Kada sam ovo ljeto otišao u Sjedinjene Američke Države na Work and Travel program, osim planova za putovanje, brige kako ću se snaći, jesam li sve ponio i ostalih putnih problema, po glavi mi se vrtila i ideja da mi je ovo jedinstvena prilika vidjeti kako prosječan Amerikanac gleda na NBA i košarku općenito. Je li zaista istina da ne znaju izgovoriti nijedno europsko (a pogotovo slavensko) ime, kako nam svaki dan vrijedno pokazuju Charles Barkley i Shaquille O’Neal u svojim monolozima u TNT studiju? Znaju li išta o draft prospektima izvan Amerike? Vole li se zaista praviti da sve znaju, a da o dotičnoj temi pojma nemaju?
Svoje teorije sam počeo ispitivati već drugi dan proveden tamo. Došao sam ujutro na posao, a kako park u kojem sam radio ima nezgodnu sklonost kvarenja sustava, tako se pokvarila neka pokretna traka u cijelom tom sustavu. Čekamo čovjeka koji je glavni u održavanju, dolazi on s kapom Brooklyn Netsa. Svi ga pozdravljaju, on odzdravlja i kreće čeprkati po nekim žicama, a ja, da bih prekinuo cijelu tu šutnju, ga pitam kako mu se sviđala igra Bojana Bogdanovića prošle sezone. On, umjesto odgovora, okreće se prema meni i pita me: „Dude, is that even english?“. Tu me na trenutak zbunio, jer stvarno nisam znao gdje sam mogao tako pogriješiti u rečenici koja se uči u osnovnoj školi. Ponovio sam sve sporije, ali me on samo pogledao iskosa i ponovno zaključio da ne razumije moje pitanje. Na to sam ga upitao gdje je nabavio tu kapu, na što mi je on sav ponosan odgovorio da je on porijeklom iz Brooklyna, New York, da je tamo odrastao i da je bio jako sretan kad su dobili svoju franšizu. Tada sam ga upitao zna li tko im igra startnog beka šutera, na što je on odgovorio da ne prati to baš detaljno, zna samo za Brooka Lopeza i da im je to najbolji igrač. Moj prvi pokušaj promoviranja hrvatskih igrača neslavno je propao. Osim njega, u New Yorku sam vidio i jednu ženu, od glave do pete obučena u boje Netsa. Kapa, majica, čarape navučene do pola potkoljenice. Pitao sam je isto pitanje i ona je uspjela povezati o čemu govorim, ali izgovaranje Bogdanovićevog prezimena je bilo ravno mučenju.
Na početku sam zaboravio reći, ali radio sam u Uti, gdje ljudi, iako su svi zaluđeni sveučilišnim footballom, gdje University of Utah gazi sve pred sobom, stvarno vole Jazz. Nekakvi općeniti zaključci koji sam uspio izvući su da svi stvarno misle da će Joe Johnson biti dobro pojačanje, svi su zadovoljni Rudyjem Gobertom i njegovim napretkom, smatraju da je Gordon Hayward dobar vođa ekipe. Više manje sve očekivano, ali i tamo, kao i u Hrvatskoj, svi misle da bi bili najbolji menadžeri pa su imali neke GM poteze u svojoj glavi koji su bili izvedivi samo u njihovim glavama – mislili su da je Kevin Durant savršen dodatak njihovoj ekipi (iako, bar ja, nisam čuo niti jednu jedinu glasinu da ga se povezuje s Jazzom, ali ne mogu ni reći da su bili u krivu – na kraju krajeva, kojoj ekipi Durant ne bi bio savršen dodatak?), a nakon što je potpisao za Warriorse mi je isti lik rekao da bi sad mogli pokušati neki trade za dovesti Russella Westbrooka. Možda je on imao tu neku vizionarsku auru, ali ga otada nisam više vidio, da bih koji tjedan kasnije saznao da je dobio otkaz zbog svađe sa šefom. Općepoznata je stvar da su vizionari inače neshvaćeni.
Uskoro sam shvatio da u Uti na odmor, u planine, dolaze mnogi ljudi iz Arizone i Californije, da bi pobjegli od vrućina koje su u njihovim državama išle debelo preko 40°C. Većina ljudi iz Phoenixa s kojima sam razgovarao su jako zadovoljni izborom Gorana Dragića (mislili su na Dragana Bendera), čuli su da je mali jako dobar. S onima koji su pokazali zanimanje za temu, nategnuo bih temu nekako i do Miamija i njihovog sastava, ali nitko nije shvatio na što bih ja tada zapravo ciljao. Navijačima Lakersa, kada bih spomenuo Ivicu Zupca sam mogao komotno spomenuti i Tomislava Karamarka, nisu imali pojma o kome pričam. Imali su usta samo za Brandona Ingrama i nazivali su ga novim Kobeom Bryantom.
