Kada bi se u NBA povijesti gledao popis najvećih igrača koji nisu osvojili naslov listu bi predvodio junak naše priče Elgin Baylor. Tu listu bi nastavljali Karl Malone, John Stockton, Charles Barkley, George Gervin, Dominique Wilkins, Patrick Ewing, Dave Bing, Nate Thurmond, Pete Maravich, Artis Gilmore, Alex English, Bernard King…
Ali od svih ovdje navedenih igrača najveći gubitnik ipak je Elgin Baylor. Jer što drugo reći o igraču koji je sa svojim Lakersima osam puta igrao u NBA finalu – i svih osam puta izgubio, sedam puta od Boston Celticsa i jednom od New York Knicksa. To se zove peh.
Elgin Baylor rođen je 16. rujna 1934. u Washingtonu. Dobio je ime po satu kojeg je imao njegov otac John: bio je to Elgin sat. Elgin nije igrao košarku sve do 14 godine, ali kad je počeo nije mu trebalo mnogo vremena da svlada vještine košarkaške igre. Ali u to vrijeme rasna segregacija bila je itekako izražena i crnci po danu nisu smjeli igrati košarku na većini lokalnih igrališta, zato su igrali navečer.
“Po noći bi išli do igrališta, bilo bi zatvoreno, ali mi bi igrali uz uličnu rasvjetu”, prisjetio se svojih košarkaških početaka Baylor.
Priključuje se košarkaškoj momčadi srednje škole Phelps Vocational i prve dvije godine sjajno je igrao za njih. Ali nakratko odustaje od srednje škole i radi godinu dana u trgovini s pokućstvom. Ali na kraju sluša majku, koja je željela da iskoristi sportski talent koji je imao. Nastavlja školovanje, ali u srednjoj školi Spingarn High (crnačka škola). 20-godišnji Elgin zatim se upisuje na maleno sveučilište College of Idaho zato jer to sveučilište pohađa i jedan njegov srednjoškolski prijatelj. Na sveučilištu je trebao igrati američki nogomet jer je za to dobio stipendiju, ali kada ga je trener vidio kako igra košarku prebacio ga je u košarkašku momčad. U 26 utakmica prosječno je zabijao 31,3 koša i 18,9 skokova. Sveučilište počinje zanemarivati sportske aktivnosti i Baylor se zato prebacuje na Seattle University. Prema NCAA pravilima igrač koji je promijenio sveučilište morao je pauzirati cijelu godinu, tj. nije smio igrati za prvu momčad sveučilišta.
Nakon godinu dana pauze zaigrao je za prvu momčad sveučilišta i odmah pokazao kakav je igrač: bio je treći strijelac NCAA s prosjekom od 29,7 koševa te vodeći skakač (20,3 skokova). Iduće sezone (1957/58) u prvoj je All-American petorci, drugi je strijelac NCAA (32,5 koša), ispred njega je samo Oscar Robertson.
Izgubljeno NCAA finale
Baylor te sezone osrednje sveučilište Seattlea dovodi do NCAA finala u kojem gube od Kentuckyja 84:72. U finalu Baylor zabija 25 koševa (uz loš šut iz igre od 9/32), a ima i 19 skokova. Unatoč porazu proglašen je najboljim igračem turnira.
Iako je Elgin mogao provesti još jednu godinu na sveučilištu odlučuje se za odlazak u NBA. I Harlem Globetrottersi su također bili zainteresirani za njegove usluge. Ali Baylor se ipak odlučuje za NBA: Minneapolis Lakersi su ga 1958. uzeli kao prvog na draftu. Potpisao je za 20.000 dolara godišnje, tada astronomsku svotu.
Baylor je doslovno spasio financijski nestabilnu franšizu Lakersa. Momčad je tada bila locirana u Minneapolisu, i nakon što je dominirala NBA ligom u ranim 50-tima, krajem 50-tih pali su gotovo na dno. Dolazak Baylora bio je iznimno važan za Lakerse.
“Da me Baylor tada odbio, ne bi niti bilo Lakersa“, rekao je vlasnik Lakersa Bob Short. “Klub bi bankrotirao.”
