Živjela košarka!

Malo je stvari na ovome svijetu zbog kojih se isplati provesti besanu noæ. Iako one u pravilu ukljuèuju izlaske, glasnu glazbu, alkohol i sliène hedonistièke aktivnosti, moja zadnja noæna avantura nije me odvela dalje od televizije skromne dijagonale, udobne fotelje i boce obiène vode, pri èemu sam se zabavio kako odavno ne pamtim.

A vjerujem da ste i vi. Šesta utakmica velikog finala NBA lige, zbog koje je pola èitatelja ovog portala doèekalo zoru prošlog ponedjeljka, pružila je odgovor na pitanje o najboljoj momèadi svijeta u ovoj sezoni, a da pritom nikome nije bilo žao ukradenih sati sna. I dok u uobièajenim situacijama kada gledam NBA do pet ujutro odem spavati èim suci odsviraju kraj, sada mi je trebalo još nekoliko sati da zaista i zaspem, neprestano razmišljajuæi o fenomenalnim Mavsima i još boljem Dirku.

Ono èemu smo svjedoèili ovog proljeæa, a što je svoj klimaks doživjelo u American Airlines Areni prošle nedjelje, predstavlja pravu pobjedu nièega drugog nego – èiste košarke. Košarke kao timske igre, kolektivnog sporta u kojem bi, prema definiciji, istinska momèad uvijek trebala biti jaèa od skupine pojedinaca, ma koliko dobri bili. I to su nam lijepo demonstrirala dvanaestorica igraèa Dallas Mavericksa.

Zaista ne želim omalovažavati igru i postignuæa momèadi Heata iz ove sezone, kao ni njihove najvažnije igraèe – Jamesa, Wadea ili Bosha. LeBrona možda jako volite, iako su zapravo veæe šanse da vam ide na živce. Ostatak ekipe Miamija takoðer. Ali to nije razlog da se objektivno ne sagleda njihov rezultat. Biti dvije utakmice udaljen od trofeja u prvoj zajednièkoj sezoni nije mala stvar. Ipak, èinjenica je da se radi o ekipi koja je sklepana na brzinu i nedovoljno uigrana, o skupini velikih zvijezda privuèenih floridskim milijunima i snovima o naslovu prvaka – što su ujedno i jedina dva razloga zašto su LeBron i Chris prošlog leta preselili u toplije krajeve. I teško ih je zbog toga kriviti. Ali ovo finale je pokazalo da je prošlo puno premalo vremena od trenutka kada su James i Wade ostvarili prvo dodavanje u istom dresu da bi veæ sada dostigli svoj konaèni cilj. I oni su toga svjesni, sami izjavivši da su izgubili od bolje momèadi.

Ili, bolje reèeno, izgubili su od Momèadi. Od Tima. Od skupine igraèa koja stvarno diše kao jedno tijelo i koja rijeèi kemija daje sasvim novi, košarkaški smisao. Nasuprot instant politici uprave Heata, naoko nepromišljeni Mark Cuban gradio je ovu momèad godinama, ako ne i cijelo desetljeæe. I upravo toliko je bilo potrebno da se stvori možda i jedan od najuštimanijih košarkaških orkestara koji smo imali prilike gledati. Svi znamo tko je bio i ostao kamen temeljac na kojem je Cuban zapoèeo svoj projekt, a s godinama su stizali i ostali komadiæi slagalice – prije svih Jason Terry, a onda i Kidd, Marion, Chandler

Puno je simbolike bilo nagurano u ovaj, samo jedan jedini dvoboj. Ponajprije, bio je to ponovni susret dviju momèadi u finalu doigravanja, nakon petogodišnje stanke. Bila je to prilika Mavsima da se osvete za poraz koji im je potpuno uništio samopouzdanje i sav uloženi trud do tog trenutka. Bila je ovo prilika LeBronu Jamesu da konaèno uèini ono što svi od njega oèekuju i da opravda kukavièki bijeg iz Clevelanda barem èinjenicom da je osvojio ono zbog èega je i otišao – prsten prvaka. Ništa drugaèija situacija nije bila ni s Nowitzkim – i on je imao sva individualna postignuæa, ali nijedan prsten s gotovo 33 godine na leðima. Ali više od svega bio je ovo dvoboj dvaju košarkaških filozofija.

Kako je lijepo i sam Rick Carlisle naglasio na pressici poslije utakmice, Mavsi su ovaj playoff igrali na zemlji, a Heat ga je odigrao u zraku. I to je osnovna razlika. Stari lisci iz Dallasa bili su itekako svjesni svojih ogranièenja, znali su da ne mogu parirati atletski nadmoænijim rivalima s Floride, ali su u finalnoj seriji baš kao i u svakoj prije nje svoje nedostatke znali pretvoriti u prednosti. Prièam o košarci u kojoj nije bitno tko æe zabiti koš, nego je bitno da se on naposljetku zaista postigne. Mavsi su uvijek tražili još jedno dodavanje, taj extra pass kojim æe pronaæi suigraèa u najboljoj poziciji za šut. Bila je to igra lijepa za oko, a istovremeno i jako uèinkovita. U obrani su igrali strpljivo i pametno, zonom su izluðivali protivnika, ali je nisu forsirali, veæ su je koristili toèno onoliko da se Miami izbaci iz ritma. Na kraju krajeva, iskustva su imali napretek, mnogo više od Miamija, i to se vidjelo u trenucima kada se lomila utakmica, kada je trebalo pokazati mentalnu snagu.

