USA rukomet i recept za dominaciju

Sjećam se samo jedne jedine sekvence svog života za koju bih se mogao zakleti da je bila 1996. godine. Imao sam 8 godina i tad je prvi put (što pamtim) rukomet ušao u repertoar sportova koje sam odlučio pratiti. Bolji povod za početak i upoznavanje s tim sportom nisam mogao ni poželjeti – zlato hrvatske reprezentacije na Olimpijskim igrama u Atlanti. Pojma nemam što se događalo na tim Igrama, tad nisam znao ni što je to, ali se vrlo dobro sjećam finala protiv Švedske. Sjećam se plave podloge, naših, u ovom momentu, potpuno demode crvenih dresova i blijedih Šveđana koji kao da nikada nisu bili na Bačvicama.

Sjećam se i tko me ubacio u rukometni vagon i tko je još samnom gledao tu povijesnu utakmicu. S ocem, „ćaćom“ kako bi mi u Dalmaciji rekli. Mislim, „gledao“. Iako smo praktički vodili cijelu utakmicu stari je u jednom trenutku ustao s kauča i zgrabio ključeve od auta.

„Ćaća di ćeš?“ – upitao sam ga.

„Iman nešto radit oko auta.“ – odgovorio je, i izletio iz kuće.

Lagao je. Sa žutim Stojadinom je sve bilo u redu ali njegova već tada dobro sijeda glava nije mogla sebi priuštiti još malo dokaza starosti. I nerviranja. Nije rukomet vrijedan gubljenja živaca. Kada su Klajić, Jović, Perkovac, Pako Ćavar, Saračević i ostali majstori dobili utakmicu (koju su po starom dobrom hrvatskom običaju na kraju ipak malo zakuhali) protiv Svenssona, Olssona, Wislandera i kompanije izletio sam iz kuće i počeo vikati: „Dobili smo, dobili smo!“, a Ćaća je umjesto da popravlja semering križa, mijenja dizne i pakne ili provjerava karburator ili cincilator vodom iz gume polijevao auto, eto, čisto da nešto radi dok je osluškivao susjedstvo koje je već počelo slaviti. „Čujen, čujen!“, odgovorio mi je i nasmijao se.

To je bilo to. Nogometu sam dodao još jedan sport koji sam obožavao gledati i u koji sam se istinski zaljubio. Košarka? Ona je došla par godina kasnije, a do tada je bila osuđena na gledanje Bullsa protiv Jazza u jutarnjim terminima kada je HRT puštao reprize, a kasnije se nastavila „gutanjem“ časopisa Košarka.

Ali znate kako je. Prve ljubavi ne traju dugo iako smo ja i rukomet imali još svijetlih trenutaka. Pratio sam i RK Zagreb, (ili Badel kako li su se već zvali) u svim onim velikim obračunima protiv Barcelone. Kasnije je bilo nemoguće ne biti navijač Balića, Metličića, Sulića, Džombe, Šole i ostalih u onim vremenima kada su dominirali rukometnim terenima, kada su bili rukometna avangarda. Rukometni Spursi. Igrali su lijepo i pobjeđivali što je vrhunac jednog sportskog kolektiva. Nitko na taj način nikada prije ni poslije nije dominirao rukometnim terenima. Svi su željeli biti Ivano Balić. Rukometni virtuoz čija je vječna inspiracija bila košarka, koji je u rukomet uveo trend nošenja košarkaških tenisica u kojima je uvijek igrao i oduševljavao rukometne fanove „Jason Williams“ dodavanjima. I ja sam želio biti Ivano Balić. Tko ne želi biti popularni cool lik čije postere tvoje vršnjakinje lijepe po zidu svojih soba?

Očito je, Balić nisam postao, a taman kada je hrvatska reprezentacija prošla svoj vrhunac i prestala osvajati zlata moje zanimanje za rukomet je skroz splasnulo. A sve zbog gospođice bujnog poprsja koja se odaziva na „NBA“, čijom ljepotom sam se u potpunosti inficirao iako je platonska ljubav trajala od spomenutih jutarnjih repriza.