Elgin je o svojim NBA počecima rekao:
“Do dolaska u NBA nikad nisam gledao nijednu NBA utakmicu, i kako sam mogao znati koliko ću biti dobar? Profesionalna košarka jedva da se i prikazivala na TV-u. Vrlo malo sveučilišnih utakmica se prenosilo. Svi su govorili da ću biti visoko izabran na NBA draftu, ali jedini GM koji je sa mnom razgovarao bio je Fuzzy Levane iz New Yorka. Dan prije drafta vlasnik Lakersa Bob Short me nazvao i rekao mi: Možda te draftiramo. Seattle je bilo malo sveučilište i ja sam znao da će odlazak u NBA biti veliki korak. Smatrao sam da ću moći igrati u ligi, ali imao sam sumnje. Nakon nekoliko tjedana treninga znao sam da mogu igrati.”
A nakon prve NBA sezone svi su se uvjerili kakva je Baylor igračima: prosječno je zabijao 24,9 koševa (4. u ligi), 15 skokova (3. u ligi) i 4,1 asistencija (9. u ligi). Zasluženo je osvojio naslov rookieja godine, a bio je i Co-MVP All-Star utakmice (zajedno s Bobom Pettitom) na kojoj je zabio 24 koša uz 11 skokova. Najviše u rookie sezoni zabio je 55 koševa.
8. studenoga 1959. Bostonu je zabio 64 koša srušivši dotadašnji rekord koji je držao Joe Fulks sa 63. Godinu dana kasnije (15. studenoga 1960.) zabio je rekord karijere (a i tadašnji rekord lige) od 71 koša (imao je i 25 skokova) u pobjedi 123:108 na gostovanju u Madison Square Gardenu protiv Knicksa – zabio je 34 koša u prvom poluvremenu. Baylor je i jedini krilni igrač koji je zabio preko 70 koševa na jednoj utakmici.
Lakersi u Elginovo vrijeme nisu bili neka naročita momčad, u prvih 12 Baylorovih sezona momčad je samo četiri puta imala preko 50 pobjeda, a četiri puta imala je između 40 i 50 pobjeda. Pa ipak, i s takvim omjerima Lakersi su uspjeli igrati NBA finala, ali su uvijek bili na poraženoj strani.
A vjerovali ili ne, Baylor je u NBA karijeri izgubio nevjerojatnih osam NBA finala, da, dobro ste pročitali, OSAM FINALA! Od tih osam finala četiri puta je serija išla do sedme utakmice.
A ovdje je popis svih Baylorovih izgubljenih finala:
• 1959 Boston 4-0
• 1962 Boston 4-3
• 1963 Boston 4-2
• 1965 Boston 4-1
• 1966 Boston 4-3
• 1968 Boston 4-2
• 1969 Boston 4-3
• 1970 New York 4-3
Sedam puta su gubili od Boston Celticsa, a jednom od New York Knicksa. Nevjerojatnih osam poraza u finalu, takav peh nije se dogodio nijednom igraču u NBA povijesti, a vjerojatno i nikada neće. Jedino finale u kojem Elgin nije nastupio zbog ozljede koljena bilo je finale 1965.
Iako je četiri puta gubio u sedmoj utakmici finala, najbliže osvajanju NBA naslova bio je 1962. Lakersi su poveli 3-2 u finalu protiv Bostona, ali su izgubili šestu utakmicu na domaćem terenu. Baylorov suigrač Frank Selvy je u sedmoj utakmici u zadnjoj sekundi regularnog dijela promašio šut za pobjedu. Tim šutem bi prekinuo dominaciju Celticsa (do tada su imali tri naslova zaredom: 1959-1961). Da je taj šut ušao Lakersi bi osvojili naslov, a ovako se Boston konsolidirao u produžetku te na kraju pobijedio 110:107 i osvojio četvrti naslov zaredom.
Jako blizu naslova Baylor je bio i 1969. Te sezone Lakerse je pojačao i Wilt Chamberlain, ali niti to im nije pomoglo, opet su izgubili u sedmoj utakmici, i to još na domaćem terenu.
