Random mišljenja

Pet autora, pet nasumičnih mišljenja. Prepustite se randomizaciji.

Ivan Kuštra

Kako preferiram malo „zastarjeli“ tip košarke ovaj put za oko su mi zapeli bekovi i niska krila koje je predivno gledati kako lome svoje protivnike leđnom igrom na prostoru mid rangea.  Svaki od njih ima svoje omiljeno mjesto odakle voli operirati u najčešće izolacijskom tipu napada kada prve akcije momčadi ne prođu ili su to jednostavno njihove elitne vještine.

Najveća zvijezda dolazi iz Golden Statea, Shaun Livingston s prosjekom od 1,26 poena po posjedu iz post up situacija s tim da 36% njegovih napada završava sa šutom s 3-5 metara i realizacija mu je zadivljujućih 51%, identična kao Kevinu Durantu samo on nije zadovoljio kriterije ulaska u ovu konkurenciju zbog premalog uzorka. Drugi na listi po realizaciji je Arron Afflalo s prosjekom od 1,23 poena po posjedu s tim da realizira 58% s mjesta kojeg mi promatramo i možemo ga slobodno nazvati kraljem mid rangea u dosadašnjem dijelu sezone. Ova trojka je prva po prosjeku poena s tim da njihova frekvencija korištenja tog šuta na razini utakmice je jako malo, jednom do dva puta ih imamo prilike gledati.

No, prvo ime na listi je Marcus Morris iz Detroita jer u prosjeku uzima 3 šuta po utakmici ili 20% svih njegovih napada što je najveći broj u ligi ako gledamo poziciju beka i niskog krila. Morrisova uspješnost iz tih situacija je odlična, ima u prosjeku 1 poen po posjedu, a uz to ga je predivno gledati kako maltretira protivnike.

https://www.youtube.com/watch?v=90jRHT9SUmA

Posebno se ističe DeMar DeRozan kao prvi bek na ovoj listi s prosjekom od 2,7 pokušaja uz realizaciju od 0,98 poena po posjedu i u ovom segmentu ga možemo prozvati nasljednikom velikana Dwyanea Wadea i Kobeja Bryanta. Već kada smo kod najvećih majstora ove igru u segmentu mid range i post up za bekove recimo da Bryant u prosjeku postiže 0,80 poena po posjedu, Wade 0,79 poena, a nekada mid range genije Joe Johnson se srozao na 0.80 poena uz to što ga sve manje gledamo u tim situacijama (11% njegovih napada). Mlade snage predvodi Andrew Wiggins s prosjekom od 1 poena po posjedu, te Kawhi Leonard s projekom od 1,09 poena po posjedu i njih dvojica me uvjeravaju da ovaj dio igre još dugo neće izumrijeti.

Najveća post up mašina u ovoj grupi je Carmelo Anthony s prosjekom od 4,5 pokušaja po utakmici i realizacijom od 0,96 poena po posjedu i on ima titulu najvećeg u ovom segmentu jer osim što 19% akcija mu završava post upom, on mora i 26% akcija završiti izolacijom (realizacja 0,96 poena po posjedu) gdje se redovno spušta na lijevu stranu terena i s 5 metara redovno ubacuje preko svog čuvara i održava napad Knicksa iznad vode. Definitivno u ovu grupu majstora nekada i sada pripada LeBron James s realizacijom od 0,90 poena po posjedu, te James Harden kao direktor jer s 10-14ft (3-5 metara) ima realizaciju od 50%

Nihad Žunić

Kako inače volim brojeve, a ova današnja NBA liga se bukvalno okreće oko statistika i brojeva, odlučio sam da je to tema mog priloga ovoj ediciji Randomizacije. Pred vama će biti par, barem meni, zanimljivih statistika koje se naravno tiču brojeva u NBA ligi. Počnimo:

– možda ste ovo pročitali u jednom off-court reportu ali vrijedi ponoviti – statistički najgori igrač u NBA ligi je Kyle Singler koji ima PER od 0.26 (prije par dana bio je u minusu, -1.14 točnije). Drugi najgori je Rashad Vaughn koji ima PER od 3.98 i plaću 3.3 milijuna dolara manju od Kylea koji je ovo ljeto potpisao ugovor vrijedan $25 milijuna preko narednih pet sezona.

