Ulazi u trgovinu kulerski i hladan kao ruska zima obraća se vlasniku: „Ti, ne znaš tko sam ja? Ne? Ja sam Procopio – Red Handed Dick. Otvorit ćeš sef za mene, amigo“. Vlasnik ga nije prepoznao ali je čuo priče. Ovo `Procopio` ledilo je krv u žilama 60-ih i 70-ih godina 19. stoljeća u Kaliforniji i Meksiku. Nesretniku s nožem naslonjenim na trbuh nije preostalo ništa drugo nego otvoriti sef i prepustiti se sudbini. Bandit ga je zavezao i ostavio na tlu trgovine cijelu noć. Sljedeće jutro mogao je vjerovati u reinkarnaciju jer Tomas Procopio Bustamante nije nikoga štedio.
Ovaj američko-meksički bandit ostat će u povijesti upamćen kao jedan od najzloglasnijih ubojica s Divljeg zapada. Baratanje nožem bila mu je specijalnost i njime je zavio mnoge obitelji u crno. Bezbroj obitelji. Od tu i nadimak. Ne samo da je imao ginger frizuru nego je Procopio bio sociopat, krvolok koji je uživao u ubijanju i čije su ruke konstantno bile okrvavljene. Jedne novine iz tog razdoblja ovako su okarakterizirale Red Handed Dicka: „Iznimno fizički snažan, okrutan, osvetoljubljiv, lukav i žedan krvi. Njegovi partneri ubijali su zbog posla i u krajnjoj nuždi, ali Procopio je obožavao ubijati. Na putu bi prošao pored žrtve vrlo strogo da bi nakon par sekundi zabio joj nož između ramena. Čini se da je Procopio volio osjetiti toplinu krvi koja šiklja na svojim rukama“.
Stotinjak godina nakon Procopiove vladavine Divljim zapadom na istočnoj obali SAD-a rodio se novi Procopio. Mike Procopio. Nije u nikakvom krvnom srodstvu s ubojicom već je njegova čista suprotnost. Ćelav, nizak, s problemom pretilosti. Nema zajeban nadimak ali ima znakovit; prijatelji su ga prozvali Sweetchuck po legendarnom liku iz Policijske akademije, očalinku štreberu, Tackleberryjevom štićeniku i omiljenoj žrtvi notornog luđaka Zeda zbog kojeg smo se kao klinci bezuspješno izderavali na vrata.
Mike Procopio nije razbojnik, on pomaže ljudima. Njegov sadašnji šef Mark Cuban prozvao ga je „najvećim stručnjakom za razvoj igrača“. Njegovo ime nije baš poznato, možda niste nikada ni čuli za njega. O Procopiju nema ništa na Wikipediji kao o njegovom prezimenjaku iz 19. stoljeća. On vlada iz sjene. Malo je poznato da je četiri godine bio čovjek od najvećeg povjerenja Kobeja Bryanta te da je s njim srušio Celticse u finalu 2010. godine. Siva eminencija, trener, radnik, elitni stručnjak u svom području, obožavana maskota od trenera i igrača. Sweetchuck je faca od koje svi možemo učiti i zato je zaslužio ovaj tekst te moje i vaše vrijeme. Ovo je njegova priča…
The light bulb went on
Sad kada sam vam već otkrio tko je pomogao Kobeju pobijediti Celticse važno je da znate i da je Procopio rođen u Bostonu. Priča sada zvuči još intrigantnije zar ne? Evo još malo začina: odrastao je u neposrednoj blizini Gardena u zgradi gdje je živio s majkom i ocem. Otac je imao veliki utjecaj na njega jer kako sam Procopio kaže usadio mu je osjećaj za ljude, za pomoć i lojalnost. Često bi mu znao postaviti pitanje: „Zašto trošiti vrijeme na ego Mike?“. Ove usađene vrednote vodile su Mikea dalje kroz život, s njima je uspješno prokopao svoj put do priznatog NBA stručnjaka.
U 7. godini života (rođen je 1975.) obitelj seli u Revere, malo mjesto pored Bostona i tu Procopio (prezime je inače grčko-talijanskog porijekla) počinje s igranjem košarke. Danas se posprdno prisjeća da mu je najveći uspjeh bio postignuta 4 poena na školskom natjecanju. Pošto je bio izuzetno inteligentan brzo je shvatio svoje limite i preselio se uz parket. Nije odmah postao trener ali je s 12 godina sjedio za zapisničkim stolom i bilježio rezultate utakmica Hill Park Ljetne lige. „Za mene, to je bio NBA“, prisjeća se danas. Uskoro je Procopio kao zapisničar provodio što je mogao više vremena po dvoranama i terenima bilježeći rezultate, samo kako bi bio dio akcije. S godinama je počeo sve više razumijevati igru, prepoznavati situacije, što je dobro a što ne kod timova i igrača.
