Nekada jedro, danas sidro

Ima ona stara pjesma Glory Days od neponovljivog Brucea Springsteena koja govori o tome koliko je lako upasti u zamke nostalgije i dopustiti da nam sjećanja na dobre stare dane kroje sadašnjost i budućnost. Svi to ponekad radimo – prisjećamo se sitnih uspjeha iz mladosti koji nam se odmakom vremena čine velikim i značajnim; u sitnim noćnim satima pijani šaljemo glupe i nepotrebne poruke bivšim djevojkama s kojima nam je navodno bilo najbolje. Međutim, nas obične smrtnike takva romantiziranja prošlosti (valjda) ne koštaju dvadeset i kusur milijuna američkih dolara. Koga to, kvragu, košta? Pa, Chicago Bullse.

Zlatne godine

Derrick Rose je bio jedan od onih igrača za koje se znalo da će biti netko i nešto čim su prvi put navukli košarkaške tenisice na noge. Njegovi nastupi za srednjoškolsku momčad su postali dio urbanih legendi grada Chicaga, a nacionalne reflektore je privukao osvajajući dva uzastopna naslova prvaka države Illinois. Pred početak akademske 2007/2008 godine je bio peti najbolji srednjoškolski prospekt u generaciji koja je iznjedrila NBA zvijezde kao što su Kevin Love, Blake Griffin i James Harden. Sveučilišta su se otimala za njega, ali se on odlučio za Memphis koji je imao reputaciju da svoje zvijezde transformira u NBA-ready igrače. Tada je tamo za košarkaške operacije bio zadužen igrački NBA veteran Rod Strickland, a trener je bio famozni John Calipari. U NCAA-u je briljirao iako je bio jedan od rijetkih brucoša u svojoj momčadi. S lakoćom se kretao na parketu i dolazio na mjesta na koja je htio. Takva eksplozivnost i agilnost u jednom paketu se rijetko dotad (a i nakon toga) viđala. U toj njegovoj jedinoj sezoni u dresu Tigersa je došao do velikog finala u kojem su, pak, izgubili od Kansasa zahvaljujući “Marijevom čudu“, tj. onoj čuvenoj trici Marija Chalmersa koja je Jayhawksima dvije sekunde prije isteka vremena donijela produžetak u kojem se više nisu osvrtali. Zanimljivo je da je napad prije te trice upravo Rose promašio slobodno bacanje koje bi utakmicu učinilo nedostižnom.

To slobodno bacanje nije nimalo naškodilo Roseovom statusu neprikosnovenog prvog picka na NBA draftu 2008. godine. Chicago Bullsi su se, začuđujućim spletom okolnosti, dokopali tog prvog izbora i bez trunke razmišljanja prozvali ime svog “domaćeg momka“. Naime, u minulu sezonu su Bikovi ušli kao ozbiljna momčad, praktički izazivač za vrh Istoka, ali su doživjeli neobjašnjiv krah pod vodstvom privremenog trenera Jima Boylana i na kraju, sa samo 33 pobjede, završili u lutriji umjesto u doigravanju. U toj lutriji su imali mikroskopskih 1,7% šanse za dobiti prvi pick i na kraju su to uspjeli, što je mnoge pratitelje NBA lige šokiralo i natjeralo na pomisao da je sve to nekako bilo izrežirano od strane uvijek kontroverznog povjerenika lige Davida Sterna. Naravno da je to bila samo teorija zavjere.

