Velikan svjetskog nogometa, Brazilac Ronaldo Luis Nazario de Lima bio je miljenik sportske nogometne javnosti koji je zabijao golove nevjerojatnom lakoćom, a jednom kada je promašio penal dok je igrao za milanski Inter svi su ostali zapanjeni. Kako je to moguće? Najbolji napadač na svijetu da promaši penal. Sjećam se da je nama na igralištu koji smo tih devedesetih igrali mali nogomet rečenica – “Pa i Ronaldo je promašio penal” poslužila kao izvrsno opravdanje za svaki promašeni zicer. Nakon što bih je izgovorio svaka bi rasprava ili svađa prestala jer je i veliki Ronaldo promašio penal pa zašto i ja ne bih zicer.
Ronaldo je promašio penal, a Kevin Durant je u playoff utakmici broj 3 promašio 2 slobodna bacanja i to u clutch vremenu, kada se utakmica lomila i kada se Oklahoma pokušavala vratiti iz rezultatskog minusa. Šok i nevjerica. Najbolji scorer današnjice promaši ne jedan nego oba slobodnjaka. Kako to obično biva odmah su krenule sumnje. Je li Durant “pravi”? Može li on biti lider? Kakav je to scorer kad promaši dva slobodna bacanja? Dežurni hejteri viču: “Melo je bolji”, “Kobe je najbolji clutcher” i slično.
Ja osobno ove promašaje nisam doživio kao nešto od monumentalnog značaja. Kada sam vidio da i druga ne ulazi u obruč samo sam rekao: “Događa se”. I to je poanta cijele priče, događa se (i najboljima). Ako ipak želite dublje proanalizirati slučaj “Promašio oba” nastavite čitati dalje, jer osim sudbine i (ne)sreće koje su se okrenule protiv Durantule postoji cijela jedna priča i konkretni razlozi.
Na ovom portalu je već objavljena najava utakmice, baš kao i izvještaji s istih, pa se neću previše ponavljati. Napisat ću razloge zašto Oklahoma neće proći Memphis (pa neka me slobodno demantiraju u sljedećim utakmicama), s tim da ću preskočiti detaljno opisivanje “slučaja Westbrook” kojega slobodno uvrstite kao ishodišnu točku ovoga elaborata.
1. Serge Ibaka
Dao bih sve na svijetu da sam mogao vidjeti lice Sama Prestija, generalnog menadžera Oklahome, kada Serge Ibaka nije uspio zakucati dva puta i kada je kasnije promašio čisti zicer na obruču. Neki kažu da su svi njegovi problemi nastali od ovoga trenutka: kada je promašio relativno jednostavno polaganje za izjednačenje protiv Houstona u utakmici broj 4. Moram priznati da nisam pristalica takvih teorija ali ova mi itekako ima pokriće, prvenstveno u statistici. Ibaka je u prve 4 utakmice playoffa šutirao iz igre 22/39 odnosno 56% što je vrlo dobro za igrača koji voli operirati s poludistance radije nego oko obruča. Od četvrte utakmice protiv Houstona, odnosno u ostalih šest utakmica što je Ibaka odigrao, postotak šuta mu kronično opada. Opet statistika: šut iz igre 29/76, u postocima 36,7%.
Naravno, odmah primjećujemo da je Ibaka aktivniji bio u napadu nego u prve četiri utakmice i da je šutirao puno više. Šutirao, ali nažalost po Oklahomu i njene navijače, ne i pogađao. Jasno je da je Ibaka ozljedom Russella Westbrooka iskočio u prvi ili drugi plan i uz Duranta i Kevina Martina se nametnuo kao jedan od tri lidera ekipe i prvi “pomoćnik” Duranta. Ali Ibaka (još) nije taj. Očito da još uvijek ne može preuzeti veću odgovornost u ekipi i da mu nedostaje samopouzdanja što smo vidjeli u trećoj utakmici protiv Memphisa kada je odložio šutiranje otvorenih šuteva, a onda uzeo neke jako loše (čitaj: teške) šuteve preko ruke.
