Sjedim u svojoj katrigi gol do pojasa. Vruæina koju je zgrada upijala tijekom dana polako se oslobaða iz zidova, a usijane plohe otvorenog raèunala dodatno podižu temperaturu u sobi. Tri su sata ujutro i moji debeli, dlakavi listovi prijete grèenjem zbog vruæine i zbog konstantnog sjedenja. Stolica na kojoj sam ugniježðen se toliko rasklimala pod mojom pozamašnom težinom da škripi prilikom svakog pokreta.
“Ti nisi normalan”, kaže mi gospoða F vireæi ispod plahte. “Daj doði u krevet.”
“Ne mogu bejb”, kažem joj. “Playoff je.”
Èarobna rijeè, èarobnija od hvala. Postoje mnogi razlozi zbog kojih ljudi koji vole sport obožavaju doigravanje. Prvi je taj što su najbolje ekipe okupljene na istom mjestu, ekipe s najboljim igraèima koji dodatno podižu razinu svoje igre. Drugi razlog je taj što više nema prostora za zajebanciju, za pogreške, za krive korake. U sezoni od 82 utakmice možete napraviti više pogrešaka od Georga Costanze i na kraju ipak škapulati godinu; u seriji koja se igra na èetiri dobivene možete biti faca poput Toma Sellecka u Magnumu* i opet sve uprskati.
* Šalim se, naravno. Nitko ne može biti faca kao Tom Selleck u Magnumu.
Razlog zašto obožavam playoff je što takve situacije, situacije u kojima igrate na sve ili ništa, jasno pokazuju od èega su sazdani i igraèi i momèadi. Neke ekipe, poput Pacersa ove godine, uæi æe u doigravanje bez identiteta, stvorit æe novi za potrebe playoffa i iznenaditi svih. Druge æe ekipe odustati od svog dotadašnjeg identiteta, pokušati išèupati igru iz prošlosti na naèin na koji su to napravili Spursi i neslavno propasti. Neke æe ekipe tvrdoglavo ostati pri identitetu kojeg su izgradile kroz sezonu – jednima æe to donijeti poraz što je na svojoj koži najbolje osjetio Orlando, drugi æe pak upravo zbog toga slaviti, što su nam najbolje pokazali Bullsi koji su u samo jednoj jedinoj utakmici podlegli panici* i promijenili svoj sustav.
* Utakmici broj èetiri serije s Hawksima u kojoj je Thibs odustao od uobièajene rotacije, ostavio Rosea u igri 44 minute zbog èega MVP nije imao snage za još jednu ludu završnicu.
No pravi razlog zašto toliko volim playoff da svake veèeri ostajem budan do šest ujutro i onda na poslu izgledam poput Jacka Nicholsona u Shiningu je taj što me doigravanje svake godine tjera da preispitujem svoje poznavanje košarke. Ova godina nije bila iznimka. Dapaèe. Ove godine sam zapravo spoznao koliko je znanje krhko. Nesigurno. Nepostojano. Nešto poput Odenovih koljena.
Chicago (1) – Miami (2)
Nitko me nije više puta natjerao da se zamislim od ekipe Miami Heata. Prva godina suradnje Dwyane Wadea, Chrisa Bosha i LeBrona Jamesa bila je još luða nego smo oèekivali. Nisu osvojili prvo mjesto Istoka. Nisu izgledali nezaustavljivo u napadu. Izgubili su pet utakmica za redom igrajuæi odvratnu, negledljivu košarku zbog èega su ih mnogi, ukljuèujuæi i mene, napali. S potpunim pravom. Nisu rješavali guste utakmice, nisu pobjeðivali jake ekipe.
Svejedno su upisali 58 pobjeda. Svejedno su pokazali zube u nekoliko navrata, pokazali da imaju kièmu, pokazali da se neæe raspasti pod pritiskom velikih oèekivanja, a njihove suze nakon tog muènog niza nisu toliko otkrile slabost koliko ogromnu želju da svima dokažu da su najbolji.