Hodočašćenje dvoranama urodilo je plodom jer je mladi Procopio stekao dobre kontakte i veze. Najznačajnija je bila ona s Leom Papileom koji je 30 godina vodio bostonski amaterski košarkaški klub (BABC), jedan od najuspješnijih amaterskih košarkaških skupina u domeni AAU-a (Amateur Athletic Union). Papile je bio oduševljen osamnaestogodišnjim Sweetchuckom i njegovim pogledima na košarku, toliko da je dogovorio susret s njim i ponudio mu prvi posao. „Pokupio me u plavom Cadillacu, a nakon 20 minuta razgovora pitao me koji broj tenisica nosim i predao mi ključeve Cadillaca“, priča Procopio čiji je prvi zadatak bio razvoženje igrača na utakmice. Prihvatio je ponudu iako nije imao namjeru postati službeni BABC vozač, ali je istovremeno na utakmicama sjedio iza klupe te nastavio krstariti dvoranama diljem Bostona kako bi bilježio rezultate, statistiku i učio. A onda je napredovao.
Papile mu je ponudio da malo individualno radi s mladim igračima i tu se Procopiju upalila lampica što želi raditi u budućnosti. Prisjeća se tog razdoblja: „Bio je to sjajan socijalni eksperiment jer sam shvatio na što igrači reagiraju a na što ne.“
Papile je tako odredio Procopiovu životnu sudbinu ali i sudbinu njegovog nadimka. Upravo je on proširio Procopijev nadimak u košarkaškim krugovima rezultat čega je: „…to da me danas 80% ljudi koje poznajem zove Sweetchuck. GM-ovi, treneri, igrači, nitko ne zna moje pravo ime.“
Sweetchuck je strelovito napredovao, toliko da je njegovo ime dospjelo i do velikog Ricka Pitina, tadašnjeg trenera Kentuckyja i prijatelja Lea Papilea. Procopio je tada, pred kraj srednjoškolskog školovanja obnašao i dužnost pomoćnog trenera prve ekipe srednjoškolske momčadi Reverea. Pitino se želio upoznati s talentiranim mladićem pa je okrenuo telefonski broj uprave kluba odnosno sportskog direktora Silvija.
„Silvio, ovdje Rick Pitino, glavni trener sveučilišta Kentucky, zovem vas u vezi Mikea Procopia“…
„Jebi se DiGiulio!“, odgovorio je Silvio misleći da se s njim poigrava Peter DiGiulio profesor s Reverea i majstor smicalica ovakvog tipa.
„Oprostite? Ovdje Rick Pitino i…“, bezuspješno se Pitino pokušao predstaviti i objasniti stvar.
„Jebi se DiGiulio!“, ponovio je direktor i prekinuo vezu, ni na kraj pameti mu nije bilo da bi netko zvao zbog Sweetchucka. Kakav crni Pitino. Sljedeću priliku za susret s Pitinom Procopio će pričekati par godina.
Nakon srednje škole Procopio je upisao sveučilište Suffolk u Bostonu gdje je nastavio s obnašanjem trenerskih dužnosti. Za početak je opet bio u ulozi pomoćnika. Procopio je bio standardno nenametljiv ali kada bi pričao svi su slušali. Kako je to izgledalo na njegovom početku prisjeća se Jim Nelson, legendarni sportski direktor Suffolka: „U prvoj godini bio je malo sramežljiv i nije htio puno pričati. Ali svima nam je bilo jasno da ima što ponuditi. U tijesnim utakmicama, onima u kojima odlučuje jedan ili dva posjeda Mikeove sugestije kako nekoga braniti ili napadati bile su sjajne“.
Kroz tri godine suradnje Procopio i Nelson razvili su sjajan odnos, toliki da Procopio danas tvrdi kako je Nelson nakon oca i majke imao najviše utjecaja na njegov život. Nelson je čak vodio i ceremoniju na Procopijevom vjenčanju.
Procopija pamti i tada glavni trener Suffolka Tony Ferullo koji se prisjeća jednog detalja iz njegove karijere na Suffolku: „Trener protivničke ekipe i ja smo šetali niz hodnik, krenuli smo nešto pojesti. Odjednom smo čuli kako netko viče koristeći uvrede i sve, ali zvučalo je vrlo motivirajuće. `Tko je to?`, upitao me trener protivnika. Ja sam mu odgovorio: `Moj pomoćnik, malo se uzbudio`.“
Kroz godine studiranja Procopio se i usavršavao na košarkaškom području. Posjećivao je All-McDonald treninge i utakmice te individualno radio s najtalentiranijim mladim košarkašima na svijetu: „Igrači su učili i usavršavali se. To je ono što želim raditi“, govorio je Procopio čiji je prvi klijent bio izvjesni Shona Mutambira. S njim je Sweetchuck proveo jedno ljeto drilajući ga kroz individualne treninge. Ovaj je od grijača klupe u sljedećoj sezoni postao najbolji igrač Suffolka.
