Trebaju li ekipe odmarati igrače?

Posljednjih dana digla se velika bura u NBA svijetu. Razlog nije ni MVP utrka, ni kroničan manjak gledatelja u nekim dvoranama, ni jednokratne biciklističke naočale LeBrona Jamesa. Razlog je naime – odmaranje igrača. Naizgled banalan, no je li zapravo? Ovaj tekst bi trebao pokušati dati nekakav odgovor ili barem uvid u situaciju. Prva dva poglavlja su čisto nabrajanje prošlih događaja i citiranje, a u nastavku ide razrada. Bez puno statistike (moram ipak malo), uz dosta razmišljanja i argumentiranja.

Nekad

Ovaj problem nije od jučer. Ne tako davne 2012. godine, doajen odmaranja igrača i jedan od najvećih trenera i vizionara,  Gregg Popovich, odlučio je odmoriti Tima Duncana navodeći starost kao razlog. Simpatična šala vječno dovitljivog Popa. No, NBA ligi i tadašnjem komesaru Davidu Sternu nije bilo do šale. Iste godine, ali u idućoj sezoni, Spursi su protiv tada moćnog Miami Heata odmarali čak četvoricu startera: Duncana, Tonya Parkera, Manua Ginobilija i Dannya Greena. Bila je to zadnja utakmica iscrpljujuće turneje pa su, iako je bilo prošlo tek mjesec dana sezone i utakmica je bila u nacionalnom prijenosu, udarni asovi dobili malo predaha. Sternu i društvu se to nije svidjelo te je liga kaznila Spurse s 250 tisuća $ kazne. On je pritom naglasio da su optuženi „učinili nedjelo prema ligi i navijačima“ te rekao da je „ishod diktiran ukupnošću činjenica“ da je to Spursima jedina utakmica u Miamiju i da nisu obavijestili ni ligu ni medije ni protivnike na vrijeme, i tako prekršili pravila ponašanja lige radeći ono što nije u skladu s njenim najboljim interesima.

Iz tabora Spursa tada nije stiglo nikakvo priopćenje. U njihovu su obranu tada stali Shaquille O’Neal kazavši kako Popovich zna što je najbolje za njegovu ekipu i da je njegov posao misliti na širu sliku, te Steve Kerr koji je kažnjavanje zbog odmaranja usporedio s otvaranjem konzerve crvi koje može imati ozbiljne posljedice. Očitovao se i Doc Rivers (tada trener Boston Celticsa) rekavši: „Ne sviđa mi se to. Teško je. Moraš voditi svoju ekipu do dugoročne pobjede i napraviti sve što moraš. Ako je to odmaranje igrača. onda odmaraš igrače!“

Sada

Okidač za ponovno otvaranje ovih diskusija bila je utakmica između Cavaliersa i Clippersa u Los Angelesu. Strateg gostiju, Tyronn Lue, odmarao je udarnu trojac James, Kyrie Irving, Kevin Love. Clippersi su ih, naravno, pomeli 30 razlike, a gledatelji su ostali uskraćeni za najveće zvijezde i vjerojatno neizvjestan dvoboj.

Paljbu je prvi osuo Karl Malone: „Ako nemate barem 10 godina iskustva, morate igrati. Ovo nije posao, ovo je igra. Mogu li potplaćeni radnici ili primjerice, policajci, tako lako dobiti dan odmora? Ne mogu.“
I nije potpuno u krivu, a kredibilitet mu daje činjenica da je za vrijeme vlastite igračke karijere propustio tek nekoliko utakmica.

Aktualni komesar lige, Adam Silver, rekao je da je ovo jako velik problem za ligu te da će upravo to biti glavna tema skorog sastanka glavnog vijeća NBA lige. Ako nas povijest njegove vladavine uči ičemu, onda je to da je Silver čovjek od malo riječi, ali puno djela. Očekujte odgovor – brz, precizan i nemilosrdan.

U obranu odmaranja stao je, a tko bi drugi nego Gregg Popovich: „Liga treba razumjeti da ovakvim postupcima nekim igračima produljujemo rok trajanja. Želite li određenog igrača vidjeti u toj jednoj utakmici ili želite da njegova karijera traje dodatne tri godine? Želite li da netko propusti doigravanje zbog ozljede prouzrokovane takvim rasporedom? Pokušavamo iskoristiti znanost i analizirati stvari. Ako liga želi da nama na pameti bude zarada, o tome moraju još jednom razmisliti“.

