Neke se stvari jednostavno više ne mogu ponoviti, poput Wilta Chamberlaina u sezoni 1961/62. kada je zabijao 50,4 poena u prosjeku ili triple-double prosjek Oscara Robertsona iste godine. To su vjerojatno rekordi koji neće nikada biti oboreni. Košarka je evoluirala i više nije tako jednostavno izuzetno darovitim pojedincima ostvariti takve, monstruozne brojke, pa ipak, to ne znači da se s vremena na vrijeme ne valja podsjetiti na ove nevjerojatne uspjehe i napisati koje slovo o ljudima koji su te uspjehe ostvarili. U današnje vrijeme ipak gledamo neke čudesne brojeve, ali tome je kumovao veliki broj šuteva za tri poena i nešto slabija obrana, i niz pravila koji se promijenio tijekom godina.
Oscar Robertson a.k.a. Big O
Malo je priča o čovjeku kojeg su zvali “Big O”, a koje imaju sretan završetak. Suigrači su živjeli u vječnom strahu od njegovog gnjeva. Treneri su uvijek iznova pokušavali uspostaviti onaj poseban odnos na relaciji trener-igrač samo da bi eventualno odustali i pustili ga na miru da igra svoju igru. Suci nisu baš voljeli suditi na utakmicama Royalsa jer su znali da nisu baš tako lako mogli trenirati strogoću na najboljem all-around igraču lige čak i kada ih je opetovano psovao.
Navijači u Cincinnatiju nikad nisu uspostavili odnos s najboljim igračem franšize iz prostog razloga što njega to baš i nije zanimalo. Nakon što je bio u najboljih pet igrača u kategorijama poeni i asistencije devet godina za redom, nakon što je izabran u prvu NBA momčad devet godina za redom, nakon što je prvih pet godina karijere regularnu sezonu završavao s prosjekom od gotovo triple-doublea (jednu sezonu je imao triple-double prosjek, a ostale četiri sezone je bio na prosjeku double-doublea, a u još jednoj kategoriji je imao prosjek 9 ili više), nakon što je osvojio MVP nagradu 1964. u vrijeme dok su Bill Russell i Wilt Chamberlain bili u naponu snage i usput redefinirao poziciju beka u profesionalnoj košarci njegova momčad je svejedno odlučila da se trebaju riješiti takvog igrača.
Čak su lokalne novine u Cincinnatiju (The Cincinnati Enquirer) imale ovakvo mišljenje o Oscaru Robertsonu: “Godinama je Oscar privatno prezirao menadžment Royalsa, ismijavao je Cincinnati i fanove Royalsa, udarao je druge igrače, kako u vlastitoj tako i u suparničkim ekipama i nikada nije pokazao volju da bude komplementaran suigrač. On je, a vjerojatno će i takav biti pod stare dane, ogorčen čovjek uvjeren da je sve oko njega jedna velika zavjera.”
Da bi se razumjela gruba vanjština ovog pjesnika košarke treba razumjeti kontekst vremena i mjesta gdje je Oscar rođen. Kada je srednja škola Crispus Attucks osvojila državno prvenstvo 1955. kao prva momčad s isključivo crnim igračima u povijesti države Indiane grad Indianapolis je tradicionalnu pobjedničku paradu s glavne gradske ulice premjestio u geto.
Implikacije su se naravno same mogle iščitati iz takve odluke, a to je bilo nešto preko čega Oscar nikad nije prešao. Niti je ikad zaboravio način na koji ga je pokušao unovačiti trener sveučilišta Indiana Branch McCracken govoreći: “Nadam se da nisi jedan od one djece koji traže novac da bi pohađali školu.” Imate pravo pogađati tri puta da li je Oscar otišao na sveučilište Indiana. Umjesto toga izabrao je sveučilište u Cincinnatiju gdje je doživio iskustva koja su formirala njegovu “krasnu” osobnost. Profesori su se prema Oscaru odnosili podcjenjivački, često napuštajući učionicu kada je Oscar trebao govoriti kako bi se osjećao mutavim. Kada su igrali u Dallasu suparnička ekipa mu je u ormariću ostavila crnu mačku. U Houstonu je morao spavati na ulici jer u hotelu nisu dozvoljavali noćenje Afroamerikancima, ostatku momčadi je bio dopušten boravak u hotelu.
