Elite Eight je bio ubjedljivo najuzbudljivija faza ovogodišnjeg March Madnessa. Tri utakmice su bile super-zanimljive, a jedna od te tri je bila tektonski obračun dvaju najuspješnijih sveučilišta u košarci. In other news, Kansas je opet ispao prerano.
Kao što sam i obećao, ovaj put malo podrobnije analize svih utakmica, budući da sam imao dovoljno vremena da ih detaljno pogledam i po dva puta. Upratio sam par zanimljivih pojedinosti i nisam mogao da ih se ne dotaknem. U narednim danima, prije 1. travnja, očekujte spektakularnu najavu Final Foura. Ako to propustite, požalit ćete!
(4) Florida 70:77 South Carolina (7)
0,6 ispunjenih ESPN-ovih bracketa je imalo South Carolinu u Final Fouru, a i tih nešto više od dvije tisuće ljudi ih je tamo stavilo jer su vjerojatno strastveni navijači. Rijetko tko je očekivao da Gamecocksi imaju u sebi vatre za išta više od drugog kruga, ne samo jer su kroz povijest uglavnom bili na margini koledž košarke, nego jer su i ove sezone njihovi rezultati bili sve samo ne impresivni.
Imali su ukupno 10 poraza, od čega čak 6 u SEC-u koji već neko vrijeme ne slovi za naročito kompetitivnu konferenciju[1]. Ni trenutna forma prilikom ulaska u turnir nije obećavala – izgubili su, zaboga, od Alabame u prvom krugu SEC turnira, i kada su smještenu u regiju smrti nitko se nije mogao nadati nečemu ovakvom.
Međutim, kako je turnir odmicao, Gamecocksi su igrali sve bolje i sve samouvjerenije. Dva su stupa na kojima su izgradili svoj uspjeh u svim utakmicama, pa tako i onoj sinoćnjoj: nadahnuta igra Sindariusa Thornwella i opaka match-up zona. Thornwell je alfa mužjak ovog čopora koji je u sve četiri utakmice bio nezaustavljiv na jednom kraju i neprobojan na drugom (25,8 poena i 2 ukradene lopte u prosjeku). Protiv zbunjene Floride je opet zablistao u ulozi strijelca, razigravača i primarnog stopera. U posljednjim minutama, kada se rezultat lomio, Sindarius je uvezao nevjerojatnu sekvencu koja je uključivala obrambeni skok, dva pogođena slobodnjaka, krađu žive lopte i asistenciju za Maika Kotsara. Tih četrdesetak sekundi predstavlja lijepu sinegdohu Thornwellove all-round igre u cijelom turniru.
Mada, ova zona koju preferira Frank Martin je potajno jedna od najefektivnijih obrana na turniru. Njegovi igrači stoje u 2-3 formaciji, ali sitne preinake koje je Martin napravio čine velike stvari. Tri stvari su ključne:
- Pritisak na loptu – protivnički organizator igre ni u jednom trenutku nema mira. Pritisak počne već prije polovice terena i ne popušta dok se ne riješi lopte. To generira tonu izgubljenih lopti (16 protiv Gatorsa, čak 18 u drugom krugu protiv Dukea), a i kada je protivnik uspije sačuvati to obično rezultira alibi dodavanjima i smišljanju rješenja u posljednjim sekundama napada. U ovom aspektu obrane se najviše vidi mentorstvo Boba Hugginsa, kome je Martin bio asistent u dva navrata: jednu godinu na Cincinnatiju i jednu na Kansas Stateu. Press, baby, press!
- Sidraš u sredini – centri South Caroline imaju ograničen radijus kretanja, ali je njihova uloga ključna za održavanje ove obrane. Konzervativni su u branjenju pick akcija, birajući ostanak u reketu umjesto preuzimanja ili općenito izlaska na perimetar. To zatvara prilaske obruču i omogućava centru da je uvijek spreman pomoći na krilu, ali je hendikep protiv ekipa koje imaju dobre pick-and-pop U toj ulozi ove sezone briljira sophomore Chris Silva koji je izuzetno agilan i pokretljiv.
