“Koš čini jednu osobu sretnom, asistencija dvije.”
To su bile riječi Tonija Kukoča prije dosta vremena, a u nedavnom intervjuu za američke novinare srpski superstar Nikola Jokić je upotrijebio upravo ovu rečenicu kada su ga pitali zašto on kao prvo ime ekipe ponekad završi utakmicu s manje od 10 ispucanih šuteva.
I zaista je tako, oni koji su imali privilegiju gledati splitskog mađioničara na djelu ‘90-ih godina znali su da je on sposoban voditi svoju ekipu do naslova i da uz to uzme MVP nagradu bez da ubacuje 20 poena u prosjeku. Balkanski gen ili nešto slično tome? Vrlo lako moguće. Svi znamo kako su odgajani europski igrači i da je ekipa i ekipni uspjeh uvijek na prvom mjestu. Jokić se kao najbolji igrač svijeta totalno kosi s NBA načelima gdje se u fokus gura pojedinac, individualna statistika i rekordi. Iako ih on ruši kao na traci i postavlja neke nove standarde.
JOKIĆA BI TREBALI USPOREĐIVATI S RAĐOM , DIVCEM ILI KREŠOM ĆOSIĆEM. IPAK NIJE SVE TAKO CRNO I BIJELO
Naslov teksta će vas malo zbuniti, ako već uspoređujemo ere što je naravno uvijek nezahvalan posao prije bi usporedili Kukoča i Dončića, još jednog mađioničara s naših prostora. Najprije po poziciji jer obojica igraju više van reketa i tamo se konkretne stvari u njihovoj igri događaju. Jokića bi trebali uspoređivati s Rađom, Divcem ili Krešom Ćosićem. Ipak nije sve tako crno i bijelo. Prvenstveno zato što Jokić nije običan igrač isto kao što nije bio ni Toni Kukoč.
Toni je mogao igrati pozicije od jedan do pet, braniti ih također, ali ono što je kod njega imponiralo je moć koju je posjedovao za kontrolu tempa utakmice. Miran, povučen, ležeran i u sjeni Dražena Petrovića, pa zatim Jordana i Pippena uvijek je bio taj ključ svega u svojim ekipama. Toni se komotno mogao s 28 godina umiroviti od igranja košarke.
Tri naslova Eurolige, četiri jugoslavenska prvenstva, dva zlata s Eurobasketa i jedno s Mundobasketa te srebro s Olimpijade i finalno naslov NBA prvaka. Tri puta proglašen za MVP-a Eurolige u ekipi s još jednim Hall of Famerom Rađom, najbolji strijelac Final Foura Eurolige, MVP Eurobasketa i Mundobasketa (s Draženom, Rađom i Divcem u ekipi). Osvojeno svako natjecanje na kojem je ikada nastupio uz to da je bio najbolji igrač te ekipe izuzev Bullsa i Jordana naravno (opće poznato je da je u ono vrijeme europski igrač imao jako male ovlasti na terenu, NBA liga je tek otkrivala europske “dijamante”, a u današnjoj eri gdje je sve podređeno napadu, možemo samo zamisliti koliko bi triple-double rekorada poskidao Toni i koliko bi puta Dražen brojao preko 50 poena).
TONI JE BIO DEFINICIJA MOMČADSKOG DUHA, NE PAMTIM IGRAČA KOJI JE TOLIKO BIO PODREĐEN SVOJOJ EKIPI KAO TONI SVE DO POJAVE NIKOLE JOKIĆA
U to vrijeme Jugoslavija je bila najjača reprezentacija svijeta gdje je osvajala medalje gdje god se pojavila, Jugoplastika je i službeno proglašena najboljom europskom ekipom od strane FIBA-e (tri uzastopna naslova europskog prvaka što nitko da dana današnjeg nije uspio ponoviti) dok se Bullsi iz tog vremena smatraju najboljom košarkaškom ekipom koja je ikad kročila na košarkaški teren (omjer 6-0 u NBA finalima). Poveznica svih tih ekipa u periodu od čitavih 10 godina (1988.-1998.)? Toni Kukoč. Nije slučajno.
Luku Dončića smo ranije spomenuli, ali njega ipak treba svrstati u kategoriju Dražena Petrovića. Krvoločni scorer koji s loptom u rukama radi magične poteze. Mentalitet pobjednika, strast i žar s kojim igraju na terenu, puno je poveznica, kao i karijera i naslovi u Real Madridu. Ipak Jokić koliko god da je sa svojom svestranošću sličan Dončiću, ne posjeduje taj mentalitet što mu mnogi i zamjeraju.
Jokić nikada neće biti prvi strijelac NBA lige iako itekako ima poene u rukama, nikada nije bio najbolji skakač NBA lige iako je godinama u vrhu u toj kategoriji, a nikada nije bio niti najbolji asistent lige iako je pa možda čak i najbolji dodavač lige. U ničemu najbolji, a u svemu tako prokleto dobar, baš kao i Toni.