Napredovao je i Procopio, od pomoćnog trenera sada je postao timski menadžer. Sve je vodilo k tome da je zahvaljujući svom kvalitetnom radu i dobrim poznanstvima spreman na sljedeći korak. NBA ga je čekao, Boston Celticsi bili su njegov san.
San mu se zamalo ostvario 1997. godine kada je Rick Pitino, tada trener Bostona, opet okrenuo jedan broj. Ovaj put se nije prevario, zvao je direktno Sweetchucka koji je taman diplomirao. Ponudio mu je posao osobnog asistenta što je opet uključivalo one šoferske dužnosti, što se Procopiju nije baš svidjelo. Međutim, Procopio ga nije trebao ni odbiti: „Ponudio mi je posao, a onda se više nije javljao. Valjda mu je Papile rekao da izgledam premlado za vozača.“
Celtics Attack
Leo Papile opet je odigrao ključnu ulogu u Procopijevom životu 2002. godine. Papile je u Celticsima već neko vrijeme obnašao dužnost šefa skautske službe, da bi nakon toga dobio promaknuće u asistenta šefa košarkaških operacija. Jedno mjesto u skaut službi ostalo je upražnjeno. Papile ga je sačuvao za svog miljenika, Sweetchuck je došao na veliku pozornicu.
Procopio tako postaje skaut Celticsa gdje mu je u uredu društvo pravio Ryan McDonough, današnji GM Sunsa. „On nije znao mene, ja nisam znao njega. On je više bio s akademije, ja sam više bio iz košarke. Obojici nam je zajedničko bilo to da smo željeli raditi“, kaže Sweetchuck o McDonoughu. Procopio je osim skautske trebao dobiti još jednu ulogu. Možda zvuči čudno, ali trebao je biti „dadilja“ zločestom dečku Vinu Bakeru koji je taman u to vrijeme stigao u Boston. To se nije dogodilo jer je ovaj bio van forme i ozlijeđen, učestalo pijan i pod utjecajem opijata pa su ga se Celticsi brzo riješili. Šteta, sigurno bi ovaj tekst bio obogaćen još ponekom anegdotom.
Najveći uspjeh Procopija kao skauta bila je 2006 godina kada je Papileu predao svoju listu najboljih playmakera koji izlaze na draft. Papile se sjeća tog trenutka: „Par mjeseci pred draft došao je do mene i rekao mi: `Evo ti moj poredak najboljih razigravača. Rajon Rondo predvodi listu, stojim iza toga`“. Boston je tijekom drafta napravio nekoliko poteza i putem tradea doveo Ronda u svoje redove. Ostalo je povijest.
I dok je regularnu sezonu provodio u uredu ispred računala ljetni period Procopio je odrađivao u dvoranama Attack Athleticsa, i to ni više ni manje nego kod Tima Grovera (o kojem ste mogli čitati na našem portalu), stručnjaka za individualne treninge, psihologa, gurua koji je godinama radio s Michaelom Jordanom i bio njegov privatni trener. Grover je ostao oduševljen Sweetchuckom nakon jednog treninga s Paulom Pierceom. Nakon treninga spustio se na parket i obratio se Procopiju: „To je bio fantastičan trening. Nikada nisam vidio čovjeka koji izgleda kao ti a tako dobro vodi trening“. Sweetchuck mu je na to odgovorio sa smiješkom: „Uzmi kartu i stani u red, nisi prvi koji mi to govori.“ Groveru nije preostalo ništa drugo nego mu ponuditi sezonski posao. Ljeti kada bi sezona završila Groverovu dvoranu u Chicagu su posjećivali veliki igrači tada poput Bryanta, Dwyanea Wadea, Gilberta Arenasa i drugih. Procopio nije mogao odbiti.
