Ovo se ljeto kolonija Hrvata u najjačoj ligi svijeta uvelike povećala. Jedan je od njih završio i u gradu anđela, jer su Lakersi kao 32. pick odlučili izabrati Ivicu Zupca. Ivici je tako upala sjekira u med jer je izabran od strane svoje najdraže momčadi, koju je počeo zdušno pratiti nakon finalnog sraza sa Celticsima i osvojenog naslova prvaka 2010. godine.
Nakon početnog seljakanja između razvojne lige i NBA lige, njegova se uloga počela stabilizirati te u zadnje vrijeme provodi sve više minuta na parketu što je treneru Lukeu Waltonu vratio s par odličnih partija. Navedimo 16 poena i 10 skokova protiv Jazza ili 15 poena i 6 skokova u pobjedi protiv Bucksa.
Vrlo je brzo postao jedan od miljenika navijača Lakersa koji u 19-godišnjaku vide jedan od važnih stupova za svijetlu budućnost franšize. I suigrači su ga vrlo dobro prihvatili te su posebno kreativni u smišljanju novih nadimaka. Nabrojimo samo neke: Zupac, Zew Alcindor, Kareem Abdul Zubbar i njemu najdraži Zublocka.
U razgovoru s Mikeom Trudellom za nba.com Zubac govori o svom odrastanju i počecima bavljenja košarkom, o samom procesu drafta te o ostvarivanju svojih najluđih snova.
Mike Trudell: Koja je tvoja prva uspomena na košarku?
Ivica Zubac: Prvi sam put zaigrao kada smo se preselili u novu kuću koja je u dvorištu imala koš. Svaki dan sam bio ispred i šutirao. Koš je bio na pravoj visini, a ja sam imao samo 5 godina. Sjećam se kako smo molili oca da ga bar malo spusti, no on je odbio uvjeravajući nas da ćemo jednom početi ubacivati. Bili smo tako mali i slabi da isprva nismo uspijevali ni dobaciti loptu do obruča.
MT: Kada si u tako malom gradu počeo sanjati o igranju u NBA ligi?
Zubac: U mom gradu nema puno stanovnika, no svi volimo sport. Svako dijete se bavi nečime, bio to nogomet, košarka, tenis, rukomet ili odbojka. A i moj rođak je igrao u NBA ligi.
MT: Aha, znači imao si nekakav primjer za slijediti i razlog za vjerovati.
Zubac: Da, bio je to Zoran Planinić. On je 2003. izabran na draftu od strane Netsa te je igrao za njih tri sezone prije povratka u Euroligu. Sjećam se da smo, kada je bio izabran, svi htjeli biti poput njega. Svi smo shvatili da je uspjeh moguć. Mnogo je djece počelo igrati košarku, pa tako i ja kada sam navršio 7 godina. Bio sam najmlađi te sam još počeo trenirati sa starijom djecom, 15-godišnjacima. Samo sam trčao po terenu, obrana – napad. Nitko mi nije htio dodati loptu. Tada sam odlučio da se više ne želim baviti košarkom i prestao sam s treninzima. To je trajalo oko godinu dana.
MT: Očito je da si se ipak vratio košarci…
Zubac: (smijeh) Tri godine poslije sam opet počeo igrati iz zabave. Nije to bilo kao ovdje u Americi, gdje odmah uvide da imaš potencijala i kreneš naporno trenirati. Mi smo se samo zabavljali i šutirali. No nakon dvije godine smo dobili novog trenera, Ivu Bundića. On nas je ustrojio i postavio me na poziciju centra. Počeo je individualno raditi sa mnom na osnovama igre jer je uvidio da sam talentiraniji od ostalih. Radio sam puno vježbi leđima prema košu. Tako sam i razvio horoge s lijevom i desnom rukom. Također sam radio i na postavljanju blokova i radu nogama. Trener Bundić trenutno radi s mojim mlađim bratom koji je viši nego što sam ja bio u njegovim godinama. Mislim da može postati vrlo dobar. Trener smatra da je bolji od mene.
MT: Pazite se Marc i Pau! A što je sa srednjim bratom?
