Monday, November 29, 2021

ZADNJE OBJAVE

Top NBA priče – Rangiranje moći Istočne konferencije

Pred nama je All-Star vikend nakon kojeg obično slijedi vrhunac regularne sezone. Ako nas povijest uči ičemu, to je da momčadi koje u tom periodu dosegnu svoj vrhunac imaju bolje šanse u post-sezoni. Zato sada stajemo na loptu (ili uzimamo loptu u ruke ako nogometnu metaforu zamijenimo košarkaškom) i pokušavamo odrediti tko je strašniji od koga, tko je najstrašniji te koliko uopće momčadi iz lošije konferencije ima snage doći do kraja.

- Advertisement -

U raspravljanju o formi ekipa prije i poslije All-Stara obično se koristi sintagma tempiranje forme. Nisam baš prevelik obožavatelj tog načina razmišljanja jer implicira da treneri imaju neke posebne alkemičarske moći da natjeraju igrače da igraju bolje u danom vremenskom trenutku. Za neke, poput Popovicha, to možda i jest slučaj, ali većina trenera zapravo pokušava natjerati ekipu da igra što bolje može kroz čitavu sezonu i samo je pitanje u kojem trenutku to uspiju postići i koliko dugo to mogu održati prije nego ih pad forme ili ozljede ili oboje skrenu s puta. Implicirati da treneri nekako ne žele igrati dobro u prvom dijelu sezone je smatrati da je loše dobiti na Bingu u jesen. No faktori poput raspodjele minuta, (ne)odmaranja igrača i intenziteta igre u svakom slučaju ulaze u obračun trenera koji želi vidjeti momčad u optimalnom izdanju kad je to najvažnije. Ozljede se često svode na pitanje sreće i promatra ih se kao neki vanzemaljski faktor koji može pogoditi bilo kad, ali ne treba zaboraviti da se sreća svodi na vjerojatnosti, a da se te vjerojatnosti mogu rekalibrirati. Idealna strategija za izgurati regularnu sezonu često se uspoređuje s maratonom, ali još bolja analogija bila bi ona s utrkom na 5000 metara na kraju koje savršen trkač još uvijek ima snage za dodatno ubrzanje. Način na koji NBA treneri dobivaju to dodatno ubrzanje je odavno otkriven – ili nakon 60 utakmica uigraju momčad ili odustanu od uigravanja i ograniče rotaciju na 8 igrača što na kratko vrijeme daje dodatni poticaj jer  i sit krokodil je i dalje opasniji od gladnog ponija, odnosno i umoran starter je bolji od odmorenog igrača s klupe ako vam je klupa puna igrača koji jedva znaju zašto su u ligi, zar ne? Zaključak svega bio bi da treneri mogu utjecati na to da im igrači budu dostupni kad su najpotrebniji i u slučaju boljih trenera mogu utjecati na to da momčad ostvari napredak kroz sezonu, ali ne mogu to sa sigurnošću očekivati. Sport je previše nepredvidiv za takvo što.

gregg-popovich

Kategorija F: „Oni igraju? Mislim da ću se noćas ipak naspavati.“

15. New York Knicks

- Advertisement -

Je li nam nestalo šala na račun Knicksa? Pa potpisali su Loua Amundsona i Lancea Thomasa do kraja sezone zato što su im pozitivno utjecali na igru u obrani. Ili…tako nešto. Langston Galloway razvio se u stvarnog igrača Knicksa koji je ozbiljan faktor u rotaciji, obrani i napadu. Bolje rečeno, Knicksi su se degradirali do te točke da je to moguće. U točki smo kad je jasno da je sve to namjerno i da Phil Jackson radi sve u nadi da će na ljeto uzeti Jahlila Okafora, dovesti igrače za igranje trokuta i onda konačno posložiti neku momčad koja može biti respektabilna i koja ima solidan financijski kostur za daljnji napredak. To je toliko solidan i strpljiv plan koji će neizbježno maštarenje o Marcu Gasolu, dovođenje Brandana Wrighta na ugovoru od 13 milijuna godišnje i tradeanje picka za nekog All-Star igrača s krive strane vrhunca karijere učiniti još bolnijim. U redu, rugam se Knicksima na temelju njihove „predjacksonovske“ povijesti, ali čak i trenutni strpljivi plan izgleda čudno kad se samo površinski zagrebe u njega. Želite dodati Okafora (kad kažem Okafor, stvarno mislim bilo koji NCAA igrač) Carmelu i napraviti tandem za velike rezultate? Smislen plan, samo kad Okafor uđe u prime, Carmelo će imati 37 godina pa se nadam da će za dobrobit Knicksa NBA do tad ozakoniti bioničke kralježnice. U tom slučaju, nitko ih neće moći zaustaviti.