Miami Heat su tijekom sezone izgledali kao mladi, tek okupljeni bend kojeg su muzièki èasopisi hajpali nekoliko mjeseci samo da bi na nož doèekali njihov pomalo razoèaravajuæi EP. Na kojem se svejedno našlo par super stvari koje su otkrivale zašto su u startu bili nahajpani, iz kojih se dalo išèitati da æe u buduænosti isporuèiti jednu vrhunsku longplejku. U prvoj sezoni trojka Miami Heata više je izgledala kao Jonas Brothersi, umjetno stvoren bend za klince koji æe zaraditi milijune dolara nego kao Nirvana, bend sa supstancom koji je promijenio tijek muzièke povijesti i koji je imao nekog vraga za reæi.
Tako se bar èinilo do završnice sezone kada su Heatovci ubacili u višu brzinu i konaèno ošinuli po prašini u prve dvije serije playoffa. Usporediti zagušujuæu obranu Wadea i Jamesa sa zaglušujuæim rifovima na Nevermindu više nije pretjerano, ono je toliko logièno da bi i sam gospodin Spock povukao tu paralelu. LeBron i Dwyane uništili su Sixerse u seriji u kojoj su jednom okrenuli – 13 na + 5 u samo 6 i pol minuta ubitaènog presinga. Njihovo razmontiravanje Celticsa bilo je kirurški precizno na svim razinama – na psihièkoj (Wadeovo provociranje Piercea koje je rezultiralo iskljuèenjem), na fizièkoj (Wadeov hrvaèki zahvat na Rondu i neprestano jurišanje za Allenom u obrani), na igraèkoj (Wadeova all around igra i Jamesove trice zabijene drito u facu svojih èuvara u zelenom).
Prije poèetka sezone bio sam uvjeren da Heat neæe do naslova, bar ne ove godine. Nikad prije u povijesti lige naslov nije osvojila ekipa koja se sastojala od tri zvijezde koje su tek poèele igrati zajedno i devet igraèa koji ili više nemaju ili nikad nisu imali starterski kvalitet. Nikad prije u povijesti lige naslov nije osvojila ekipa koja nije mogla braniti ni reket ni skok. Nikad prije. Sve do sad. Sad više nisam tako siguran.
LeBron i Wade su u proteklih 10 utakmica odradili tako uvjerljivu imitaciju Jordana i Pippena da mi je srce skoro stalo. Neprelazni, dominantni, izluðujuæi u obrani, ubitaèni, precizni i dovitljivi u napadu. Wade možda nije dominantan kao Jordan, James možda nije defanzivni genijalac poput Pippena, ali sposobnost da igraju u obe faze utakmice s nevjerojatnom kolièinom energije je uistinu zapanjujuæa. Kad tako postavimo stvari Miami Heat, koliko god me grizlo što ovo moram reæi, postaju favoriti za osvajanje prstena.
Da bi došli do finala moraju proæi Chicago Bullse, ekipu koja je izgledala neuvjerljivo u prve dvije serije. Ekipu koja nije ubacila u višu brzinu i pitanje je da li je ima. Ekipu koja… pa, koja igra istu košarku otkad je sezona poèela.
Mediji su poèeli krièati poput Michelle Larcher de Brito o oèajnom napadu Bullsa u playoffu pa se postavlja pitanje je li itko gledao Chicago u regularnoj sezoni. Mislim, samo ljudi koji nisu gledali Bullse mogu biti šokirani njihovim stagnantnim napadom, slabim kretanjem lopte i playom koji mora uzimati 25 šuteva po tekmi jer na poziciji beka šutera ima Bogansa i Brewera, dvojac koji je tijekom sezone ispucao više æoraka nego što ih se ispucalo na snimanju Peckinpachove Divlje Horde. Za boga miloga, Wolvesi, Pacersi, Kingsi, Sixersi i Raptorsi* su imali bolji napad od Bullsa tijekom sezone.
* Ukoliko vam je promaklo RAPTORSI SU IMALI BOLJI NAPAD TIJEKOM SEZONE. Mislio sam da to zaslužuje caps lock. Oprostite na vrištanju.
