Analiza: Je li mid-range uistinu mrtav?

Nikad manji broj šuteva s poludistance

Započet ću ovaj članak s jednim grafom.

Na njemu možete vidjeti drastični pad šuteva po utakmici s područja poludistance. S druge strane možete vidjeti drastični rast šuteva za 3 poena s “Above The Break” područja (područje svake trice koja nije u kutu). Ostatak područja nema toliko drastični rast/pad, iako ima razlike u broju šuteva u “Restricted Area” i samom reketu.

U današnjem NBA-u se košarka igra na taj način, s jako malo mid-range šuteva, dapače neke ekipe su ga gotovo pa u potpunosti “iskorijenili” iz svojeg sustav.

Utah Jazz, trenutno najbolja ekipa u cijeloj ligi igra “analitički” savršeno, uzimaju samo 6 šuteva po utakmici s poludistance, ostatak dolazi iz reketa ili udaljenosti za tri poena, i s time da predvode ligu u broju šuteva iz kuteva. Čisto za referencu, koliko je mala ta brojka, Bradley Beal uzima preko 6 šuteva s poludistance po utakmici.

No to ne vrijedi samo za Utah, sve ekipe su u nekoj mjeri smanjile broj šuteva s tog područja. Na sljedećem grafu možete vidjeti 100 najučestalijih lokacija šuteva na razini cijele lige.

A na sljedećem grafu možete vidjeti 100 najučestalijih lokacija šuteva za svaku pojedinu ekipu.

Spursi možda najviše odskaču, iako i kod njih ima puno manje mid-rangea no prošlih sezona. No ovaj graf je jako zanimljiv i vide se neke omiljene lokacije pojedinih igrača.

  • Šut s “Elbowa” Kawhija Leonarda kod grafa za Clipperse
  • Isto tako vrijedi i za Chrisa Paula u Sunsima, koji voli ići u desnu stranu
  • Joel Embiid s dalekim šutom s poludistance otkuda najčešće ili šutira ili kreće u napad na koš
  • “Baseline jumper” Anthonyja Davisa
  • Omiljene mid-range lokacije Bradleyja Beala (ali i Westbrooka, koji potegne s mid-rangea)
  • I tako dalje…

Ova prethodna “mini-lista” je zanimljiva jer nas dovodi do sljedeće teme i razloga zašto mid-range nikada neće nestati.

Zvijezde se oslanjaju na mid-range

Zvijezde ekipa, odnosno nositelji igre se oslanjaju na poludistancu kao jako bitno i opasno oružje po protivničku ekipu. Naime to možemo iščitati iz sljedećeg grafa.

Ukupni udio neasistiranih šuteva je konstantno rastao kroz proteklih 20 godina, tako i ove sezone. To je samo potvrda onoga što smo vidjeli na grafu koji prikazuje najučestalije lokacije za svih 30 ekipa, gdje smo vidjeli “signature” šuteve za igrače poput Kawhija, Chrisa Paula itd… Oni će zbog svoje mogućnosti kreacije često imati otvorene (ili bolje reći, otvorenije) šuteve na poludistanci koje će svakako uzeti.

Odnosno, možemo reći da oni igrači koji su prestali šutirati s mid-rangea su sporedni igrači ilitiga “Role Playeri”, poput jednodimenzionalnih igrača/šutera kao što su Joe Harris, Duncan Robinson, ali i Mylesa Turnera, Brooka Lopeza… U tome se može sažeti cijeli taj “pad” mid-rangea.

Očekivani poeni

Efikasnost je razlog tom padu.

Na prvom grafu možete vidjeti broj šuteva i efikasnost šuta u 2000-01 sezni. Čak ~20000 šuteva s “daleke poludistance” uz čelnu liniju (ilitiga “baseline jumpers”), no njihova efikasnost na razini cijele lige je bila samo 40% (možemo zaokružiti na veću brojku), dok je učinkovitost u tricama iz kuteva jest oko 38%.

No očekivani poeni su vrlo različiti.

  • Šutevi s poludistance: 0.4 * 2 = 0.8 poena po šutu
  • Šutevi iz kuteva za 3 poena: 0.38 * 3 = 1.14 poena po šutu

Upravo zato su se igrači poput Harrisa, Robinsona i pogotovo Turnera i Lopeza pomakli u kut umjesto da stoje na poludistanci, jer na taj način imaju otprilike jednaku vjerojatnost pogotku, no naravno, dobit će 3 poena umjesto 2.

I jedan indirektni efekt koji postižu je taj magični “spacing”. Teren je puno širi i na taj način Brogdon-Sabonis (u slučaju Pacersa i Mylesa Turnera) ili Giannis (u slučaju Bucksa i Brooka Lopeza) dobivaju puno više prostora za igru kroz sredine parketa.

Najefikasnija košarka ikada

Podjela šuteva je danas puno drukčija kao što sam već prvim grafom pokazao, a samim time i efikasnost šuta.

NBA igrači više i vježbaju šuteve s udaljenosti za 3 poena pa je samim time i efikasnost šuta za 3 poena izrazito porasla. Što znači da je i efikasnost šuta (pogotovo trice u kutevima) porasla na otprilike 40% te je sada to jednako efikasan šut kao onaj iz poludistance na baselineu.

Ukupan broj tih dugih mid-range šuteva na baselineu ove sezone čini samo 1% svih šuteva, dok je 2000-01 sezone on činio čak 10% svih šuteva…

Sve te nabrojene stvari su dovele do toga da gledamo najefikasniju košarku ikada.

Na prethodnom grafu možete vidjeti usporedbu prosječnog broja posjeda po utakmici (obično se to zove “Pace”, ili ritam), poena po utakmici i “True Shooting” postotka na razini cijele lige.

True Shooting uzima u obzir i trice i slobodna bacanja te je možda bolja aproksimacija efikasnosti od običnog postotka šuta. Računa se na sljedeći način:

TS% = PTS / (2 * (FGA + 0.44 * FTA)) * 100

Ritam je bio najbrži u 60-ima i vrijeme Wilta Chamberleina te je nakon toga padao sve do ~2010. godine kada je krenuo lagano rasti i došao do iste situacije kao i ranih 90-ih, no ono što je impresivno jest da je TS% najveći ikada, te da ekipe postižu jednako poena kao i ranih 80-ih kada je broj posjeda bio još uvijek puno veći no danas.

Efikasnost (odnosno TS%) je tako velika upravo zbog činjenice da igrači koji nisu nositelji igri (takozvani “Role Playeri”) šutiraju te efikasne i isplative šuteve iz kuteva za 3 poena, ili ispod obruča, a izbjegavaju duge šuteve za 2 poena.

Zaključak

Šut s poludistance nije umro, nego je košarka evoluirala i našla mjesto (i to jako bitno mjesto) za taj šut. Pitanje je do kada će sporedni igrači “izbjegavati” uzimati šuteve s te udaljenosti, te hoće li neke promjene pravila promjeniti način na koji se današnja košarka igra, kao što je to bivalo u prošlosti…

Za više ovakvih detaljnih analiza i grafika, zapratite našeg suradnika na njegovoj facebook stranici.