Sportska strana priče

Citius, altius, fortius!”
„Brže, više, jače!“

Tako glasi moto Olimpijskih igara predložen još davne 1894. godine od strane samog osnivača Pierrea de Coubertina. U 123 godine mnogo se toga može promijeniti i – promijenilo se. Pa tako i sam sport.

Iz generacije u generaciju, djeca se zaljubljuju u sport. Prvo u igru, a zatim se to kroz odrastanje pretežito preseli na kauč pred TV ekran ili laptop (i frižider). Većina nas doživotno i zdravo-za-gotovo ostane zaljubljena u taj fenomen bez da smo se zapravo ikad upitali: što je to sport? „Kako misliš što je to sport? Pa sport! Nogomet, košarka, plivanje, šta ja znam još… škraping!“ Rijetko tko je u stanju formulirati iz glave nekakvu definiciju. Uostalom, tako je s većinom stvari koje su oduvijek sastavni dio života.

Hrvatski leksikografski rječnik pak kaže da je sport:
1. Tjelesna aktivnost radi natjecanja, održavanja zdravlja ili zabave;
2. Skup sportskih disciplina koje se temelje na određenim pravilima; njima se bave amateri ili profesionalci;
3. Igra ili borilačka vještina koja se izvodi prema zadanim pravilima.

Iz svega ovoga izvukao bih 3 ključna pojma koja opisuju sam sport: tjelesna aktivnost (sorry šah, ispadaš), natjecanje i zadana pravila. Krenimo redom.
Tjelesna aktivnost podrazumijeva potrošnju. Potrošnja podrazumijeva umor, umor podrazumijeva odmaranje i regeneriranje kako bi tijelo ponovno imalo resursa za tjelesnu aktivnost i potrošnju. Ciklično i logično. No koliko je odmora potrebno profesionalnom, utreniranom sportašu? Iskreno, ne znam. Nisam nikad bio jedan od njih. Ali treba. Iako to ne izgleda uvijek tako, i oni su samo ljudi od krvi i mesa.

Dalje, natjecanje se odnosi na želju da budeš bolji od ostalih sudionika. U ovakvom formatu NBA lige to se može gledati iz dva kuta. Prvo kao nastojanje da iz večeri u večer budeš bolji od protivnika, te drugo, važnije, da osvojiš naslov prvaka i na taj način budeš bolji od svih ostalih. Ultimativni prvak, na krovu svijeta. Zar to ne bi trebao biti krajnji cilj svake od 30 momčadi? Ako je potrebno žrtvovati poneku kratkoročnu pobjedu za onu dugoročnu, onda je to sasvim opravdano. Dakle, „brže, više, jače“, ali u pravom trenutku.
Zamislite maratonca koji prvi kilometar utrke otrči u sprintu, sruši se na pod i odustane od idućih 41 km. Koga je tada briga što je bio najbrži u prvom kilometru? Jedino njega samog. Ili ako želite bliži i manje banalan primjer, mislite li da bi Golden State Warriorsi ovog trena mijenjali lanjske 73 pobjede koje su stigle uz ogromnu cijenu iscrpljenosti i ozljeda, za svježinu koja bi im zasigurno donijela pobjedu u finalu i novi prsten? Naravno da bi. Basna o zecu i kornjači je uvijek imala i imat će samo jednu pouku.
Treće sam naveo zadana pravila. Zašto? Ne zbog samih pravila igre kao takve, već pravila nastupanja u ligi. Svaka NBA momčad je pristala na određena pravila nametnuta od lige onog trena kada je odlučila natjecati se unutar nje. I dužna ih je poštovati. Vidjet ćemo što je Silver i ostali na sjednici donijeti kao protumjeru odmaranju.

