Michael Jordan, daleko najveći natjecatelj u NBA povijesti, bio je igrač koji je imao najviše predstava gdje je dokazivao tko je u tom trenutku glavni na parketu, takozvane ”Statement Games”. Drugi u poretku zasigurno je Larry Bird, legenda Boston Celticsa i jedan od pet najboljih košarkaša koji su hodali zemljom.
Larry je većinu svoje karijere proveo kao enigma, na upite novinara bi odgovarao kratko i na granici nepristojnosti, svima bi govorio kako će svoje pokazati na terenu, da je to jedino bitno ako si pravi, istinski sportaš. Odrastanje u gradiću French Lick gdje je u Birdovom teškom, gotovo tragičnom (samoubojstvo oca) djetinjstvu živjelo oko 2 tisuće ljudi, nije pomoglo kod samopouzdanja i opuštenosti u društvu. Međutim, kako je karijera odmicala, Bird se opustio, novinarima je postao možda i omiljena figura u NBA svijetu, a svojim ”trash-talk” predstavama na terenu i izvan njega postao je medijski najzastupljenija osoba, odmah iza Magica Johnsona i tada mladog Michaela Jordana.
Lista Birdovih ”provociranja” protivnika i redovnog dokazivanja da je baš on najbolji u nečemu je preduga, pa ćemo prije liste samih utakmica nabrojati samo par anegdota Birdove izvanredne karijere, čisto da vas uputimo u mentalni sklop magistra košarke.
Prvo natjecanje u tricama (1986)
All-Star vikend u Dallasu 1986. godine na scenu je donio prvo službeno natjecanje u tricama, a sudionici su bili Sleepy Floyd, Dale Ellis, Trent Tucker, Norm Nixon, Craig Hodges*, Leon Wood, Kyle Macy i Larry Bird. Prije samog starta natjecanja Bird je ušao u svlačionicu, nije progovorio riječi i čudno je gledao igrače. Takav potez je naravno unio nervozu, a kada ga je jedan od natjecatelja upitao zašto gleda, Bird mu je u svom stilu odgovorio da traži koji bi od njih mogao završiti drugi. Naravno, Larry je osvojio prvo natjecanje u tricama ne skinuvši svoju trenirku, a uspješan je bio 1987. u Seattleu i 1988. u Chicagu (poznato dizanje ruke i slavlje prije ulaska zadnje, pobjedničke trice sa zvukom sirene).
*za ovu kolumnu moramo iskoristiti ”footnote opciju” jer ima previše toga za napisati. Kada je Craig Hodges 1989. godine napokon po prvi puta odnio titulu najboljeg tricaša na All-Star vikendu, novinari su ga upitali da li je glavni razlog njegove pobjede Birdova ozljeda i nesudjelovanje. Craig je na to rekao ”Larry zna gdje me može naći”, a Bird je odgovorio “Znam gdje, na kraju klupe Chicago Bullsa.” Bird u najboljem izdanju.
”Merry fucking Christmas” (1990)
Larry Bird je obožavao igrati protiv Indiana Pacersa*, gostovanja gdje je dočekivan kao kralj; razlog tome je njegov gradić French Lick koji se nalazio u državi Indianapolis. Tamo je ”The Hick From French Lick” odrastao, napravio svoje prve košarkaške korake, a sveučilište Indiana State je odveo sve do velikog NCAA finala 1979. godine. Susret protiv Pacersa koji se igrao 26. prosinca. 1990. godine igraču Chucku Personu je ostao urezan u pamćenje.
Naime, Bird je prije početka utakmice ”Riflemanu” rekao da za vrijeme utakmice čeka Božićni poklon; dok je Chuck tijekom susreta sjedio na klupi u kutu, Bird je primio loptu, šutnuo tricu, a dok je lopta putovala Personu je rekao ”Merry fucking Christmas”. Lopta je naravno ušla ne dodirnuvši obruč. Navodno je ovaj poklon Person dobio zbog prevelikog pričanja prije početka; Chuck je rekao ”Rifleman je u dvorani, i danas idem u lov na ptice”. Bird mu nije ostao dužan.
*najbolji dokaz tome su njegove predstave u Indiani, a jedna od njih je i peta utakmica prve runde 1991. godine. Nju ćemo spomenuti u drugom dijelu kolumne.