- Preuzimanje na krilima – jedan igrač pritišće razigravača, jedan kampira u reketu, a ostala trojica su obično tri konstitucijski slična krila koja patroliraju perimetrom i preuzimaju sve svoje match-upove kako bi spriječili nastajanje rupa ili stvaranje potrebe za izlaskom centra na Ovo je od izuzetne važnosti za igru Gamecocksa jer kada bi i na sekundu izgubili koncentraciju i zakasnili na rotaciju, vješt protivnik bi pronašao rupu i eksploatirao je. Također je važno jer se tako odsjeca mogućnost kvalitetne sekundarne kreacije na krilu što stavlja dodatan pritisak na ionako frustriranog protivničkog razigravača.
Međutim, Gatorsi su očito odradili izvrstan skauting i znali su što ih čeka. Fokusirali su se na agresivne pick setove i vanjski šut, što ih je dobro služilo u prvom poluvremenu, kada su zabili 7 od pokušanih 12 trica. No, kada vas protiv ovakve obrane stane šut, nemate puno alternativnih opcija i upravo to se dogodilo Floridi u drugom dijelu. Ispalili su 14 trica, a nisu pogodili niti jednu što je, naravno, recept za katastrofu. Da takav rezultat nije slučajnost uvjerava me činjenica da su Gatorsi u jednom siječanjskom okršaju s Gamecocksima imali sličnu situaciju – u toj utakmici su šutirali 0/17 za tri.
South Carolina je ovime ostvarila svoj povijesni prvi nastup Final Fouru i sad kad su „okusili krvi“ vjerojatno razmišljaju kako bi mogli otići do samog kraja. Prva prepreka na tom putu je Gonzaga, momčad koja i sama želi nešto dokazati.
(1) Gonzaga 83:59 Xavier (11)
O ovoj utakmici se, nažalost, ne može puno toga reći s natjecateljskog aspekta budući da je svo vrijeme izgledalo kao da Zagsi igraju protiv duhova. Međutim, volio bih istaknuti neke stvari u igri Gonzage koje bi mogle biti važne za njihove ambicije na svom prvom Final Fouru.
U prve tri turnirske utakmice, Zagsi su se mučili u napadu, prije svega s vanjskim šutem (svega 29% za tri) i svoje pobjede su ostvarivali primarno na račun čvrste i disciplinirane obrane[2]. Dok se nedostatak napadačke fluidnosti mogao očekivati protiv West Virginije, neobično je bilo gledati koliko se Gonzaga muči sa zabijanjem protiv South Dakota Statea (8/30 za tri) i Northwesterna (4/16) koji su im davali dosta otvorenog prostora.
Protiv Xavier je napokon sve kliknulo i Gonzaga je izgledalo lepršavo kao u najboljim trenucim iz regularne sezone. Odigrali su kirurški preciznu utakmicu (47,5% iz igre, 50% za tri, 15 asistencija, 10 izgubljenih) i napokon izgledali kao (zamalo) neporažena momčad. Glavni „krivac“ za to je Nigel Williams-Goss koji je očito prodisao nakon što se riješio Hugginsovih pitbullova iz prošlog kruga. Xavierova klimava zona mu je ostavljala puno prostora vani što je on zahvalno iskorištavao (4 trice, 4 asistencije, ukupno 23 poena). Nije imao puno šansi da se nametne u igri penetracijom ali je jednostavno igrao pametno i uzimao što mu se nudilo.