Zubac: Antonio isprva nije baš bio zainteresiran za košarku, više su ga zanimale djevojke i auti. No i on je talentiran. Visok je oko 205 cm i igra na poziciji visokog krila. Brži je i atletski moćniji od mene. Mislim da sada postaje ozbiljniji nakon što je vidio da sam ja zaigrao za Lakerse.
MT: Kada si ti počeo postajati dobrim igračem?
Zubac: Nakon što sam počeo raditi s trenerom Bundićem, zaigrao sam puno bolje i postizao sam 30 do 40 poena po utakmici u našoj ligi u Bosni i Hercegovini dok sam igrao za Brotnjo.
MT: OK, dominirao si lokalnom ligom. Što nakon toga?
Zubac: Tada sam pozvan od strane Cibone da zaigram za njih na jednom turniru. Cibona je inače hrvatski košarkaški klub koji je dva puta osvojio Euroligu s Draženom Petrovićem. Imao sam samo 13 godina. Sudjelovali smo na turniru u Mađarskoj i nisam se baš proslavio. Postigao sam valjda 2 poena u pet utakmica i bio sam siguran da mi se više neće javiti. No nakon toga su me sredinom sezone pozvali na još jedan turnir na kojemu sam zaigrao nešto bolje. Nakon toga, još jedan turnir, još bolja igra. Tada su me odlučili pozvati da se preselim u Zagreb i tamo upišem srednju školu.
MT: To je poprilična životna promjena za 14-godišnjaka. Kako si se osjećao u vezi toga?
Zubac: Kada sam počeo igrati košarku, dvorana u Čitluku je uvijek bila puna te je moj jedini san bio zaigrati za seniorsku momčad pred takvom publikom. Kada me Cibona pozvala, nisam mogao vjerovati. Bio sam vani s prijateljima, a kada sam se vratio, majka mi je počela govoriti kako Cibona želi da idem s njima na turni. Isprva sam mislio da se šali… Nakon toga su ljudi iz Cibone zvali opet i sve mi je to bilo nevjerojatno. Bio sam spreman na selidbu u Zagreb.
MT: Sigurno nije bilo lako odseliti se od obitelji prije početka srednje škole, zar ne?
Zubac: Bilo je to vrlo teško, pogotovo vidjeti moju majku, braću i sestru kako plaču. Međutim, kada sam došao u Zagreb, bio sam sa šest-sedam drugih momaka mojih godina i svi smo živjeli u vrlo velikom stanu koji je momčad posjedovala. Ti su me momci počeli zvati Zublocka. Svatko je imao svoju sobu te smo bili udaljeni 2 minute od dvorane u kojoj smo imali treninge. To je bio vrlo zabavan period života, nikada mi nije bilo dosadno. Svi smo ostali dobri prijatelji i još smo uvijek u kontaktu. Jedino što bi mi nekad nedostajala moja obitelj koja je bila udaljena 600 kilometara.
MT: Kako si usklađivao školske i sportske obaveze?
Zubac: U prvoj sam godini promijenio četiri različite škole. Prvo sam bio u dosta teškoj školi koju zbog dva treninga dnevno s Cibonom jednostavno nisam mogao pratiti. Zato sam se prebacio u drugu školu, koja je na kraju ispala još teža. Treća je pak bila najlakša škola ikada, imao sam sve petice i nisam želio nastaviti s njom jer je jednostavno bila prelagana. Na kraju sam se prebacio u ekonomsku školu i tamo ostao iduće četiri godine. Sustav školovanja je malo drukčiji nego u SAD-u.
MT: Čekaj, kako znaš sve o američkom sustavu školovanju i ocjenama ovdje?
Zubac: Zbog gledanja američkih filmova i serija!
MT: Naravno. Tvoj engleski je sjajan.
Zubac: Počeo sam ga učiti kada sam imao 12 godina. No i prije toga sam slušao američku glazbu. Moj je susjed bio veliki hip-hop obožavatelj, pa je to prenio i na mene. Slušao sam Biggyja, Eminema, 50 Centa. To mi je puno pomoglo s mojim novim suigračima u NBA-u. Ujedno, kada sam se preselio u Zagreb, počeo sam gledati i puno više američkih serija i filmova. To mi je puno pomoglo u učenju jezika jer sam ih pokušavao gledati bez hrvatskih podnatpisa. Gledanje NBA utakmica mi je također puno pomoglo. Tražio bih prijenose po internetu i gledao koju god utakmicu želim.
