Dok se svi koncentrišu na Golden State Warriorse i njihov uspjeh gledan kroz revolucionarnu košarku baziranu na šutiranju trica, small-ball postavama i ubitačnom napadu koji je spreman svakome ubaciti 130 poena čak i bez produžetaka, odlučio sam se vratiti kroz povijest i gledati jednu ekipu koja je prije 11-12 godina igrala ovu košarku od koje NBA liga strahuje. Ako u prvoj rečenici niste shvatili o kome je riječ, riječ je o Phoenix Sunsima u četiri odlične sezone koje su imali pod trenerom Mikeom D’Antonijem. D’Antoni je trener koji je bio oko 10 godina ispred svog vremena ali nažalost, zbog toga je vjerojatno i ostao bez tog toliko željenog prstena. Da se situacija gurne 10 godina unaprijed, postoji šansa da bi Sunsi pod D’Antonijem osvojili NBA titulu.
Prva sličnost sa Warriorsima je sigurno to što su u sve četiri uspješne sezone pod D’Antonijem predvodili ligu po procentu za tri poena. U tri od četiri sezone, imali su najviše ubačaja za tri poena (u zadnjoj sezoni D’Antonija bili tek četvrti), dok su po pokušajima ligu predvodili u prve dvije uspješne sezone. Mala zanimljivost – ligu su u pokušajima za tri poena u te dvije godine, kada Sunsi nisu bili prvi, predvodili baš Golden State Warriorsi. U kategoriji poena po utakmici ligu su predvodili tri od četiri sezone, dok su u zadnjoj sezoni bili treći, iza Nuggetsa (koji su tada još imali Carmela Anthonya, JR Smitha i Allena Iversona) i Warriorsa. Što se tiče ofanzivnog rejtinga, ligu su predvodili dva puta, a po jednom su ih preskakali Mavsi (sezona 2005-06, Mavsi igrali finale protiv Miami Heata) i Jazzeri (tada u rosteru imali Carlosa Boozera u primeu i Derona Williamsa prije nego što je otišao da ganja novac na East Coast).
Sličnosti se, statistički gledano, nastavljaju i u paceu, odnosno broju posjeda po 48 minuta. Tu su ligu predvodili u prve dvije uspješne godine D’Antonija, dok su u druge dvije bili u top pet – prvo treći pa onda četvrti. Oko pacea želim i da se zadržim. Naime, svima nama koji malo bolje prate NBA ligu, poznato je kako je u to doba Mike D’Antoni radio takozvani 7 seconds or less napad gdje bi, kao što ime kaže, pokušavao napad da riješi što prije. To je, kako sami brojevi govore, najčešće rezultiralo šutem za tri poena i on je obično išao, međutim često se išlo i na down-low prijetnju Amar’e Stoudemirea kojim ćemo se zabaviti kasnije, kada krenu različitosti ovih Sunsa i Kerrovih Warriorsa. Postavka tog brzog napada Sunsa rezultirala je da su po procentu napada koji su završavali pokušajem za tri predvodili ligu u prve dvije uspješne godine D’Antonijevog sistema, dok su u druge dvije bili u top pet u ligi (prvo drugi, onda peti). Trebam spomenuti da uvijek kažem ‘uspješnih’, jer je postojala prva sezona D’Antonija u Sunsima koja je završila sa neslavnim omjerom od 21-40.
Daljnje sličnosti vidimo u tri vrlo bitna igrača – Joe Johnson, Steve Nash, Shawn Marion. Sada se koncetriram na prvu sezonu kada su ova tri igrača mogla da predstavljaju tri sada najbitnija igrača u igri Ratnika – Stepha Currya, Klaya Thompsona i Draymonda Greena. Početi ću od Mariona koji je po dosta toga sličan Greenu. Prvenstveno, obojica su iste visine – 201cm i obojica su igrala četvorku. Nadalje, obojica su najbolji obrambeni igrači svojih ekipa, iako je Greenov defanzivni rejting malo bolji od Marionovog (za Greena gledamo tekuću 2015-16 sezonu). Ono što gubi na defanzivnom kraju, Marion nadoknađuje na ofanzivnom gdje je mnogo bolji scorer nego Green. Dok Green ipak više gleda da razigra svoje suigrače (forward sa najboljim brojevima što se tiče asistencija i pasova), Marion se više trudio da sebi popravlja brojeve i tu vidimo razliku – Green ima 7.1 asistenciju naspram Marionovih 1.9, dok Marion ima 19.4 poena naspram Greenovih 14.6, što se nekako izbalansira na kraju. Obojica su stretch četvorke, to jeste obojica imaju solidne procente šuta za tri (Green 38.7%, Marion 33.4%) te su obojica undersized za poziciju četvorke – mada ne previše.