Iako sam očekivao da će Przemek Karnowski biti ponovo odsječen iz igre, Poljak je uspijevao naći načina da bude koristan u onom vremenu koje je uspio provesti na parketu. Linije dodavanja prema postu nisu postojala pa je često izlazio do svog razigravača kako bi kroz hand-offove pokušao razigrati suigrače i to je zaista lijepo izgledalo. Kada bi dobio poziciju okrenut leđima košu, spremno je radio ono što najbolje zna, a to su kick-out dodavanja. To je važno za napad Marka Fewa koji osim Williams-Gossa nema kvalitenog kreatora na vanjskim pozicijama i onda hvata oduške kroz Przemekovo inside-out komponiranje. Međutim, to nije bilo dugog vijeka jer je Karnowski brzo skupio 4 osobne i na kraju je na parketu proveo svega 20 minuta.
Dakle, Gonzagi je šut proradio u pravo vrijeme; ako misle išta napraviti na Final Fouru, solidna količina trica će im biti neophodna. Za njih je važno da Williams-Goss ostane na ovoj razini i da nastavi pokretati ostatk momčadi, te da Karnowski ostane na parketu dovoljno dugo da bude faktor. Međutim, Fewu se vjerojatno smrklo kada je vidio da je South Carolina prošla Floridu i da će se opet morati boriti s konstantnim pressingom. Takvi match-upi im nikako ne leže i morat će biti u svom najboljem izdanju ako žele dokazati da su šampionska momčad.
(1) Kansas 60:74 Oregon (3)
Može li, molim vas, netko objasniti Billu Selfu da biti elitan program ne znači konstantno ispadati u Elite Eightu?
Prosto je nevjerojatno da program s takvim pedigreom i toliko jebenog talenta već pet godina nije u stanju dočepati se Final Foura. U trenutnom post-šampionskom razdoblju – od 2008. godine – su kroz svlačionicu Jayhawksa prodefilirali Tyshawn Taylor, Jeff Withey, Joel Embiid, Andrew Wiggins, Marcus i Markieff Morris, Wayne Selden i mnogi drugi dominantni koledž igrači koji, ne da se nisu uspjeli okititi naslovom NCAA prvaka, nego nisu mogli ni izaći iz Elite Eighta (osim ono jednom).
Igrali su Elite Eight čak četiri puta (uključujući i ovu sezonu) u tih devet godina, a prošli su ga samo jednom, 2012. godine kada su rasturili North Carolinu koja je bila prvi nositelj. 2011. ih je izbacio jedanaesti nositelj VCU koji je došao čak iz First Foura; a lani su, kao što se sjećamo, izbačeni od strane budućih prvaka, Villanove. Ukupni omjer Billa Selfa u Elite Eight utakmicama je 2-7, uz napomenu da nikad nije bio rangiran niže od četvrtog seeda.
Novi članovi tog „odabranog“ društva su Frank Mason, najizgledniji osvajač nagrade za najboljeg sveučilišnog košarkaša ove sezone, i Josh Jackson, top 3 pick na predstojećem NBA draftu. Mason je imao jednu jako tešku utakmicu; Ducksi su fantastičnom match-up zonom potpuno isključili Devontea Grahama i doslovno sav teret kreacije je pao na njegova pleća. Na kraju mu je trebalo 20 šuteva da skupi 21 poen, ali obzirom na uvjete u kojima je igrao, to je još i dobro.
Jackson je, pak, izgledao kao da je odlučio u jednoj utakmici pokazati sve svoje mane. Bio je izuetno nervozan i rastresen tijekom cijele utakmice, a patili su podjednako i obrana i napad: umjesto ukradenih lopti (samo jedna) bilježio je prekršaje (4), a umjesto koševa (3/8 iz igre) izgubljene lopte (pet komada!). Ovo je bila zasigurno njegova najslabija partija na turniru, a i jedna od lošijih u cijeloj sezoni. Na njegovu sreću, NBA skauti neće bazirati svoje mišljenje na osnovu jedne utakmice, bez obzira koliko ona važna bila iz sveučilišne perspektive.