Obećanje Xavieru McDanielu (1987)
Xavier McDaniel je bio luđak, dok je igrao krilo u dresu Sonicsa i Knicksa bio je strah i trepet lige, što zbog svoje igre, što zbog nekada pretjeranih ispada. Međutim, Bird se nikoga nije bojao*, pa tako niti McDaniela. U prepunom hramu Seattle SuperSonicsa Celticsi i Sonicsi igrali su neizvjesnu i napetu utakmicu koja je bila izjednačena samo deset sekunda prije kraja. U tom trenutku trener KC Jones je zvao minutu odmora, a Bird mu je samouvjereno rekao da napravi akciju za njega i da se ostali suigrači jednostavno maknu.
Larry je prilikom povratka na parket X-Manu rekao ”Točno na ovom mjestu ću dobiti loptu i zabiti ću koš za pobjedu tebi u lice”, dok mu je X-Man odgovorio ”Znam da hoćeš, ja te čekam” Bird je naravno primio loptu točno tamo gdje je rekao, bacio se i pogodio svoj poznati fadeaway šut, a na semaforu su bile još dvije sekunde. Nakon što je Bird uvidio da su ostale dvije sekunde, McDanielu je rekao ”K vragu, nisam htio ostaviti dvije sekunde na satu”. McDaniel je u čudu odšetao natrag na klupu Sonicsa.
*M.L. Carr, Birdov suigrač u prvoj polovici osamdesetih, otvoreno je priznao da je Bird nerijetko ulazio u tučnjave kod njihovih izlazaka. Čak je i Bill Simmons u svojoj ”The Book Of Basketball” napisao da je Bird tijekom doigravanja 1985. godine teško ozlijedio desnu ruku zbog tučnjave u nekom baru; uz fenomenalnu Kareemovu igru, taj potez je Celticse koštao naslova te godine.
Nakon podužeg uvoda i prikaza Birdovog mentalnog sklopa koji toliko nedostaje današnjoj NBA ligi i sportu općenito, idemo napokon na glavnu temu; ”Statement Games”.
5. 60 poena protiv Atlanta Hawksa (1985)
Scenarij je bio savršen; Hawksi su ovaj okršaj igrali u New Orleansu*, Larry Bird je igrao najbolju košarku u karijeri (uz sezonu 85./86.), a još je uz to bio vidno napaljen da skine rekord suigrača Kevina McHalea koji je samo devet dana prije zabio 56 poena u lice Billu Laimbeeru i Detroit Pistonsima. Navodno je Larry rekao McHaleu minutu i pol prije kraja da ide zabiti 60 poena, na što mu je košarkaško-flegmatični** McHale odgovorio da je umoran i da ide na klupu. Bird je u tome očito vidio neku vrstu motivacije, a kao žrtve je izabrao Dominiquea Wilkinsa i cijelu momčad Atlante.
Negdje na polovici prvog poluvremena bilo je jasno da će ovo biti jedna od povijesnih utakmica koja će se spominjati i tridesetak godina kasnije. Birdu je ulazilo sve, ali doslovno sve što je uputio prema košu. Ulazilo mu je do te mjere da su igrači na klupi Atlanta Hawksa skakali, padali sa stolica i pokrivali se ručnicima. Sve je kulminiralo kada je pregrijani Bird zabio tricu uz faul (koja nije priznata) i pao u krilo trenera Atlante. Dvorana u New Orleansu nikada nije bila tako glasna, ljudi u publici su praktički tukli jedan drugog od uživljenja, a komentator je samo uzvikivao Birdovo ime i napominjao kako je ovo što on gleda ”najveća šuterska ekshibicija u povijesti košarke”; u to vrijeme je to uistinu bila. Odličan uvid u klupu Hawksa imate u ovom videu u kojem predstavu objašnjava nitko drugi nego Kevin McHale.
*čelnici Hawksa u suradnji s Davidom Sternom odlučili su 14 domaćih utakmica Atlanta Hawksa održati u New Orleansu, što zbog popularizacije sporta u tom dijelu, što zbog loše posjete navijača Hawksa (predzadnja momčad lige po posjećenosti, a u ekipi imate igrača kojem je nadimak ”The Human Highlight Film” – nikad na zelenu granu s publikom Hawksa).
**Kevin McHale je bio čista suprotnost Birdu što se tiče rada i ljubavi prema igri – najbolji dokaz tome je i odluka McHalea da ode u NBA tek na zadnjoj godini sveučilišta, čovjek nije ni znao da je jedan od cjenjenijih sveučilištaraca dok mu prijatelj to nije pročitao u novinskom članku. Dok je Larry bio zaljubljen u košarku i živio je praktički cijeli dan, McHaleu je to sve bilo čudno i nikada nije shvaćao zašto Larry nije radio i druge stvari tijekom karijere.
