Jednom braća: Priča o dva prijatelja, koji su odlaskom u NBA ligu prolazila kroz dvije paralelne krajnosti

Jednom Braća (Once Brothers) je dokumentarni film o bliskom prijateljstvu pokojne legende hrvatske košarke Dražena Petrovića i Vlade Divca, koje je prekinuto zbog utjecaja sa strane, politike i ratnih zbivanja na području bivše Jugoslavije. To je možda jedna od najboljih priča koja prikazuje prijelaz iz komunističkog bratstva i jedinstva u razvijeni kapitalizam.

Osim te krajnosti, to je priča o dva velika europska igrača koji su među prvima otišli u NBA ligu, a zanimljivo je da su obojica prolazili kroz dvije paralelne krajnosti. S jedne strane prikazuje kako izgleda život Vlade Divca, koji ima najbolju moguću podršku kluba i suigrača u LA Lakersima i kako izgleda život Dražena koji prolazi kroz teško razdoblje u Portlandu.

Vlade Divac je u dokumentarnom filmu predstavljen kao Draženov najbolji prijatelj, a ne Stojko Vranković, koji je to stvarno bio. Bez obzira na to, film ima jako puno interesantnih detalja o Draženu, njegovom karakteru i odnosu prema košarci, čeličnoj volji i nepopustljivosti u Portlandu te kako su djeca skromnih roditelja iz jedne “zatvorene” Jugoslavije postigla izvanserijski svjetski uspjeh. Film je tužna priča, no ujedno i jako poučna, a ono što još čini film posebnim je prikaz posjeta Vlade Divca Zagrebu, prilikom čega je bio na grobu pokojnog Dražena te njegovog susreta s Draženovom obitelji.

Novinar Edin Avdić (članak – Dražen Petrović: Rođen da bude legenda):

Našao sam 5.000 mana dokumentarcu “Once Brothers”, ali jedna scena mi se urezala u pamćenje zauvijek. Kada Dino Rađa priča o Draženovoj odluci da ne uđe u avion, nego da dalje nastavi automobilom. Dok govori o tome kako su ispod aviona u zraku crni oblaci oko Münchena i kako pilot moli putnike da vežu pojaseve zbog nadolazeće turbulencije, Rađa gleda na sat i u tom trenutku Draženov automobil je ispod njih. To je vrijeme kada staje život jednog od najboljih svih vremena.

Dok Rađa priča, suze mi padaju niz obraze. Ne mogu ih zaustaviti. Oko mene sjedi barem 15 ljudi i nijednog trenutka mi nije neugodno. Bol mi izlazi na oči. Nisam plakao kada je poginuo, ali dok sam slušao Rađinu priču suze nisu prestale. Gledao sam dokumentarac više puta i ta me izjava lomi svaki put. Ne mogu se obraniti.