Uredu, krajnje je vrijeme da nahvalim Oregon. Momci su zaigrali hrabro protiv velikog favorita na praktički gostujućem terenu – igralo se u Kansas Cityju, 40 minuta vožnje od kampusa Sveučilišta u Kansasu – i to im se isplatilo. Ključ ove pobjede leži u nekoliko stvari koje, opet, proizilaze iz jedinstvenog izvora: čuvanje obruča pod svaku cijenu.
U srcu obrane Oregona stoji Jordan Bell, najbliže Draymondu Greenu što smo mogli vidjeti u ovosezonskoj sveučilišnoj košarci. Hajdemo na trenutak zanemariti činjenicu da je imao 8 blokada[3] i pogledati njegovu ulogu u tom sustavu. Oregon, kao i većina koledž momčadi, stoji u zoni i očekuje od svog centra da bude korektor i primarni pomagač. Bell je, međutim, toliko brz i atletičan da može hedgeati razigravača na pick-and-rollu i opet stići zatvoriti reket; može izrotirati na krilo i opet pročitati opasnost s drugog kraja parketa i lupii weak-side blokadu kao da igra s djecom iz vrtića. Strašno polivalentan i energičan igrač koji ima profesionalnu budućnost samo na račun svoje neumoljive obrane. I da, zalijepio je osam blokada ekipi koja je u prethodne tri utakmice postigla 100, 90 i 98 utakmica.
Tako agresivna obrana po svojoj prirodi stvara kaos na parketu pa je od velike važnosti da Ducksi budu u stanju iskontrolirati skok i što prije složiti tranzicijski napad. Nije lako istovremeno raditi box-out i „curiti“ prema naprijed kako biste probali doći do lakih poena, ali je zato dobro imati igrača poput Bella kojem ne treba čista situacija u reketu kako bi uhvati odbijanac. Dovoljno je da ima mjesta da se odrazi i u većini slučajeva će osvojiti posjed Ducksima. Na kraju su imali 27 defanzivnih skokova, što je pravi podvig obzirom da im je visoka linija desetkovana i da peticu glumi momak visok 205 centimetara.
Pokretač kontranapada, i ofenzive općenito, je još jednom bio Mr. March, fenomenalni Tyler Dorsey koji je utakmicu završio s hladnokrvnih 27 poena.
Ti poeni iz tranzicije, uz dobru šutersku noć (11/25 za tri) su bili neprocjenjivi za momčad Dane Altmana obzirom da nisu mogli doći do pozicije u sredini, a i linija za slobodna bacanja im je bila nedostižna. Konačno, unatoč svim nedaćama, mukotrpno su izborili svoj tek drugi nastup na Final Fouru. Prvi je došao još tamo 1939. godine, na inauguralnom nacionalnom turniru na kojem je učestvovalo osam sveučilišta. Oregon, tada pod nadimkom Webfoots, je osvojio taj turnir.
(2) Kentucky 73:75 North Carolina (1)
This is March!
Karma nekad djeluje na tako simboličan i transparentan način da ne možete ne nasmiješiti se i klimnuti glavom u znak odobravanja.
Tar Heelsi su lani izgubili najbolje i najtragičnije NCAA finale svih vremena, nakon što je Villanovin Kris Jenkins poništio onu divlju tricu Marcusa Paigea. Ovaj put, iako ne u finalu, nebeskoplavi su na praktički isti način uspavali Kentucky i izborili Final Four. Možda bi bilo više filmski da je šut za pobjedu uputio Paige i da je s druge strane bila Villanova, ali Marcus je već u profesionalnim vodama, a Nova je svoj ples odavno završila.
To nije nimalo umanjilo sreću igrača i navijača Tar Heelsa, a pogotovo nije umanjilo sreću krilnog centra Lukea Mayea, momka koji vjerojatno nikada neće od košarke zarađivati kruh, ali će na Chapel Hillu ostati vječno upamćen kao narodni heroj.
