DENVERU SU OTKRIVENE SVE MANE, A IMA IH PUNO…
Četvrti poraz u nizu je svakako upalio sve alarme u Denveru, ali mora se i priznati, ovo je prva kriza u cijeloj sezoni nakon što su suvereno vladali Zapadom, a zapravo i još uvijek vladaju, samo su se iz komforne situacije doveli u tu da mogu izgubit prednost domaćeg terena pred sam playoff, a Nuggetsi su izrazito domaćinska ekipa (16-17 omjer u gostima ove sezone). Dobra je stvar svakako za njih da im se to desilo u situaciji kada su prvi na Zapadu sa velikom zalihom pa imaju “prostora za disat” i vremena da shvate kako izaći iz ove crne rupe.
Nakon što je izašao podatak da su Spursi šutirali 19-32 kada je Jokić čuvao nekog igrača, sve više ekipa to radi, a Nikola zaista na trenutke izgleda kao da jednostavno ne može pratiti tu brzinu protivničkog napada, jer niži bekovi ga uzimaju u missmatch i kažnjavaju sa poludistancama i tricama, a često ga znaju i probiti ulascima na koš gdje on svakako ne može ispratit tu brzinu, dok mu često zna i pobjeći igrač iza leđa.
Dakle zaključili smo da kada je Jokić izložen u obrani Mike Malone nema odgovor kako ga sakriti, dok je kod MPJ-a još gora situacija, njega trener zna i ne koristiti u zadnjoj četvrtini kada je egal utakmica, a čovjek je ubojit iza linije za tri poena (41% šutira na 7.1 pokušaj po utakmici). On je zaista grozan u obrani jer čovjek jednostavno gubi koncentraciju i igrač kojeg čuva, ako se konstantno kreće u napadu, ima veliku šansu da će dobiti čisti otvoreni šut ili da će ostati sam ispod koša. U napadu je on jako dobar, iako je njegova selekcija šuta ponekad frustrirajuća za suigrače, jer on šutira loptu čim je primi u ruke, sa bilo kojeg djelića terena, nerijetko i preko dva igrača ispred sebe, i na taj način guši napad Denvera. Statistički pogled na njegove napadačke brojke je sjajan, ali kada gledate kako igra, možete vidjeti da ne ispoštuje igrača kada je otvoren, ne vodi loptu, nego mu se sve svodi na catch and shoot, a s obzirom da on igra poziciju niskog krila sa visinom 208 cm, očekivali bi da će napad Denvera tražiti situacije u kojima će on dobiti missmatch sa nižim protivnikom gdje može odigrat leđima i dignuti se na šut preko nižeg braniča, ali toga nema ni u tragovima…
Jamal Murray je imao kredita za ovu sezonu jer se vraćao iz teške ozljede koja ga je maknula sa terena na sezonu i pol, a fanovi Denvera ga nisu mogli dočekati s obzirom da je momčad izgledala sjajno u “balonu” kada su čak dva puta okretali 1-3 u serijama i onako mladi izgubili finale Zapada od kasnijih šampiona Lakersa predvođenih superzvijezdama Davisom i Lebronom, a on je bio prvi srijelac te ekipe sa 26.5 poena i 6.6 asistencija na 50% šuta iz igre i 45% šuta za tri poena (dva puta zabio 50+ poena u jednoj seriji).
Krenuo je očekivano klimavo u ovu sezonu traživši put do stare forme i polako se počeo vraćati u staru formu sve boljim predstavama, a Denver je zaista izgledao kao ekipa koja svojim napadačkim repertoarom može svakoga pobjediti. Brojke su mu došle na zadovoljavajuću razinu, a Denver je pobjeđivao, ali ono što je očito bilo je da carini loptu, zna ju voditi čak 20-ak sekundi u napadu pa ili ubaciti suigracča u tešku situaciju kada napad ističe, ili uzimati superteške i nelogične step back šuteve.
Njemu i Jokiću su počeli tepati da su novi Stockton i Malone, ali je nejasno zašto Murray ne igra pick and roll češće sa Jokićem, jer su efikasni. On rađe traži poziciju na terenu gdje će doći u izolaciju sa braničem i igrati tzv. “herro ball”. Često puta zna dobiti loptu na otvorenom šutu, ali kao i sve ostalo, voli i to zakomplicirati i ući u dodatni dribling pa uzeti teži šut preko ruke. U obrani nema tako velikih mana kao Porter Jr., ali je isto tako loš, i u playoff seriji kada se sve secira do najsitnijeg detalja, može ga se tražiti u missmatchu, ili jednostavno “bušiti” njega i Jokić u p’n’r-u, gdje se obojica jako loše snalaze.
Aaron Gordon je u mindsetu “sve za ekipu” i doista djeluje tako. Došao je u Srbiju ovo ljeto poduprijeti Jokića u reprezentativnom meču, pa nosi majice s natpisima “MVP” i Jokićevim likom na njima, a dao je čak i izjavu da on želi donjeti naslov Jokiću. Imaju i izvrsnu kemiju na terenu, gdje Nikola čini Gordona barem 20-30 posto boljim igračem nego što on zapravo i je. Igra svoju najefikasniju sezonu u karijeri, a većina toga otpada na lagane poene koje mu namješta Jokić. Bori se za svaki napadački skok, u obrani je uvijek sveprisutan i ne libi se čuvati najboljeg protivničkog igrača, kao i biti prisutan na svakom skoku, u obrani i u napadu. Ali njegova boljka je crnilo koje mu se stvori pred očima kada ga nešto iziritira na terenu, pa uđe u sistem “1 na 5” kada se u samom početku napada zaletava na koš u više braniča, pokušavajući sve na silu izvuć i krene širiti nervozu u ekipi. Sa slobodnjacima se jako muči (62% bacanja), a igra sa jako puno kontakta i često završava na liniji za bacanja, pa stvar ispadne kontraproduktivna, dok često uzima i nelogične trice kada lopta fino kruži u napadu, a šut mu nije jača strana.