14. Philadelphia 76ers

Sixersi su uspjeli razljutiti sve zbog manjka pretenzioznosti oko toga koliko su loši, ali ironično je to što nikad zapravo nisu najgori. Da, dokle god je trener funkcionalan i postoji zdrav odnos između njega i igrača, postojat će utakmice u kojima će sve kliknuti i čime će nadmašiti onu ekipu koja se nalazi u stanju potpunog raspada (a gotovo svake sezone postoji jedna takva). Sixersi imaju igrača s dobrim potencijalom na rosteru, imaju dobrog trenera i imaju plan za budućnost od kojeg ne odustaju. Taj plan ne garantira ništa, ali sama konzistentnost u njegovu održavanju Philadelphiji daje više smisla za budućnost nego Knicksima, Lakersima ili Netsima Groznim.

13. Orlando Magic

Iskreno govoreći, nijednu od tri do sad navedene momčadi nisam previše pratio. Znam, skandal. Ipak, u onim trenucima kad se treba odlučiti pogledati jednu četvrtinu neke utakmice u iščekivanju druge koja bi trebala biti bolja, Orlando se često pokazao kao solidan izbor. U tim četvrtinama prevladavali su „Wtf, otkad je Vučević ovako dobar u napadu?“ i „Zašto ova momčad s obzirom na talent ne igra malo bolje?“ trenuci. Uprava Magica odlučila je da je odgovor na drugo pitanje Jacque Vaughn (čemu se ovom prilikom ne bih usprotivio) i odlučila mu je prije nekoliko dana uručiti otkaz. Magic trenutno ima 16 pobjeda što ih nipošto ne eliminira iz playoff „utrke“ na Istoku, ali čini scenarij u kojem bi izborili nastup u playoffu malo vjerojatnim. Upitan je i smisao takvog nastupa jer bi Magic kao osmoplasirana momčad protiv katarzičnih Hawksa imao šanse koliko i pile protiv krokodila u borbi na smrt.

Magic ima nekoliko igrača u čijoj se košarci može uživati u malim dozama, a moji osobni favoriti su Victor Oladipo, Aaron Gordon i Kyle O’Quinn. Oladipo je znatno popravio šut u odnosu na lani i kreatorski je stigao na novu razinu. Ovo možda isprva ne znači puno s obzirom na to da bi prosječan srednjovjekovni katapult imao bolju šutersko-kreatorsku sezonu od njegove lanjske. Dok je i dalje previše sklon bacanju lopte u poslovični bunar, 36% s trice svakako ulijevaju nadu za daljnji igrački napredak. Oladipo je u svom vremenu u ligi pokazao da je u stanju odlično napadati obruč i igrati obranu što znači da je u stanju biti najmanje odlična all-around dvojka poput Wesa Matthewsa, a možda i nešto više. Gordon nakon ozljede možda ne izgleda onako dobro kao prije, ali i dalje daje naznake odličnog i raznovrsnog obrambenog igrača čija je prava budućnost vjerojatno ipak bliže igri pod košem nego na perimetru. Što se tiče O’Quinna, imam osjećaj da je on igrač koji je najviše spreman pomoći nekoj ozbiljnoj momčadi igrajući u pravoj ulozi (rezervnog visokog).

oladipo-vucevic-magic

 

