Vijesti koje dolaze do nas iz NBA lige u zadnjih par tjedana pomalo nalikuju onima iz naše politièke zbilje. Postoje radnici koji se preko svog sindikata bune protiv gramzivih poslodavaca koji ih ugnjetavaju i iskorištavaju, dok istovremeno poslodavci optužuju svoje zaposlenike da previše traže u ovim teškim vremenima. Istovremeno, vlada sve to promatra sa sigurne udaljenosti, ne želeæi se nikome zamjeriti…
Mnogi æe reæi da oko situacije u NBA i pobune radnika u našim škverovima, tvornicama tekstila ili poljoprivrednim kombinatima i nema neke suštinske razlike. Jedino što ovim domaæim pregovaraèkim ciframa i licitiranim radnièkim nadnicama treba dodati izmeðu tri i šest nula, pa da se dobije ono što traže amerièki profesionalni košarkaši i nude njihovi vlasnici. Svijet se okreæe oko novca, a naši košarkaški idoli nisu iznimka i podjednake su žrtve kapitalizma kao i svi mi ostali, ako žrtvama uopæe možemo nazvati osobe koje imaju milijunske plaæe.
Šalu i filozofiju na stranu, postoje mnogi navijaèi i simpatizeri NBA lige kojima cijela situacija oko lockouta i nije savršeno jasna. Pitanja ima koliko hoæete. Kako odjednom sada neæe biti NBA lige? Što je lockout? Pa zar igraèi nemaju dovoljno novca, zašto hoæe još? Tko pita vlasnike klubova što oni žele, pa igraèi su ti koji igraju?! Može li David Stern sve to riješiti? Tko je dovraga Billy Hunter? I ono ultimativno: Znaèi li to da æe naš portal prestati postojati?
Vjerujte, ni ja ne znam sve ove odgovore (naravno, osim èinjenica da se NBA-Croatia neæe nikada ugasiti), ali baš zato uživam pišuæi ove retke dok sebi i vama pokušavam predoèiti cjelokupni gordijski èvor imenom lockout i njegovo eventualno rješenje. Pa krenimo ispoèetka.
Lockout u širem smislu rijeèi predstavlja zabranu rada. Nije nužno vezan uz NBA ili sport uopæe, veæ je to izraz koji bilo gdje u Americi oznaèava prestanak rada koji poslodavac proglašava svojim radnicima. Takve stvari se obièno dogaðaju ako dvije strane ne mogu postiæi dogovor, a šefovima se uvijek više isplati proglasiti lockout nego dopustiti radnicima da štrajkaju ili èine neke druge nepodopštine i samoinicijativno prekidaju rad.
Ovaj pojam nije nepoznanica u amerièkom sportu jer su sve velike amerièke sportske lige barem jednom u svojoj povijesti bile u lockoutu. Kada je košarka u pitanju, lockout se u NBA proglašavao èetiri puta dosad, ali samo jednom s trajnim posljedicama. Mnogi od vas se sjeæaju, bilo je to tamo 1998. godine, a nakon toga smo dobili skraæenu sezonu koja je poèela tek poèetkom 1999. i u kojoj se igralo samo 50 utakmica prije playoffa.
Kada su Spursi te krnje sezone 98/99. osvojili svoj prvi NBA naslov, mnogi su propitkivali legitimitet šampiona u skraæenoj sezoni, a meðu njima i veliki Phil Jackson, koji je baš te godine prvi put otišao na trenersku pauzu. Sluèajno ili ne, od prvog NBA lockouta poèeo se i polako smanjivati broj navijaèa. Dvorane su bile sve praznije, a popularnost lige bila je u silaznoj putanji, èemu je, da budemo sasvim iskreni, pridonio i Jordanov odlazak u mirovinu.
Predmet spora kod lockouta prije trinaest godina bio je više-manje isti kao i danas. A ni glavni akteri se nisu previše promijenili. Komesar NBA lige je i dalje David Stern, a njegov trenutni nemesis i predsjednik sindikata igraèa je još uvijek Billy Hunter, dok su i vlasnici klubova uglavnom iste face. Kamen spoticanja igraèa i vlasnika uvijek je bila visina tog famoznog salary capa. Salary cap je pojam koji oznaèava velièinu maksimalnih novèanih sredstava koju vlasnici mogu potrošiti na plaæe svojih igraèa. Godine 1999. uveden je limit na salary cap èime su profitirali NBA poslodavci ogranièivši, uvjetno reèeno, plaæe svojih radnika. Takoðer, uveden je i luxury tax, porez koji se plaæa na svaki dolar koji se potroši na plaæe igraèa iznad salary capa.
Kada su se i igraèi i poslodavci u zimu prošlog lockouta uvjerili da im tadašnja situacija ne ide na ruku i da su zapravo sve strane na gubitku dok košarkaške dvorane zjape prazne – uspjeli su postiæi dogovor. Igraèi su pristali na salary cap, a poslodavci poveæali minimalac, sve u službi ponovnog pokretanja proizvodnje – igranja košarkaških utakmica.