Svakako kreditirajmo i jako dobru unutarnju obranu Memphisa koja protiv Ibake radi dobar posao, ali čini mi se da je Ibakin osnovni problem psiha. Prestija sam na početku ulomka spomenuo zbog njegove ovoljetne odluke da zamijeni Jamesa Hardena, a “spasi” Westbrooka i Ibaku. Lako je biti general poslije bitke, da, i svi znamo da Presti kao i nitko drugi nije mogao predvidjeti ozljedu Westbrooka, baš kao što i svi znamo da je tim tradeom Presti spasio small market franšizu i osigurao joj stabilnost. Ali isto tako znamo da je uništena potencijalna dinastija koja bi u idućih pet godina uzela barem dva prstena. Za moj ukus prerano obavljen trade.
2. Izostanak potpore Kevinu Durantu
Jordan je trebao Pippena, James treba Wadea, Kobe je trebao Shaqa, Wilt je trebao Baylora. Ok, kužite što želim reći. Nitko ne može sam. Koliko god taj ekscentrični i pomalo ludi Westbrook bio ponekad opasan po svoju ekipu toliko je i značio svojoj ekipi i njegovih 20-ak poena, energija, liderstvo i pobjednički stav bi sada zlata vrijedili Oklahomi. Već sam spomenuo da Ibaka nije “taj”, a što je s ostalima? Pa nisu samo Ibaka i Durant Oklahoma.
Kevin Martin, koji je trebao zamijeniti Hardena, nije Harden. On svojim periodično dobrim izvedbama fino zamaskira oči treneru, igračima, upravi i navijačima ali ni Martin nije “taj”. Martin je izvrstan spot-up šuter, ali i šuter kojemu moraš pripremiti poziciju iz koje će on zabijati. Daleko je od Hardena koji je bio agresivan, napadao obruč, kreirao šanse i sebi i drugima, inicirao kontakt i najvažnije, izvrsno predvodio second unit. Martin ne može ništa od toga, ili da ublažim stav, ne može to ponavljati kao što je mogao ljevoruki bradonja Harden.
Tko nam je ostao? Reggie Jackson nije ni dovoljno kvalitetan ni iskusan da predvodi napad Oklahome, da kreira šanse, da zabija, a njegova izvedba u četvrtoj četvrtini treće utakmice podsjetila je na trenutke “ludila” Russella Westbrooka i pokazala kako se napadi lako potrate. Jackson je out, ne mislite valjda da će Kendrick Perkins koji je u kladioničarskom “overu” kada ubaci 4 poena dati obol ekipi u napadu, a i u obrani je sve problematičniji i teret za Ibaku posebno protiv onakvog Marca Gasola. Thabo Sefolosha je izvrstan obrambeni igrač na perimetru ali ne i netko u koga se možete pouzdati u napadu, baš kao i Martin živi od otvorenih šuteva. Od relevantnih igrača ostaje nam tek Derek Fisher, koji je uz Duranta najbolji igrač Oklahome u playoffu. On će zabiti svoje dvije trice, podijeliti nekoliko dodavanja, donijeti iskustvo i stabilizirati igru, ali opet jedan pretendent na titulu poput Oklahome ne može se potpuno osloniti na tridesetosmogodišnjeg veterana.
3. Scott Brooks
Boston je trebao Reda Auerbacha, Chicago i Lakersi Phila Jacksona, Miami Erika Spoelstru, dobro, šalim se za Spoa ali opet kužite poantu. Na čelu svakog uspješnog kluba stoji uspješan trener. Sve čestitke Scottu Brooksu na prošlogodišnjem finalu protiv Miamija do kojega je došao s mladom ekipom, na osvajanju prvoga mjesta u Zapadnoj konferenciji ove sezone, ali je li to dovoljno da bi netko bio uspješan trener? Nije. Je li Brooks imao dovoljno vremena da se dokaže i pokaže uspješnim? Da. Ne mogu se oteti dojmu da je Scott Brooks slaba točka Oklahomine franšize.
Dovoljno je pogledati samu igru Oklahome i njegove poteze koje povlači tijekom utakmice. Oklahoma otkad ima Duranta i Westbrooka na parketu igra, za mene, negledljivu košarku. Cijela njihova igra svodi se na individualne akcije dva iznimno moćna igrača u igri 1 na 1, naravno to se odnosi na individualne akcije Duranta i Westbrooka. Koliko god to bilo uspješno tijekom regularne sezone, a recimo da je ekipa izuzetno napadački uspješna kada postiže više od 100 poena prosječno, toliko je i problematično kada jednoga od dvojice nema na parketu. Kada se Durant ili Westbrook “hlade” na klupi tijekom utakmice nastaju problemi ako jedan od spomenute dvojice nema svoju večer.