Kategorija E: Slatki mazohizam

12. Brooklyn Nets

O kako je beznadno postojanje Netsa. Dali su sve pickove koje su imali do kraja 21. stoljeća, igrači koji su trebali biti zvijezde pretvorili su se u korozivne žderače milijuna koje ni izbliza ne zaslužuju i najperspektivniji mladi igrač na rosteru je Mason Plumlee. Zašto su onda u slatkoj kategoriji umjesto Sixersa kad bi se oni tu trebali naći barem zbog razine šećera u krvi Joela Embiida? Nažalost, igraju polurespektabilnu košarku i s vremena na vrijeme izgleda da će se na silu ugurati u playoff. Osim toga, kvaliteta njihovih prijenosa je odlična, kao i osvijetljenje u dvorani, a i donji dio power rankinga je uvijek čudan – svakako je bolje biti 15. nego 12. i mjesta predstavljaju više gledljivost nego stvarnu snagu. Ovo mjesto ujedno je i vrlo očita prognoza što se tiče Netsa – ne mislim da igraju dovoljno dobro da uđu u doigravanje i nemaju nikakvog prostora za manevar putem tradea. Pokušali su staviti u izlog Brooka Lopeza, ali kako je najbogatija ponuda bila tri glavice luka i jedna brokula od Nuggetsa, Netsi su se za sad pomirili s onim što jesu. Taj mir će najdulje potrajati do draft lutrije kada će u punoj ironiji sudbine svoj top 10 pick morati zamijeniti s onim Hawksa koji će pasti u kasne dvadesete.

11. Boston Celtics

Za razliku od Netsa, Celticsi imaju sav prostor za trade koji bi mogli poželjeti. Pitanje je samo hoće li poželjeti. Potezi Dannyja Aingea u zadnjih nekoliko godina sugerirali bi da neće, ali možda oportunistički napravi nešto i nagradi navijače, trenera i igrače revijalnim nastupom u doigravanju. Povremeno je stvarno dobro pogledati Celticse samo da se vidi što talentiran trener može izvesti maksimizirajući potencijal vrlo ograničene momčadi. Brad Stevens već sad je jedan od najboljih 5 ili 6 trenera lige i kada napokon dobije igrače s potencijalom koji izjednačavaju njegov vlastiti, navijači Bostona imat će puno razloga za optimizam. Nažalost.

10. Indiana Pacers

Govoreći o trenerima koji su izvukli maksimum iz loše situacije, svakako treba spomenuti Franka Vogela. Momčad koja sadrži hodajuću ljudsku fluktuaciju u igri Roya Hibberta, skup NBA marginalaca i ove sezone često ozlijeđene Georgea Hilla i Davida Westa na neki način se i dalje nalazi jednu utakmicu van doigravanja. Kada vam je najpouzdaniji kreator kroz sezonu Rodney Stuckey, onda ćete biti ili jedna od najgorih momčadi lige ili jedno od ugodnijih iznenađenja. Pacersi su svakako ovo drugo jer u gotovo svakoj utakmici uspiju borbenošću ishoditi respektabilan rezultat, a obrana je, bez obzira na ogroman gubitak na boku u odnosu na lani i probleme s ozljedama, uspjela ostati u top 10. Ako se ovom pridodaju glasine o mogućem povratku Paula Georgea pred kraj sezone i solidan potencijal za trade, Pacersi imaju mogućnost postati puno zanimljivija momčad od sve 4 sljedeće što je scenarij za koji navijam, ali ipak ne vjerujem da će se ostvariti.

  1. frank-vogel
  2. Kategorija D: Zašto nisu bolji?

    9. Detroit Pistons

    Brandon Jennings čarolija je prestala i Pistonsi odjednom više nisu nepobjedivi. Nisu ni nevjerojatna katastrofa koja su bili u danima Josha Smitha, samo su obična i dosadna momčad. Jedino što pružaju su povremene genijalne zajedničke partije Grega Monroea i Andrea Drummonda, ali budući da ne postoji nikakva ravnoteža između niskih i visokih pozicija niti itko može raditi ono što je radio Jennings, sve ispada uzalud. Aha, i obrana se sasvim urušila, ironično za momčad čiji je highlight sezone uz Brandona bilo FORMIRANJE JEBENOG ZIDA. Zanimljiva paralela između dva Dumarsova „pojačanja“ koja su se smatrala glavnim problemima momčadi – jedan je ispao nezamjenjiv (untradeable), a drugi…također nezamjenjiv (irreplaceable), barem u kontekstu ograničenih resursa kojima Stan Van Gundy raspolaže.