Slušajući Malonea i ostale legende, ispada kako se uvijek potiče rivalstvo među generacijama. Kao, „tada se igralo čvršće, ali i sporije, danas su igrači brži, ali i krhkiji“. Za potrebe razbijanja takvih tabua, uspoređivao sam ligaške trendove u zadnje 44 sezone (počevši s 1973.) i došao do sljedećih zaključaka:

1) prosječni NBA igrač danas teži 100 kg, najviše ikada (pobija tezu da su prije igrači bili jači);

2) igra se najbržim tempom u zadnjih cca 25 godina (stoga je igra brža, više je posjeda, više trke => veća potrošnja);

3) zadnjih 6 sezona uzastopno pada rekord po broju ispucanih trica te u ovoj sezoni trica sudjeluje s čak 31,5% u ukupnom broju pokušaja te je ova sezona 4. najlošija po broju izvedenih slobodnih bacanja u 44 promatrane (što znači da je manje šuteva i faula na obruču, a ispaljuje se nikad više trica koje nisu kontaktni šut, ergo manje je fizičkog kontakta nego ikad);

4) ova sezona je zadnja na toj listi po broju uhvaćenih napadačkih skokova po utakmici, ali je druga najbolja po broju defanzivnih skokova po utakmici (ekipe pretežito brane tranziciju, manje napadaju skok => manje fizičkog kontakta i „tuče“ za skok);

5) raspored utakmica i broj back-to-back utakmica nije ništa veći ni manji nego unazad nekoliko sezona (otpada teorija da je raspored ove sezone nemilosrdniji nego inače).

Gledajući ove podatke može se reći da svaka strana ima svoje argumente, ali su činjenice jednako teške na vagi te se može reći da fizička potrošnja ne varira previše kroz godine. Istina, igra se preselila iz reketa na perimetar (manje fizikale), ali se zato ubrzala (veći tempo). Dakle, današnji igrači ne bi trebali imati ništa više odmora nego što su ga imali oni u 90-ima. Naravno da potreba za odmorom varira od pojedinca do pojedinca. Na primjer, igranje utakmice dva dana zaredom nekidan nije spriječilo Russella Westbrooka da upiše dva uzastopna triple-doublea.

Možda su ljudi jednostavno postali pametniji. Napredak sportske medicine i nutricionizma definitivno je dao bolji uvid u limite tijela sportaša, a analogno tome i u regeneraciju koja je potrebna. Potrebna za otići do krajnjeg cilja – naslova NBA prvaka. A kada su to Pop i magistri iz San Antonija bili u krivu? Sportska strana priče kaže: Za odmor 1, Protiv 0.

Ekonomska strana priče

Iako još uvijek postoje mnogi sportovi koje karakterizira poluamaterizam  i jako mala zarada, postoje i oni gdje novca ima više. Unutar tih sportova postoje lige gdje novca ima još više. Puno više. Sport je odavno prerastao svoje isključivo sportske korijene i prometnuo se u punokrvni biznis. Globalni ekonomsko-društveni trendovi su se savršeno preslikali na sport: bogati su sve bogatiji (proizvođači), siromašni sve siromašniji (konzumenti krajnjeg proizvoda), jaz između njih sve veći. Opstaju tek poneka „manja i srednja poduzeća“, čisto kao supply and distribute karike ovima iznad njih u hranidbenom lancu. Pretjerano neravnomjerna raspodjela zbog koje će kapitalizam kad-tad morati mijenjati svoj oblik ako želi opstati. Vjerojatno i sport.

NBA liga spada u odabranu elitu. Tome svjedoči prihod od 5,9 milijardi $ prošle sezone te podatak da su od svih profesionalnih liga tek NFL i MLB ispred nje. Prosječna NBA franšiza vrijedi 1,36 milijardi $, prosječan igrač zarađuje oko 9 milijuna $, TV prava ruše rekorde, salary cap konstantno raste. Dileme nema, NBA je sam vrh sportskog hranidbenog lanca.

Upravo su igrači njen najvrjedniji eksponat. Gledajući tri najjača branda među igračima, fascinantno je da LeBron James 64% svojih prihoda zarađuje van terena, Kevin Durant 58%, a Steph Curry čak 74% (plaća daleko ispod njegove tržišne vrijednosti). Reklame, društvena događanja, investicije i brandirani proizvodi načini su na koji se dolazi do zarade i van terena.