Grover se dobro sjeća momenta i treninga s Pierceom: „Nakon što sam pogledao taj trening na licu mjesta sam mu ponudio posao. Toliko je talentiran. To je zanimljivo. On uopće ne izgleda kao košarkaš ili stručnjak za individualne treninge. Kroz život je morao pobijediti sve te predrasude da bi danas postao to što je. Jednom kada ga upoznate i ostavite tu skepsu prema njegovom fizičkom izgledu on će vas ostaviti bez teksta.“
Međutim, Celticsi su nakon nekog vremena počeli negodovati zbog Procopijevog hobija tijekom ljeta. Nije im se sviđalo što individualno radi s nekim od najboljih NBA igrača koji su direktna konkurencija Bostonu. Praktički je bio u sukobu interesa. Sweetchucku je predloženo da bira: skautska služba kod Celticsa ili Groverova dvorana. On je razmišljao na ovaj način kako riješiti dilemu: „Nisam želio postati GM, a istovremeno nisam vidio načina kako da napredujem u Bostonu. To mi je pojednostavilo odluku“. Svejedno je odluka bila teška jer je patio kućni budžet. Lova od Celticsa sjedala je svakog mjeseca u godini na račun, dok je za Grovera radio pro bono. To je Sweetchuck s početka priče, nimalo se nije promijenio. Kao što je u mladim danima posjećivao terene i dvorane samo da bude dio akcije i sudjeluje u onome što ga ispunjava tako je bilo i sada kada je ozbiljna karijera bila iza njega.
Grover je bio impresioniran njegovim treninzima, a Procopio ih je znao i snimati te pokazivati igračima. Grover nije bio za tu opciju zbog straha od zasićenosti informacijama. Velika većina igrača nije mogla procesuirati toliku količinu podataka koju je Procopio mogao skupiti na jedno mjesto. Osim jednog.
„He`s my Jack Bauer“
Procopio se s Bryantom upoznao u ljeto 2008. godine kada je ovaj trenirao kod Grovera. Dvojac je odradio trening u dvorani od dva i pol sata. Procopio se dodatno pojavio sa skautskim izvještajima i DVD-ima koje je Kobe trebao pregledati. Usprkos produktivnoj akciji toga dana više nisu surađivali. Sve do veljače 2009. godine kada se u New York Timesu pojavio ogroman tekst o Shaneu Battieru koji se hvalisao kako je Kobe-stopper (Battier još progovara o dosta stvari pa iako je sve to prošlo svršeno vrijeme priča je stvarno sjajna, pročitajte ako imate vremena). Bilo je to previše za Bryanta koji je nazvao Grovera i rekao mu da treba pomoć onog ćelavog debeljuce sa scout reportima jer se bližila utakmica protiv Houstona gdje Kobe nije htio zakazati. Grover mu je dao Procopijev broj mobitela.
„Bio sam u Minneapolisu kod Kevina McHalea kad mi je zazvonio mobitel. Kobe se predstavio i tražio savjet. Kad te najbolji igrač na svijetu zove i pita za savjet nemaš previše izbora nego napraviti istraživanje. Razgovarao sam s kolegama skautima po pitanju duela Battier-Bryant i svi su mi rekli kako Kobe zapravo nema manu u napadačkoj igri. Protiv njega jednostavno igrač žestoko i nadaš se da neće imati svoju večer. Međutim, ja sam po nekoliko puta pogledao njegove utakmice protiv Houstona i definitivno pronašao uzorke njegovih lošijih partija. Napravio sam izvještaj od 2-3 stranice i poslao mu.“
Procopio je shvatio da problem nije Battier nego Yao Ming: „Primijetio sam da Kobe napada Minga direktno pokušavajući šutnuti preko njega. Ali to ne ide, Ming je jednostavno prevelik. Cijela Battierova taktika bila je u tome da usmjerava Kobeja na Minga. Kobeju sam dao savjet da ne ide ravno na Minga nego da se kreće iz jedne u drugu stranu koristeći svoju lateralnu brzinu, ono što Ming nema.“
Rezultat? Šut 14/23, 37 poena za pobjedu Lakersa, i pogođen presudni poen u clutchu kada ga je Ming preuzeo u pick and rollu. Kobe nije krenuo direktno na njega nego ga je zanjihao, prvo u jednu, zatim u drugu stranu i lagano poentirao.
„Misliš li da ćeš se više čuti s Bryantom?“, upitao je McHale Procopia.
„Vjerojatno ne“, odgovorio je ovaj.
Pet minuta poslije na Sweetchuckov mobitel stigla je poruka sljedećeg sadržaja: „Sutra smo u San Antoniju. Želim istu stvar“. Suradnja je mogla početi.