8. Miami Heat

HASSAN WHITESIDE! je otprilike jedina zanimljiva stvar oko Miamija u ovom trenutku. Zdrav razum nas uči da ovo ne može predugo potrajati i zdrav razum će vjerojatno pobijediti, ali Whiteside je praktično jedini igrač koji vuče Miami prema doigravanju u ovom trenutku. Bez njegovog iskakanja niotkud ova sezona bi postala vrlo mračna za Heat. Dwyane Wade se očekivano muči s ozljedama, Chris Bosh ipak nije prva opcija koja je bio u Torontu, a Luol Deng (uz vlastite probleme s ozljedama), iako solidan, ne može dati momčadi sve ono što joj nedostaje. Roster Heata nakon 4 spomenuta igrača mogao bi ući u raspravu za najgori u cijeloj ligi. Ne postoji igrač koji svojom prisutnošću na terenu na neki način ne šteti igri, a smiješno je što u upravi i dalje doživljavaju Raya Allena kao potencijalnog spasitelja. Rayallenitis nije ograničen samo na Miami, bolest je to koja je zahvatila dobar dio lige (a i medija) pa od odluke jednog 39-godišnjaka rade reality show kao da se radi o drugom Kevinu Durantu. Da, vrijeme je prošlo i Ray Allen je nula-faktor u NBA-u 2015. Eventualno može biti zgodan dodatak za već zaokruženu momčad, ali pokušati njim krpati rupe na rosteru je kao da džepnim nožićem pokušate prepiliti sekvoju.

7. Charlotte Hornets

Kemba Walker izjavio je da neće požurivati proces oporavka što bi trebalo značiti da će se na terene vratiti tek sredinom ožujka. Bismack Biyombo i Michael Kidd-Gilchrist su također iskusili probleme sa zdravljem i sve to će otežati zadržavanje playoff mjesta koje Hornetsi imaju. Walker, Biyombo i Kidd-Gilchrist na neki su način bili tri ključne figure Hornetsa u onome što je ove sezone bilo dobro. Potonji dvojac je zaslužan za puno bolju obranu kad su u igri, a Walker je nekoliko puta izvukao guste utakmice u korist Hornetsa. Momčad bi ipak trebala biti u stanju prebroditi ove ozljede i uspjeti u ponavljanju prošlogodišnjeg rezultata jer koliko god im opcije bile ograničene, izgledaju gotovo luksuzno u usporedbi s konkurentima.

  1. ray-allen
  2. Kategorija C: Ona jedna momčad koju je nemoguće svrstati s drugima

6. Milwaukee Bucks

Osim dva očita kandidata, Mikea Budenholzera i Stevea Kerra, Jason Kidd mora biti jedan od glavnih kandidata za trenera godine. Jabari Parker je out do kraja sezone, Larry Sanders je u egzistencijalnoj krizi odustao od košarke i života, a kao odgovor pronašao marihuanu, ali Bucksi su i dalje na čvrstom 6. mjestu s pozitivnim omjerom i statističkim pokazateljima koji impliciraju da su tu zasluženo, odnosno da se radi o sasvim održivom ritmu do kraja sezone. Posebno je impresivna obrana, druga u ligi prema obrambenom ratingu, koja je izašla ravno iz Atlantine škole gotovo neshvatljive obrambene efikasnosti. Kidd pogađa s postavama i na manjoj skali pogađa s onim o čemu sam pisao u uvodu – momčad na terenu cijelo vrijeme ima 5 svježih igrača od kojih nijedan nije veći od života i koji Bucksima često daju prednost u odnosu na protivnika jer su im starteri i klupa kvalitetom gotovo jednaki. Bucksi vjerojatno neće preživjeti prvi krug, no sigurno je da se neće predati bez borbe i da će nam Istok zahvaljujući njima u prvom krugu dati barem dvije gledljive serije.