I onda dragi čitaoče, koji si imao barem dvije djevojke u životu, znaš kako to ide. Sadašnjoj boljoj polovici govoriš ne baš lijepe stvari o bivšoj boljoj polovici. I ne, ne trebaš se pretvarati da si džentlmen i da to ne radiš. Optužiš je za ljubomoru, dosadu, tankiranje Sixersa i prekomjerno granatiranje. Što je od toga istina, a što si preuveličao nije ni bitno.

Koji su moji problemi s rukometom? Dalo bi se o tome raspravljati jer ih ima: zasićenost reprezentativnih nastupa na godišnjoj bazi, manjak identiteta rukometa kao sporta, problem s pravilima (može li se napokon uvesti vremensko ograničenje napada?), veliki utjecaj sudaca, prevelika važnost golmana, kupovanje igrača druge nacionalnosti u reprezentacijama, favoriziranje domaćina na svim velikim natjecanjima, amaterizam, neprofesionalnost i diletanti u vrhu Hrvatskog rukometnog saveza, manjak taktičke kompleksnosti i nadmudrivanja itd.

Ali nije ni bitno, važno je da mi je košarka s vremenom postala puno zabavniji sport. Ali nije ni to bitno jer ovaj tekst pišem da vas obavijestim da sam došao na ideju kako učiniti rukomet zanimljivijim nego što on to trenutno jest! Ili ga pišem da bi pokazao kako su košarkaški igrači superiorniji nad rukometnim?! Ili da bi vam pokazao kako je košarka više cool sport od rukometa?! Sami prosudite moje motive.

Čekaj, a Ćaća i rukomet danas? Pogleda tu i tamo reprezentaciju ali ima posebne kriterije ili uvjete pod kojima će gledati a koje izražava pitanjem:

„A jel igra Balić?“

„Nije ćaća, nisu ga zvali, kažu da je star, da je Josip Valčić bolji“.

„Ništa onda od nas“.

I svaki put pogodi.

USA Handball NBA Team

SAD imaju svoju rukometnu reprezentaciju. Ali kao da nemaju. Na svjetskom prvenstvu nisu bili od 2001. godine kada su bili uvjerljivo zadnji, na Olimpijskim igrama su zadnji put nastupili 1996. i osvojili solidno 9. mjesto, a na zadnjim Panameričkim igrama osvojili su šesto mjesto. Iza uvijek neugodnog Grenlanda, a ispred tradicionalno čvrstog Meksika i vječno nepredvidive Gvatemale.

Okej, da skratim, rukomet im je sranje od sporta i od njega su popularniji lakros, skakanje po trampolinu i „graničari“, a to je ono što moramo promijeniti. Kako? Kako zainteresirati Amerikance za rukomet? Jednostavno. Moraju pobjeđivati, kao što pobjeđuju u odbojci, košarci i svim silnim individualnim sportovima. Uspjeh pali svakoga, posebno stanovnike SAD-a koji su navikli u svemu se osjećati superiornima.

Vremena za razvoj i popularizaciju tog sporta nemamo. Puste razvojne planove i projekcije raditi nećemo, ipak smo mi balkanske duše a one improviziraju. Ne trebamo proizvoditi igrače jer oni već postoje. Brzi su, visoko skaču, fizički su moćni i visoki, imaju sjajne promjene pravca bitne za rukometni napad, lateralne kretnje ključne za igranje rukometne obrane, razumiju kretnje po terenu koje moraju otvarati ili zatvarati prostor, odlično kontroliraju loptu i znaju se perfektno dodavati, navikli su na kontakt igru. Prosječan NBA igrač može biti stroj za ubijanje u rukometu i zato ja predlažem da SAD na Olimpijske igre u Brazilu sljedeće godine ili na iduće svjetsko prvenstvo pošalje 16 komada NBA igrača.

Da ipak ne ubijemo svaku draž na tom natjecanju to ne mogu biti čuda prirode poput Westbrooka, Jamesa, Duranta, Howarda ili Cousinsa (a i neko mora igrati košarku), moramo odabrati nešto realnije, nešto što se doista može ostvariti. Dobro, prethodno će nam biti potrebna veza kod Baracka Obame da udari pečat na papir u kojemu stoji da se 16 NBA igrača mora odazvati na pripreme rukometne reprezentacije zato što je to od vitalne važnosti za nacionalne interese, na što uvijek domoljubni američki patrioti neće ostati imuni. Olimpijske igre su ljeti pa problema s preklapanjem termina u NBA ligi neće biti, a za svjetsko prvenstvo se dogovore Adam Silver i čelnik svjetskog rukometnog saveza da se poklope termini SP-a i All-Star pauze. Bingo!