4. ”Why you don’t mess with Larry Bird” (1985)
Larry Bird, kao uostalom i većina lige u to vrijeme, je mrzio Billa Laimbeera. Glavni razlog je naravno gruba igra jednog od članova ”Bad Boysa”, njegovi konstantni prekršaji na rubu isključenja i redovna podmetanja noge kod skok šuta protivnika s ciljem da potonji teško ozljedi gležanj. Slična situacija se skoro dogodila i u drugom susretu polufinala Istoka 1985. godine kada je Laimbeer dva puta laktom udario heroja Celticsa, a u drugom pokušaju mu je rasjekao bradu*. Bird ovoga puta nije pokušao ubiti Laimbeera, već se njemu i Pistonsima osvetio klinikom u drugom poluvremenu utakmice noseći krvavi dres. Očigledno motiviran i nabrijan nakon par nesportskih poteza, Larry u drugom poluvremenu zabija 31 poen (42 ukupno), u nekoliko navrata zaustavlja Laimbeera blokadom i što je najbitnije, Celticse na kraju odvodi do pobjede i vodstva 2-0 u seriji.
*obratite pozornost na video koji je linkan u naslovu (0:35) – Bird nakon drugog udaranja Laimbeera odmah trči na drugi kraj terena i započinje masakr tražeći loptu u gotovo svakom napadu drugog poluvremena. Čovjek nije uzalud dobio nadimke ”Larry Legend” i ”Basketball Jesus”.
3. ”42-6 Doc” (1984)
Vrhunac rivalstva između Sixersa i Celticsa dogodio se 9. studenoga 1984. godine u ranoj utakmici regularne sezone. Nakon nekoliko godina brutalnih playoff dvoboja i serija, Sixersi su osvojili naslov 83. godine, dok su Celticsi uzvratili godinu kasnije pobjedom protiv Lakersa u najboljem finalu ikada. Iz tog razloga ovaj susret između dva velika rivala očito je u Birdu probudio nešto slično onome što se dogodilo u dvije gore navedene utakmice; ovoga puta želja za dokazivanjem i konačna potvrda da su Celticsi apsolutni vladari Istoka.
S takvim intenzitetom Bird je ušao u ovaj okršaj; ponovno je ulazilo sve, od šuteva iz vana do teških polaganja uz kontakt dvaju ili više protivničkih igrača. Takav scenarij u jednom je trenutku natjerao tada već prgavog i samouvjerenog Birda da krene provocirati Ervinga te mu je uporno govorio ”42-6 Doc, 42-6 Doc”*. Nakon toga kreće vjerojatno najpoznatija tučnjava između dva igrača u povijesti lige; možete zamisliti koliko je Bird dominantan bio tu utakmicu kada je uspio iznervirati jednog Ervinga, inače smirenog i nevjerojatno izbalansiranog igrača u glavi.
*zašto 42-6? Zato što je Bird nakon 30 minuta na parketu zabio 42 poena uz šut 17-23, a Erving je zabio samo 6 poena uz šut iz igre 3-13. Susret s kojim je Bird dokazao da je na kraju ipak bolji igrač od Ervinga, čak i stadiju karijere dok još nije dotaknuo sami vrh.
2. ”Left Handed Game” (1986)
Larry Bird je apsloutni vrhunac svoje igre i košarkaške briljantnosti doživio u sezoni 85./86.* kada je Celticse odveo do naslova i samo jedne izgubljene utakmice kod kuće kroz cijelu sezonu i playoff (50-1). No, osim naslova i domaćeg rekorda, sezona 85./86. ostala je poznata i po misteriji koja se do danas nije razjasnila; igra Birda u veljači**. Kevin McHale zbog ozljede nije mogao igrati gotovo cijeli drugi mjesec, a Celticsi su time izgubili svog drugog najboljeg igrača i sigurna dva poena kada susret dođe u egal. Rekord Celticsa bez McHalea; 11 pobjeda i samo 3 poraza.
Međutim, od cijelog tog magičnog drugog mjeseca jedan je susret ostao urezan kao definitivni dokaz Birdove genijalnosti. Portland Trail Blazersi su te godine u prosincu nanijeli jedini poraz Celticsima kod kuće pa su samim time bili vrlo dobar izbor za pobjedu pred svojom publikom. Bird je suigrače i novinare iznenadio izjavom da će cijeli susret gađati lijevom rukom, tj. sve osim skok-šuteva, to bi ipak bilo preveliko ruganje i ponižavanje protivnika. Ništa čudno za Larryja, tokom njemu dosadne regularne sezone uvijek bi nalazio nove izazove koji bi ga motivirali i dali mu snage da odigra susret koji i ne znači toliko u većoj slici.