Prelazimo na Klaya ove ekipe Sunsa, a to je Joe Johnson. Mnogi zaboravljaju, zbog njegove loše igre u Brooklynu, da je on bio vrlo dobar scorer dok je nosio dres Sunsa. Gledajući čisto brojeve, nema mnogo razlike. Johnson ima neke omanje razlike u asistencijama i skokovima (JJ 5.1 skok, 3.5 asistencije ; Klay 3.6 skoka, 2.4 asistencije) koje su vjerojatno rezultat većeg broja minuta. Ipak, u poenima prednost drži Klay, koji ima 19.3 poena naspram Johnsonovih 17.1 – isto tako vrlo mala razlika. Međutim, tko je efikasniji? Kada se pogledaju procenti šuta, Joe mizerno bolje šuta za tri poena (47.8% naspram 43.3%) ali isto tako, on uzima oko tri šuta manje nego Klay, koji čak daje u prosjeku i tricu više. Ipak, kada se gleda šut iz igre ukupno, tu su vrlo slični. Obojica šutiraju oko 14 puta po utakmici i daju oko sedam tih pokušaja (Klay daje 6.8, Joe 6.4), te su im i procenti vrlo slični. Ono što se može uočiti kao veća razlika kada pričamo o šutu ova dva igrača jeste šut sa linije za slobodna bacanja – Klay ima 86.1% naspram Johnsonovih 75%. Još jedna uočljiva razlika jeste u minutama. Dok Thompson igra 32 minute u prosjeku, Johnson igra čak sedam minuta više i može se reći kako je, kada se sve uzme u obzir, Klay ipak isplativiji igrač, ali obojica su vrlo slični po statistici i po tome se da vidjeti kako su ovi Warriorsi možda uspješnija verzija D’Antonijevih Sunsa. Ipak, postoje i razlike te njih ima dosta.
Krenuti ćemo od najveće zvijezde Sunsa, ili barem druge najveće. Amar’e Stoudemire je čovjek koji je tokom te 2004-05 sezone, sezone u fokusu, bio najbolji scorer Sunsa. Razlika je očigledna – Warriorsi nemaju niti žele da imaju takvu inside ofanzivnu prijetnju na svom rosteru. Amar’e je uzimao najviše šuteva u čitavoj ekipi te je imao i najveći usage rate od svih startera. Međutim, imao je tu ulogu jer je imao odličnu kemiju sa Steveom Nashom, igračem koji je bio de-facto lider te ekipe. Većina njegovih šuteva bila je sa distance oko dva metra od koša, i obično je to bio rezultat pick’n’rolla ili pick’n’popa sa već spomentim Nashom. Inače, Stoudemire je na rosteru bio i sezonu prije nego što je tu bio Nash, ali statistička razlika je ogromna – povećao je poene po utakmici, smanjio izgubljene lopte i povećao svoj procenat šuta drastično. Nash je Stoudemirea činio boljim igračem i to je na kraju vodilo Sunse, uz par drugih stvari, do odličnog 62-20 omjera na kraju sezone.
Dalje, kao razliku treba spomenuti i to koliko su različiti Nash i Curry. Obojica su franšizni, MVP playmakeri koji imaju vrlo različit stil igre. Ako im uporedimo brojeve, vidjeti ćemo tu ogromnu razliku. Prvo u oči upada to koliko obojica daju po utakmici – Curry daje oko 30, a Nash oko 15. Međutim, Nash u to doba nije bio scorer, niti je morao biti. Stoudemire, Johnson i Marion su punili koš protivnika na genijalne pasove Nasha, te je zbog toga razlika u asistencijama tolika kolika jeste – 11.5 prema 6.3 u korist Nasha. Kada bi zamislili Warriorse kao ekipu sa igračem tipa Amar’ea, igračem koji je prijetnja unutra, onda bi sigurno situacija bila drugačija. Međutim, potežu se onda pitanja da li bi Warrirosi mogli sa klasičnim centrom tako da dominiraju kao što sada dominiraju, jer su svoju igru većinom izgradili oko svoje small-ball petorke. Držati najveći pace u ligi je meni mnogo impresivnije kada imate inside prijetnju u vidu klasičnog centra. Što se daljnje usporedbe Nasha i Currya tiče, procentualno su dosta slični igrači. Curry je malo bolji šuter u svim kategorijama, ali ne previše, dok i u minutama ne stoje daleko jedan od drugog. Ono što treba uzeti u obzir jeste i razlika u ligi, to jeste razlika u tome koliko to točno treba ubačenih trica i pokušaja za tri poena da se predvodi NBA liga. 2004-05 je trebalo oko 2000 pokušaja i 796 ubačaja, a već sada, na negdje trećini sezone, Warriosi imaju 366 ubačaja u 871 pokušaju. Ipak, kada se sve sagleda i kada se nekako napravi neki balans koji bi eliminirao tu razliku, dolazimo do vrlo jednostavnog zaključka.
Iako su timski brojevi teško usporedivi zbog velikih promjena unutar NBA lige, kada to sagledamo iz nekog košarkaškog ugla, ove dvije ekipe su doista usporedive. Postoji jedna teorija, s kojom se i slažem, da je Mike D’Antoni pokrenuo ono što mi danas zovemo pace and space košarka, odnosno Run’n’Gun košarka gdje je cilj kroz ubrzanu igru i dosta vanjskog šuta uništiti svog protivnika. To znači da su se baš te 2004-05 sezone podizali temelji za ovu izvanserijsku košarku koju gledamo u režiji Currya i Warriorsa. Trebam još dodati samo jednu razliku i jedan sjajan dodatak ovome što je radio D’Antoni sa Sunsima – lockdown obrana. Dok su Sunsi držali to 17. mjesto po obrambenom rejtingu, Warriorsi drže vrlo dobro peto. Da je imao taj aspekt odlične obrane, možda bi Sunsi te 2005. i slavili veliku NBA titulu. Međutim, morali su se zadovoljiti sa porazom od 4-2 u finalu Zapada od eventualnih NBA prvaka, San Antonio Spursa.