Znamo što je uslijedilo. Rose ne samo da je probio tzv. rookie wall nego je od prvog dana igrao kao veteran, okrunivši debitantsku sezonu iz snova Rookie of the Year nagradom. Bio je tek treći igrač Bullsa u povijesti – nakon Michaela Jordana i Eltona Branda – kojem je to uspjelo. Bullsi su sezonu završili na sedmom mjestu i onda se dogodila ona čuvena serija s Boston Celticsima koja je u sedam veličanstvenih utakmica pokazala sve najbolje i sve najgore od košarke. Tog trenutka se izrodilo rivalstvo koje i danas tinja. Derrick je u prvoj utakmici utrpao 36 poena i 11 asistencija u TD Gardenu i tako postao tek drugi igrač u povijesti NBA lige koji je u svom prvom nastupu u doigravanju zabilježio barem 35 poena i 10 asistencija (osim njega, to je jedino pošlo za rukom Chrisu Paulu). Tu utakmicu je Chicago dobio nakon produžetka, ali su seriju u konačnici izgubili. Iduće godine je Rose nastavio s napretkom, pa je tako dobio poziv u svoju prvu All-Star utakmicu kao rezerva momčadi Istoka. Njegova dinamična i eksplozivna igra koju su krasila fantastična zakucavanja i cirkuska polaganja, te vješti driblinzi i promjene smjera koje su protivnike ostavljale u prašini su ga činili omiljenim igračem publike. To pokazuje i skok u prodaji njegovih dresova – bio je četvrti iza LeBrona Jamesa, Kobeja Bryanta i Kevina Garnetta. Možda prodaja dresova i nije najsjajniji kriterij, ali je ovo svejedno odabrano društvo. Bullsi su se uvukli u doigravanje na mala vrata gdje su ponovo izbačeni u prvoj rundi, ovaj put od Cavaliersa u Jamesovoj posljednjoj sezoni prije odlaska na Floridu.

Sezona 2010/2011 je, međutim, ona koja će se pamtiti u analima NBA košarke. Bullsima je bilo dosta mediokriteta pa su na ljeto napravili velike poteze. Putem sign-and-tradea su doveli Carlosa Boozera, kome su pridodali odlične komplementarne igrače u vidu slobodnih agenata Kylea Korvera i Ronnieja Brewera. Bila je to ekipa složena za ganjanje naslova, a na kormilu je bio 22-godišnji wunderkind – Derrick Rose. Ipak, rijetko tko je mogao predvidjeti što će se dogoditi. Chicago je regularnu sezonu završio sa 62 pobjede i najboljim omjerom u ligi (prvi put nakon šampionske generacije 1997/1998) i ušli su u doigravanje kao najveći favorit za osvajanje Larry O’Brien trofeja. Rose je bio veličanstven. Na parketu je djelovao kao nezaustavljiva sila, kao lokomotiva svoje ekipe koja gazi sve pred sobom na putu do koša. Protivnički treneri su dobivali migrene razmišljajući kako ga zaustaviti jer je bio toliko atipičan napadač da nije postojao predodređen sistem kojim bi ga se neutraliziralo. Ono što sada radi Russell Westbrook on je radio tada, i to je radio puno bolje – umjesto bezglavog zabijanja u reket, Rose je manevrirao kroz šumu tijela, izvrćući svoje tijelo pod kutovima koji su ostalim bekovima bili nezamislivi. Okitio se MVP nagradom kao najmlađi igrač kojem je to pošlo za rukom, oborivši 42 godine star rekord Wesa Unselda. Bilo je nevjerojatno vizualno iskustvo gledati ga kako igra, kako stalno pomjera granice ljudskog tijela, granice mogućeg. Chicago je protutnjao kroz prve dvije runde doigravanja (porazili su Indianu i Atlantu), ali su u konferencijskom finalu naletjeli na rampu. Novooformljena Velika trojka Miami Heata je pronašla recept za atomskog playmakera Bullsa – baciti LeBrona Jamesa na njega. I doista, Kralj je bio jedini čovjek koji je tada mogao usporiti Rosea, toliko je dominantan bio. Plemenita franšiza iz Chicaga je ponovo ostala kratkih rukava, ali je ostao snažan dojam da je samo pitanje vremena kad će preskočiti i ostale prepreke. Možda već naredne sezone…