Procopio bi svakog jutra pisao skaut izvještaje, a video materijalima bi se bavio u popodnevnim satima i to sve slao Bryantu na e-mail. Bio je izrazito otvoren i iskren prema Bryantu bez ustezanja mu ukazujući na pogreške koje radi, loše šuteve koje uzima, ali i na dobre stvari. Tako je bilo za svaku utakmicu regularne sezone, bez iznimke iako je u međuvremenu Procopio dobio posao pomoćnog trenera Maine Red Clawsa u NBDL-u. Sweetchuck je svoj posao obavljao i onda kad mu je umrla majka. Mikeova tada zaručnica Natasha morala se pomiriti s činjenicom da će biti momenata kada par neće pogledati film do kraja u kinu jer će mu doći poruka u kojem Kobe traži od njega nekakav savjet i želi ga odmah. Kriv je za to malo i Procopio jer je Kobeju bio na raspolaganju od 0 do 24: „Ja sam kao McDonalds koji radi non-stop.“
U ožujku 2009. Procopio se pitao čita li Kobe i gleda njegove izvještaje i video-materijale. Zato je namjerno zakasnio poslati Bryantu sinopsise i strategiju za iduću utakmicu. Nakon samo 10-ak minuta kašnjenja stiže 8 Bryantovih mailova: „Mike, gdje si?“, „Mike, što se događa?“, „Mike, nisam dobio ništa od tebe“… Procopio je bio zadovoljan: „OK, sad znam da ih čita i gleda“.
Nakon utakmica znao se javljati Procopiju i pitati ga što je bilo doro, što ne, što se može popraviti, kako će ga ekipa braniti sljedeći put. Vjerovao mu je i cijenio je to što Procopio radi za njega. „Ponekad su igrači u začaranom krugu gdje su oko njih samo ljudi koji im govore ono što žele čuti. Mene nije bilo briga. Postoje neki igrači koji žele samo čuti kako je sve dobro. Kobe nije bio takav. On je napravio sve što sam pred njega postavio. Radio je uvijek sve što treba kako bi stekao dodatnu prednost u odnosu na konkurenciju. On je jedan od najvećih šampiona u povijesti NBA lige, mogao je preživjeti i bez mene. Ali voli imati oko sebe ljude koji naporno rade i kojima može vjerovati“, govori Procopio.
Mike i Kobe kroz 4 godine suradnje imali su vrlo nekonvencionalan odnos. Uglavnom zbog Procopija, jer je on tako htio. Nisu se viđali licem u lice tijekom regularne sezone. Procopio nije htio ni da pričaju preko telefona. Nije ga „žicao“ dresove, ulaznice i tenisice. „Radije sam sa zaručnicom kod kuće gledao utakmice“, prisjeća se Sweetchuck: „Mislim da se to Bryantu sviđalo, to što sam drugačiji, malo „udaren““. (Ako želite pročitati još malo o tome što Procopio misli o Black Mambi kliknite ovdje).
Sweetchuck nije htio ni novac, odbio je bilo kakvu pomisao na primanje novca za svoje usluge. Radio je to jer je htio biti dio zabave: „To je bio najbolji igrač na svijetu koji me tražio pomoć. Kako da mu naplatim?“, pitao se.
Kobe je 2009. uzeo prvi naslov bez Shaqa a prvi s Procopijem u ulozi mentora.
Došao je konačno i playoff 2010. godine koji je Kobe nazvao najtežim u svojoj karijeri. Prva runda, Lakersi protiv mlađahnih Thundera. Kevina Duranta je Ron Artest još nekako i držao pod kontrolom, ali Kobe je teško izlazio na kraj s Russellom Westbrookom koji je bio vrlo efikasan u svojoj scoring roli. Lakersi uzimaju prve dvije utakmice kod kuće ali Oklahoma uzvraća udarac i brani domaći parket također s dvije pobjede. Prije pete Mike i Kobe morali su dogovoriti strategiju kako protiv Westbrooka. „Tjeraj ga na lijevu stranu“, rekao je Procopio Bryantu, „Od tu dolazi najveći broj njegovih izgubljenih lopti. Ako krene desno pretvara se iz solidnog šutera u jako dobrog. Ne dozvoljavaju mu da ide desno.“ Misija obavljena. Lakersi pobjeđuju u petoj 111:87, Westbrook iz igre šutira 4/13 za 33 minute igre, te gubi 8 lopti. Sweetchuck je doktorirao.