  1. Giannis-Antetokounmpo

 

Kategorija B: Klasa ispod klase ispod najboljih

5. Toronto Raptors

Ovo je čudna sezona za Raptorse – počeli su je kao Hawksi prije Hawksa, izgledali su kao odlično balansirana momčad koja bi mogla napraviti nezamislivo – donijeti NBA finale u Kanadu. Sve je išlo po planu do ozljede DeMara DeRozana kad je obrana počela klizati prema dolje da bi nakon nekoliko tjedana pala s litice u propast. Paralelno s padom obrane, Kyle Lowry se iz najboljeg igrača konferencije u prva dva mjeseca sezone pretvorio u…dobro, nije se baš pretvorio ni u što, samo ne može pogoditi koš u zadnje vrijeme pri čemu „zadnje vrijeme“ znači cijelu 2015. godinu. Raptorsi i dalje imaju elitan napad, ali s obranom u gotovo donjoj trećini lige i prevelikom ovisnosti o igračima s klupe koji rade razliku, nekako ih ne mogu doživjeti kao preveliku prijetnju. To jest, barem dok DeRozan i Lowry ne uhvate bolju formu.

4. Chicago Bulls

Ne znam više ni što misliti o Bullsima s obzirom na to da sam prošao pozitivno iznenađenje njihovim napadom, negativno iznenađenje njihovom obranom i standardno zgražanje nad minutažom udarnih opcija. Tome sam pridodao i novopečeno hejterstvo prema Derricku Roseu na terenu i van njega. Rose je vrijedan držanja u igri isključivo u situacijama kad se ritam ubrza i kad može iskoristiti ostatke eksplozivnosti da brzo dođe do koša prije nego se obrana postavi. Uz to rečeno, fizički je na nekom vrlo neuobičajenom nivou – imat će trenutke vrhunske eksplozivnosti, ali se dobiva osjećaj da nešto nedostaje. Ne može fizički dominirati utakmicom poput Russella Westbrooka, ali gotovo kao da pokušava igrati u istom stilu. To jest u trenucima kad ne glumi Stepha Curryja i ispaljuje sumanute trice. Njegova igra u svim trenucima osim u tranziciji ne opravdava da u rotaciji bude iznad Aarona Brooksa, toliko je zapravo loš. Naravno, snaga imena neće dopustiti da se na tom planu išta dogodi i Rose je i dalje talentiraniji košarkaš od Brooksa, ali problem je ako ne može shvatiti da je on na ovom rosteru više pomoćna snaga nego njegov nositelj.

Prošao sam i oduševljenje na ringišpilu Jimmyja Butlera, MVP kndidata, u prva dva mjeseca sezone prije nego se vožnja zatvorila zbog opasnosti za posjetitelje. Ne mogu reći da sam bio iznenađen, ali bio sam razočaran jer je vožnja bila stvarno zabavna. Bullsi su sada ta čudna momčad koja po prvi put u zauvijek ima problema s maksimiziranjem potencijala rostera. Već godinama se iz Chicaga mogu čuti iste priče – Thibodeau previše umara igrače kroz regularnu sezonu što potencijalno uzrokuje ozljede i limitira razvoj mlađih igrača. Ove sezone dobili smo dodatni zaplet u obliku nepovjerenja između trenera i uprave koja je zaposlila posebnu trenericu da nadzire naprezanje igrača kroz navodno vrlo naporne Thibodeauove treninge. Postoji neka napetost u svim dijelovima infrastrukture kluba i kad se to upari s ispodstandardnom igrom udarnih igrača u zadnje vrijeme, udaljavanjem od identiteta obrambene momčadi, loše igre na domaćem terenu i brojnih nepotrebnih poraza, dolazimo do činjenice da su Bullsi podbacili iako su imali izgled momčadi koja bi da se sve poklopilo mogla biti možda i najbolja u konferenciji i doći u finale kao ravnopravan protivnik umjesto ukusnog zalogaja za pobjednika Zapada.