S druge strane imamo Kentucky Wildcatse koji ne mogu vjerovati koliko su se okrutno sudbina i povijest poigrali s njima. Prije 25 godina su na isti način, u istoj fazi turnira, ispali od mrskog Dukea kada je Christian Laettner pogodio onaj šut na dodavanje Granta Hilla. Karma se odlučila i potpisati na jako upečatljiv – premda vjerojatno beznačajan – način: i Laettner i Maye nose isti broj dresa – 32.
Kako god okrenemo, bila je ovo čarobna predstava dvaju istinskih titana sveučilišne košarke. Navest ću samo par podataka koji svjedoče o važnosti i veličini ovih programa: prvi po ukupnom broju pobjeda u NCAA završnom turniru je Kentucky sa 124, a druga je North Carolina sa 121; prva po broju nastupa na Final Fouru je North Carolina s 20, a drugi je Kentucky sa 17. Ne sjećam se kad smo zadnji put imali ovakav plemićki okršaj već u Elite Eightu – vjerojatno nikad – ali nemamo za čim žaliti; utakmica je bila spektakularna.
Tar Heelsi su većinu vremena bili pola koraka ispred svojih protivnika. Dominirali su, kao i uvijek, u skok-igri i reketu općenito (44 skoka naprema Kentuckyjeva 34), a Wildcatsi su uzvraćali kroz šut za tri poena. Eh, sad, rekli biste da su zabili „samo“ sedam trica, ali obzirom na ritam utakmice, taj 21 poen je ogroman kapital.
Kad kažem „ritam utakmice“, mislim na ćudljivost sudaca koji su sudili prekršaje na sve strane. Bilo je ukupno 37 osobnih grešaka, koje su rezultirale s čak 45 izvedenih slobodnjaka. Mada nijedna ekipa nije briljirala s linije, Tar Heelsi su tu napravili prednost sa 69,2% ubačaja i generalno većim brojem izvedenih (26), što je u konačnici bilo jako važno. Svi ti silni dosuđeni prekršaji su odveli Wildcatse u probleme s osobnim, pa je tako John Calipari bio prinuđen posezati za rezervama mnogo ranije nego inače. Naročito ih je koštalo izostanak De’Aarona Foxa koji je u prvom poluvremenu, zbog dvije osobne, odigrao samo 8 minuta.
Bile su to nijanse koje su išle u korist UNC-u, ali je ovo, kako god okreneš i izvrneš, bila čista 50-50 utakmica, baš kao i prošlogodišnje finale. Finalni šut Lukea Mayea jeste ikonska presuda i posljednji čavao u sanduku, ali se prije toga igralo 40 minuta povuci-potegni košarke koja je vrlo lako mogla rezultirati Kentuckyjevim trijumfom i ovjekovječenjem Malika Monka kao heroja Lexingtona. Zbog toga košarka i jeste toliko prokleto uzbudljiva – znojiš se 40 (ili 48) minuta samo kako bi sebi u zadnjoj sekundi makar dao priliku da slaviš. I love this game!
Jednim okom na draftu
Josh Jackson nije imao dobru noć. Odavno ga prati reputacija da je nervozan tip čija igra dobrano ovisi o njegovom psihičkom i emotivnom stanju, ali je kroz prvi dio turnira zaista igrao s lakoćom i pružao vrhunske partije. Protiv Oregona to nije bio slučaj, a veliki razlog tome je što su ga Ducksi konstantno provocirali i tjerali ga da igra na rubu prekršaja. Mudar Altmanov potez koji je potpuno izbacio Jacksona iz takta i učinio ga, ako ne štetnim, onda makar beskorisnim igračem. Ne sumnjam da će Josh i dalje uživati odličnu reputaciju – kao što i treba – kod NBA skauta, ali ovaj zadnji nastup je potvrdio moju hipotezu da Kansas ne može dobiti ozbiljne protivnike kada Jackson nije na razini[4].
