To možemo zaključiti i samim time da su zadnja 4 MVP-a otišla u ruke Giannisu i Jokiću, dok su ove godine prva četiri favorita za tu nagradu Jokić, Embiid, Dončić i Giannis, a tu je još i Sabonis u TOP 10. Također ove godine imamo slučaj da su u TOP 5 strijelaca lige čak četiri stranca – Kamerunac, Slovenac, Grk i Kanađanin i svaki od njih je na prosjeku od 30+ poena, a prošle godine je taj trofej otišao u ruke Embiida. 4 nagrade u zadnjih 5 sezona za DPOY-a su uzeli Gobert 3x i Giannis jednom (šampion i MVP finala 2021.), a valja istaknuti i kakvu sezonu igra momak iz Litve Domantas Sabonis (18.8 PPG, 12.3 RPG, 6.9 APG, 61% FG, 30.6 PER) i drži Kingse na trećem mjestu Zapada. Kada na sve to stavimo da iduće godine u ligu dolazi francuz Victor Wembanyama kojemu se predviđa blistava karijera dolazimo do idućeg pitanja – trebaju li se Amerikanci bojati za svoju dominaciju? Španjolci su ih skinuli sa trona na prvom mjestu FIBA power rankingsa i čini se kako će biti samo gore po njih. Razlog da u to vjerujemo je taj da su najbolji američki igrači debelo prešli 30-tu pa tu imamo LeBrona (38), Duranta (34), Currya (34), Hardena (33), Lillarda (32), Kawhija (31), Kyriea (30), Butlera (33), DeRozana (33), Draymonda Greena (32), Klaya (33), P. Georgea (32), C. Paula (37), Westbrooka (34)…
Već duže vrijeme nisu stvorili ni visokog igrača na superstar razini po čemu su uvijek bili poznati (jedina kvaliteta koja se tu nameće je Anthony Davis koji je na pragu svoje 30-te godine i svako malo ozljeđen) u eri kada visoki igrači ponovno dominiraju i tu se nameće očiti problem za budućnost SAD-a. Naravno da nije sve tako sivo za Amerikance i da je tu i više nego dovoljno kvalitete da i dalje ostanu dominantni u svijetu košarke i da će kod njih uvijek biti najveći bazen kvalitete što uopće nije upitno, ali nameće se pitanje da ti igrači koji dolaze trenutno nisu ni blizu najvećim zvijezdama današnjice koje smo naveli u početku teksta. Idemo vidjeti što nam sve nudi budućnost Američke košarke pa krenimo redom:
PG: Ja Morant, Trae Young, Darius Garland, Tyrese Haliburton, Cade Cunningham, Jalen Brunson
SG: Devin Booker, Donovan Mitchell, Tyler Herro, Zach Lavine, Jordan Poole
SF: Jaylen Brown, Anthony Edwards, Brandon Ingram
PF: Jason Tatum, Zion Williamson, Julius Randle, Evan Mobley, Jarren Jackson Jr.
C: Bam Adebayo, Chet Holmgren
Tu vidimo da nema imena koje se ističe nad internacionalnim superstarovima, što pokazuju i zadnji rezultati na velikim natjecanjima kada ne odu u najjačem sastavu (Svjetsko prvenstvo 2019. su osvojili šesto mjesto s Tatumom, D. Mitchellom i J. Brownom dok su na Olimpijskim igrama u Tokyu bili prvi, ali su izgubili od Francuske u grupi, dok su ih u finalu dobili samo 5 razlike, a imali su Duranta, Tatuma, Bookera, Lillarda…
Naravno da SAD i sa ovim igračima može redovno osvajati zlata na najvećim natjecanjima, ali mora se priznati kako ipak kvaliteta USA košarkaša nije na ranijim razinama i tu se iz godine u godinu smanjuje razlika između SAD-a i ostatka svijeta. Reprezentacije koje svakako imaju najviše potencijala i širine da sruše SAD su Kanada (iako vam na prvu zvuči čudno oni imaju zapravo najveći potencijal za ugroziti SAD jer imaju 15-ak ozbiljnih NBA igrača od toga 6-7 na vrhunskom nivou kao recimo SGA, Jamal Murray, Wiggins, RJ Barrett, Dillon Brooks, Mathurin, Dort, Olynyk, Norman i Dwight Powell, B. Clarke, T. Thomspon, Boucher, Birch, Joseph, Lyles te još par NBA i euroligaških igrača kao recimo Pangos dok ih vodi već iskusni Nick Nurse koji je sa Raptorsima osvojio naslov 2020. godine pa je kod njih samo upitno hoće li iskoristiti