  1. derrick-rose

3.Washington Wizards

Jedini razlog zašto su Wizardsi iznad Bullsa je prošlogodišnja playoff serija. Bullsi su očito momčad s bitno višim stropom koja iz nekog razloga ne igra u skladu s potencijalom, ali ni Wizardsi nisu baš odigrali optimalnu sezonu. Dio odgovornosti pada na leđa Randyja Wittmana, ali bitniji dio je onaj koji se odnosi općenito na igrački kadar koji jednostavno nije previše dobar. Najveći minus je za mene to što kad ova momčad treba koševe, 37-ogodišnji Paul Pierce postaje najpouzdaniji način za dobiti ih. Marcin Gortat je obrijao irokezu da bi ponovno pronašao igračku formu (to sve govori o njegovim igrama u zadnje vrijeme), Nene je nešto lošiji nego lani, a Bradley Beal ima svoju standardnu poluozlijeđenu sezonu. Beal je za mene osobno i glavno razočaranje što se tiče Wizardsa. Nakon lanjske eksplozije u doigravanju protiv Bullsa, očekivao sam sezonu u kojoj će konačno uhvatiti korak s najboljim igračima lige na poziciji, ali dijelom zbog dosadnih ozljeda koje se na njega lijepe sa svih strana, dijelom zbog toga što još uvijek za to igrački nije spreman, za to smo ostali uskraćeni. Zanimljivo je što je Beal kad je izlazio s drafta bio uspoređivan s Ericom Gordonom po stilu igre (što je tada imalo smisla jer se Gordon nametao kao jedan od kandidata da uskoči na vrh pozicije u post-Kobe i post-Wade svijetu) i usporedba je ispala istinita, ali je otišla dalje od stila igre i učinkovitosti. Beal postaje paralela Gordonove karijere i po ozljedama što je šteta jer se stvarno radi o igraču koji bi uz malo sreće i rada mogao postati sve najavljivano, a možda i više.Nije sve tako crno. John Wall je čvrsto preuzeo lentu najboljeg point guarda Istočne konferencije i ako sve bude išlo po planu, neće je tako brzu ispustiti. Da Wall samo ima bolji šut, s onakvom obranom, pregledom igre i stavom vođe na terenu, mogao bi se pridružiti i najboljim razigravačima lige. Još uvijek je previše sklon gubljenju lopti i ne može završiti utakmicu za svoju momčad u gustim situacijama, ali ako ga uhvatite na pravim utakmicama, Wall izgleda kao hibrid Russella Westbrooka i Chrisa Paula. Dodatni plus je što Wizardsi stoje na vrlo respektabilnih 33-20 usprkos suboptimalnim igrama i postavama Randyja Wittmana koje periodično razljute čitav internet. Wizardsi su stvarno čvrsto u ovoj kategoriji – sve momčadi rangirane ispod sebe trebali bi dobiti u playoff seriji, ali protiv dvije momčadi rangirane iznad mislim da nemaju previše šanse. No njihovi navijači barem imaju KD 2 DC 2016 kampanju za koju nema šanse da završi razočaravajuće. Ipak su to Wizardsi.

Kategorija A: Nikad se ne zna

2. Cleveland Cavaliers

Kevin Love je precijenjen. U šest godina u Minesotti nijednom nije prešao 50% i nikad nije igrao u doigravanju. U tom vremenu mogli smo naučiti nešto o njemu – Love, iako nedvojbeno vrlo talentiran košarkaš i legitimna prva opcija, oko sebe treba idealne suigrače da bi momčad krenula s mjesta. Ne samo da treba idealne suigrače zato što on sam  ne može ispraviti sve dijelove igre, nego zato što njegova prisutnost uzrokuje neke minuse momčadi na kojoj se nalazi. Govori se da je Love u 6 godina u Minesotti dokazao da momčad čija je on prva opcija ne može napraviti ništa. To baš i nije slučaj. Dokazao je da momčad čija je on prva opcija ne može ništa ako je on usamljena prva opcija poput LeBrona Jamesa u starim Cavsima. Wolvesi su napravili sve suprotno od pronalaska idealnih suigrača za svog tadašnjeg franšiznog igrača i očekivali da će se stvari same od sebe posložiti. E pa nisu. Love nikad nije bio do-it-all superstar poput LeBrona ili Anthonyja Davisa i tajna zašto su ga Wolvesi tako tretirali nikad neće biti otkrivena.