Jednostavno čovjek ne lovi individualnu statistiku, ona mu sama dolazi zbog načina na koji igra igru, toliko čisto i prirodno da je nemoguće ne voljeti njegovu igru. Ne pamtim igrača koji je bio toliko posvećen momčadskom uspjehu kao Kukoč sve do pojave Nikole Jokića.
NIKOLA JE IPAK IŠAO DRUGAČIJIM PUTEM, KASNIJE MU SE U KARIJERI POČELO OTVARATI, ALI NEDVOJBENO JE DA SU PRED NJIM VELIKE STVARI
Spomenuo sam ranije kako je Toni prije 30-e godine mogao završiti karijeru s obzirom na kolekciju trofeja, dok je Jokić do prvog naslova u karijeri uopće došao s 28 godina. Moglo se desiti i ranije da nisu bili osakaćeni ozljedama Murraya i Portera, ali ta ekipa je apsolutnom zenitu i imaju najbolje šanse za postati NBA dinastijom, baš kao i Kukočevi Bullsi. S reprezentacijom ima srebro s Olimpijskih igara, ali u dosta podređenoj ulozi u ekipi dok je napokon na posljednjem Eurobasketu dobio ključeve u ruke reprezentacije, iako su podbacili.
No tko bi se usudio otpisati njega, Vasu Micića, Bogdana Bogdanovića, Pokuševskog, Jovića, Bjelicu i starog prekaljenog lisca Svetislava Pešića koji ima iskustvo osvajanja najvećih trofeja pred nadolazeći Mundobasket? Na papiru je ovo strašna ekipa s još nekolicinom ozbiljnih euroligaških igrača, ali ono što je najbitnije Nikola je nikad zreliji i s ovim iskustvom osvajanja NBA lige mogao bi zaokružiti i priču s reprezentacijom. Nekako vjerujemo da će i to doći jer kada gledate njihov stil igre to vam daje povjerenje da je to upravo ono što je potrebno za uspjeh. Uspjeh mu je došao malo kasnije u karijeri, ali nekako vjerujem da su pred njim velike stvari.
KADA VIDITE JOKIĆEVE REAKCIJE NEMOGUĆE GA JE NE VOLJETI
U seriji s Lakersima gdje su dali LeBronu Jamesu tek treću metlu u karijeri, a Jokić je protiv jednog od najboljih obrambenih igrača svijeta imao triple-double u prosjeku, on je uporno gurao Murraya u prvi plan – ‘Jamal Murray je naš najbolji igrač, zbog njega smo prošli Lakerse.’ Nemoguća skromnost nakon doktorske disertacije na temu košarkaške igre.
Nakon što je postao prvi MVP finala s 30+ poena i 7+ asistencija u prosjeku od preminulog Kobea Bryanta, nakon što je srušio rekord po broju triple-double učinaka svih vremena za jednog centra prestigavši Wilta Chamberlaina, nakon što je istom tom igraču oteo rekord po broju ostvarenih triple-double učinaka u jednoj postsezoni, nakon što je srušio rekord po broju asistencija za jednog debitanta i centra u povijesti NBA finala srušivši tako velikog Billa Russella, nakon što je postao PRVI igrač u povijesti NBA lige koji je predvodio sve ekipe po broju poena, asistencija i skokova u jednoj postsezoni, nakon što je postao tek četvrti centar u povijesti s 40/10 učinkom u NBA finalima uz Wilta, Kareema i Shaqa, nakon što je postao prvi igrač u povijesti s 30/20/10 predstavom u velikom finalu, nakon što je završio prvi s Denver Nuggetsima na Zapadu, osvojio uz to MVP-a finala Zapada i MVP-a NBA finala, nakon što je osvojio Nuggetsima PRVI naslov NBA prvaka u povijesti, čestitao je prvo svakom igraču Heata na odličnoj sezoni a zatim malo proslavio sa suigračima, pa se stao na momčadskoj fotografiji u zadnji red da se jedva vidi i to bez MVP trofeja i na to sve je dao izjavu: ‘Mi ne igramo za sebe, mi igramo za suigrača do sebe, ja sam igrao za Jamala, Jamal je igrao za AG-a i ovo je zaista sjajna grupa ljudi i suigrača. Vjerovali smo jedni u druge, razvili smo odnose i iako je trofej lijepo postignuće ono što će ostati i nakon kraja naših karijera su odnosi koje smo uspostavili na tom putu.’
Nikola može biti scorer, to pokazuje i činjenica da je imao 30 poena kroz cijelo doigravanje i finale s lakoćom, mogao je i više da je htio, ali on jednostavno nije takav igrač. Kosi se s njegovim mentalitetom da siluje u napadu na što nam ukazuje činjenica da su Nuggetsi imali 0-3 omjer u ovogodišnjoj postsezoni kada je on išao na 40+ poena. Kukoč je osvajao kada je radio sve za ekipu na terenu, sada je to učinio i Jokić.
Ako vam nije bilo jasno na početku teksta gdje je poveznica između ta dva velikana svjetske košarke, samo uzmite citate s početka i kraja ovog teksta, usporedite ih, obradite i bit će vam u potpunosti jasnija slika.