Elginu Bayloru jednostavno nije bilo suđeno da osvoji toliko željeni naslov. Da je Bog htio da osvoji naslov uzeli bi bar taj iz 1962. A ovako je ostao tako prokleto blizu, a tako prokleto daleko.
Baylor je u igračku mirovinu otišao 5. studenoga 1971. nakon samo devet odigranih utakmica u toj sezoni. Zbog čestih ozljeda bio je prisiljen na mirovinu jer njegovo tijelo više nije moglo pratiti fizičke napore: u zadnje dvije sezone Baylor je odigrao samo 11 utakmica i nije bio ni sjena od Baylora iz najboljih igračkih dana. I odmah u sljedećoj utakmici nakon Baylorova umirovljenja Lakersi su počeli nevjerojatan niz od 33 pobjede zaredom (najduži niz u NBA povijesti). A da bi stvar bila još gora za Baylora Lakersi su te sezone osvojili i NBA naslov – prvi nakon preseljenja u Los Angeles (preselili su iz Minneapolisa u LA u sezoni 1960/61.).
Bila je to okrutna igra sudbine, ali pitanje je koliko bi im Baylor mogao pomoći te sezone jer je bio načet ozljedama.
Baylor o izgubljenim finalima: “Logično, razumijem zašto smo gubili naslove od Bostona. Celticsi su bili bolji. Ali tada razmišljam o tim utakmicama i prisjećam ih se kao da su bile jučer – Frank Selvy promašuje taj šut sa zvukom sirene; da je zabio taj koš, ne bi bilo produžetka i mi bi bili prvaci. Frank je rekao da ga je Cousy faulirao, ali suci nisu ništa svirali. U finalima se odvijalo mnogo toga… Bili smo tako blizu… Ali znam da je njihova prevaga bio Russell. Nismo imali nikoga tko bi se mogao nositi s njim, ali ipak…”
Nevjerojatan 61 koš u NBA finalu
14. travnja 1962. postavio je rekord NBA finala koji niti do danas nije oboren i pitanje je hoće li ikada biti: u petoj utakmici NBA finala u Boston Gardenu zabio je 61 koš (uz 22 skoka) u pobjedi Lakersa 126:121 protiv Celticsa. Tog dana bio je nezaustavljiv, trener Celticsa Red Auerbach je u jednom trenutku čak stavio i Billa Russella da ga čuva, ali nije pomoglo. Iz igre je šutirao 22/46, a slobodna bacanja 17/19.
Zapanjujuće je s kojom lakoćom je Baylor postizao koševe. Imao je izvanrednu kontrolu tijela te sposobnost da ostane duže od svojih protivnika u zraku, da promijeni smjer kretanja ili zabije koš pod nemogućim kutem. Bio je i dovoljno snažan da dominira nad protivnicima u igri jedan na jedan. Itekako dobro je znao koristiti svoju snagu, bio je brz, snalažljiv i imao je sjajan odraz.
U karijeri ima prosjek od 27,4 koševa po utakmici – najbolji prosjek u povijesti za krilnog igrača te treći najbolji prosjek svih vremena (iza Michaela Jordana i Wilta Chamberlaina… Tri ponajbolje statističke sezone imao je u sezonama 1960/61. (34,8 koševa i 19,8 skokova), 1961/62. (38,3 koševa i 18,6 skokova) i 1962/63. (34,0 koševa i 14,3 skokova) i ta statistika spada u košarkaško savršenstvo. Sezone 1962/63. postao je prvi igrač koji je bio među pet najboljih u četiri različite statističke kategorije – koševima, skokovima, asistencijama i postotku slobodnih bacanja. I treba reći da je u sezoni 1961/62. zbog služenja vojne obveze odigrao samo 48 utakmica, igrao je samo kada bi dobio vikend propusnicu, ali treba uzeti u obzir da je tu sezonu praktički bio bez košarkaških treninga.
Baylor ima i najbolji prosjek koševa u povijesti Lakersa (27,4), i najbolji je skakač u povijesti Lakersa (11.463).