Bullsi do 62 pobjede u regularnoj sezoni nisu došli napadom. Derrick Rose je na jednoj novinarskoj konferenciji èak priznao da Thibodeaua napad uopæe ne zanima – ako odradite svoju ulogu u obrani potpuno ste slobodni raditi što god vam padne na pamet u napadu. Takav laisezz faire pristup napadaèkoj igri stvorio je ružnu, ne pretjerano efikasnu ofenzivu Bullsa koja se previše pouzdaje na kreativnost jednog jedinog èovjeka, no unatoè tome njihov napad je dovoljno dobar da ne uprska sve prilike koje im stvara ubitaèna obrana.
Koliko god bio dobar Derrick Rose nije najzaslužniji èovjek za uspjehe Bullsa. Tom Thibodeau je ta èunka, taj velemajstor, taj dirigent koji je od ovih igraèa stvorio stroj za mljevenje košarkaškog mesa. Nakon što smo dvije godine mogli uživati u Vinnyu del Negru koji je za vrijeme utakmica izgledao zbunjeniji od Jadranke Kosor kad se naðe pred poèetnicom iz Engleskog jezika, Thibs je navijaèima Bullsa došao kao melem na ranu. Spasio nas je.
U zadnje tri sezone ukupno sam propustio 7 utakmica Bullsa, ostajuæi budan do rane zore kako bi pratio svoj tim. Derrick Rose mi je svojim dolaskom vratio nadu u ovu ekipu, nevjerojatna serija od 7 utakmica protiv šampionskih Celticsa prije dvije godine me skoro ubila od uzbuðenja, no sve do ove sezone bilo je jasno da nešto nedostaje. Thibodeau je bio taj sastojak.
Nitko u NBA-u ne kuži obranu pick ‘n’ rolla bolje od njega. Nitko ne može bolje motivirati prosjeène igraèe da odigraju svoju ulogu. Nièije rotacije ne izgledaju tako prekrasno kao rotacije Bullsa. Èak i kad su ga kritizirali Thibs je ostao pri svome. Startanje Keitha Bogansa na beku izgledalo je kao teški suicid u prva tri mjeseca, no veteran je na kraju proigrao i ubacio nekoliko važnih trica u seriji s Atlantom. Favoriziranje Omera Asika u odnosu na Kurta Thomasa èinilo se još jednim lošim potezom sve dok Turèin nije poèeo gušiti i frustrirati svoje protivnike kroz zadnjih mjesec dana. Držanje Luola Denga u igri po 40 minuta svake veèeri moglo je uroditi katastforom kad uzmemo u obzir Dengovu povijest ozljeda, no britanskom Sudancu velik broj minuta samo je pomogao da ojaèa.
Thibs je u potpunosti promijenio ovu ekipu. Promijenio joj je mentalitet. Od Derricka Rosea, povuèenog i tihog deèka èija je skromnost na trenutke bila frustrirajuæa jer nekad morate biti bahato ðubre ukoliko namjeravate nositi ekipu današnjem NBA-u, Thibs je napravio agresivnog ubojicu koji se ne boji pozvati na odgovornost svoje suigraèe i koji sada izgleda kao da iskreno uživa u tome što radi. Thibs je promijenio i taktiku momèadi, nauèio ih je kako igrati timsku obranu i zatvarati reket, ma uspio je èak i sakriti Carlosa Boozera u fazi obrane, što je poprilièno nevjerojatno pošto se radi o stokilašu koji ne može èuvati ni telefonski stup.
“Što se to dogaða s Bullsima, igraju oèajno”, bio je jako popularan krik u playoffu, no skor Chicaga u prve dvije runde je 8 – 3. Protiv Miamija posao æe biti puno teži, no Bullsi imaju dovoljno snage da sruše favorite. Heat se emocionalno iscrpio protiv Celticsa, LeBron je plakao kao da je osvojio finale i pitanje je koliko æe mentalne snage imati u nastavku doigravanja. Obrana Bullsa dovoljno je snažna da vas dodatno iscrpi, a prednost koju imaju u skoku mogla bi rezultirati sa 5 do 10 šuteva viška za Chicago po utakmici. Èak ni njihov napad ne može to prokockati.