S druge strane, njegov prezimenjak Justin Jackson je pružio vrlo dobru all-round partiju u pobjedi njegove North Caroline nad Kentuckyjem. Nije ga služio vanjski šut (1/5 za tri), što je posljedica manjka stretch opcija na UNC-jevom rosteru, ali je bio dobro raspoložen i najbolje je igrao kada je imao loptu u rukama (4 asistencije, 7 iznuđenih slobodnjaka, 6/12 za dva), što je došlo kao blagoslov s nebesa za Roya Williamsa čiji je jedini pravi playmaker, Joel Berry, skoro cijelu utakmicu igrao s nateklim gležnjem.
Od Caliparijevog trolista brucoša, svaki je vodio bitku sa svojim problemima. Najmanje koristi je bilo od Bama Adebaya koji je potpuno neutraliziran od strane UNC-jeve ergele visokih. Dobio je par prilika u postu ali su to Kennedy Meeks (17 skokova, 4 blokade) i Isaiah Hicks (3 blokade) uglavnom lako rješavali. Čudi me da se nije nametnuo ni u obrani kada je Kentucky mogao ostaviti perimeter na miru i posvetiti se zaštiti reketa i penetracije; izgleda da Adebayo prosto nije toliko efektivan kada ispred sebe nema Foxa.
A što se Lisca tiče, njegova prilika da ponovo zablista je pokvarena problemima s faulima. Proveo je svega 24 minute na parketu, a i od toga je dobar dio bio s 4 faula na leđima kada je Calipari u završnici htio imati svoje najbolje igrače na parketu bez obzira na sve. U toj završnici je cluth tricom[5] podsjetio na onog Foxa koji je prije nekoliko dana zasjenio Lonza Balla. Prava šteta što su suci unakazali prvi dio utakmice; osim što je prvih 15-ak minuta bilo jedva gledljivo, ostali smo dobrim dijelom uskraćeni za jednog od najatraktivnijih NCAA igrača ove sezone.
Monk je bio sigurno najbolji od ovog trojca, iako je postigao samo 12 poena. I on je u prvom poluvremenu nanizao dva brza prekršaja, ali kako on nije toliko bitan za obranu Kentuckyja – a ključan je za napad – Cal ga je ostavio u igri. Sredinom meča se dosta mučio dok su se na njemu smjenjivali Isaiah Briscoe i Theo Pinson, ali je proradio u zadnjih desetak minuta kada je s dvije vezane trice spriječio Heelse da se odvoje.
Tojagin bracket
Niti jednog jedinog učesnika Final Foura nisam pogodio. Dakle, od četiri regionalna nositelja sam stavio dva – Villanovu i Kansas – a tamo su dospjela druga dva, Gonzaga i UNC. Da bar Luke Maye nije stavio onaj šut, imao bih bar možda Kentuckyja kao slamku spasa obraza, ali nije bilo sreće.
Na ESPN-ovoj ljestvici sam trenutno među top 12 milijuna s mizernih 560 od mogućih 1280 bodova. Prva dva dana su bila previše dobra da bi bila istinita, izgleda, i karma je odlučila sve to lijepo izbalansirati. Hvala, karma!
[1] Očito je takva ocjena bila nepravedna, obzirom da su čak tri SEC ekipe dospjele do Elite Eighta. Nijedna druga konferencija nije imala više od jednog učesnika.
[2] Ironično, upravo nedostatak dobre obrane i revolveraški mentalitet u napadu su dvije stvari koje su im skeptičari zamjerali svih ovih godina.
[3] Nonšalantno ćemo zanemariti osam jebenih blokada.
[4] Opet se moram referirati na prvi krug Big 12 turnira kojeg je Jackson propustio zbog suspenzije, a njegovi Jayhawksi su poraženi od nedoraslog Kansas Statea.
[5] De’Aaron Fox je pogodio 2 trice iz 4 pokušaja, što je samo po sebi herkulijanski podvig.