Nije bio samo izraziti strijelac, bio je i fantastičan skakač. Na Baylorovoj poziciji nije bilo dominantnijeg skakača. U tri sezone (1959/60, 1960/61 i 1962/63) je imao više od 2.000 koševa i 1.000 skokova. Sa 196 centimetara činio je čuda pod obručima, njegov prosjek skokova u karijeri je fascinantan: 13,5! A u sezoni 1960/61. imao je prosjek od nevjerojatnih 19,8 skokova! Bio je sjajan i u ofenzivnim skokovima.
Jerry West: “Elgin je najbolji kojeg sam ikad vidio kada treba vlastiti promašeni šut ponovno uhvatiti i pospremiti loptu u koš.”
Baylor je u prvih jedanaest sezona 10 puta biran u All-NBA prvu momčad, uključujući i prvih sedam sezona zaredom. All-Star je bio 11 puta. Prosjek veći od 30 koševa po utakmici imao je tri puta, a više od 20 osam puta. Zvuči pomalo začuđujuće, ali nikad nije bio najbolji strijelac lige (triput je bio drugi). Ali zato je najbolji strijelac Lakersa bio šest puta, osam puta bio je najbolji skakač Lakersa (od toga sedam sezona zaredom najbolji skakač – od 1958/59. do 1964/65. što je klupski rekord). Četiri puta bio je najbolji asistent Lakersa. Nitko više nikad u Lakersima neće nositi njegov dres s brojem 22: dres je umirovljen 9. studenoga 1983.
Baylor nikada nije bio MVP lige, konkurencija je jednostavno bila prestrašna (Russell, Wilt, Oscar). U glasovanju za MVP-ja lige jednom je bio na drugom mjestu, a triput na trećem mjestu.
Baylor je 1974. postao pomoćni trener ekspanzijske momčadi New Orleans Jazz. U prosincu 1976. imenovan je glavnim trenerom Jazza, i na toj poziciji je ostao sve do sezone 1978/79. kada je odstupio (kao trener imao je omjer 86-135 – ali boravak u New Orleansu imao je i sretniju stranu: tamo je upoznao svoju buduću ženu Elaine). Od 1986. od 2008. bio je na čelu košarkaških operacija Los Angeles Clippersa.
Nekim igračima izgleda da nije suđeno da osvoje NBA naslov, bez obzira kako veliki oni bili. Nažalost, takav je bio i Elgin Baylor. Ali to što nema nijedan naslov ne umanjuje njegove igračke kvalitete jer Elgin je bio igračina. Pitajte Celticse i Billa Russella koliko je dobar bio Elgin Baylor. Ili pitajte Satcha Sandersa, ponajboljeg obrambenog krila svoje ere – čiji je zadatak bio čuvati Baylora. Jako teško ga je bilo čuvati jedan na jedan, a osim što je bio sjajan strijelca i skakač, bio je i pouzdan asistent. Udvojite ga i on bi pronašao otvorenog čovjeka. Ili pitajte Oscara Robertsona kakav je bio igrač.
Oscar Robertson: “Činio je toliko mnogo sjajnih stvari. Nitko ga nije mogao čuvati, nadmetati se s njim na poziciji krila. Volio bih vidjeti neke od današnjih velikana kako bi se nosili protiv Elgina. Ne bi ga mogli čuvati. Nitko ga ne bi mogao čuvati.”
Istog je mišljenja bio i pokojni Red Auerbach.
Elgin je zapravo bio prvi igrač koji nam je pokazao kako se moderna košarka treba igrati. Bio je vizionar koji je utro put igračima kao što su Connie Hawkins, Julius Erving, David Thompson i Michael Jordan. Ono što je Bob Cousy činio na tlu, Baylor je činio u zraku. Bio je gotovo nezaustavljiv u igri jedan na jedan. Najbolje je to opisao legendarni igrač New York Knicksa Richie Guerin: “Elgin ili ima tri ruke ili dvije lopte. To je kao da čuvate poplavu.”
Ne treba ga žaliti zbog izgubljenih finala, jednostavno mu nije bilo suđeno, Elgin je na košarkaškom terenu krajem 50-tih i u 60-tima pokazao kakav je bio igrač. Ili kako je rekao ugledni košarkaški novinar Scoop Jackson: “Elgin Baylor je jedan od pet najvećih košarkaša koji su ikad živjeli, a vjerojatno i najvažniji igrač ikad.”