U tri utakmice regularne sezone Bullsi su odnijeli tri pobjede, no unatoè tome Miami je favorit i o tome nema spora. Razlika poena u te tri utakmice iznosila je skromnih + 8 za Chicago, a Heat su uvijek ostajali u igri do samog kraja. Èeka nas napeta serija u kojoj æe sreæa i sudaèke odluke imati jednak utjecaj na rezultat kao i sama igra. Možete se samo moliti da æe sreæa biti naklonjena ekipi za koju navijate.
Prognoza: Razum kaže Heat, no srce kaže Bullsi. Ne mogu protiv svojih. Odrièem se pile naopako. Chicago u sedam.
Dallas Mavericks (3) – Oklahoma City Thunder (4)
Klaðenje je zajeban posao osim kad Mavericksi igraju važne playoff utakmice. Kroz posljednjih 11 godina mogli ste staviti kuæu na to da æe ekipa iz Teksasa uprskati stvar u kljuènom trenutku. Warriorsi su ih roknuli u prvoj rundi 2007. kad su Plavušan i ekipa bili prvi nositelji. Godinu dana ranije Big Three Miamija* ih je roknuo u finalu nakon što su Mavsi poveli u seriji 2 – 0.
*Mislim na Salvatorea, Bavettu i Crawforda. Shaq, Wade i Payton su bili jako dobri, ali nisu oni dobili seriju. Najveæa travestija u povijesti lige? Pa, moglo bi se tako reæi. Bilo je to finale koje je mnogima zgadilo ligu jer je jasno pokazalo kako talent i slaganje ekipe nisu dovoljni da osvojite naslov, što je Phil Jackson jako lijepo opisao ove godine. Da stvar bude gora ta ekipa Heata je bila dovoljno talentirana da sama osvoji naslov.
Od 2000. godine do danas Mavsi su se ustolièili na prijestolju koje pripada Najboljim ekipama lige koje nikad ništa nisu osvojile*. U svih 11 godina Mavsi su upali u playoff, u svim sezonama bili su meðu top 3 ekipe Zapada (osim 2008. kada su bili 4.), i svejedno nisu osvojili trofej. Ispadali su od Spursa (x3), Kingsa (x2), Sunsa, Heata, Warriorsa i Nuggetsa, tako da niste mogli reæi da su svaki put naletjeli na jednu ekipu s kojom su imali problema, na ekipu koja im je predstavljala problem što se matchupa tièe. Ne, problem je ležao iskljuèivo u Mavericksima.Nisu bili dovoljno dobri. Nisu imali ono nešto. Ne dogaða se èesto da ekipa kroz jedanaest sezona uvijek upiše 50 pobjeda po godini, zadrži svog najboljeg igraèa, oèuva osovinu ekipe i svejedno ne osvoji naslov. Potreban je poseban talent za takvu vrstu neuspjeha.
*Nashevi Sunsi su im bili vrijedan suparnik u dvoboju, zadali su im par krvavih udaraca, ali Mavsi su na kraju ipak uspjeli odnijeti pobjedu. Neuspjeh Sunsa obilježio je jednu petoljetku, Mavsi su bili neuspješni èitavu dekadu. Nije uopæe blizu, ako mene pitate.
Stoga nije èudno što su mnogi, ukljuèujuæi i mene, raèunali da æe Mavsi izletiti van veæ u prvoj rundi. Prijašnje ekipe Dallasa raspale bi se nakon povratka Blazersa u èetvrtoj tekmi serije u kojoj je Brandon Roy pokazao kako æemo još deset godina kukati što su takvoj igraèini koljena otišla kvragu u zenitu karijere. No ovogodišnji Mavsi nisu se raspali nego su uzvratili s dvije glatke pobjede. Moja reakcija? Èisti, nepatvoreni, iskonski WTF?! Bio sam toliko zbunjen da sam poželio osnovati brit – pop bend i pisati pjesme o stvarima koje me zbunjuju.