Idemo dalje. Globalizacija i razvoj tehnologije omogućili su da je ovakav proizvod dostupan u većem dijelu svijeta (ili barem u onom koji to može priuštiti) i na svim mogućim uređajima modernog doba. Svaki prijenos, svaka reklama, svaki kupljeni league pass – skupljaju se u blagajnu NBA lige. Prosječna ulaznica za jednu utakmicu košta između 30 (Pelicans) i 130 (Knicks) dolara, ovisno o momčadi koja je domaćin. Ugovor za TV prava težak je 24 milijarde $. Dvadeset i četiri i još devet nula!

Zar je ovo sve nastalo samo od sebe? Ne dragi čitatelji, nastalo je godinama mukotrpnog rada i ulaganja, slaganja kockice po kockicu. Pravljenja pravih poteza i ispravljanja krivih. I reagiranja onda kada postoji šansa da se carstvo poljulja. Baš kao sada. Jer u studenom 2012. godine u Miamiju gledatelji nisu platili u prosjeku 75 $ da bi gledali ni Corya Josepha ni DeJuana Blaira, već Duncana i Parkera. Isto kao ni oni u Staples Centeru prije nekoliko dana koji su došli gledati Jamesa, Irvinga i Lovea, a dobili DeAndre Ligginsa i Kaya Feldera. Da ne govorim o udaru na pay-per-view zaradu i gledanost takvih utakmica u nacionalnom prijenosu. Nema najboljih igrača – nema zarade.

Zamislite da ste veliki fan NBA košarke. Zapravo, ne morate. Ako ste stigli ovako daleko u tekstu, vjerojatno i jeste. Uštedili ste (posudili, ukrali) nešto novca i odlučili sebi ispuniti veliku želju – otputovat ćete u SAD i uživo odgledati utakmicu svog omiljenog tima, za potrebu ovog teksta ćemo reći da su to Washington Wizardsi. Datum utakmice znate još od devetog mjeseca, ulaznicu ste platili 50$ (Bojan Bogdanović nije uspio srediti preko veze), smještaj u sumnjivom hostelu još 100, a povratnu kartu pouzdanog avioprijevoznika čak 750. To je 900 dolara, a da hamburgera niste ni okusili. Na megdan Wizardsima dolaze moćni Warriorsi. Kud ćeš bolje. Kad ono, domaćini pred playoff štede Johna Walla i Bradleya Beala, a gosti Currya, Duranta i Draymonda Greena. Aj bar Klay Thompson igra. Na stranu doživljaj puta i avantura, jeste li upravo iskesili više od jedne (statistički) prosječne hrvatske plaće da bi gledali rezerve? Naravno da ne.

I tu leži sva hajka koja se digla posljednjih dana. David Stern je postavio NBA ligu na noge kada je izgubila interes javnosti i oblikovao je ovakvu kakvu je danas poznajemo. I volimo. Da nije bilo njega, da NBA nije postao globalni ultraprofitabilni proizvod, mi ne bismo danas gledali utakmice iz dana u dan, analizirali statistike ni igrali NBA 2K. A Adam Silver će dati sve od sebe da održi to nasljeđe. Kada kažu da im je stalo da svakog gledatelja, ne dajte se prevariti – stalo im je isključivo do svakog centa koji će vaša pozornost generirati. No zbog tog centa, svi ćemo i dalje uživati u dostupnosti najboljeg showa na planeti. Ekonomska strana priče uzvraća udarac: Za odmor 1 – Protiv odmora 1.

Zaključak

Razrada obavljena, argumenti (prekomjerno) upotrijebljeni, sada je na vama da odlučite kojoj biste se strani priklonili, sportu ili novcu. Osobno, srce kaže sportu, ali glava je svjesna da je novac ono što omogućava moje praćenje najdražeg sporta. Jesu li Pop i Lue mogli uvesti svoje zvijezde na dvije-tri minute kako bi svima zamazali oči? Možda. Zašto FIFA ne kažnjava reprezentacije koje na Svjetskom prvenstvu (ili UEFA u Ligi prvaka) odmaraju svoje adute u zadnjem kolu skupina nakon što su osigurali prolazak, odmarajući tako momčad za knock-out fazu? Ne znam. Vjerojatno jer su svjesni da je za konačni mat potrebno žrtvovati pokojeg pješaka (i dalje šah nije sport).

Bez obzira što mi mislili, budite sigurni u jedno: u 21. stoljeću uvijek je interes novca taj koji prevlada sve ostale interese. Vjerojatno će tako biti i u ovom slučaju.