Baylor kao GM – niti sjena Bayloru igraču
U travnju 1986. Clippersi su imenovali Baylora potpredsjednikom košarkaških operacija (čitaj general managerom), a na toj poziciji ostao je do 2008. godine. Nijedan GM nije dulje od Baylora bio u istom klubu na čelu košarkaških operacija. Godine 2006. dobio je nagradu Dužnosnik godine: Clippersi su te sezone ušli u playoff (tek četvrti put otkad je Baylor GM), a 1. svibnja 2006. pobijedili su u prvoj playoff seriji nakon 1976. (dobili su Denver Nuggetse 4-1, u drugom krugu ispali od Phoenixa 4-3).
Treba reći da Baylor kod produljivanja ugovora igračima Clippersa nije uvijek imao odobrenje škrtog vlasnika Donalda Sterlinga, koji je uglavnom odbijao potrošiti novac kako bi u klubu zadržao najbolje igrače. Baylor je draftirao dosta dobrih igrača, ali ih nije mogao zadržati zbog Sterlinga. Najbolji potez koji je Baylor napravio je dovođenje Eltona Branda iz Chicaga za Tysona Chandlera te dovođenje veterana Sama Cassella (plus budući pick drafta) iz Minnesote za Marka Jarića. A imao je i nekoliko katastrofalnih poteza: draftiranje Michaela Olowokandija 1998. (1. pick) te Rusa Yaroslava Koroleva 2005. (12. pick) koji je nakon dvije sezone otpušten iz Clippersa. O dobrim i lošim potezima Clippersa bi se dao napisati cijeli roman, ali to je već tema za neku drugu priču.
Problemi s ozljedama
Baylor je u karijeri imao niz problema s koljenima zbog kojih je i izgubio dio eksplozivnosti. Baylorovi problemi s koljenom počeli su u sezoni 1963/64. Nakon te sezone Baylor je počeo surađivati s uglednim ortopedom Robertom Kerlanom. Baylorova koljena izdržala su cijelu sezonu 1964/65., sve do prve playoff utakmice protiv Baltimorea. Pet minuta nakon što je počela ta utakmica šutirao je na koš, ali je kod doskoka čuo kako je nešto kvrcnulo u njegovu koljenu. Teško je ozlijedio lijevu patelu (otkrhnuo mu se dio patele) i morao je na operaciju koju je izveo doktor Kerlan.
Nakon operacije čitavo ljeto je radio na vraćanju forme, dizao je utege te vozio bicikl. Sljedeće sezone smanjena mu je minutaža i po prvi put u karijeri prosjek koševa pao mu je na ispod dvadeset (u 65 utakmica prosjek od 16,6 koševa) te prvi put nije izabran u All-NBA prvu momčad. Iako to više nije bio onaj stari eksplozivni Baylor, ipak je pokazao da još može igrati: u iduće četiri sezone (od 1966. do 1970.) prosječno je zabijao barem 24 koša po utakmici. U sezoni 1969/70. problemi s koljenom limitirali su ga na samo 54 utakmice. U svojoj predzadnjoj sezoni (1970/71.) Baylor je potrgao Ahilovu tetivu i te sezone je odigrao samo dvije utakmice. Umirovio se s 37 godina u sezoni 1971/72. nakon samo devet odigranih utakmica. Da ga nisu mučile ozljede sigurni smo kako bi bio barem još trideset posto bolji igrač. Zbog doprinosa u povijesti franšize, Lakersi su mu svakako dodijelili prsten za osvajanje naslova 1972., iako nije bio član momčadi.
Osobni karton
Ime: Elgin Gay
Prezime: Baylor
Datum rođenja: 16. rujan 1934.
Mjesto rođenja: Washington, D.C.
Visina: 196 cm
Težina: 102 kg
Poziciija: krilo
Srednja škola: Phelps Vocational; Spingarn
Sveučilište: College of Idaho; Seattle
NBA draft: 1. izbor u prvoj rundi 1958. (Minneapolis Lakers)
Hall Of Fame: 1977.