Ljeto je 2016. godine, jedna od najuzbudljivijih sezona je upravo završila gdje su Warriorsi srušili rekod Bullsa s 73 pobjede u regularnoj sezoni, ali i prosuli 3-1 vodstvo u finalu protiv Jamesovih Cavsa. Serija prije ove je bila jednako uzbudljiva gdje su se „Ratnici“ vratili iz 3-1 deficita protiv sjajne momčadi Thundera predvođene jednim od naboljih igrača na planeti Kevinom Durantom.
Nakon što su se svi usponi i padovi sezone priveli kraju najvažnije pitanje je ostalo neodgovoreno, za koga će Kevin Durant potpisati u svom free agencyu. Izabrao je Golden State Warriorse, ekipu koja je već imala MVP-ja lige u Stephenu Curryju i koja je došla na samo jednu pobjedu do osvajanja naslova prethodne godine. Košarkaški svijet je bio blago rečeno šokiran ovom odlukom.
Tako je momčad koja je imala 73 pobjede u prethodnoj sezoni dovela top 3 igrača na svijetu i bili su daleko najveći favoriti za osvajanje naslova što su i učinili naredne godine. Mnogi su tada komentirali da je liga treba iskoristiti pravo veta kao što su učinili s tradeom Chrisa Paula, ali umjesto toga uveli su novo pravilo koje je trebalo zaštiti franšize s manjih tržišta dajući im sistemsku prednost kada se radi o potpisivanju igrača koje su izabrali na draftu, a ulaze u free agency.
Ovo pravilo se zove Supermax ugovor ili šire poznato kao Kevin Durant pravilo. Da bi mogli uopće doći do toga zašto je ovo pravilo neupotrebljivo u današnjem odnosu snaga NBA lige važno je točno precizirati što je zapravo Supermax.
ŠTO JE TO SUPERMAX
Službenog naziva designated player extension bio je dio CBA 2017. godine kao direktni odgovor na prelazak Kevina Duranta u Golden State i generalni problem odlaska najvećih zvijezda iz momčadi koje su ih draftale čim dođu u free agency. Da preciziramo NBA je smatrala da je problem što je svaka ekipa koja je željela KD-a u svojim redovima ponudila istu inicijalnu plaću od 26.5 milijuna dolara i OKC nije zapravo imao nikakvu prednost u bilo kojem smislu.
UVJETI ZA SUPERMAX
Da bi bio kvalificiran za Supermax igrač mora biti već 8 ili 9 sezona u NBA ligi, ili biti izabran u bilo koju ALL-NBA momčad u prošloj sezoni ili u dvije od protekle 3 sezone, osvojiti nagradu za najboljeg obrambenog igrača lige prethodne sezone, ili u dvije od prethodne 3 sezone, ili biti MVP u bilo kojoj od prošle 3 sezone. Da bi momčad imala mogućnost da ponudi taj tip ugovora morala je izabrati tog igrača na draftu ili ga dovesti dok je taj igrač još bio na rookie ugovoru.
Supermax dozvoljava ekipama da ponude između 30-35 posto svog salary capa jednom igraču na maksimalno 5 godina, to su ugovori koji su pomogli igračima kao što su Steph Curry ili nedavno Giannis da dobiju ogromne ugovore koje imaju sada. U praksi ovo pravilo izuzetno odgovara igračima ali za franšize je bilo ogromni neuspjeh iz dva glavna razloga, prvenstveno uvođenje ovog novog pravila nije imalo veći utjecaj na to kako najbolji igrači donose odluke pri ulasku u free agency, i drugo i pomalo paradoksalno je da je mogućnost supermaxa samo pogurala ekipe da razmijene svoje najbolje igrače.
SUPERMAX NEMA UTJECAJA NA ODLUKE IGRAČA
Otkada je ovo pravilo uvedeno imamo dva primjera gdje bi po logici stvari ovo pravilo bilo korisno, ali završilo je kao totalni neuspjeh. Prvi slučaj je Kawhi Leonard u San Antonio Spursima koji je odbio 220 milijuna dolara vrijedno produženje ugovora i umjesto toga zatražio je trade u zadnjoj godini ugovora.
Drugi primjer je Anthony Davis kojem je ponuđen supermax i kojeg je on javno odbio i zatražio transfer u Lakerse. Naravno ima igrača koji su potpisali supermax kao što su John Wall, Steph Curry, Russell Westbrook, ali gledajući realno u tom trenutku ovi igrači bi potpisali sa svojim franšizama i bez supermax ugovora.
Supermax nije promijenio ništa jer igrači i dalje preferiraju igranje na većem tržištu i u šampionskim ekipama nego uzimanje većeg iznosa novca. Veće tržište naravno znači i veći marketinški potencijal te igrači koji su kvalificirani za supermax imaju veliki broj sponzorskih ugovora koji bi prelaskom na veće tržište samo rasli.
EKIPE SVE VIŠE RAZMJENJUJU SVOJE SUPERSTAR IGRAČE
Budući da momčadi znaju da će igrači tražiti supermax ugovor kada im postane dostupan, franšize sve više i više pribježu tradeu tih igrača ili odbijaju uopće im ga ponuditi jer igrač jednostavno nije vrijedan tolikog ulaganja, to je jedan od razloga zašto su Kingsi tradeali Cousinsa i to je glavni razlog zašto Hornetsi nisu mogli ponovno potpisati Kembu Walkera.
I da se vratimo unatrag, da je ovo supermax pravilo ili Kevin Durant pravilo bilo na snazi kada je Durant potpisao za GSW nebi zapravo promijenilo ništa, jer na kraju svega Durant je htio otići iz Oklahome iz razloga koji nisu imali nikakve veze s novcem. Sve što je supermax zapravo napravio je stavljanje franšize u situaciju gdje moraju plaćati igrače više nego što su namjeravali a igrači zarađuju više nego što su do uvođenja ovog pravila zarađivali.
S obzirom da je ideja iza ovog pravila bila da se omogući fer „borba“ ekipama koje su draftale i razvijale ove igrače možemo reći da je bilo „epski“ promašaj.
Sve što je zapravo napravilo je prisilio franšize da više plaćaju svoje najbolje igrače i onda im se događa kada tijekom trajanja tog ugovora ne mogu stvoriti šampionski roster oko tog igrača zbog manjka cap spacea taj isti igrač, iako je još pod ugovorom, može otići do uprave i samo zatražiti trade.
Ideja da će igrač biti odan određenoj ekipi na malom tržištu zbog više novca na današnoj NBA sceni je mrtva i ovo pravilo je doživjelo totalni neuspjeh.