– Miami Heat posjeduje sedmu obranu u ligi po defanzivnom rejtingu a drugu po primljenim poenima. To i ne čudi, s obzirom na to da imaju najboljeg blokera lige Hassana Whitesidea, koji ima čak četiri blokade po utakmici. Ali, sa  Whitesideom na parketu, Miami prima 102.5 poena po 100 posjeda, što je malo bolje od 12. Toronto Raptorsa, a bez njega na parketu primaju 92.3 poena po 100 posjeda, što bi Miami diglo odmah iza povijesno dobre obrane Spursa, na drugo mjesto u NBA ligi. To samo dokazuje kako nekada brojevima nije za vjerovati, a svatko tko je Hassana gledao, zna kako on nema dovoljno brzine i dovoljno dobru kretnju da sebe naziva elitnim defanzivcem.

– prošli put govorio sam o Memphisu koji je, bez obzira na očajan i ofanzivni i defanzivni rejting, još uvijek iznad granice od 50% pobjeda, a takav primjer su i Dallas Mavsi. Ekipa trenera Ricka Carlislea je 20. u napadu, 13. u obrani, 11. po brzini igre, daju nešto malo preko 100 poena što je dovoljno za tek 19. mjesto u ligi, te primaju 100.4 poena što je dovoljno za tek 16. mjesto. Ipak, drže vrlo visoko četvrto mjesto na Zapadu iza neprikosnovene trojke Oklahoma, San Antonio i, naravno, Golden State.
– San Antonio Spursi su lideri NBA lige po defanzivnom rejtingu i igraju povijesno dobru obranu. Može se reći kako je ovo jedna od najboljih obrana ikada, ali to je malo teško za diskutovati jer je defanzivnih rejtinga bilo i dosta manjih. Naime, najmanji def. rejting imali su Minneapolis Lakersi još davne 1951-52. sezone, i to 79.3, ali treba reći kako je prosjek čitave lige tada bio 86.9, što znači da se tada igralo dosta drugačije. Možda bi „poštenije“ bilo gledati samo zadnjih 15 godina, odnosno 21. stoljeće, a tu Spursi vrlo dobro stoje. Celticsi iz 2007-08. imali su 98.9 obranu, a u toj sezoni su u Boston donijeli i titulu. Ista ekipa koja je u pitanju i sad, San Antonio, imala je još jednu povijesno dobru obranu sa rejtingom 94.1 iz 2003-04. godine. Spursi, sa ovim trenutnim brojevima, imaju statistički najbolju obranu 21. stoljeća.

Brett Brown već treću sezonu vodi ovu kalvariju koju netki smatraju NBA ekipom, to jeste Philadelphiu. Sixersi pod Brownom imaju 38 pobjeda u tri godine a ono što je zanimljivo, jeste to da skoro svaki trener u NBA ligi može da se pohvali sa jednom sezonom u kojoj je imao više pobjeda nego što Brown ima u svojoj čitavoj karijeri. Ti treneri su Gregg Popovich, David Blatt, Mike Budenholzer, Steve Clifford, Rick Carslile, Scott Skiles, Alvin Gentry, Dwayne Casey, Lionel Hollins, George Karl, Steve Kerr, Jeff Hornacek, Dave Joerger, Jason Kidd, Sam Mitchell,  Doc Rivers, Eric Spoelstra, Stan Van Gundy, Frank Vogel, Randy Wittman, Terry Stotts i Brad Stevens. Outcasti ostaju Quin Snyder, Billy Donovan, Fred Hoiberg, Derek Fisher i J.B Bickerstaff, koji su ili imali sezone sa 38 pobjeda (Snyder), ili su rookie treneri čiji će timovi imati sigurno više od 38 pobjeda na kraju sezone (Donovan, Hoiberg). Ostaju još Fisher i Bickerstaff, koji bi vrlo lako mogli da pređu Bretta do kraja sezone – Knicksi pod Fisherom igraju solidno a i Bickerstaff će vjerojatno ostati interim trener Rocketsa koji se tek bude.