Koliko je zabio? 47 poena, od toga 22 poena lijevom rukom, a uz to je uhvatio 14 skokova i podijelio 11 lopti. Da stvar bude još nerealnija, pogodio je šut koji je odveo susret u produžetak, da bi nakon toga zabio i koš za pobjedu u prvom produžetku. 47 poena, 14 skokova, 11 dodavanja, dva clutch šuta i 22 poena zabijena lijevom rukom iz čiste dosade i zabave; Magic je dobro rekao: ”Nikada nećemo vidjeti novog Larryja Birda.”.
*sezona u kojoj su Celticsi odigrali tako visoki nivo košarke da su zaslužili titulu jedne od najboljih NBA momčadi svih vremena. Veliku zaslugu za to imala je i Birdova veličanstvena igra u drugoj polovici regularne sezone i kroz cijelo doigravanje.
** u prosjeku 27 poena, 13 skokova i 8 dodavanja uz šest triple-double učinaka i pet double-double učinaka. Od 14 utakmica odigranih u drugom mjesecu, Bird samo u tri nije imao double-double ili triple-double, a u svakoj je zabio 20 ili više poena. Za napomenuti je još da su Celticsi u drugom mjesecu imali izuzetno težak ”road trip” na Zapadu, a sve skupa su odigrali čak devet utakmica u gostima, a samo pet kod kuće.
1. ”Spasitelj se vratio” (1991)
Nakon finala 1987. godine i poraza protiv Lakersa, Birdu je karijera krenula silaznom putanjom. Iako su Celticsi i sezonu nakon otišli sve do finala Istoka i skoro skinuli Pistonse, vidjelo se da to više nije onaj isti igrač. Teška ozljeda leđa, operacija na obje Ahilove tetive, raznorazni tretmani i rehabilitacija koja je trajala gotovo pet sati dnevno odveli su košarkašku legendu sve bliže mirovini. No, Bird je u nekim susretima pokazao da još uvijek pripada eliti NBA lige; jedan od tih susreta je peta, odlučujuća utakmica prve runde doigravanja protiv Indiana Pacersa 1991. godine.
Pacersi su predvođeni vanjskom linijom Person-Miller uništavali protivnike dalekometnim tricama te su Pacersima osigurali tek četvrti ulazak u doigravanje (41-41) od daleke 1978. godine i prelaska u NBA ligu. Unatoč ulasku u doigravanje i vrlo dobrim bekovskim duetom, Pacersima su i najbolji eksperti davali minimalnu šansu za prolaz protiv preporođenih Celticsa (56-26). Na iznenađenje svih Personove trice i malo sreće bili su dovoljni faktori da serija dobije dramatičnu završnicu u prekrcanom Boston Gardenu. Pet minuta prije kraja prvog poluvremena započela je jedna od legendarnijih večeri dvanaestogodišnje karijere najboljeg bijelog košarkaša svih vremena.
Nakon borbe za loptu Bird udara glavom o parket i ostaje nepomično ležati zbog teškog potresa mozga; scena koja je šokirala prepuni Boston Garden.
Bird je nakon vrlo dobrog prvog poluvremena teško udario glavom u parket te je ostao nepomično ležati. Scena je definitivno bila uznemirujuća, a malo tko je očekivao povratak u susret nakon takve ozljede. Nakon napuštanja parketa i odlaska u svlačionicu na pregled, Celticsi bez svog vođe naglo padaju i gube vodstvo od deset poena razlike; stvari nisu izgledale obećavajuće. Kada su Pacersi početkom drugog poluvremena počeli još i više razbijati Celticse, alarm se upalio, a iz hodnika Boston Gardena je izašao ”spasitelj”.* Vraćanje Birda publiku je prebacilo u stanje općeg ludila, a povratak je na njegove suigrače djelovao kao ulazak Willisa Reeda na parket u sedmoj utakmici finala 1970. godine; moral se u samo nekoliko sekundi popeo iz najniže razine u onu najvišu. Nastavak je povijest; Bird se vraća u igru, zabija 17 poena u drugom poluvremenu, asistira, hvala skokove te odvodi Celticse do pobjede i prolaska u drugu rundu. Po tko zna koji puta je spasio Boston, a centar Pacersa LaSalle Thompson je rekao: ”Ovu predstavu Birda ću prepričavati svojoj djeci i unucima”.
*Bird je navodno pregledan od strane doktora te mu je ustanovljen potres mozga, a nastavak igre je bio strogo zabranjen. Kada tome još pridodamo i činjenicu da čovjek prije utakmice nije mogao ni hodati zbog ozljede leđa, ova predstava dobiva potpuno drugu dimenziju.