Kada su igrali u Chapell Hillu protiv Tar Heelsa prije utakmice je primio pismo od velikog meštra Ku Klux klana u kojem je jednostavno pisalo da se više ne pojavljuje na jugu. Čak i u Cincinnatiju su postojale “fontane za obojene”, “kina za obojene”, a Oscar je svaku večer privlačio u dvoranu ljude s kojima nije mogao popiti ni piće u istom baru.
Nakon takvih stvari čovjek ima tendenciju da se zatvori i isključi. Takva je i Oscarova NBA karijera, teška za procijeniti kada se gleda u usporedbi s ostalim velikanima. Naravno, neosporno je čovjek bio genijalac. Cijenili su ga podjednako i suigrači i protivnici. Nesumnjivo je iskoristio talent koji je bio ispred svog vremena, ali isto tako momčadi za koje je Oscar igrao nisu imale toliko uspjeha. Suigrači nisu voljeli igrati s njim, a to što su ga cijenili ne znači da su ga voljeli.
Oscar je prvi put iskusio NBA finale u svojoj jedanaestoj NBA sezoni, kada je njegova karijera već krenula silaznom putanjom ali je imao sreću da su Bucksi na draftu izabrali dečka koji će postati najbolji strijelac NBA lige svih vremena te su Bucksi predvođeni Kareem Abdul-Jabbarom i Oscarom Robertsonom osvojili svoj jedini NBA naslov u povijesti.
Jerry Lucas, kada su ga pitali o Oscaru Robertsonu, rekao je sljedeće: “Oscar je bio perfekcionist i jasno bi vam dao do znanja da ste nešto zaribali. Počeo bi vikati luđački na vas ali brzo shvatite da Oscar viče na sve pa naučite to ne uzimati toliko srcu.”
Wayne Embry: “Oscar je bio toliko ispred nas običnih ljudi da jednostavno nije bilo moguće ispuniti njegova očekivanja. Često bi vikao na mene da sam glupan i da mu nikako nije jasno kako nisam uspio uhvatiti loptu kad me je pogodio ravno u ruke. Počeo sam sažalijevati sam sebe.”
Oscarova zahtjevna osobnost bila je jednostavno previše za sve oko njega. Kada je njegova igračka karijera završila nitko ga nikad, ali baš nikad, nije zaposlio bilo kao trenera ili klupskog dužnosnika do 2004. kada je jedno kratko vrijeme bio glavni trener sveučilišne momčadi Cincinnati Bearcatsa. Tu i tamo mogu se čuti njegove primjedbe na današnju igru, kako igrači zarađuju previše novaca, kako “back in the day” on nikada ne bi mogao voditi loptu tako neodgovorno, kako bi volio da su u njegovo vrijeme postojali čarter letovi, pomoćni treneri i niska očekivanja i kako se današnji triple-double ne računa jer danas pišu asistenciju za bilo što.
“U moje vrijeme, ja sam ostvarivao triple-double svaku večer u raspadnutim tenisicama s čavlima koji su virili iz parketa! Uz sve to navijači su me gađali stvarima i JA sam to apsolutno obožavao, HA!”
Oscarov život pa tako i NBA karijeru najbolje opisuje on sam:
“Jednom davno sam čuo kako netko kaže da kako bi pisali ljubavne pjesme morate u jednom periodu života proći kroz teška vremena. Da bi napisali jednu ljubavnu pjesmu netko vam mora slomiti srce. Ako je to stvarno slučaj onda izjavljujem ovdje i sada da bih ja mogao napisati najveću ljubavnu pjesmu svih vremena.”
Oscar Roberston se pojavio na hrvatskom teritoriju gdje je prije nešto manje od 60 godina sudjelovao u All-Stars utakmici koja je odigrana u Karlovcu, o tom povijesnom trenutku možete više pročitati na linku.