Sada kada smo riješili administrativne barijere uručimo pozive NBA igračima za rukometno prvenstvo.

Od sada pa dalje ispričavam se rukometašima, rukometnim stručnjacima i fanovima na vrlo nestručnim komentarima i razmišljanjima koji će uslijediti  zbog autorove potrebe da se malo zajebaje.

Golmani: Brandon Bass, Tony Allen

Nije nikakva tajna koje kompetencije ili vještine moraš posjedovati da bi bio rukometni golman – moraš biti malo lud. … da gledaš kako 200 cm visoki krkan ispaljuje projektil koji će možda odsjesti na tvom tijelu. Zapravo, moraš se potruditi da odsjedne, i nije bitno na kojem dijelu tijela. Gornja i donja glava uopće nisu isključeni.

Tonyja Allena sam odabrao zato što on jest malo lud, kako bi mu kolega Conley rekao: „On je klinički lud“. Nije baš pametno ludom čovjeku povjeriti najvažniju rukometnu poziciju ali Tony je zbog svoje visine, dobrog rada rukama i brzih refleksa i više nego prikladan. Allen ima i hvalevrijednu naviku da prije košarkaške utakmice uz pomoć računala proučava kako pojedini igrači igraju u napadu. To može preslikati i na rukomet analizirajući gdje pojedinci šutiraju.

Brandon Bass je onaj igrač malog nogometa koji je najdeblji, znaš da će biti minus dok je u igri i izvodi nešto nalik funkcionalnom trčanju. Onda ga zato što je dobar lik koji radi 2 posla, šalje lovu majci i čita crkvene poslanice staviš na gol. I zato što je elegantno popunjen, i zato. Pa se poznavajući zakone fizike nadaš da će njegova masa spriječiti akcelerativno strano tijelo zvano lopta. Mislim mora biti bolji u tome nego u plivanju. A sad ozbiljno, Bass je čvrst dečko čijih su 203 cm i 113 kg itekako poželjni na rukometnom golu.

tony-allen

Srednji vanjski: Rajon Rondo, Andre Miller

Eh, evo nas i do druge najvažnije pozicije u rukometu. Iako njihova važnost u suvremenoj košarci postaje sve manja pravi pass-first playmakeri u rukometu su i dalje bitni. Razmišljao sam se da li da pozovem samo Millera kao takvog tipa igrača i uz njega neku haubicu, combo playa ili da si uzmem i Ronda. Na kraju sam se ipak odlučio za Ronda zato što sam vodio brigu o željama i potrebama američkog naroda i svih onih 30 ljudi koji bi gledali američku reprezentaciju na prvenstvu, a kojima treba zvučno ime, zvijezda, da bi se zainteresirali. Netko tko će snimati reklame za mudobrane i nekoga tko će kapetanski pričati o nacionalnom ponosu i američkim vojnicima kada sa rezultatom 66:10 „ubiju boga“ u Irancima.

Već sam rekao, sjajni dodavači su jako bitni za rukometni napad jer imaju vrhunski pregled terena, drže napad protočnim, pozivaju prave akcije, prepoznaju događaje na parketu, brzo mijenjaju strane na kojima (ni)je lopta i sjajno podvaljuju lopte. Rondo je taj čovjek.

I Andre Miller je. Djedica koji zna sve trikove i premazan je svim mastima. Njemu ne bi bio nikakav problem ni s 38 na leđima nakon NBA sezone odigrati malo i rukometa šta… Ionako nikad u karijeri nije bio ozlijeđen, ali nikad.

Ronda bi koristili na poziciji 2 (onaj između krila i onog u sredini) u obrani, ima dovoljno dugačke ruke da igra obranu, ili bi ga koristili kao prednjeg u 5-1. Opet je važno što ima dugačke ruke, odličan je press igrač i sjajan kradljivac lopti. Millera ne bi koristili u obrani nego bi ga mijenjali s obrambenim specijalistima.