Kobni trenutak

Jesen 2011. godine je bila naročito teška za svakog ljubitelja košarke. U tijeku su bili pregovori između vlasnika klubova i igrača oko novog kolektivnog ugovora o poslovanju (tzv. CBA – Collective Bargaining Agreement). Pregovori su trajali cijelo ljeto i otegli se do te mjere da je prvi dio sezone otkazan. Riječ koja ledi krv u žilama svakom navijaču – lockout. Dogovor je postignut početkom prosinca i prve utakmice smo (napokon!) mogli gledati na Božić. Inače, jedno od pravila koje je bilo dio novog CBA-ja se popularno nazvalo Pravilo Derricka Rosea. Ono je omogućavalo svim igračima da po završetku svog rookie ugovora potpišu puni max ugovor, koji iznosi 30% ukupnog salary capa, umjesto onog dotada uvriježenog od 25% – ali samo u slučaju da su ispunili jedan od tri uvjeta: ostvarili dva nastupa na All-Star utakmici, bili izabrani u bilo koju All-NBA petorku barem dva puta ili osvojili MVP nagradu. Rose je bio jedini igrač koji je u to vrijeme zadovoljavao te uvjete pa je pravilo dobilo ime po njemu, a nakon njega su takav ugovor potpisali samo Griffin i Paul George. Tu klauzulu u svome ugovoru trenutno ima i Anthony Davis, ali sve je izglednije da je neće moći ostvariti nakon ipak razočaravajuće sezone.

Bila je to jedna digresija, a sada se vratimo na našu priču. Chicago je te sezone ponovo bio najbolja ekipa regularne sezone (imali isti omjer kao i Spursi, 50-16) i još jednom su ušli u doigravanje kao izraziti favoriti, a protivnik u prvoj rundi su im bili Sixersi. Prva utakmica te serije se igrala 28. travnja 2012. godine u United Centeru pred skoro 22 tisuće navijača. Domaći su rano napravili razliku i kontrolirali utakmicu do samog kraja. Osamdeset dvije sekunde prije kraja utakmice, pri prednosti od 13 poena, Rose se karakteristično zaletio prema obruču i… zna se. Još uvijek u ušima zvone riječi komentatora Kevina Harlana: “Uh oh! Rose came down bad on his left foot!” Naravno, kasniji pregledi su ustanovili da se radi o puknuću prednjih križnih ligamenata u njegovom lijevom koljenu što je bez dvojbe jedna od najgorih ozljeda koja se jednom košarkašu može dogoditi. Od iste su stradali velikani poput Tima Hardawaya i Bernarda Kinga, koji su se vratili igri ali nikad više nisu bili isti igrači. Isti nije bio ni Rose, niti će – ne zavaravajmo se – ikada biti. Proveo je više od godinu dana na rehabilitaciji i potpuno je ispao iz žiže javnosti, sve do konačnog povratka u utakmici protiv Miamija 29. listopada 2013. kada je u porazu svojih Bullsa odigrao 34 minute i ubacio 12 poena uz šut iz igre od 26,7%. Poslije te je odigrao još devet utakmica u toj sezoni prije nego što je doživio novu povredu – ovoga puta je stradao meniskus desnog koljena – u Portlandu. Peh za pehom.

Skoro četiri godine poslije, navijači Bullsa se i dalje vjerojatno pitaju: što je to Rose radio na parketu protiv Philadelphije u dobivenoj utakmici, minutu i kusur prije kraja? Gospodine Tim Thibodeau, zašto ga niste posjeli na klupu!?

Duge sjene

Vratimo se u sadašnjost. U NBA doigravanju 2016. neće biti Chicago Bullsa, što je prvi put od 2008. godine, ili ako hoćete, otkad su draftirali Rosea. Jedna od najslavnijih franšiza u košarci će na odmor sredinom travnja što će im dati puno slobodnog vremena. Vremena koje bi trebali iskoristiti za preslagivanje rostera i planiranje bliske budućnosti. Oni nisu momčad za klasični rebuilding, daleko od toga, ali postoje pitanja koja se trebaju riješiti. Ponajprije se trebaju pozabaviti pitanjem “slona u sobi”, kako bi to rekli Englezi. Slon je, u ovom slučaju, Derrick Rose koji im danas donosi više štete nego koristi iako to očito nitko u Chicagu ne želi prihvatiti. Stoga ona Glory Days priča na početku – Derrickova nekadašnja slava baca dugačku sjenu na njegovu današnju nesposobnost igranja košarke na visokom nivou, a nostalgični navijači (a izgleda i uprava kluba) žmire na jedno oko potajno se nadajući da će on ponovo zablistati.