Svejedno, èak ni nakon pobjede nad Blazersima nisam vjerovao da Mavsi mogu uzeti seriju kontra Lakersa. Mislim, imate ekipu koja ima dugogodišnju povijest žešæeg fejlanja u kljuènim trenutcima i onda imate ekipu koja godinama dominira ligom i èiji je zaštitni znak u posljednjih par sezona postala sposobnost da uništava protivnike èak i kad ne igra na najvišoj razini. Na koga bi ste vi stavili svoje novce?* Metla Mavsa protiv Lakersa ostaje veæi misterij od bosanske piramide sunca.
*Samo da se zna – ja se ne kladim. Malkice sam opsesivan pa me strah da bi prokockao sve što imam, pa bi svoje noæi provodio vozikajuæi se u tramvaju okružen oblakom neizdrživog smrada umjesto na udobnoj stolici buljeæi u ekran.
Možda im zato mediji još uvijek ne daju respekt kakav zaslužuju. Nakon sweepa rijetko tko je prièao o velièanstvenoj seriji Mavsa. Malo tko je prièao o tome kako se Dirk Nowitzki iznenada našao na korak od preskakanja preko Charlesa Barkleya i Karla Malonea na ljestvici najboljih èetvorki svih vremena. Nitko se nije sjetio reæi da e švabo trebao dobiti MVP nagradu ove sezone da se nije ozlijedio. Nitko se nije sjetio spomenuti da je Jason Terry kroz godinu Mavsima znaèio jednako koliko i Odom Lakersima, gotovo svi su zaboravili da je èovjek izrešetao LA i da je èitave godine rešetao protivnike u završnicama utakmica. Malo tko se sjetio nahvaliti Tysona Chandlera i njegovu obranu reketa, malo tko se sjetio dignuti medijski spomenik Peði Stojakoviæu koji je konaèno oèistio cijev svog snajpera i poèeo rigati vatru po protivnièkim obruèima kao u svojim najboljim danima. To vam je tako u NBA-u – srušite bivše prvake i prve favorite za osvajanje naslova u samo èetiri utakmice i onda vas svi zaborave. Na jedan tekst o sjajnoj ekipi Mavsa, o Nowitzkom i o Marku Cubanu napisano je tisuæu tekstova o Lakersima, o Philu Jacksonu, o Kobeu i Gasolu. Iako su prošli dvije užasno teške serije Mavse je ekipa nastavila tretirati kao NBA Pepeljugu. No ova momèad za razliku od prijašnjih ima ono nešto. Pokazali su to kroz sezonu, ali ja sam uporno vjerovao da æe to nestati u doigravanju, kao što je nestajalo prijašnjih godina. Nakon ove dvije serije uvjeren sam da Mavsi mogu do naslova. U svakom sluèaju bit æe puno teži zalogaj za Oklahomu od Lakersa.
Kad je playoff poèeo bio sam uvjeren da æe Thunder igrati u finalu lige. Nuggetse su prošli kao od šale. Memphis je bio jako težak matchup za njih, no Durant i ekipa nekako su prošli unatoè tome što su nastavili sa svojom negledljivom, ružnom i na momente debilnom igrom u napadu. Grizzliesi su igrali lijepu košarku, lopta se sjajno kretala oko postavljene obrane, imali su igru i pod košem i izvana, no što im to vrijedi kada ljepota u basketu nikad ne može pobijediti efikasnost, a Thunder su bolesno efikasna ekipa.
Prošle godine Sonicsima je nedostajao jedan obrambeni skok, jedan jedini box out da odvuku Lakerse u sedmu utakmicu. Igrali su odliènu seriju protiv Los Angelesa i bilo je oèito da “žuti” nemaju rješenja za Oklahomin miks mladosti, brzine i visine pod košem. Dolaskom Perkinsa zajebanost matchupa postala je još oèitija. No umjesto sa Lakersima koji im leže Thunder se mora uhvatiti u klinè s Mavsima koji imaju igru koja Oklahomi ne paše.