Toni Lazarušić

Ball-hogeri ili na naški – oni koji „dave loptu“, uzimaju teške šuteve, previše driblaju ili su jednostavno sebični, uvijek su kroz prošlost bili bekovi. Ali kako košarka evoluira i centri i visoka krila sve više igraju kao bekov ova je loša košarkaška navika poput virusa prešla i na njih. Tijekom praćenja ove sezone uočio sam dva visoka igrača koja nikada neće dodati loptu, bez obzira u kakvoj se situaciji nalazili, u kojoj sekundi napada bili i s koliko igrača okruženi, a oni su Marrese Speights iz Warriorsa i Andrew Nicholson iz Magica.

Speights je veteran i na njegove šuterske eskapade smo naviknuli još od vremena kada je igrao za Memphis i Cavse, uvijek je volio više šutnuti loptu nego se kruha najesti. Situacija izgleda nadrealno kada on dobije loptu jer tu doista nema oklijevanja već samo mid range bomba. Brojke to i potvrđuju: Speights kada je na parketu (ove sezone ne igra puno – 9,6 minuta) troši 30% svih napada Golden Statea, odnosno svako treći napad. Problem je ipak njegova neefikasnost na takvu potrošnju, true shooting percentage mu iznosi bijednih 41%. Ove sezone ima 0,6 asista po utakmici.

Nicholson, krilni centar Orlanda nema toliku potrošnju, njegova iznosi 19,6% i puno je efikasniji strijelac od Mo Bucketsa. Međutim i on je jako sklon forsiranju šuta i potpunom nedostatku osjećaja za asist. Nije važno gdje se nalazi, na trici ili na lijevom bloku gdje voli operirati Kanađanin se teško odvaja od lopte, skoro nikad. Ako mu dodaš loptu slobodno se i oprosti od nje, poželi joj puno sreće i zdravlja jer je više u tom napadu nećeš vidjeti. Ono što me kod Nicholsona najviše frapiralo kada sam pogledao u brojke je sljedeći podatak: u 374 minute koliko je ove sezone proveo na parketu Nicholson je ostvario samo 4 asistencije. Kada je na parketu, čovjek asistira samo 1,7% svih poena Orlanda.

Još jedan igrač se ne može pohvaliti asistencijama, a to je Hassan Whiteside. U prošloj sezoni Whiteside je za Heat odigrao 1142 minute i ostvario samo 6 asistencija, prosječno je imao 0,1 po utakmici. Ove sezone je napredovao, i već izjednačio rekord po asistima od lani i to za samo 793 minute i sada ima 0,2 dodavanja po susretu. Čovjek asistira 1,3% svih poena Magica kada je na parketu. Iskrene čestitke. Makar treba biti konkretan pa reći da Whiteside kada primi loptu primi je na metar-dva od koša i tu se nema što puno razmišljati o dodavanju, već samo o polaganju ili zakucavanju.

hassan-whiteside

Mihael Cvetnić

Božićna kulminacija je došla i prošla i ostavila nekako antiklimaktičan okus u ustima. Je li ova sezona ispodprosječna? Je li loša? Je li grozna? Okej, upadam u mračnu rupu standardne post-blagdanske depresije koja obično napada kada se udobno smjestimo u svoje mjehuriće prejedanja, nerada i izolacije, ali i osjetimo neizbježnost povratka u sivu stvarnost civilizacije. Ipak, razmišljajući o onome što sam vidio na Božić kao showcase najpopularnijeg (najboljeg osim Lakersa?) što NBA nudi teško je ne biti kritičan. Ne kritičan prema NBA ligi kao formi zabave koja bez sumnje nadmašuje svaku drugu sportsku ligu na svijetu, nego prema NBA ligi u usporedbi sa samom sobom prošlih sezona. Negdje usred utakmice Thundera i Bullsa pomislio sam: „Čekaj, Thunder je stvarno četvrta momčad lige po omjeru?“ dok sam se tijekom utakmice Pelicansa i Heata zapitao je li Sam u kući 5 bolji način da provedem vrijeme.

