Prije tjedana dana jedan od najveæih košarkaša našeg doba otišao je u mirovinu. Èovjek koji je buljio u ekran objašnjava zašto je penzija jedna vrsta smrti za košarkaše i zašto mit o Allenu Iversonu ima tužan kraj. Makar je èovjek danas uskrnuo.
U posljednje vrijeme èesto razmišljam o smrti. Ne, nemate razloga za brigu, glavni je razlog to što opet gledam Six Feet Under, a barba Alan Ball je tip koji zna baciti novo svijetlo na stare stvari te vas natjerati da mislite o njima. U tim svojim razmišljanjima nisam došao do nekog posebno mudrog zakljuèka, osim toga da je smrt jedna poprilièno zajebana stvar, kao i sve one koje iza sebe ostavljaju nepregledne nizove upitnika. Osobno sam sklon vjerovati da je smrt samo poèetak velikog ništavila, no to nije ništa više od pukog vjerovanja i samim tim nema neku posebnu težinu.
Kako u posljednje vrijeme puno razmišljam i o sportu (vidite li vi kakav ja život vodim? Ha?) shvatio sam kako sportaši smrt doèekuju dva puta. Jednom baš kao i svi drugi ljudi; u bunilu lijekova, u snu, u strahu prašnjave sobe, u kokainskim grèevima poput nikad prežaljenog Lena Biasa… No, onaj drugi put je svojstven samo njima te ga oèekuju na kraju karijere, pred hordom reportera (ukoliko su bili popularni), èesto u suzama, ili pak u uredu svog agenta, skriveni od pogleda javnosti, spremni da uskoro budu zaboravljeni. Ta sportska smrt takoðer je odreðen korak u ništavilo nakon kojeg više nema punih dvorana, klicanja i uživanja u igri, korak nakon kojeg ostaje nadgrobni spomenik u vidu trofeja, statistika i snimaka te uspomene „preživjelih“ od kojih æe veæina kroz nekoliko godina zaboraviti sve ono negativno i isplesti mit, velik ili malen, ovisno o velièini sportaša.
Prije tjedan dana jedan od „velikih“ je napravio taj korak. Allen Iverson se pokupio u penziju, bijesan i duboko razoèaran, nešto poput Jacka Nicholsona u About Schmidt.
„Oduvijek sam mislio kako æu se umiroviti kad više ne budem sposoban pomoæi svojoj momèadi na naèin na koji sam navikao. No, to nije sluèaj. Još uvijek sam zaljubljen u ovu igru, još uvijek imam želju za igranjem i puno benzina u spremniku. Uvjeren sam da još uvijek mogu igrati na najvišoj razini“, izdiktirao je Iversonov agent medijima, dok je A.I. sigurno psovao u kutu i biranim rijeèima èastio vlasnika Memphisa Michaela Heisleya i trenera Lionela Hollinsa. Da sam posljednjih dana èuo kako je Iverson upao na trening Grizzliesa i poèeo pucati po suigraèima iz kalaša uopæe se ne bi iznenadio. Zapravo, malo sam iznenaðen da se to nije dogodilo. Pripisat æu to njegovom psihièkom sazrijevanju.
Otišao je jedan od 35 najboljih igraèa u povijesti NBA lige, koliko god mi to bilo teško priznati. Iskreno, nikad nisam volio Allena Iversona. No, za razliku od njegovih drugih „mrzitelja“, meni nikad nije smetala ghetto spika, cornrowsi, flertovanje s oružjem, sukobi sa zakonom, uzimanje opijata i homofobija. Iversona nisam volio iskljuèivo zbog naèina na koji je igrao košarku.
A.I. nikad nije shvatio samu suštinu igre. Kroz èitavu svoju karijeru fokusirao se na ono vanjsko, na statistiku, na reflektore, na publiku, na potrebu da bude alfa mužjak. No bit košarke ne leži u tim stvarima, nikad nije ležala i nikad neæe. Bit košarke leži u momèadi, a ekipa u kojoj jedan od igraèa drugima ne dopušta da doðu do izražaja ne može osvojiti naslov. To je jedini razlog zašto tako talentiran igraè poput Iversona nikad nije osvojio prsten.
Da se odmah razumijemo, The Answer je èudo prirode. Igraè poput njega raða se jednom u 100 godina, i zato je njegov neuspjeh i njegova nesposobnost da shvati bit košarke takav težak promašaj. Èovjek je roðeni strijelac, sposoban polomiti gležnjeve najbržim bekovima u ligi, sposoban zakucati preko igraèa koji su pola metra viši od njega, sposoban pronaæi otvorenog igraèa zatvorenim oèima… Ne postoji stvar koju A.I. nije mogao napraviti, osim zatomiti svoj gigantski ego. Zato su Sixersi bili savršena momèad za njega; ekipa sastavljena od prosjeènih pojedinaca u kojoj nikome nije smetalo što Iverson ispucava 30 lopti po utakmici. Kao i svi igraèi koji nisu shvatili veliku tajnu košarke, Allen je bio sjajan samo u slabim ekipama kojima je trebao snažan voða, no èim je došao u posloženu momèad poèeo ju je nagrizati dok se nije urušila sama od sebe. Denver i Detroit su to jako dobro osjetili, a Memphis je, sa svojom mladom i nestabilnom jezgrom, brzo prepoznao problem i odbio popustiti.
Kada bi usporeðivao Iversona s nekim drugim igraèem ne bi to napravio po fizièkim karakteristikama, prije svega zato jer takvog igraèa nikad nije bilo u NBA-u. Kad bih morao usporeðivati Iversona s nekim odabrao bih još jednog igraèa Sixersa, 216 centimetara visokog Wilta Chamberlaina. Baš poput Iversona, Wilt nije shvaæao košarku. Baš kao Iversonu na prvom mjestu mu je bila statistika, a ne momèad, na prvom mjestu su mu bile vlastite pobjede, a ne pobjede momèadi. Wilt je dominirao svojim periodom na isti naèin na koji je Iverson dominirao svojim, no u doigravanjima je uvijek ispao od Rusellovih Celticsa, dok je Iverson ispadao od pregršta drugih momèadi. Kroz èitavu svoju karijeru u kojoj je bio najbolji igraè lige, ako je suditi iskljuèivo po brojkama, Wilt je osvojio samo dva prstena, i to u sezonama u kojima je drastièno srezao svoje brojke i dopustio suigraèima da i oni igraju košarku. A.I. èak ni to nije napravio, èak i kad se našao u ekipama koje su imale kakvu takvu šansu da doðu do naslova odbio je prihvatiti manju ulogu kako bi došao do cilja. Postoji li išta tragiènije od dominantne figure koja nikad nije ispunila oèekivanja do kraja? Postoji li veæeg apsurda? Koliko god ne volio Iversona moram priznati da mi ga je žao. Mit o Allenu Iversonu, jednom od najveæih igraèa našeg doba, za mene æe uvijek imati tragièan kraj.
(KVRAGU!!!!! Papak kakav je, Iverson je najavio povratak taman dok sam završavao ovaj tekst. A.I. se vraæa na mjesto nesreæe, a Sixersi su ga objeruèke prihvatili prije svega jer imaju najslabiju posjeæenost u ligi. Bez obzira na ovo uskrsnuæe i dalje stojim iza svega napisanog, iako æemo osmrtnicu nanovo pisati tek kroz godinu dana. Ili možda par mjeseci. Tko zna, možda Iverson prihvati ulogu treæe svirale u Iguodalinoj i Brandovoj momèadi. Ahahahahhaah, nekad stvarno pišem gluposti!).