March Madness trilogija dolazi do svog posljednjeg poglavlja (niste valjda propustili uvod i prva dva dijela). Prezentiraju se najzabavniji i najbolji bekovi koje ne smijete propustiti pogotovo ako su “u zoni” jer će se o tome pričati danima. Sjetite se samo Shabazza Napiera.
Ohio State
Nisu u krugu favorita, imaju score 23-10, 30 napad i 39 obranu u sezoni, ma nisu ni blizu osvajanju, ali su najinteresantnija momčad March Madnessa koju predvodi najbolji bek u Americi D’Angelo Russell. On određuje kako će ekipa igrati, točnije, pokušava držati visok ritam utakmice na što više posjeda i putem tranzicije stvarati što više poena (napade završavaju u prosjeku za 16 sekundi), a njegova dodavanja i zakucavanja Sama Thompsona su glavna atrakcija na terenu. Asistencije Russella najčešće dobro korist krilo Marc Loving koji se specijalizirao kao šuter za tri poena i ove godine pogađa nenormalnih 47% na 3,3 upućena šuta po susretu.
Momčad Ohija za iskorak u ozbiljne vode jednostavno nema visine niti za ovu sveučilišnu razinu, rezervni centar im je prosječne visine NBA krila, a starter Amir Williams je turnover mašina i beznačajan je u napadačkoj igri gdje na račun svoje visine i iskustva skuplja otpatke da bi došao do 6 poena u prosjeku.
Koga gledati: D’Angelo “Russdiculous” Russell
Ljubav na prvi pogled se dogodila između njega i mene. Podsjetio me je na Manua Ginobilija iz vremena Kinder Bologne, protivnike propisno sramoti na terenu, posjeduje NBA range za tri poena, odlično se snalazi u zoni od 3-4 metra od koša gdje prezentira predivan floater, a uz sve to ima fizičke predispozicije za biti jako uspješan igrač na višoj razini. Biti će izabran sigurno u top 5, a ja se ne bi začudio da u slučaju uspjeha na turniru ne bude izabran i čak ispred velikih imena, Townsa i Okafora.
Kansas
Trener Bill Self je opet uspio. Ekipa centrirana oko visokog krila Perryja Ellisa i beka šutera Waynea Seldena, te solidnog razigravača Franka Masona uspiju nekako zabijeti poen više od protivnika. Glavna snaga je obrana i samo obrana, Selden i Kelly Oubre su jedna od najboljih bočnih kombinacija na sveučilištu (nitko nije ni blizu dvojcu iz Arizone), a “propali” prospekt Cliff Alexander pokriva rupe i dijeli 1,3 blokadu za 17 minuta na parketu.
Bill Self prakticira obranu gdje bočni igrači preuzimaju svoje čuvare nakon pick igre, dok visoki moraju uvijek ostati uz svog napadača, a imaju i zanimljiv način kako se dogovaraju da preuzimaju igrača. On se još jednom pokazao kao odličan obrambeni stručnjak, ali napadački malo “zaostao”.
Koga gledati: Kelly “The Smile” Oubre
Momak s predivnim fizičkim i atletskim predispozicijama, a uz to je još dobar šuter. Neće vas očarati potezima kao Russell već borbenošću i “fajtom”, te će uvijek pospremiti otvoreni šut i istrčati tranziciju. Krasi ga odlična igra u obrani što će mu u budućnosti donijeti dobre novce u NBA ligi.
North Carolina
Momčad koja je kroz sezonu “zgazila” konkurenciju 20-1, ali problem što je to ostvarila protiv ekipa koje nisu završile na turniru, dok su protiv ekipa iz bracketa imali omjer 4-10. UNC je old school momčad gdje četiri igrača iz startne postave najviše vole operirati pod košem, te 63% njihovih poena su dvice jer uzimaju high percentage šuteve iz reketa gdje i kada promaše najčešće love skok u napadu (40% promašaja uhvate) te vas nastavljaju maltretirati pod košem. Najsličnije recimo Memphisu iz NBA lige.
Također, razigravač Marcus Paige predvodi odličan kontranapad što je dovoljno za 12 napad lige s prosjekom od 115 poena na 100 posjeda. Uz Paigea kontre vodi J.P. Tokoto i njih dvojica u prosjeku bilježe 9 asistencija po utakmici, a za realizaciju se brine Brice Johnson s prosjekom od 13 poena.
Koga gledati: Marcus Paige
Jedini igrač u ekipi koji je u stanju pogoditi i pogađati trice u serijama, a on je i go to guy, te glavni pokretač Caroline. Njegova realizacija je pala u odnosu na prošlu sezonu jer od svojih 11 šuteva po utakmica čak 6 ih je za tri poena koje pogađa u 38% slučajeva što je odlična realizacija jer si većinu njih mora sam kreirati iz driblinga. Paige je uz Russella jedan od najboljih igrača za gledati kada je vruć.
Zaključak – nemojte propustiti Martovsko ludilo, požalit ćete.