priliku s obzirom na to da se još nisu okupili u najjačem izdanju), Francuska (Embiid, Gobert, Wembanyama, Fournier, Batum, De Colo, Yabusele, Cornelie, Heuertel, Hayes, Maledon, Ntilikina, Luwawu-Cabarrot, Poirier, Okobo, Beaubois, Causeur, Lessort i jos nekoliko NBA i euroligaških igrača na čelu sa njihovim legendarnim izbornikom Colletom koji ih vodi od 2009. godine i potpisuje sve njihove velike medalje zadnjih godina i iz priloženog se vidi da Francuzi zapravo imaju sve – punokrvnog superstara, idealan spoj mladosti i iskustva, široku klupu, fenomenalan napad i još bolju obranu, pokrivene sve pozicije, odlične šutere i sjajnog trenera) i Srbija (Jokić, Bogdanović, Micić, Teodosić, Pokuševski, N. Jović, Boban, Bjelica, Kalinić, Lučić, Jaramaz, Gudurić, Petrušev, Smajlagić, Nedović, Marinković, Milutinov, Anđušić, Kuzmić i još par euroligaških igrača, a vodi ih iskusni Svetislav Pešić koji je već osvajao medalje na najvećim natjecanjima i zna kako se to radi pa i kod njih možemo zaključiti da uz superstara imaju pokrivene sve pozicije, širina klupe, šut, napad odličan, obrana malo slabija i sjajan izbornik). Iz drugog plana će vrebati Australija (Simmons, Giddey, Mills, Ingles, Landale, Thybulle, Green, Daniels, Baynes, Dellavedova…), Grčka (Giannis, Dorsey, Kostas A., Calathes, Sloukas, Papepetrou, Thanasis A., Papagiannis, Koufos, Papanikolau, G. Kalaitzakis…ITOUDIS), Španjolska (Rubio, Mirotić, braća Hernangomez, Ibaka, Brown, Aldama, Garuba, Llull, Rudy, Abrines, Claver, Oriola…SCARIOLO), Litva (Sabonis, Valanciunas, Sirvydis, Kulboka, Brazdeikis, Jokubuatis, Motiejunas, Kuzminskas, Giedraitis, Grigonis, Ulanovas, Lekavicius…), Njemačka (braća Wagner, Schroder, Kleber, Hartenstein, Theis, Bonga, Pleiss, Voigtmann, Lo, Obst…), Slovenija (Dončić, braća Dragić, Čančar, Tobey, Randolph, Prepelič, Murić, Šiško, Šamar, Blažič…) i Turska (Sengun, Cedi Osman, Yurtseven, Larkin, Wilbekin, Korkmaz, Kanter, Ilyasova, Sanli…).
Kada smo kod Hrvatske reprezentacije na papiru to izgleda dobro sa Bogdanovićem, Zupcem, Šarićem, Hezonjom, Žižićem, Šamanićem, Benderom, Matkovićem, Simonom, Prkačinom, Božićem, ali puno je tu nesklada na pozicijama i na trenerskoj poziciji jer treba tu definirati čovjeka na lopti kao dugoročnu opciju (Kapusta, Mavra, Gnjidić) i trenera koji će se zadržati duže vrijeme da ustali jezgru ekipe i sistem, a do tad će nam rezultati vjerovatno biti kakvi i jesu danas…
Valja spomenuti i još par igrača koji igraju sjajne sezone ove godine:
Pascal Siakam (25.2 PPG)
Lauri Markanen (24.9 PPG)
Kristaps Porzingis (22.8 PPG)
Karl Anthony-Towns (20.8 PPG)
Bojan Bogdanović (21.8 PPG)
Nikola Vučević (17.9 PPG)
Deandre Ayton (18.7 PPG)
Alperen Sengun (15.7 PPG)
Paolo Banchero (19.9 PPG)
F. Wagner (18.9 PPG)
Tu dolazimo i do ključnog trenutka u cijeloj ovoj priči, rekli smo već kako su Amerikanci užasno tanki na viskoim pozicijama, ali oni zapravo mogu imat i Embiida i KAT-a ako se oni odluče igrati za njih jer imaju dvojna državljanstva. Joel je prošle godine dobio i francusko i američko državljanstvo. Kada bi se to desilo opet bi se cijela priča zaokrenula i za svijet FIBA košarke će zapravo jako zanimljivo biti vidjeti za koga će Embiid odlučiti nastupati jer odluči li se za Francuze oni na ionako već jaku postavu dobivaju najjače moguće oružje. KAT je zaigrao prije svoje NBA karijere za Dominikansku republiku i od tada nije nastupao pod FIBA okriljem. Šteta što Embiid nije pokušao zaigrati za rodnu mu zemlju Kamerun u paru sa Pascalom Siakamom jer bi sigurno imali što za reći i gurnuli bi Afriku na košarkašku mapu.
Što bi bilo kad bi bilo…