KCP je izvanredan šuter za 3 poena i njihov najbolji obrambeni igrač na perimetru (što puno govori i o Denveru kao ekipi), ali MPJ, Murray i Gordon kao da ga ne vide na terenu. Jokić je taj koji ga hrani loptama i namješta mu otvorene trice, a to je za kemiju ekipe ipak premalo.
Denver se isto tako rješio i Bonesa Hylanda koji je bio više dobar nego loš, ali mu se zamjerala loša selekcija šuta i užasna obrana, iako je djelovao kao jedini čovjek koji na toj u najmanju ruku tankoj klupi može staviti sigurne poene, a kada ga krene šut za tri poena, postaje nezaustavljiv. Imao je u Denveru 12.1 poena i 3 asistencije po utakmici uz 38% šuta za tricu. Imao je i tu zaraznu mladenačku energiju i pucao je od samopouzdanja, i to je svakako bio generator za drugu postavu da se održi u utakmici. Na kraju se se s njim razišli u lošim odnosima, a kao zamjenu su mu doveli iskusnog Reggieja Jacksona koji nema ni izbliza šut izvana kao Hyland, ali je jako dobar u nekim drugim stvarima u napadu koje do sad apsolutno nije pokazao u dresu Denvera – u 9 utakmica s klupe bilježi 6.3 poena i 3.2 asistencije uz povjesno loše postotke šuta (29.4% FG, 29.7 3PT) i očito je da nema kemiju s Jokićem kada su zajedno na terenu gdje ga Reggie dosta puta zna preskočiti i odlučiti se za neku drugu opciju. Takve loše igre dovele su ga do toga da više ne ulazi niti s klupe.
Doveden je Thomas Bryant koji je sjajno mjenjao Davisa u Lakersima ove sezone kad je AD bio ozljeđen, ali nije se moglo očekivati da će nastaviti u istom ritmu u Denveru jer je čovjek jednostavno zamjena Jokiću, i nema nade za previše minuta, a onda se i on utopio nekako u sivilo klupe (4.5 poena, 3.6 skokova, 46% FG 12 odigranih utakmica).
Jokićeve pasivne izvedbe ponekad djeluju frustrirajuće za nekoga tko je izvana, ali momčad je pobjeđivala, a on je ove sezone čak devet puta šutnuo manje od 10 lopti na utakmici. On je to objasnio da igra na način kako se igra razvija, i da će, ako ga udvoje, uvijek dodati loptu, a ako je 1 na 1 sa čuvarom, ići će po poene. Zaista igra prelijepu košarku, pasovi su mu lucidni, igra leđima nepredvidljiva i rad nogu kao u najbolja vremena centara.
Mike Malone je izvukao maksimum iz ove ekipe, na kraju krajeva i dugo su zajedno i kemija je vidljiva, ali Malone nikada nije bio specijalist za obranu, i na time-outovima kada brane šut za pobjedu ili izjednačenje minutu odmora vodi pomoćnik koji je specijalist za obranu. Još nije odlučio što će s Porterom Jr.-om i ne djeluje da je spokojan s odlukom da takvog paklenog šutera zaledi na klupi zadnju četvrtinu, a sezona se bliži kraju. Isto tako ima boljku da fiksno drži Jokića cijelu prvu i četvrtu četvrtinu i uvodi ga na oko 7 minuta do kraja druge i zadnje četvrtine. Čak iako se lovi rezultat, on se slijepo drži svojih principa i ne improvizira. To je godinama mučilo i Budenholzera kada je pokušavao limirirati Giannisove minute u regularnoj sezoni, a u trenutku kad se odlučio izaći iz comfort zone i početi malo miksati, stvari su krenule sjajno za Buckse.
Treba biti realan i reći da su im uvelike ove sezone pomogle ozljede najvećih zvijezda na Zapadu – Lakersi su prvo bili bez Davisa, a sada bez LeBrona, Warriorsi u čak dva navrata bez Currya, Sunsi prvo bez Bookera, a sad i bez Duranta, Pelicansi dugo bez Ingrama, pa sad bez Ziona, Clippersi su čekali dosta dugo Leonarda, Dallas se sad muči s ozljedama Dončića i Irvinga kad je najbitnije, Memphis je u ključnom dijelu sezone bez Moranta, Minnesota je skoro cijelu sezonu bez Townsa…
To su sve prve violine svojih klubova, ne role playeri, i slika Zapada bi bila bitno drugačija da su oni bili zdravi, ali isto tako je i Denver dugo čekao da se njima sve posloži u vremenu kada je Jokić bio MVP, ali bez prave podrške. Ove sezone imaju sve, barem svoj maksimim u datom trenutku, ako ih ne izbaci neka bitnija ozljeda iz kolosijeka.
Uz svo dužno poštovanje i Denveru i Sacramentu, ozljede su krojile ovogodišnji Zapad, ali oni za to nisu krivi i sami su zaslužni za sve ostvareno u ovoj sezoni.
Ako ništa, barem smo dobili nikad nepredvidljiviji Zapad unazad dosta godina, jer tko vam može garantirati da ako AD i LeBron uđu sa osme pozicije ne mogu otići do kraja, ili pak Luka i Kyrie, dok za Warriorse ne treba trošiti riječi. Dok god su Steph, Klay i Green sa Kerrom na klupi u kosturu ekipe, nitko nije favorit protiv njih u doigravanju…