Baš zato, veæina nas je uvjerenja kako æe sukobljene strane i u ovoj prilici postiæi dogovor. Teško je reæi kada æe se to uistinu i dogoditi, moguæe je da se sve sredi veæ na iduæem sastanku Huntera s vlasnicima klubova, ali je izglednije da æe i jedni i drugi igrati nekakav waiting game i prièekati tko æe prvi popustiti. Ali vjerujte da æe u konaènici to uèiniti i jedni i drugi, ako ne prije onda tamo u listopadu ili studenome kada osjete izostanak redovitih prihoda na svojim bankovnim raèunima.
Konkretnije, vlasnici klubova u ovim trenucima traže od igraèa da pristanu na drugaèiju podjelu novca. Do sada je bio na snazi ugovor prema kojemu su vlasnici 57 posto svojih prihoda trebali trošiti na plaæe igraèa. Oni žele tu brojku smanjiti na okruglih 50 posto, dok su igraèi pristali na 54,3 posto . Upravo u ovom detalju leži i cijela srž lockouta 2011. Takoðer, poslodavci traže i dodatno ogranièenje salary capa i olakšavanje otpuštanja igraèa.
Možda vam se nekoliko postotaka èini zanemarivom brojkom, ali ovdje decimale predstavljaju milijune dolara. Prihodi klubova odnose se na prodaje ulaznica, dresova, suvenira, prava na prijenose i još hrpe drugih stvari. Igraèi su izraèunali da æe sa smanjenjem udjela na koji su pristali veæ izgubiti 500 milijuna dolara kroz pet godina, ali vlasnici hoæe još.
Glavni argument vlasnika NBA franšiza je njihova relativno loša financijska situacija. Po podacima koji su objavljeni javnosti, èak 22 od 30 NBA klubova trenutno posluju s gubitkom, koji je ako im je vjerovati, uglavnom vezan uz prenapuhane plaæe njihovih zaposlenika – igraèa. Mnogi vlasnici tvrde da ne žele više tako poslovati i da æe radije onda staviti kljuè u bravu, a svojim argumentima pridobili su i Sterna. Ali ni ovdje nije sve tako èisto.
Naime, knjigovodstvena vrijednost klubova koju su prikazali kada govore o svojim gubicima ne mora uvijek odgovarati realnoj vrijednosti. Kako sam student raèunovodstva prethodna reèenica meni ima smisla, ali æu vam je nastojati pojasniti. Po amerièkim zakonima vlasnik tvrtke može prijavljivati troškove amortizacije (postepenog smanjivanja vrijednosti) vlastitih zaposlenika odnosno ljudi. Igraèi su u ovom sluèaju u pravom smislu rijeèi potrošna roba, pa poslodavci godišnje prijavljuje fiktivne (virtualne) troškove na temelju postepenog starenja/trošenja vlastitih igraèa, koji ovise o postotku vrijednosti njihovih ugovora. Pritom naravno klubovi ulaze u knjigovodstveni i fiktivni minus, dok istovremeno zapravo posluju pozitivno. Ali ovdje æu se zaustaviti jer sam dovoljno zabrazdio.
Ako ste sada vlasnike klubova percipirali kao negativce u cijeloj prièi, slobodno im pridružite i igraèe. Koliko god ih voljeli, radi se o sportašima koji su èesto debelo preplaæeni za svoj rad. Možda je nepravedno i besmisleno usporeðivati NBA s drugim sportovima i ligama, ali samo pokušajte shvatiti nesrazmjer izmeðu primanja jednog (ispod)prosjeènog amerièkog košarkaša i vrhunskog rukometaša, vaterpolista ili skijaša…
NBA igraèi definitivno nisu nevinašca kada je u pitanju njihov stav o vlastitim plaæama i novcu kojim su okruženi. Kako nam se opet vratio lockout tako su i novinari aktualizirali dva bezvremenska bisera Kennyja Andersona i Patricka Ewinga – veleumne izjave kojima su ovi košarkaši popratili posljednju prisilnu pauzu NBA lige. Anderson je tada kazao: “Samo održavanje i osiguranje mojih osam automobila košta 75 000 dolara godišnje. Razmišljao sam da prodam jednog od njih, ne trebaju mi svi. Prodat æu Mercedesa.” A Ewing nas je prosvijetlio: “Mi puno zaraðujemo, ali puno i trošimo.” Ovo je vjerojatno obradovalo one meðu vama koji misle da su NBA igraèi hrpa razmaženih zvijezda sa zlatnim zahodskim školjkama i privatnim mlažnjacima.
Jasno vam je da je u krajnjoj liniji i vlasnicima i igraèima i Sternu stalo do novca. Upravo zato nitko od ovog lockouta ne treba previše strahovati. Novac uvijek pronaðe put, pa budite bez brige, vaše košarkaške zvijezde i nešto manje njihove vlasnike (osim Cubana, èije je pojavljivanje na ekranu gotovo ravnopravno bilo kojem igraèu) gledat æete i iduæe sezone. Gledat æete ih na košarkaškim parketima, ali æete slušati i o njihovim milijunskim vilama, velikim jahtama, nabrijanim voznim parkovima i entourageu na kojem bi im pozavidio i Vincent Chase iz istoimene serije. Bit æe NBA lige i dogodine jer njima treba para, a nama igara.