Pogledajmo kako to izgleda na papiru:
PLEJ
Russell Westbrook igra ružnu košarku, no svejedno spada meðu pet najboljih playeva lige. Jason Kidd više nije ni meðu najboljih 10. No Jason Kidd je ubio Bryanta u obrani, zabio je nekoliko važnih lopti i nastavio je hraniti Dirka i suigraèe kvalitetnim loptama. Koliko god Wes bio bolji jedno je sigurno – Kidd neæe ni izgubiti ni dobiti tekmu za Mavse. Wes može i dobiti, ali može i izgubiti tekmu za OKC. Igrati na sigurno je dosadno i bezveze, no u doigravanju prolaze samo sigurne i konzistentne ekipe; nema tu mjesta za hazarderstvo. Ne ako mislite iæi do kraja.
BEK ŠUTER
DeShawn Stevenson i Thabo Shefolosha teško da æe prelomiti ovu seriju. Teško da æe bilo što odluèiti. Teško da æe igrati više od 20 minuta po susretu. No zbog Švicarèeve sposobnosti da brani tri pozicije u obrani malu prednost moram dati Thunderu. Malecnu. Manju od mog pimp… ovaj, da.
KRILO
Kevin Durant je najbolji strijelac lige. Kevin Durant je èovjek koji je nosio SAD do svjetskog zlata. Kevin Durant je jedan od pet najboljih igraèa lige. Taj isti Kevin Durant ima problema kad ga èuvaju visoki, dugoruki, aktivni igraèi. Vidi vraga, Shawn Marion je visok, dugoruk i aktivan.
Napad Thundera je postavljen tako da se možete okladiti da æe Wes i KD ispucati 30 lopti prije nego sat za istek napada prikaže broj 15. Èitavu sezonu Kevin samo izlazi iz bloka, uzima loptu i puca ili pak radi jedan do dva driblinga i diže se na šut. No Marion je dovoljno dobar obrambeni igraè da prisili Duranta na promjenu taktike. Ne tako davno Marion je imao prosjek od dvije blokade i dvije ukradene KROZ ÈITAVU SEZONU. Pronaðe li u sebi tog starog Shawna Durant bi se mogao naæi u problemima. A kad se Durant naðe u problemima Thunderu se ne piše dobro.
KRILNI CENTAR
Serge Ibaka je ove sezone izrastao u legitimnog startera. Njegov raspon ruku, skoènost i obrambena inteligencija došle su do punog izražaja nakon odlaska Jeffa Greena u Celticse, pa slobodno možemo reæi da se taj trejd Sonicsima dvostruko isplatio. No koliko god Ibaka bio dobar u obrani, koliko god skoèan i brz bio on ne može zaustaviti Dirka. Èisto zato jer je Nijemac kralj loših šuteva. Car. Imperator. Štagod.
Gledati Dirka Nowitzkog je veæi užitak nego jesti škampe s gradela. Tip je neponovljiv. Naèin na koji uvijek dolazi do pozicija sa kojih mu je ugodno šutirati je nevjerojatan, naroèito kad uzmemo u obzir da Dirk nema ni brzinu da pobjedi svog èuvara, ni guzièetinu da ga izgura.
Njegov skok šut je umjetnièko djelo ravno Renoirovoj “Bal kod mlina de la Gallete” ili trenutku na Gimme Shelter Rolling Stonesa u kojem se Merry Clayton zadere „rape, murder“ (odvrtiti do 2:50). Mogao bih ga gledati bez prestanka. No ono što je najimpresivnije kod Dirka je lakoæa kojom zabija teške šuteve. Zalijepite dva èovjeka na njega i dajte mu mrvicu prostora da se podigne, da stavi ruke iza glave i da se odrazi i znate da æete to skupo platiti. Nitko mu èitave sezone nije mogao ništa pa je teško za oèekivati da æe Ibaka biti taj junak koji æe zaustaviti Dirkovu artiljeriju.