Lijevi vanjski: Tyreke Evans, Gerald Green

Apsolutno je poželjno na svim pozicijama imamo dva različita tipa igrača jer se tako možeš lakše prilagoditi protivniku. Tom mišlju sam se vodio kada sam odabrao Tyrekea koji je više slasher, dribler i onaj koji bi se zabadao između dva protivnička obrambena igrača, a po potrebi se sa 198 cm može dizati i na šut preko obrana. Uz to je i vrlo dobar kreator za druge, imati njega i Ronda zajedno na parketu značilo bi držati napad podmazanim i tečnim poput goveđe juhe.

Njegov brat po rukometnoj poziciji je igrač koji ima možda najveći odraz u NBA ligi, iz mjesta ili iz dvokoraka. A sada zamisli da se Gerald Green može zaletjeti i dizati na šut iz takozvanog „LeBronovog“ trokoraka. Takav let i skok, nakon toga šut po golu, bili bi impresivni i nikada ranije viđeni u rukometu. Eto još jedne pozivnice za average Amerikanca.

Evans se može gurati u obrani, dok je Green sumnjiv i njega bi trebali mijenjati za „udarače“.

Teška artiljerija – obrambeni specijalci: Kendrick Perkins, PJ Tucker

Mi o vuku… Imena obrambenih specijalaca protivnički napadači izgovaraju sa strahopoštovanjem. Prije utakmice se upravo zbog njih pomole za svoje zdravlje, kao što zbog njih na sebe nabace 10 kilograma zaštitne opreme kao da su pripadnici SWAT-a a ne rukometaši. Nakon utakmice ide sličan proces. Zbog njih ne mogu govoriti jer vjerojatno nemaju zube, narokaju se sredstvima protiv bolova a na tijelu prepoznaju otiske prstiju, šake ili lakta. Ako prežive, dakako.

Kendrick Perkins kada mu istekne ugovor s Oklahomom nema što više raditi u NBA ligi i idealan je da mu kao dobri Samaritanci pronađemo novu karijeru, tako ga potaknemo da se i dalje bavi sportom umjesto da dva puta tjedno pojede tor janjaca i uskoro premine od srčanog udara. Beast of Perk je inače mrga od 208 cm i 125 kg, dakle lakše ga je preskočiti nego zaobići. U rukometu to uglavnom znači idi na srednjeg u obrani i polomi par rebara a kasnije skuhaj juhicu od njih.

PJ Tucker nije pretjerano visok (198 cm) ni pretjerano masivan (105 kg) ali je zato pravi fajter, a takvi nam trebaju u obrani. On se bez problema u obrani može gurati s protivničkim pivotima koji igraju na svoju jaku stranu, nisko težište, a može izlaziti na šutere i hvatati ih u čelični zagrljaj. Free hugs!

Obojica su isključivo udarači u obrani, bez pretenzija da idu u napad.

https://www.youtube.com/watch?v=0vYKhll04cQ

 

Desni vanjski – Tayshaun Prince, Tony Wroten

I ovdje sam se potrudio da nam igrači budu različitih karakteristika. Prince je na sličnom putu kao i Perkins da jako skoro postane neupotrebljiv NBA igrač i ovo mu je prilike da si malo produži sportsku karijeru. Skroman i fin dečko koji bi pospremio u gol sve ono što mu Rondo namjesti, radio bi u obrani ne namećući se previše u napadu. Proporcije su odlične: 206 cm – 100 kg.

Wroten je zato tu da se kao nadobudni mladi igrač nameće. Atletski vrlo moćan, brz, podjednako dobar kao šuter ili dribler, a po potrebi može i kreirati drugima. Nekako imam osjećaj da bi bio sjajan rukometni igrač.

Obojica mogu igrati obranu.

Laka konjica – lijeva krila: Corey Brewer, Darren Collison

Obojica su u NBA ligi žestoki role playeri kojima onda ni u rukometu ne bi bio problem čekati u kutu da se netko smiluje i doda im loptu. Krila su zapravo najvažnija zbog kontri i polukontri koje trče i postižu lagane poene, a ova dva majstora su među najbržim igračima u ligi.