Još veći je problem kada Brooks ne može spriječiti tu slabost vraćanjem na parket onoga koji se “hladi”, a taj problem se javlja sada kada je Westbrook ozlijeđen. Naravno da Brooks nije mogao znati da će se Westbrook ozlijediti, ali nedopustivo je da cijela napadačka strategija jednoga kluba budu izolacijske akcije, bez plana B, bez uključivanja ostalih igrača. Dok je imao obojicu na parketu išlo je, i čak ni Brooks nije mogao svojim odlukama pokvariti tu koncepciju, ali izostankom Westbrooka Brooks se našao u slijepoj ulici.
Previše toga je prepustio Durantu, Ibaku nije i ne može podići psihološki, od Martina ne uspijeva stvoriti agresivnijeg igrača, događa se da Durant kada se utakmica lomi čuva Gasola, napadački setovi ne postoje, a kako i bi kada je najbolji napadački set Oklahome tijekom cijele sezone bio pick and roll Duranta i Westbrooka na laktu reketa i korištenje missmatcha ako dođe do preuzimanja. I zar mora Durant uvijek u istom periodu igre na odmor? Zašto ne pokušati se prilagoditi protivniku kao što to izvrsno na primjer radi Doc Rivers u Bostonu? Ako pokušamo “spasiti” Brooksa onda recimo da je napravio i nekoliko dobrih stvari, ali ih nije dovršio, ni on ni njegova ekipa. Uz pomoć Duranta je dobro branio napadački skok Memphisa (ali samo u prvoj utakmici), na timeoutu je tjerao svoje igrače da diktiraju brzi tempo protiv Memphisa (samo u trećoj utakmici) i neutralizirao je u utakmici broj tri Mikea Conleya tako što mu je zalijepio Sefoloshu. Za mene nedovoljno.
4. Memphis
Koliko god je ozljeda Westbrooka iznjedrila nekoliko problema Oklahome, treba odati priznanje Memphisu i njihovom treneru Lionelu Hollinsu koji su znalački iskoristili mane Memphisa. Ipak treba biti pošten i priznati da su imali dosta sreće s ovogodišnjim protivnicima u playoffu. Prvo su im naletjeli Clippersi s načetim Blakeom Griffinom, a onda Oklahoma bez svog glavnog razigravača i jednog od dva ključna čovjeka u ekipi. Recimo da bi Clipperse i sa zdravim Griffinom pobijedili, ali ne znam kako bi to uspjeli protiv zdrave Oklahome koja je u stanju odigrati moćnu half-court obranu.
Mišljenja sam da bi tada došao do izražaja izostanak Rudya Gaya, igrača koji je preuzimao odgovornost kada je trebalo. U prvoj utakmici ove serije smo vidjeli da je Memphis tanak kada treba “potegnuti” clutch šut. Memphisova “grit and grind” obrana i dalje djeluje impresivno na čelu s Gasolom i tri “rudara” koja se izmjenjuju na čuvanju Duranta, a pri tome mislim na Tayshauna Princea, Tonyja Allena (izvrsna obrana u utakmici br. 3) i Quincyja Pondextera. U napadu se i dalje muče, ne igraju tečno, ali Mike Conley dobro rukovodi napadom, Jerryd Bayless unosi posebnu energiju i koristi svoje sposobnosti izgradnje vlastitog šuta, Randolph uspijeva nešto ubaciti iz low posta koristeći snagu i iskustvo, dok opet i na ofenzivnom polju najimpresivnije izgleda Marc Gasol. U svakom slučaju, ekipa koja ima glavu i rep.
Za kraj još jednom ću se vratiti na početak priče, obući svečano odijelo i preuzeti ulogu odvjetnika Kevina Duranta. Već smo naučili da on ne može sam bez potpore i trenera koji mu ne olakšava posao. Kevin u ovom playoffu igra prosječno 43 minute i pri tome postiže 32 poena uz 9 skokova i 6 asistencija i još uvijek fantastičan šut iz igre od 49%. Promašena slobodna bacanja u trećoj utakmici protiv Memphisa nisu rezultat njegove psihološke slabosti, nedostatka samopouzdanja ni koncentracije. Oni su uzrokovani fizičkim umorom. On je u toj utakmici odigrao 46 minuta, dakle odmarao se samo dvije, na njemu su se izmjenjivala tri uvijek svježa čuvara i igrao je protiv najbolje obrane lige. Sapienti sat!