Osim navijača ekipa za koji igraju naši igrači, iz Californije je došlo puno fanova Golden State Warriorsa. Kako sam na poslu većinom nosio šiltericu Cavaliersa, nisam propustio stavljati sol na ranu kad god mi se ukazala prilika. Tako je jednom prilikom došao čovjek u šampionskoj majici iz 2015. godine. Nakon što sam ga pitao gdje mu je šampionska od ove sezone, on mi je počeo prepričavati kako nažalost nisu osvojili ove godine i upustio se u detaljnu analizu utakmica dok mu doslovno nisam stavio svoju kapu pred oči. Tada je shvatio da sam bio sarkastičan pa me nazvao, slobodno prevedeno, „malim bezobraznikom“. S druge strane, skupina ljudi iz San Francisca bi svaki put, kad bi došli na moju vožnju, viknuli, tobože iznenađeno, „Hey, it’s that Cavs fan“ i dotrčali bi do mene i počeli se derati i skakati uokolo. Svaki put kad bi me vidjeli. I svaki put je bilo zabavno. Usko vezano uz Warriorse, bratić mi je njihov veliki navijač. Ja, kao svaki dobar rođak, odlazim u Warriors shop, i tražim suvenir, na što mi prodavač odmah počinje monolog kako su „Warriorsi osvojili NBA prsten prije 2 godine, ove nesretno izgubili, ali eto, sad je stigao Kevin Durant, to je inače jedan od najboljih košarkaša pa su opet glavni favoriti…“ gdje sam ga ja konačno prekinuo i objasnio mu da pratim košarku, na što je samo otišao do pulta i rekao da ga zovem ako mi što treba. Na kraju mi je ukratko objasnio da dosta ljudi dođe tu, eto tako, nemajući pojma gdje su došli niti što svi ti simboli znače.
Nakon što mi je radni period završio, tijekom putovanja sam u Chicagu pogledao i utakmicu predsezone, Chicago – Milwaukee. Ispred mene je sjedio jedan par. Čim su se smjestili, izvadili su svako svoj iPhone i krenuli rokati selfije. Možda zvuči kao pretjerivanje, ali jedine pauze u slikanju su bile kada bi se dignuli otići po pivo ili hot dog te kada je došao kamerman koji je snimao za središnji ekran u dvorani. Kada se on pojavio, razvili su zastavu Bullsa, on ih je snimio (da se razumijemo, snimio je i mene) i otišao, a oni izvadili svatko svoj mobitel i krenuli tipkati poruke. Da ne ispadne da nisu baš ništa vidjeli, vidjeli su kada je Cristiano Felicio promašio bacanje za produžetak.
Općeniti dojam je da su Amerikanci jako podložni medijima. Svi s kojima sam razgovarao su osuđivali Duranta, nitko se nije potrudio sagledati situaciju s druge strane. Ako se sjetite, kada su Knicksi doveli Derricka Rosea i Joakima Noaha, mediji su na sve strane razglasili da New York ima supertim i da će biti glavna konkurencija Clevelandu na istoku. Ne moram ni spominjati da nitko u to nije sumnjao. U nabrajanju potencijalnih play-off ekipa, svi bi na svrstali Minnesotu među prvih par ekipa zapada. Obožavaju All-Star, smatraju da je to praznik košarke. Općenito su uvjerenja da su igrači s našeg kontinenta koji odluče odigrati par sezona u Europi, prije prelaska oceana, nedovoljno dobri za NBA, unatoč svim primjerima koji pokazuju drugačije. To sam shvatio kada sam im pokušao objasniti kakav će utjecaj Dario Šarić imati na NBA ligu, ali me nitko nije shvaćao ozbiljno.
Da nije sve tako crno, pokazao mi je suradnik na poslu koji je, kad smo se upoznali i kad sam mu rekao odakle sam, odmah pitao je l’ to država iz koje je Dario Šarić. Nakon što sam mu odgovorio potvrdno, rekao mi je da ga je pratio, da je iznenađen njegovim predispozicijama i tehnikom i da ga jedva čeka vidjeti u NBA. Nakon razgovora o Šariću prebacili smo se i na Bendera, Hezonju, na kraju i Bogdanovića. Čim smo se dotakli Bendera je rekao kako je bio užasno ljut kada je vidio da neće igrati na svjetskom prvenstvu zbog problema s patikama.
Neki mitovi, o kojima sam čuo puno puta i u koje sam vjerovao, su potvrđeni. Čak i većina. S druge strane, nema puno bandwagonera, ne onoliko koliko sam mislio da će biti, i dalje puno ljudi navija za ekipu svog grada. Osim u Californiji, puno ljudi se po Los Angelesu prešetava sa simbolima Warriorsa, a nekako sumnjam da su radili to isto dok su Lakersi meli sve pred sobom. Navijanje se svodi na klasično DI-FENS, a bez jumbotrona ne bi bilo ni toga.