CENTAR
Kendrick Perkins. Tyson Chandler. Jedan je ogroman, nepokretan, odvaljen od brda. Drugi je skoèan, energièan, nabrijan. Unatoè razlikama i jedan i drugi su jako dobri u obrani, skoro pa beskorisni u napadu. Ukoliko jedan nadvlada drugoga u skoku to bi moglo okrenuti seriju, no po defaultu ova se dvojica poništavaju.
KLUPA
Jason Terry, Peða i JJ Barea postali su junaci Mavsa u doigravanju. U seriji s Thunderom sasvim je sigurno da Barea neæe šetati obranom kao što je šetao pokraj mumificiranog Dereka Fishera, ali Terry i Peða bi lako mogli doæi do velikog broja otvorenih šuteva.
Thunder ima Jamesa Hardena koji bi u brojnim drugim ekipama bio starter, no u Oklahomi ulazi sa klupe zato jer im treba netko da nosi drugu jedinicu i zabija dok su Wes i Durant izvan igre. Harden je u OKC-u kao karakterni glumac u hollywoodskom filmu – nije to okruženje u kojem može pokazati sve što zna, ali èak i u onih par kadrova kad se naðe na platnu jasno pokazuje što može i što zna. Ostatak klupe Thundera nije loš, ali matchupovi u ovoj seriji im ne leže. Tu prije svega mislim na Nicka Collisona koji je maestralno zatvorio Zacha Randolpha u sedmoj utakmici, no koji u ovoj seriji jednostavno ne može imati takav utjecaj. Uhvatit æe par skokova, postavit æe par blokova i to je manje više to. Na Cooka i Maynora se pak ne možete osloniti.
TRENERI
Rick Carlisle i Scott Brooks spadaju u onu skupinu trenera koji neæe pretjerano pomoæi svojoj ekipi, ali neæe previše uprskati stvar. Iako je Brooks lani izabran za trenera godine moram priznati da mi se èini da je Carlisle bolji u onome što radi.
VLASNICI
Svi znamo tko je vlasnik Mavsa. Ako i ne znate Mark Cuban æe vam to vrisnuti u facu. Tko je vlasnik Thundera? Zar je uopæe bitno. Nitko ne može nadjebati Cubana.
NAVIJAÈI
U playoffu nema tolike razlike od grada do grada kao u regularnoj sezoni, iako smo vidjeli u nekoliko navrata loše predstave domaæih navijaèa*. Svejedno prednost u ovom sluèaju ide Oklahomi, malom gradiæu koji je jedva doèekao da se doèepa svoje profi momèadi i koji je u potpunosti stao iza Duranta i društva.
*Prije svega mislim na navijaèe Heata koji i dalje ne ulaze u dvoranu sve do polovice prve èetvrtine. Navijaèi Indiane dopustili su navijaèima Bullsa da ih nadglasaju kod kuæe, a navijaèi Atlante bili su toliko tihi da sam na trenutak pomislio kako su vlasnici napunili zgradu lutkama na napuhavanje.
Kad tako postavimo stvari èini se da Mavsi imaju ogromnu prednost u seriji. Imaju sistem koji Thunderu ne paše, imaju matchupove koji Oklahomi ne odgovaraju, imaju dugogodišnje iskustvo poraza koje bi im trebalo pomoæi da ove godine ne uprskaju. Što je uvijek moguæe. Ipak su to Mavsi.
Prognoza: Kidd i Nowitzki iz šest. Oklahoma je mlada momèad na sve starijem Zapadu i imat æe još puno prilika. S druge strane ovo je posljednji vlak za Švabu i Ðejsona.
Posljednji pozdrav Philu Jacksonu
Prvo je Odom udario Dirka i srušio ga na pod. Navijaèi su zviždali i vrištali, istodobno zabrinuti za Nowitzkog i bijesni na Lamara. Nervoza je obuzela Lakerse kojima je bilo jasno da povratka u utakmicu nema. Par trenutaka kasnije Andrew Bynum je pokupio Bareu kao tenk koji gazi fiæeka. Centar Lakersa rastrgao je svoj dres i napustio dvoranu kao kakva bijesna zvijer. Phil Jackson zaslužio je bolje.