MT: Onda si bio budan do jutra! Znam da utakmice s Istočne obale počinju oko 01.00, a one sa Zapadne tek oko 04.30. Tada te tvoja obitelj gleda dok igraš za Lakerse.
Zubac: Da, bilo je teško ostajati budan. Uvijek bih kasnio u školu jer bih ostajao budan do 06.30 ujutro gledajući utakmice Lakersa i Kobea Bryanta. Na kraju ne bih uopće spavao. Zbog toga sam znao upadati u nevolje u školi.
MT: Kada si postao veliki fan Lakersa?
Zubac: Prva utakmica koju sam pomno gledao bila je sedma utakmica finala 2010. godine kada sam imao 12 godina. Ta me utakmica navukla na NBA. Počeo sam čitati sve što sam mogao o NBA-u općenito, i o Lakersima. Kupovao bih hrvatski magazin „Košarka“ te sam skupio cijelu hrpu. Obožavao sam Kobea. Sviđali su mi se i Lamar Odom i Andrew Bynum te naravno, Pau Gasol. I Metta World Peace! Tako je čudno što igram s Mettom! Prva stvar koju sam mu rekao je da sam imao njegov dres dok je još bio Ron Artest. Bio sam tako sretan. On me upitao što mi je dovraga bilo da sam kupio njegov dres. Nakon par treninga na kojima sam dobro igrao upitao me otkud mi ti svi potezi oko koša na što sam mu samo odgovorio: „Europa.“
MT: U redu, vratimo se na Cibonu, kako si se tamo igrački razvijao?
Zubac: Nije dobro počelo, u prve dvije godine me nitko nije smatrao talentom. Kada sam stigao, bio sam visoko oko 185 centimetara. Tada sam u 15.godini narastao 20 centimetara. Počeo sam igrati sve bolje, no ozlijedio sam. Imao sam stres frakturu navikularne kosti kao i Joel Embiid.
MT: Tako nagli rast je sigurno uzrokovao mnogo stresa za tvoje noge…
Zubac: Točno. Propustio sam jednu godinu, te me je nakon povratka od ozljede Cibona sa 17 godina posudila Velikoj Gorici. Počeo sam igrati vrlo dobro protiv profesionalaca, postizao sam 16, 17 poena po utakmici. Tada su me vratili u prvu momčad. Nisam igrao puno, no kada bih izašao na parket odigrao bih dobro. To sam ljeto trebao biti rezervni centar za Hrvatsku na U19 Svjetskom prvenstvu, no startni centar se ozlijedio i preuzeo sam njegovo mjesto i odigrao jako dobro. Mislim da sam bio drugi ili treći strijelac prvenstva. Dospjeli smo do finala gdje smo izgubili od SAD-a u produžetku, a imali smo slobodno bacanje za pobjedu.
MT: Pobijedili ste Egipat i Iran nakon prvog poraza od SAD-a u grupi, a zatim ste na putu do finala porazili i Kinu, Kanadu i Tursku.
Zubac: Točno. Na kraju smo utakmice gubili jedan razlike te je moj suigrač bio fauliran. Pogodio je prvo, no promašio drugo slobodno bacanje za pobjedu. Za vašu su momčad igrali momci koji će ove godine biti izabrani na draftu poput Josha Jacksona, Harryja Gilesa i Jaysona Tatuma.
MT: Znači to je bio trenutak kada si shvatio da je NBA opcija.
Zubac: Nakon toga su svi znali za mene. Shvatio sam da je NBA liga opcija. Cibona mi je obećala veliku minutažu iduće sezone, no ozlijedio sam se i proveo 2 mjeseca izvan parketa. Kada sam se vratio, nisam dobivao željenu minutažu. Zbog toga sam zatražio agenta da mi pronađe novu momčad. Završio sam u momčadi Mega Leksa, iz koje su na draftu izabrani Timothe Luwawu-Cabarrot i Rade Zagorac.