Nakon što su Lakersi pomeli Jazz, obračunali se sa Sunsima u 6 utakmica na red su stigli Bryantovi dužnici od prije dvije sezone – Celticsi. Kobe nije zaboravio šestu utakmicu u Gardenu kada su Kelti isprašili Jezerčane i ostavili ih u minusu 41 razlike te uzeli titulu. Lakersi uzimaju prvu utakmicu u Staples Centeru, ali u drugoj Boston poravnava rezultat. Serija seli u Boston, a u rodni grad vraća se i Sweetchuck. Kobe je tražio od njega i Grovera da idu s njim u Boston i prate ga tijekom cijele serije. Trebali su mu njihovi savjeti na samoj bojišnici a ne negdje iz pozadine. Nisu mogli odbiti i odjednom se Procopio našao na dobro poznatom mjestu. Ali ovaj put u svojstvu neprijatelja Celticsa. Kobejev stožer i ovdje je složio plan. U obrani će Kobe držati mozak operacije Celticsa i čovjeka kojeg je Procopio doveo u Boston, Rajona Ronda, dok su u napadu vidjeli postavku Bostona prema kojoj Celticsi ne pomažu iz kornera na strani gdje je lopta već pomažu iz kornera s weak sidea. Nadali su se da će brzim protokom lopte i promjenom strane iskoristiti ovu situaciju.
Lakersi uzimaju titulu a Sweetchuck se suočava s optužbama da je izdajnik: „Imam ovdje prijatelje s kojima sam povezan od djetinjstva. Mnogi više ne žele razgovarati sa mnom. Ali za mene ovo ništa nije na osobnoj razini. Ovo je posao. Najbolji igrač na svijetu me pitao za pomoć, što sam mogao?“
„Vidite kako se stvari u životu poslože. Rođen sam u Bostonu, živio sam 100 metara daleko do Gardena. Išao sam u srednju zdravstvenu školu ovdje, na bostonsko sveučilište Suffolk, radio sam za Celticse, dobar sam prijatelj s Dannyjem Aingeom, poznajem Doca Riversa i sina mu Austina koji je bio kod mene u Maineu, Leo Papile je moj mentor. Ne možeš tražiti više Bostona od mene“, govorio je nakon okončanja serije Procopio.
Govorio je i Kobe o Procopiju: „On je moj Jack Bauer (lik iz serije 24 op.a.). On mi je dao sve naputke o Celticsima. On je bio moje oči, moje uši, ja sam samo trebao odigrati onako kako je on tražio do mene. I to je bila velika pomoć.“
Nakon nekoliko mjeseci od osvajanja zadnje titule Lakersa Procopio je dobio obavijest da mora do pošte po nekakav paket za njega. Otvorio je paket, unutar njega je bila mala kutijica a unutar nje zlatni šampionski Lakers prsten s dijamantima i ugravirano „Procopio“.
„Bilo je nestvarno“, kaže Sweetchuck. Bryant ga nije zaboravio.
“He`s a lot like teddy bear”
Suradnja s Bryantom prekinuta je 2012. godine. Bez pompe, bez puno priče, objašnjavanja i opravdavanja. Kobe se prestao javljati i to je bio znak Procopiju da je došao trenutak za rastanak. Nije sjedio skrštenih ruku nego je otvorio konzultantski posao vezan uz košarku. Održavao je radionice i tečajeve za trenere, snimao treninge, držao predavanja i trenerima i igračima. A onda je došao poziv od Dallas Mavericksa koji su upravo osvojili titulu. Prvo ga je nazvao Rick Carlisle, zatim su ga preporučili McHale i Ainge, a onda se javio i GM Donnie Nelson pred početak predsezone: „Dolaziš na tjedan dana ali spakiraj se kao da ćeš ostati cijelu godinu.“
Procopio je prionuo na posao i napisao cijeli program koji je uključivao šarolik dijapazon aktivnosti, od drillova, video sesija pa do kvizova. Kao i uvijek oduševljavao je sve redom britkim jezikom ali i inteligencijom. „Kako smo te nabavili?“, pitao se Dirk Nowitzki kada je Sweetchuck zagospodario treninzima.
Carlisle ga je dobro opisao: „Ako ste gledali film Ted, on je baš kao onaj profani plišani medvjedić.“
Procopio danas nosi titulu Director of player development u Mavsima. Jae Crowder je proizišao iz njegove radionice, stvara dobre igrače od Dwighta Powella, Justina Andersona i Doriana Finney-Smitha, Harrison Barnes će sigurno pod njegovom palicom dodatno napredovati. Često ćete ga vidjeti na utakmici Mavericksa, sjedi iza klupe s igračima i trenerima, iako najviše voli s nekog mirnog mjesta promatrati događanja na terenu jer kako kaže, ne voli odijela i kravatu.
