“Život leti kapetane”

Na današnji dan prije 18 godina Hrvatska je izgubila svog kapetana. Koliko je Dražen ostavio traga u svjetskoj košarci govore i brojna priznanja njemu u èast. Tako je njegov dres s brojem tri ”umirovljen” u dvorani Netsa, a dvorana košarkaša Cibone nosi njegovo ime. Uz to, Dražen je proglašen i hrvatskim sportašem stoljeæa, a priznanje Draženu odala je i NBA liga uvrstivši ga u kuæu slavnih, mjesto gdje legende žive vjeèno.

Draženova tragièna smrt je ostavila košarkaški svijet u velikoj dilemi, koliko bi mogao biti bolji. Sam nikada ne bi bio u dilemi. Uvijek je htio postati još bolji, najbolji koliko se dalo. To je bio njegov cilj.

Kolumna Cvjetiæanina: Zaustavljen u koraku i snu

Uvijek sam volio umjetnost i umjetnike. Oni  tako èvrsto žive u svom unutrašnjem svijetu i iz njega izvlaèe ono najbolje za sebe i èitav vanjski svijet. Tako ljudi s ushiæenjem uživaju u slikama, skladbama ili djelima književnika i stihovima pjesnika. U stanju su preæi pola svijeta da bi vidjeli, slušali i uživali u slikama Goghena, Dalija, Miroa, gradjevinama Gaudija, skladbama Chajkovskog, Chopena, skulpturama Meštroviæa i Rodina…

Zapravo èesto sam žalio što me umjetnost nije zarazila na vrijeme i uzela u svoje naruèje i vodila kroz život.  Medjutim, kada se sjetim svega što je košarka za mene znaèila i koliko sam joj, s lakoæom, svojih najljepših  godina dao, pomišljam da sam i ja bio nekom vrstom umjetnika. Zapravo na neki naèin vidim sliènost sa umjetnošæu  izmedju svakog tko  silno voli ono što radi i u to bezgranièno unosi entuzijazam i srce, trud i vrijeme.  Premda mnogi ne vide sliènost, èvrsto vjerujem u srodnost izmedju umjetnosti i vrhunskog sporta, svih onih sa pobjednièkih postolja, šampiona i prvaka, najboljih medju najboljima. I te najbolje su ljudi voljeli gledati i pamtili ih èitav život, i zbog njih su putovali na kraj svijeta. Maradona, Pele, Bubka, Spitz, Lauda, Drazen….

I poput umjetnika koji su stvarali svoja djela vodjeni svojom unutrašnjom snagom i nevidljivim nebeskim koncima stvarali nešto neponovljivo, univerzalno i bezvremensko  i  naš  Dražen je u mnogo èemu bio slièan njima. Svojom nepresušnom željom i voljom želio je biti savršen. Trenirao je poput mašine koja se ne zaustavlja, a  utakmice je èekao s takvim nestrpljenjem koje se može usporediti sa pozitivnim fanatizmom bilo koje vrste. Dražen je živio košarku i ona je živjela njega. On je košarku stvaralaèki shvaæao i stalno svojoj igri dodavao nešto novo, poput skladatelja svojim skladbama. I Draženov nadimak Amadeus je usporedba sa genijalnim Mozartom.

Košarka je bila njegova ljubav na prvi pogled …. još onda kada je kao osmoškolac redovito odlazio u dvoranu prije nastave, u rane jutrarnje sate, driblajuæi i šutirajuæi loptu protiv protivnika kojih nije bilo osim u njegovoj mašti koja mu je pomagala da vidi i predvidi sve što ga je kasnije èekalo na terenima širom svijeta. Dražen je znao da æe uspjeti, drugog izbora nije bilo. Od malena je postavio visoke ciljeve. Znao je da se samo treningom dolazi do cilja i samopouzdanja, jedne od najbitnijih odlika svih velikana sporta.