MT: Kakvo je bilo tvoje prvo iskustvo s vodstvom Lakersa?
Zubac: Mitch Kupchak me došao gledati. To je bilo nevjerojatno jer još nisam smio nastupiti za Mega Leks jer sam tek promijenio momčadi. Sudjelovao sam u zagrijavanju i vidio Mitcha kako ulazi u dvoranu. Pomislio sam: „Je li ovo moguće? Koga su došli skautirati?“ Moj mi je agent prenio da su došli gledati upravo mene. Gledali su zagrijavanje i to je bilo sve što su vidjeli jer nisam smio igrati. To je bilo mjesec ili dva prije drafta.
MT: Dakle, sve se odigralo vrlo brzo i odjednom si počeo primjećivati svoje ime na draft projekcijama…
Zubac: Da, najčešće su mi prognozirali mjesto između 15. i 25. izbora. Mnoge su momčadi bile zainteresirane – Atlanta, Detroit, Memphis, Boston i Toronto. Sve mi je to bilo šokantno jer se odigralo zaista brzo. Nitko me dotad uopće nije smatrao velikim talentom. Ljudi su me ismijavali i nisu mi vjerovali kada sam govorio da ću jednog dana igrati u NBA ligi.
MT: Zašto ti je prijavljivanje na draft bila tako laka odluka?
Zubac: Mnogi su mi skauti preporučivali da ostanem još jednu godinu Europu te da ću tada biti top 10 pick. Rekao sam svome agentu da mi je oduvijek bio san zaigrati u najjačoj ligi na svijetu među najboljim igračima i pokušati se dokazati. Nisam želio potrošiti godinu dana. Mogao sam se i ozlijediti, tko zna?
MT: Govoriš s takvom samouvjerenošću. Jesi li sam donio sve te odluke? Koliko su uključeni bili tvoji roditelji?
Zubac: Sve odluke donosim samostalno. Roditelji su mi uvijek govorili kako će me podržati štogod odlučio. Oduvijek sam znao točno što želim i nije bilo rasprave. Imao sam par ponuda iz Eurolige kada sam odlučio napustiti Cibonu, no nije me bilo briga za njih zato što bih potpisom za euroligašku momčad morao vrlo vjerojatno potpisati ugovor na tri godine s velikim otkupom. Rekao sam agentu da želim otići u manju momčad i prijaviti se za draft.
MT: Sada se to čini prilično pametnim potezom!
Zubac: (smijeh) Na početku sezone su mnogi pokušavali biti pametni s izjavama da sam trebao ostati u Europi. No uvijek sam znao da je ovo dobro odluka i da ću se tu više razviti kao igrač.
MT: Kako bi do ovog trenutka opisao tvoje iskustvo u najjačoj ligi svijeta?
Zubac: Sve je to još uvijek nevjerojatno. Nakon utakmice u Madison Square Gardenu sam se vratio u svoju sobu i legao na krevet razmišljajući: „Je li ovo stvarno? Igram za Lakerse i upravo sam im pomogao ostvariti pobjedu protiv Knicksa. Da li se ovo stvarno događa?“ Ponekad znam imati loš trening. Tada se znam ogledati oko sebe i na zidovima uočiti umirovljene dresove i zastave osvojenih naslova prvaka i sjetiti se: „Igram za Lakerse. Stvari su i dalje u najboljem redu!“ U noći drafta su mi rekli da me sve momčadi osim Lakersa žele izabrati i pohraniti u Europi na jednu godinu, dok me oni jedini žele dovesti odmah. Nadao sam se da me nitko drugi neće izabrati i rekao agentu da cijelu večer obavlja pozive kako bi osigurao da me nitko drugi ne izabere.
MT: Baš poput Kobea!
Zubac: Znao sam što želim. Oko 20.picka mi je agent rekao da će me Lakersi izabrati ako me nitko prije ne uzme. Cijelo sam se vrijeme nadao kako me nitko neće izabrati prije njihovog reda.
MT: I sada si ovdje.
Zubac: I osjećam se sjajno. Mislim da sam pet puta bolji igrač nego na ljeto. Napredovao sam u mnogo stvari i osjećam se odlično. Ludo je to, sve se događa tako brzo!