S druge strane, Heat nam je pokazao kako fizièka nadmoæ, snaga i brzina nisu uvijek dovoljni za pobjedu. Ne želim kazati da Miami nije u stanju raditi ništa drugo osim skakati, trèati i zakucavati, ali je nedvojbeno da su im stariji kolege održali lekciju na temu kako se igra momèadska košarka. Ruku na srce, mladi Spoelstra je veæ u prvoj sezoni napravio dobar posao sa svojim zvijezdama, koji su na trenutke izgledali jako uigrano, ali za stepenicu više trebat æe još zrnce ili dva zrelosti, da ne kažem mudrosti. Ono èega je posebno nedostajalo u clutchu. Na kraju je ispalo da je momèadska filozofija pobijedila individualnu. Hvala Bogu, reæi æe mnogi.

Mavsima sam osobno uvijek spoèitavao nedostatak osobnosti, karaktera, karizme ili èega veæ hoæete, a iste te nedostatke sam, kao i mnogi, projicirao na Dirka, koji je èesto znao ostaviti svoju najbolju igru u svlaèionici kada su se odluèivale playoff serije. Sve ono što je Nowitzkom i Dallasu nedostajalo u dvijetisuæitima ponudili su u doigravanju za nama na bacanje. Teško se prisjetiti svih trenutaka kada su se vraæali iz debelih minusa i svih zadnjih èetvrtina u kojima su uništavali protivnike. Baš onda kada se sve lomilo, a to je ono što je falilo prije.

Pogled na roster Mavsa me takoðer fascinira. Jeste li ikada mislili da momèad u sastavu Barea, Brewer, Cardinal, Chandler, Haywood, Kidd, Mahinmi, Marion, Nowitzki, Stevenson, Stojakoviæ i Terry može osvojiti naslov NBA prvaka? Ja vidim jednog superstara u kojeg su mnogi sumnjali (Nowitzki), jednog vrhunskog playmakera koji je odavno prošao zenit karijere (Kidd), ubojitog beka-šutera koji je takoðer na zalasku (Terry), obrambenog centra koji se dugo tražio u NBA (Chandler) i vrhunskog defanzivnog small forwarda s jako ružnim šutom (Marion). Svi ostali su, barem na papiru, pomoæna radna snaga… Priznat æete da je veæina šampionskih momèadi posjedovala zvuènija imena i da su, opet na papiru, izgledali bolje od ovih Mavsa. Ali to je još samo jedan dokaz koliko im svi zajedno trebamo odati priznanje kao timu. Svoj dvanaestorici, s naglaskom na coacha Carlislea i jedinstvenog Dirka, za kojega su mnogi suigraèi priznali da ih je ove sezone uèinio boljim košarkašima.

Ako ste èisto sentimentalni, onda bi vam treblo biti drago zbog Mavsa samo zato što niti jedan od njihovih glavnih igraèa nije osvojio naslov prvaka nikada prije. A koliko su tek neki bili blizu… Jason Kidd je dvaput igrao veliko finale s Netsima, ali Lakersi i Spursi mu nisu dali pravu šansu. Dirk i Jet su ispustili finalnih 2-0 i vodstvo u treæoj prije pet godina, Marion je sa Sunsima bio blizu velikog finala više puta, a Stojakoviæ samo zbog Horryeve sretne trice nije uzeo naslov s Kingsima ’02. Svi oni oslobodili su se svojih demona prošlosti u onom trenutku kada je istjecalo vrijeme šeste utakmice, svima je u tom trenutku laknulo kao nikada do tada. Osjeæaj da u mirovinu ipak odlazite s konaènom nagradom, nakon silnih sezona potrage za istom, je zaista poseban.

Za Dirka je ipak bio još posebniji. Voða momèadi nije izdržao. Otrèao je u svlaèionicu dok su curile zadnje sekunde, omotan u ruènik i na trenutak izoliran od cijelog svijeta. Najveæi uspjeh karijere htio je proslaviti sam. Emocionalno shrvan, jedva da se vratio primiti trofej. Ti kadrovi pokazali su nam što je ovo znaèilo za Nijemca. Dirk to nije odglumio (kao ni ništa drugo u ovoj seriji, ma što prièali Wade i James), veæ se jednostavno tako èovjek osjeæa u trenutku kada pronaðe nešto za èim traga èitavo desetljeæe. U trenutku kada se brišu sve kritike, frustracije i neuspjesi koje je zajedno s Cubanom trpio deset godina.

Deèko iz Wurzburga je uz dva kapitalna trofeja dobio još nešto. Doduše, nešto malo manje opipljivo. A to je mjesto u svjetskoj košarkaškoj povijesti. Nije više najbolji Europljanin ili najbolji stranac koji je ikada igrao u NBA. Sada ga možemo spominjati u svakom razgovoru o najboljim igraèima svih vremena. Osvojio je ovaj naslov u velikom stilu, a nakon trinaest godina u ligi još uvijek napreduje, kreæe se uzlaznom putanjom koja je upravo sada dosegla svoj maksimum. I to nam daje razlog da vjerujemo kako ovi Mavsi neæe biti samo one hit wonder.

Bio ovo poèetak Dirkove dinastijie, za što æe veæina reæi da je malo izgledno, ili pak sluèajni uspjeh koji æe graðani Dallasa dugo pamtiti, titulu Mavsa bismo svi trebali proslaviti. Njihov trofej predstavlja trofej momèadi zbog kojih i gledamo košarku, i trofej same igre.