DC-u Brooks je već pred pravim izazovom jer na rosteru osim Mahinmija (i Walla koji je ipak play), koji je ozlijeđen, nema specijalaca koji bi sami drže obranu kao što su to mogli recimo Sefolosha i Ibaka.
Imam tri primjera za svaki segment obrane: pomoć, timsku obranu i komunikaciju, i individualne reakcije (rotacije).
Nicholson (podcrtan plavom) je ostao 1 na 1 protiv DeRozana i sasvim je jasno da ima šanse kao svinja u Teheranu. Već na prvom koraku je ostavljen u prašini ali izgleda da Morris i Oubre (u crvenom kvadratu) nisu svjesni toga. Njih dvojica paze na defanzivne tri sekunde ili što već i nema help defensea s njihove strane kako bi zatvorili DeRozanu ulaz. Minimalno što su trebali napraviti je ući u reket i postaviti tijelo s uzdignutim rukama.
Sljedeći primjer tiče se užasne komunikacije i timske obrane.
Došlo je do preuzimanja u obrani Washingtona pa je Morris ostao protiv Powella (zeleni krug) dok 3 igrača Wizardsa (u crvenom kvadratu) – Beal, Wall, Porter – nemaju pojma što rade i na koga trebaju rotirati. Tako je Lowryju (podcrtan zelenom) dopušteno da im šeće iza leđa jer ga je Wall izgubio iz vida.
Ovo je nastavak te akcije:
Na kraju je Beal ipak preuzeo Lowryja, Wall izrotirao na DeRozana ali Porter (crveni kvadrat) je opasno zakasnio na ponajboljeg šutera Raptorsa Pattersona. Njegov položaj tijela je katastrofalan i zauzima stav kao da Patterson ide u prodor a ne kao da šutira. Stoji predaleko od njega i ni ne ide na zatvaranje šuta u trku i s podignutim rukama u zrak. Trening trica za PatPata.
Konačno treća situacija je još jedna individualna greška i loše rotiranje iz reketa prema perimetru te nesnalaženje Beala.
Ovo je situacija gdje su Wizardsi udvajali na picku pa je Gortat (kvadrat) izgubio svog igrača ispod koša ali je Morris (kvadrat) napravio kvalitetan posao i izrotirao na Poeltla a u korneru ostavio svog igrača. Tu problema nema jer Wall pazi na Lowryja a i Beal je u startu dobro postavljen između Pattersona na lijevom wingu i Powella u korneru. Međutim u nastavku akcije Beal pokazuje da ne kuži na koga treba rotirati i ovo izgleda čak tragikomično.
Gortat se vratio na svog čovjeka ispod obruča, Morris je dobro izrotirao prema korneru na Powella ali Beal (kvadrat) je ni na nebu ni na zemlji, ne zna hoće lijevo ili desno, izgleda kao da paničari i pita suca ili Dwanea Caseyja koga treba pokriti. Na kraju je krenuo tamo gdje ne treba, u korner, ostavio Pattersona samog koji je opet pogodio tricu.
Početak je sezone i ne treba Wizardse odmah pokopavati premda ne treba od njih ni očekivati čuda. Realnost je da se s ovakvim tankim rosterom bore za playoff, pa čak i uđu u doigravanje. Za nešto više trebao bi im trener koji zna čarobirati, a Scott Brooks nije čarobnjak, on je samo tvrdoglav i nepopravljiv.