U obrani obojicu možemo koristiti kao prednje u 5-1 obrani jer su pokretljivi i dobri kradljivci lopte.

Pitaš se zašto Perkinsa ne koristim kao isturenog u 5-1? On je ovako… pokretljiv kao Vori? Pa nisam Goluža jebote!

Laka konjica – desna krila: Kent Bazemore, Shabazz Muhammad

Za njih vrijedi isto što i za ove gore, s malim napomenama. Kent Bazemore je atletsko čudo prirode, vrstan defanzivac koji se ne kocka i ne živi na linijama dodavanja u NBA ligi dok igra obranu ali je toliko dugačak (raspon ruku 208 cm, visina 196) i lagan na nogama da lakoćom siječe dodavanja. Kada ga gledam ne mogu ne vidjeti Luca Abaloa, najbolje francusko desno krilo.

I Bazemore i Muhammad su malo divlji igrači i oni bi mi bili zaduženi za sijanje panike u protivničkim redovima: trka s loptom, probijanje, dizanje na šut (posebno Shabazz). Muhammad je nešto sporiji ali i snažniji a takvi dobro dođu u obrani jer se mogu hrvati s protivničkim pivotima, i ovime automatski ukidamo klasični rukometni missmatch – pivot između krila i drugog u obrani (između 1 i 2).

Bazemore bi bio glavno oružje u 5-1 obrani.

Pivoti – DeJuan Blair, Reggie Evans

Najvažnije komponente za igranje pivota su: snaga i spretnost. Moraš biti jak kao bik da bi se izborio za poziciju pored protivničkih fajtera u obrani, da bi radio blokove za svoje vanjske šutere i da bi uopće primio loptu. Spretnost je ključna jer si okružen za 5-6 ruku dok primaš loptu, dobivaš udarce, nemaš vremena ni skočiti ni zaletjeti se kada šutiraš već sve moraš napraviti brzo i u malo prostora, a još golmana nisi savladao. Blair je takav tip igrača, ali što je još važnije, visok je samo 201 cm, ali ima 120 kg, što znači da ima nisko težište a snažan je. To u rukometu dovodi do sljedećih kombinacija kada takav tip igrača primi loptu na crti: a) gol; b)  sedmerac + isključenje; c) gol + isključenje.

Reggie Evans je nešto slično, a razlika je što njemu ne moraš spuštati loptu ili je dodavati od tla već mu je bacaš 10 m u zrak, on skače, kupi je i zakucava u gol. Sjajan NBA skakač kojeg bi rado volio vidjeti u rukometnoj obrani u tandemu s Perkinsom. A onda bih volio vidjeti frajera koji bi im se usudio prići. Ne toliko zbog obrambenih kvaliteta koliko zbog izgleda.

reggie-evans

Tu je kraj. Imamo 16 veličanstvenih koji bi se trebali pojaviti na idućem svjetskom natjecanju i uz 20 dana dobrih priprema odraditi prvenstvo bez poraza i uzeti zlatnu medalju. Nitko se ne može protiv ovakve kombinacije snage, atleticizma i brzine, pa ni profi rukometaši.

Vjerojatno nitko nikada od ovih NBA košarkaša neće nastupiti na svjetskom prvenstvu ili Olimpijskim igrama u košarci, a osvojiti zlato na Olimpijadi i ući u povijest svakako je jako dobar motiv pa makar se ne radilo o tvom matičnom sportu.

A kako bi igrali i tko je trener? Igrali bi visokim tempom, s jako puno trke i stvarali bi kaos. Nikada ne bi igrali 6-0 u obrani, uvijek 5-1, 3-2-1, 4-2 jer je cilj što manje napadati na halfcourt a što više protivnika ubijati iz kontri. Standardni američki recept. Idealne igrače za te obrane imamo: presing igrače lagane na nogama koji ispred svakog svog protivnika mogu ostati bez da zaostanu ili ih ovaj izbaci varkom, a leđa im čuva prekaljeni kostolomac ili obrambeni korektor politički korektno rečeno.

Trener sam ja, neće valjda Goluža biti, vidiš da se razumijem u sve. Prvi pomoćnik je Mike D`Antoni, tek toliko da uvede nekoliko napadačkih inovacija u ovaj sport. Run&Gun baby!