Zen Master napustio je ligu. Da se nikada ne vrati, kaže on. Ukoliko volite košarku to je razlog za tugu. Dobrih trenera u ligi nema puno, možete ih nabrojati na prste jedne ruke, a ove smo godine izgubili trojicu. Prvo je otišao Larry Brown nakon neuspješnog oživljavanja Bobcatsa. Nakon njega je otišao Jerry Sloan nakon što se pokazalo da više nema snage za rješavanje konflikta s igraèima, nešto što je tako dobro radio tijekom èitave karijere. Nakon njega izgubili smo i Phila Jacksona èiji je odlazak iz lige bio jednako ružan i razoèaravajuæ kao i odlazak prethodne dvojice.
Ekipa èovjeka koji se èitav svoj život bavio psihološkom analizom igraèa, ekipa èovjeka koji æe ostati upamæen kao najveæi motivator u povijesti lige, ekipa jednog renesansog èovjeka koji je govorio protiv nasilja èak i u vrijeme najveæe amerièke ratne histerije* na kraju je psihološki pukla, igrala je nemotivirano i odala se nasilju. Serija u kojoj su Lakersi ispali od Mavsa bila je èista anti – Phil serija i prava je šteta što je Zen Master otišao na takav naèin.
*Jackson je govorio protiv Vijetnama kao igraè, Jordanu je objasnio zašto je rat u Kuvajtu pokvaren, a rekao je i rijeè ili dvije kontra Iraka. Èisto da se zna.
No karijere nisu trileri i ne sude se po završecima. Phil æe jako brzo zaboraviti svoju zadnju seriju u karijeri, baš kao što æe je zaboraviti i ostatak košarkaške javnosti. Taj poraz, kojeg uopæe nema smisla analizirati jer je bio tako jednostran, nedvosmislen i oèit da analiza ne bi otkrila ništa što se ne vidi golim okom, izblijedit æe pred sjajem jedanaest šampionskih prstenova. Nitko nije osvojio više. Postoje ljudi koji æe reæi kako Phil nikad nije bio majstor za taktiku te da je njegov triangle sistem osmislio Tex Winter i bit æe u pravu. Postoje ljudi koji æe reæi kako je Phil uvijek tražio klubove koji su imali talenta na bacanje i bit æe u pravu. No unatoè tome èovjek je osvojio 11 naslova. Njegova sposobnost kroæenja ega i njegovo maestralno poznavanje psihe ugraðeni su u tih 11 trofeja i to nitko ne može osporiti.
Jackson je rekao da se ne misli vraæati. Njegovo tijelo ga toliko boli da više ne može normalno sjediti; posljedica operacije kralježnice iz 70-ih kada su doktori izgleda uèili medicinu iz udžbenika doktora Mengelea te su Jacksonu zavarili nekoliko kralježaka zajedno. Èovjek je umoran i ne želi provesti ostatak života udišuæi smrad NBA svlaèionice. Èovjek ima obitelj, unuèad, svoje knjige i hobije. No ja se još uvijek nadam da æe se vratiti. Ne bi li bilo sjajno da se kroz dvije godine vrati košarci? U Knicksima, na 40. godišnjicu osvajanja posljednjeg naslova u New Yorku, Jackson bi mogao ispisati posljednje poglavlje svoje karijere. Postoji li neki drugi èovjek koji bi mogao odvesti Mela, Amarea i Paula do NBA naslova?
Nakon prve dvije runde Hrvoje Franèeski uspješno je pogodio 8 od 14 parova. Još uvijek se grize što je Celticse stavio za favorite protiv Heata iako je sve govorilo suprotno. Ako mu želite reæi da je kreten koji nema pojma javite se na fejs ili na mejl. Prima i pohvale, znate?