Sweetchuck je zadovoljan svojim životom danas: „Na kraju dana se znam uhvatiti u razmišljanju `Jesi ozbiljan? Ovo je tvoj život danas?`. Ovaj posao s Dallasom je moj posao iz snova, potpuno sam u njemu, s obje noge zacementirane i bačen u Atlantski ocean.“
Ako želite još malo doživjeti Sweetchuck iskustva možete poslušati podcast s njim snimljen prije nekoliko godina gdje prepričava svoju karijeru. Tu su i govori koje je držao kao i napisani tekstovi o motiviranju igrača, o razmjeni informacija među trenerima te o ciljevima prosječnog igrača. Ako vas zanimaju drillovi i vježbe na treninzima to lako pronađete na Youtubeu. Za kraj, umjesto zaključka, da ne odlutam opet u 19. stoljeće, pročitajte govor koji je Procopio održao prije nekoliko godina pred koledž igračima. Nažalost, nisam uspio doznati detalje kada je govor održan i pred kim, neka spomenuta imena više nisu u trendu, ali govor je za sva vremena.
„Svi vi želite živjeti od košarke, ali samo 20 od vas 80 ovdje prisutnih će uspjeti u tome. Neki će se ozlijediti, neki će shvatiti da nisu za to, neki će imati problema s učenjem i ponašanjem, a neki jednostavno neće biti dovoljno dobri. Postoje dvije grupe ovih koji nisu dovoljno dobri; nedovoljno talentirani i nedovoljno dobri, te nedovoljno dobri koji nikada nisu dosegli svoj potencijal. Prvo se podrazumijeva, drugo zarazi tisuće igrača godišnje. Nema ništa gore od potraćenog talenta, zapamtite to.
Većina vas sada misli: „Ovaj debeljko je lud, neće me pokolebati“. Pa, postavimo stvari ovako: zamislite da je vaš igrački talent iPad. Prije 4 godine svi su ga željeli i svima je bio potreban. Vidjeli te ga na TV-u, na internetu, novinari su pisali o njemu. Što se dogodilo 15 mjeseci kasnije? Izašao je iPad 2 i svi su zaboravili na iPad 1, smatrajući kako je zastario i više nije dovoljno moderan. iPad 1 je ipak imao nekakvu vrijednost i dalje za sve koji su ga posjedovali i nije im trebao novi, ali ipak, svi koji su žudjeli za iPadom 1 sada žele iPad 2. Isto je i s košarkašima, igrači koji su danas „vrući“ često su zaboravljeni u manje od godine dana. Stižu novi koje svi žele. Zato, morate napredovati i zadržati nivo svoje igre relevantnim.
Sada ću pogledati u kristalnu kuglu i reći što vas 80 ovdje prisutnih čeka u budućnosti. Nakon godine dana na koledžu 10 od vas će grijati klupu. Nakon dvije godine, 15 od vas će zamijeniti bolji igrači koji dođu na vaš koledž pa vas čeka ista sudbina kao prvih 10. Nakon 4 godine koledža 30-ak vas će biti dovoljno dobro za igranje košarke zbog čega će vas plaćati 400$ tjedno u malim ligama, 10-12 tisuća dolara mjesečno ako ste u Europi. Od vas 30, samo će 10 napraviti dovoljno dobru karijeru da od košarke može bezbrižno živjeti.
…Misao koju morate odavde ponijeti sa sobom kući je sljedeća: ne vjerujte nikome. U stvarnom svijetu si ti protiv ostatka svijeta. Svi ljudi koji danas tweetaju o tebi kako si dobar igrač biti će isti koji će ti sutra tražiti zamjenu nakon loših igara. Život je obavljanje zadataka, a ne življenje u prošlosti. Svoju sreću u životu kreiraš bogomdanim talentom, radnom etikom i svojim karakterom…
…Kako propadnu igrači koji trate svoj talent?
a) Slaba priprema te nikada ne nauči kako igrati svoju poziciju
b) Loš stav, loš kolega, nediscipliniran
c) Slušaju ljude oko sebe, prijatelji i obitelj koji nemaju pojma kako se postaje igračem daju loše savjete
Radio sam s najboljim igračem na svijetu, ali osim što mu je Bog dao talent, znate li zašto je Kobe bio uspješan?
1) Ne trati svoje vrijeme. Sve što radi usmjereno je ka tome da bude bolji igrač
2) Radi napornije nego bilo tko drugi
3) Njegovo tijelo, um i igra su spremni 100%
4) Nema vremena za ljude od kojih ne može nešto naučiti. Nema pozera, nema „ekipe“.
U ovom stadiju svoje karijere morate razviti neku svoju vrijednost. Razvijte vještinu koju neće nitko drugi imati. Prestanite sanjati da će te biti novi Kobe Bryant. Sanjajte da budete novi Jodie Meeks, Channing Frye, Kenny Faried. Svi žele biti Kobe ali nitko nije spreman na rad i odricanja kao on. Puno igrača misli kako mogu izaći na teren i oponašati ga. Nitko ne razumije koliko je on sati i sati proveo u izgradnji svoje igre.