Tužna istina je da jest (Thunder četvrta momčad lige, Sam u kući 5 je ipak hiperbola.). Iako su Bullsi, jedan od najgorih napada lige, učinili obranu Thundera (šesta obrana lige prije sinoćnje utakmice!) na trenutke smiješno nepostojanom i nedopustivo zbunjenom, Thunder je stvarno najveća prijetnja Spursima i Warriorsima na Zapadu. Ili su više „prijetnja“? Teško je reći. Izvrsnost Russella Westbrooka i Kevina Duranta nikad prije ove sezone nije izgledala toliko zabrinjavajuće i odvojeno od ostatka ekipe. Niti se ikad toliko činila kao izraz zatočenosti tog dvojca u ekipi koja svojim potezima u zadnje tri godine nipošto ne zaslužuje da ih ima. Izgleda kao da se svaka utakmica Thundera sastoji od paralelnih narativa: jednog u kojem Russell i KD demonstriraju svoj talent i drugog u kojem se svi navijači nadaju da je ovo jedna od deset utakmica godišnje u kojima Dionu Waitersu funkcionira sklopka za zdrav razum. U kontrastu s ostalim momčadima koje su igrale na Božić, našao sam više sistemskih sličnosti (mana) Thundera s ekipama poput Pelicansa i Heata, nego contendera Warriorsa, Spursa, pa čak i Cavaliersa. Dok su top momčadi našle načina da integriraju svoj talent u jednu združenu silu, igrači Thundera često djeluju kao igrači Heata ili Pelicansa – kao da su se upravo našli na igralištu i igraju zajedno po inerciji. I sad kad sam spomenuo Pelicanse, koja je uopće razlika između njih i Thundera? I jedni i drugi su imali nevjerojatnu sreću na draftu (Thunder je, istinabog, imao i izvjesnu količinu vizije), trpili lošeg trenera puno dulje nego što su trebali, okružili svoj top talent nepouzdanim sporednim igračima i očekuju da se svi problemi magično riješe kroz prirodni napredak tog talenta. Jedina razlika koju vidim je da KD i Russ na kraju dana ili utakmice uvijek imaju jedan drugoga, a Anthony Davis može samo zapjevati “Hello darkness, my old friend…“ kad shvati da se njegova momčad osjetno pogoršala nakon trejda igrača tipa Ish Smith. Nažalost za Thunder i Pelicanse, njihove nade u prirodni talent neće ih daleko odvesti. Postoji kraj puteljka na kojem vas Majka Priroda vodi naprijed kao franšizu i na kraju tog puta, trebalo bi uključiti mozak i osmisliti barem magloviti nacrt nekakve strategije.

kevin-durant-oklahoma-city-thunder

Zašto ovaj ton cinizma i naricanja? Jednostavno rečeno, zato što liga treba Thunder. Možda zvuči previše melodramatično, ali nagli pad između broja contendera prošle i ove godine je previše zamjetan. Imamo dovoljan uzorak utakmica (u ovoj i prethodnim sezonama) da Clipperse i Rocketse proglasimo mentalno krhkim momčadima, a ostatak Zapada je deficitaran talentom. Istovremeno na Istoku imamo poznatu situaciju – LeBronova momčad je opet 12 parseka ispred svih, i igrom i talentom. Zato nam treba Thunder – da dodaju malo intrige u cijelu utrku jer vjerujem da bi rijetko tko želio situaciju u kojoj Zapad možemo svesti samo na obračun Spursa i Warriorsa sad kad smo cijeli Istok, po tko zna koji put, ponovno sveli samo na LeBrona.

A sada – trenutak zena uz Lakerse

Milan Dakić

LeBron James ove sezone pogađa 25.7% šuteva za tri poena i 32.7% šuteva sa poludistance, što predstavlja najgore procente njegove karijere, gore čak i od njegove rookie sezone. Drastičan pad u procentima je počeo u playoffu prošle sezone i do sada se nije popravio. LeBron je košarkaški genijalac i fenomen koji to nadomještava fantastičnim korišćenjem drugih vrlina koja poseduje, zbog čega je i dalje najbolji košarkaš svijeta, ali će biti zanimljivo pratiti dalji razvoj situacije. Može li LeBron vratiti šutersku formu iz Miamija, kada je redovno pogađao preko 35% trojki i 38-40% šuteva sa poludistance? Kada je James u pitanju, uvjek je sigurnija opcija računati da može. Međutim, ukoliko ne uspije, biće fascinantno posmatrati način na koji će James mijenjati svoju igru u narednim sezonama, kada godine učine svoje i bude sve manje poena u reketu i iz tranzicije.