Sretan sam što sam se sa Draženom mogao usporeðivati, još iz kadetskih dana kada smo kao najbolji strijelci Juniorskog prvenstva Europe igrali zajedno, kao i onda kada sam prešao u Cibonu i zaigrao u paru sa Draženom. Nitko me nikada nije toliko osjeæao kao igraèa, moje kretnje i moje namjere u igri kao što je to Dražen bio u stanju. Ta prva godina igranja u Ciboni je nešto što æe ostati zauvijek zapisano u moje sjeæanje. Tih godina trenirao sam sa Draženom, gotovo uvijek smo ostajali nakon završetka treninga i šutirali oko 200 ubaènih lopti. Nekada smo šutirali i po 500 ubaèenih šuteva. Bilo je to i nadmetanje i zdrava konkurencija koja je i Draženu i meni davala snagu da budemo još bolji. Vodio je statistiku u svojoj glavi i uvijek je znao koliko je šutnuo a koliko promašio, koliko još treba pogoditi da bi zadovoljan otišao doma. Dvorana je za njega bila poput trgovine igraèaka iz koje djeca ne žele izaæi van. A kada je izašao iz nje smišljao je nove planove za sutra, uživajuæi u tom zaèaranom i beskrajnom krugu treninga i utakmica. Sumnjam da je svijet sporta upoznao veæeg radnika od Dražena. Na tom planu bio je najbolji na svijetu.

Sada  se prisjeæam dana kada je otišao u NBA i kada je nakon  prve sezone koju je presjedio na klupi Portlanda, za jednog našeg novinara dao izjavu da mu je cilj zaigrati na All Stars utakmici i da zna da æe to ostvariti. Veæ sljedeæe sezone onako razigran u Netsima , morao je biti sudionikom All Stars utakmice, medju najboljima, ali nije, jer  je na njegovo mjesto upao Joe Dumars, jedan od najboljih obrambenih igraèa u NBA. Siguran sam da je Draženu to jako teško palo, a dokaz tome je utakmica protiv Detroita kada je Dražen baš Joe Dumarsu dao 44 poena. Bila je to tekma samo nekoliko dana nakon objave da Dražen nije odabran za tekmu najveæih zvijezda NBA lige. Nepravda je ispravljena na kraju sezone kada je službeno izabran u treæu petorku NBA lige.  Michael Jordan, Clyde Drexler i Dražen Petroviæ, najbolji bekovi-šuteri te sezone.

Sada se prisjeæam i njegovih posljednjih dana. Priprema reprezentacije Hrvatske prije puta u Poljsku, kada sam Dražena sreo u pasažu Cibone. Ispijao je voæni energetski napitak  kojeg je sam pripravljao svaki dan nakon treninga u teretani. Bilo je to  rano ljetno jutro nekih 15-ak dana prije priprema za kvalifikacije u Poljskoj. Govorio mi je kako završava mjeseèni  plan trèanja i rada u teretani i dvorani. Nitko ga nije tjerao na rad, nije imao trenera koji ga je poticao na treninge. Sve je to imao u svojoj mašti, njegova unutrašnja snaga bila je nevjerojatna.

A na terenu je bio kralj. Dominirao je gotovo na svim utakmicama. Želio je uvijek biti najboljim igraèem i najboljim strijelcem. Rad ga je obavezivao na to. Svaki koš koji je dao za njega je bio posebna radost. Van terena plah i tih a na terenu strastan i temperementan. Gledajuæi ga takvog pored sebe, na terenu, ponekad sam mislo da Dražen živi samo dok igra. Volio je pobjede, nikada nije kalkulirao, niti u jednom trenutku nije igrao opušteno. Èak i protiv najslabijih protivnika, Dražen je želio biti najbolji. Uživao je u svakoj sekundi utakmice. Èesto sam u Draženovim utakmicama vidio nešto novo , neku novu kreaciju, veliku ili malu, ali nešto novo.

I onda je otišao. Zaustavljen u koraku i snu, otišao je u vjeènost. Poput umjetnika, koji su iza sebe ostavili svoja neponovljiva djela, Dražen je ostavio model. Neponovljiv model rada, upornosti i volje na putu do zvijezda. Jedinstven i univerzalan. Ostavio je tisuæe i tisuæe sati individualnog rada, ostavio je sve svoje tekme koje je odigrao za sebe i za nas. Sve titule, sve pobjede ali i i poraze koje su ga motivirale na jos veæi rad. Ostavio je i svoju strast i ljubav prema košarci. Svoje pobjednièke osmjehe i na samo njemu svojstven naèin proslavljene koševe. Ostavio je i sve nas koji su ga pokušavali pratiti, sve one koji su ga skoro dostigli i sve one koji æe ga možda jednog dana dostiæi.