…Morate znati jednu stvar. U NBA ligi je trenutno 420 igrača od čega ih je 10 nezamjenjivo: Kobe Bryant, Chris Paul, LeBron James, Kevin Durant, Deron Williams, Dwight Howard, Andrew Bynum, Kevin Love, Dwyane Wade i Derrick Rose. Nakon njih imamo 25-30 vrhunskih All-Star igrača. Nakon njih svi ostali su zamjenjivi.
Zato morate razviti vještinu koja je poželjna kod skauta i trenera. Zabiti 25 poena na 22 šuta nije nikakva vještina. U ovoj državi ima barem 1000 igrača koji mogu to. Vama treba nešto što ćete unaprijediti do te mjere da će pomoći treneru u pobjeđivanju utakmica. Vaše igre trenutno od mene stvaraju teškog bolesnika, pozlilo mi je dok sam vas gledao. Sve je pretjerano driblanje, loši šutevi, nema dodavanja, nema igre prema postu i nema obrane. To je problem danas, to što nitko nema vještinu osim držanja lopte i zabijanja poena.
Evo nekoliko vještina koje možeš razviti kako bi pomogao svojoj momčadi u pobjeđivanju:
1) Strijelac
2) Skakač
3) Upravljač ekipe
4) Obrambeni igrač
Svaka ekipa treba ovakve igrače. Trebate ciljati visoko, u to nema sumnje, ali većina igrača ne može prihvatiti činjenicu da nisu elitni igrači i da moraju biti igrači od zadatka.
Zašto sam ovako okrutan prema vama? Zato što nemam ni sekunde vremena za gubitnike, umoran sam od talentiranih igrača koji ne žele naučiti igrati košarku, a kada ne uspiju krivci za to su im svi oko njih. Uvijek je krivac trener ili netko drugi i iskreno, umoran sam od slušanja toga. Košarka je igra u kojoj opstaju najspremniji. Ili si dovoljno dobar ili nisi. Treneri trebaju igrače koji su spremni učiti i pomoći im u pobjeđivanju utakmica. Treneri ne trebaju igrače koji ne žele učiti, raditi i biti trenirani. Nemojte se zadovoljavati time što ste postigli danas. Budite spremni na partnerstvo sa svojim trenerom, razvijajte dobar odnos. Veliki dio vas misli da ste previše cool da bi razgovarali sa svojim trenerom. Problem je što ako sada niste spremni za suradnju, nećete biti ni u budućnosti kada budete imali šefa na poslu i to će vam stvoriti velike probleme. Veliki broj mladih ljudi je danas doslovno nesposobno komunicirati. Razvijajte komunikaciju dok nije prekasno.
…Evo još nekoliko vještina koje možeš razvijati:
1) Točnost
2) Naporan rad i spremnost
3) Dobar igrač za trenera i kolega suigrač
4) Kako prebroditi životne nedaće
Ako nastojiš ispuniti ove 4 stvari ne samo da ćeš biti dobar košarkaš, nego i uspješan čovjek. Kada nakon koledža prestanete igrati košarku i pronađete poslove izvan košarke, ove 4 stvari će vam pomoći da taj posao i zadržite. U ovim teškim ekonomskim vremenima mislite li da će vam šef tolerirati kašnjenje? Ne, znate što se dogodi? Otkaz! Tvoj šef u svom računalu ima 50 životopisa u kojemu ga mole za posao, misliš da će tebe zadržati? Krivo! Misliš li da će tvoj šef tolerirati to što na posao dolaziš nespreman u 9 sati a odlaziš već u 5 dok tvoje kolege ostaju raditi i dalje? Ne, otpušten si! Misliš li da će tvoj šef tolerirati tvoju neljubaznost prema kolegama? Ne, otpušten si! Kada stvari krenu loše a ti se skrivaš od problema i ne preuzimaš odgovornost misliš li da ćeš zadržati posao? Ne… Otkaz!
…Ovo su stvari koje ranije možda niste čuli, zato je jako važno da shvatite na koji način sistem funkcionira. U stvarnom svijetu ništa ti nije poklonjeno i za sve moraš naporno raditi. Vi ste generacija koja upire prstom kada stvari krenu loše. Umjesto da se sredite i vratite u bitku vi bježite, skrivate se i krivite druge za vlastite neuspjehe. Pogledaj sebe u ogledalo i shvati da je život težak a put kojim se krećete pun udaraca. Način na koji podnesete te udarce odredit će vaš životni uspjeh i sreću. Prestanite kriviti druge i brinite se za sebe. Sretno i Bog vas blagoslovio!“
Primarna literatura:
Get Shorty, Suffolk University Magazine, Jaime Aron
For fifth title, Bryant sought counseling of unknown expert, Sports Illustrated, Ian Thomsen