Njegov trade u Cleveland tek je pola godine iza nas i u Clevelandu se već lupaju u čelo misleći zašto su ga uopće izveli. Svaka odlična utakmica Andrewa Wigginsa gotovo je bolna za vidjeti, a posebno su depresivne misli na to što je moglo biti da je Wiggins mogao stasati uz LeBrona. Love se nije pretjerano dobro uklopio u kalup treće opcije zato što položaj treće opcije negira ono u čemu je najbolji – zabijanje koševa i razigravanje. Te dvije stavke preuzeli su LeBron i Kyrie Irving, a Loveu je ostavljeno to da bude prekvalificirana spot up opcija. U toj ulozi do izražaja dolaze svi njegovi limiti – Love jednostavno nema all-around igru da na pozitivan način doprinosi u takvoj ulozi zato što je kao obrambeni igrač očekivano katastrofalan. Ni uz najbolju volju (koju Love sigurno ima) nije moguće igrati dobru obranu kada ste kratkih ruku, ispodprosječno visoki za poziciju i upitne pokretljivosti. Tijekom ove sezone nadigrali su ga igrači koji to ni talentom ni pedigreom nisu smjeli napraviti i tome vjerojatno nije kraj bez obzira na bolju igru Cavsa u zadnje vrijeme. Kada je Chris Bosh u Miamiju prešao u nezahvalnu ulogu trećeg igrača, išlo se toliko daleko da mu se preispitivala muškost (dobro, njegovo ponašanje van terena tome je podjednako pomoglo) iako je doprinosio igri na puno više načina nego to radi Love. S te strane, Love je još prošao dobro. Možda je to zbog činjenice što postiže 17-11 koji su kad ih se bolje pogleda vrlo prazne brojke. Da, postiže 17 koševa uz dobre postotke, ali radi to pomoću serviranih lopti dok su skokovi koje uzima većinom lagani obrambeni za koje se ne treba previše boriti. Tristan Thompson ima gotovo dvostruko više napadačkih skokova što je logično s obzirom na relativne pozicije u napadu Cavsa (Thompson pod košem, Love većinom na perimetru), ali samo implicira koliko tih 17-11 nisu tako dobri koliko zvuče (posebno ako im pridodamo obranu koja je znatno bolja bez Lovea u igri). Love je žrtva očekivanja, oko toga nema nikakve dvojbe, ali također se postavlja pitanje kakav je to top 10 igrač koji da bi bio pozitivan faktor u pobjedničkoj momčadi mora imati savršen kontekst i ljude koji za njega rade sve ono što on ne može. To je situacija u koju je stvarno rijetko naići pod uvjetom da ne igrate za Spurse, a osim ako ćemo pokrenuti Love 2 San Antonio kampanju, vjerojatno je potrebno ponovno razmisliti o tome kakvu vrijednost imaju igrači poput njega koji zahtijevaju gotovo savršen kontekst da igraju optimalno. Pa iako sam uvjeren da može biti prva opcija ozbiljne momčadi koja je posložena u skladu s njegovim mogućnostima, to nas vraća na sam početak ovog dijela – Kevin Love je precijenjen.

 

  1. kevin_love

Cavsi su jedna od momčadi o kojima sam najviše pisao ove sezone pa se ne želim dulje zadržavati na njima. Očekivano su počeli igrati dobro kad je LeBron počeo sličiti na sebe, trade za JR Smitha, Imana Shumperta i Timoffeya Mozgova ispao je puno bolji nego sam očekivao. Moj promašaj oko tog tradea najviše je naglašen time koliko se dobro Smith uklopio u napad kao spot up šuter. Obrana izgleda sasvim drukčije kad je pravi centar poput Mozgova na terenu, a Shumpert bi u svojim limitiranim minutama trebao dati Blattu fleksibilnost s postavama koju prije nije imao. Najbolji primjer koliko su Cavsi bolji u odnosu na početak sezone je kada pogledamo brojke za startnu postavu prije i poslije tradea:

Prije tradea:

Irving – Marion – James – Love – Varejao ORTG 107, DRTG 104

Poslije tradea

Irving – Smith –James –Love – Mozgov ORTG 117, DRTG 95

Pravi centar čini stvarnu veliku razliku u obrani, a zamjena ne-šutera poput Mariona s u zadnje vrijeme odličnim Smithom je dala ogroman poticaj u napadu. Kad se još uzme u obzir da Cavsi imaju na raspolaganju dodatnu nisku petorku s Thompsonom na centru koja ima suludi napadački rating od 123 i konačno dovoljno širine da prežive periode bez LeBrona, može se reći da je Cleveland konačno dobio momčad koju je očekivao i time šokirao sve one koji su bili čvrstog mišljenja da nemaju šanse u doigravanju jer u njihovom svemiru regularna sezona završava u prosincu. Cavsi su sad ono što su trebali biti pa iako nisu favoriti za osvajanje naslova, nikad nije pametno iz računice isključiti momčad koja ima LeBrona.

Kategorija A+: Legitimni contender

1. Atlanta Hawks

Razmišljao sam o tome da zbog forme i zato da dodatno iziritiram ona tri navijača Hawksa kojima sam načeo živce u All-Star kolumni stavim Cavse na prvo mjesto, ali Hawksi su me razuvjerili pobjedom protiv Warriorsa. U košarkaškoj orgiji za sve NBA hipstere, Hawksi su došli do pobjede nakon što su čitavu utakmicu bili za nijansu uvjerljivija momčad i to ih je u mojoj bilježnici ipak zacementiralo na vrhu Istoka. Bez obzira na bolji Cleveland u zadnje vrijeme, i dalje mi ih je teško zamisliti kako igraju ravnopravno s najboljima na Zapadu na dulje staze dok su se Hawksi na tom polju dokazali kao prava stvar. No nisam samo zaključio da su Hawksi u ovom trenutku ipak moćniji od Cavsa, pobjeda protiv Warriorsa me potaknula i na razmišljanje o tome mogu li Hawksi zapravo uzeti naslov ili će samo ostati prvaci regularne sezone. Zaključak na temu odaje kategorija u kojoj se nalaze. Mislim da Hawksi mogu do kraja jer postoji sve više dokaza da ova igra ne stoji na nečemu krhkom i nevidljivom. Prvo što sam gledao u tom smislu je njihova obrana koja mi je i dalje nevjerojatno dobra iako znam sve argumente zašto je takva. No ako prihvatimo prirodnu pretpostavku da playoff mogu dočekati u ovoj formi i s ovom obranom, nema razloga zašto ne bi mogli osvojiti naslov.

  1. mike-budenholzer

Možda nemaju izraženu prvu opciju, ali Spursi su lani i predlani dokazali da savršenstvo egzekucije može nadmašiti individualni talent, posebno uz malo sreće sa zdravljem. Igraju na Istoku i bez obzira na to što svi nekako krajnjeg pobjednika tražimo u boljoj konferenciji, Istok će omogućiti Hawksima manje umaranja pri dolasku do hipotetskog finala. Jedna su od rijetkih momčadi konferencije koja je dokazala da može igrati protiv Zapada. Imaju omjer 14-4 i od tih 14 pobjeda mnoge su ostvarene protiv najboljih momčadi lige. Napad im ne ovisi o brzom ritmu i stil igre bi im se trebao dobro prenijeti u okružje doigravanja. Jedna od briga koje se mogu čuti je da su možda krivo tempirali formu, ali tu se vraćam na početak – ovo nije nasilno tempiranje forme pretjeranim umaranjem igrača i kraćenjem rotacije, ovo je nešto blizu savršenstva uigranosti rostera koji gotovo da nema nedostatka.

Istok definitivno je lošija konferencija, ali kroz sezonu se posložila relativno jasna hijerarhija između momčadi usprkos prognozama da će se raditi o konferenciji izjednačenoj u prosječnosti. Srećom, dovoljno je respekta vrijednih ekipa da možemo očekivati zanimljiv playoff dok se kod momčadi s dna, iako ih je bolje izbjegavati, ponekad mogu naći biseri koji ih i dalje čine vrijednima postojanja. Sve osim Netsa, naravno.

Latest Posts

NE PROPUSTITE