Svakom objektivnom promatraču je jasno da od Roseovg „blistanja“ nema ništa. Da, on još uvijek može biti vrlo dobar komplementaran kotačić u momčadi koju predvodi neka druga zvijezda – na primjer, Jimmy Butler. Tu tranziciju, tj. modifikaciju Derrickove uloge je potrebno što prije započeti, ali izgleda da to još nije na jelovniku u Vjetrovitom gradu. Ove sezone, Rose je odigrao 66 utakmica u kojima je uglavnom glumio prvu opciju svoje momčadi. U 32 minute koliko je prosječno provodio na parketu, bilježio je potrošnju od 27,1% i potezao 15,9 šuteva po utakmici. U obje te kategorije predvodi svoju momčad, što ne bi bilo čudno da je on toliki teret sposoban kvalitetno iznijeti. Međutim, on to očito više nije u stanju – od ovih skoro 16 pokušaja po utakmici realizira samo 42,7% (za tri poena je još gori – 29,7%) što je, i laiku je jasno, jako malo. Ubacite u tu jednadžbu i 2,7 izgubljenih lopti i dobit ćete štetočinu u vlastitim redovima. U 16 utakmica koje je propustio, Bullsi su ostvarili 10 pobjeda, uključujući i dvije protiv Toronto Raptorsa, druge najbolje momčadi Istoka. Čak i u utakmicama u kojima igra je primjetno da više pomaže momčadi kada je na klupi – bacimo pogled na njegove on/off statistike:

Ono što najviše bode oči je pad u postotku asistencija kad Rose, nominalno point guard, kroči na teren. I u svojim najboljim danima je uvijek malo više tražio svoj šut nego otvorene suigrače, ali tada je to bila prihvatljiva i prirodna stvar, dok je danas čista ludost. Jedina kategorija u kojoj Roseov boravak na terenu Chicagu donosi neku prednost je obrana jer je on još uvijek krupan i snažan bek koji može pristojno zaustaviti protivničke razigravače u jedan na jedan situacijama. Mada, ovolikoj razlici u obrambenog rejtingu je djelomično kumovao i manjak respektabilnih braniča na klupi Chicaga. Rezervni razigravač je Aaron Brooks kojem obrana nikad nije bila forte. Time se donekle može i opravdati odluka Freda Hoiberga da daje Roseu tolike minute u igri – njegova klupa je zaista siromašna backcourt igračima. Međutim, ono što se nikako ne može opravdati je neproporcionalna količina odgovornosti koja mu se povjerava. Najbolje bi funkcionirao kao šesti čovjek jer i dan danas može dominirati protiv rezervnih postava svih NBA momčadi, ili eventualno kao starter u paru s combo bekom koji ima dobar šut za tri poena, a može i preuzeti odgovornost primarne kreacije. No, da je takvoga lako naći, svi bi ga imali.

Pogled u budućnost

Iako je odavno u ligi, Rose je sa svojih 27 godina relativno mlad i njegova karijera je daleko od gotove. Još uvijek može biti koristan NBA igrač u momčadi i u sustavu koji će znati iskoristiti njegove vrline, a sakriti njegove mane. Da li je ta momčad Chicago? U ovakvom sastavu vjerojatno nije, ali je teško očekivati da ga se u skorije vrijeme riješe. Kombinacija staklenih koljena i ugovora od 20 milijuna nije baš pouzdan mamac za tradeove, tako da ćemo ga u legendarnom crvenom dresu gledati barem još jednu godinu. Ono o čemu čelništvo Bullsa, predvođeno Garom Formanom i Johnom Paxsonom (koji je još jedna „sveta krava“ ovog grada zbog svoje uloge u šampionskim momčadima iz devedesetih), ponajviše treba razmisliti je put kojim će krenuti na ljeto 2017. godine kada Roseu završava sadašnji ugovor. Da li će tada odluku donijeti srcem ili razumom bi moglo odrediti budućnost ove franšize u narednih pet godina. Nemojmo zaboraviti da njihov istinski najbolji igrač – Butler – upravo ulazi u svoje najbolje godine i igra na maksimalnom ugovoru. Davanje još jednog bogatog ugovora Derricku bi skoro potpuno zatrpalo njihov salary cap (čak i pod novim CBA-om) i minimiziralo šanse za dovođenjem prave druge zvijezde koja im je potrebna za ganjanje naslova. A to je ono čemu ova franšiza, svoje reputacije i svojih navijača radi, mora težiti.