Pet najvećih krađa za MVP nagradu u NBA povijesti

Michael Jordan se nikada nije morao boriti da pronađe motivaciju, ali u procesu dolaska do finala 1997., on je imao u vidu nešto što je osvojio već mnogo puta: MVP nagradu. Do tada, Jordan je osvojio četiri od njih, a njegova 1996-97 sezona trebala je da mu donese i petu. Birači se nisu složili, a trofej je otišao Karlu Maloneu, kojeg će Jordan sačekati u finalu ’97. Kao što je priznao u “The Last Danceu”, on nije bio previše zadovoljan s odlukom birača.

Ne kažem da nije zaslužio“, rekao je Jordan u dokumentarnom filmu. “Sve što želim reći je da je to potaknulo vatru u meni. Misliš da je on MVP? To je u redu, nema problema.’ “

Jordan je dokazao svoje u seriji, na kraju osvojio i daleko važniji trofej, a to je MVP finala, Stoga smo se pozabavili nekim najvećim “krađama” za nagradu MVP-ja regularne sezone.

Ispod su 5 najvećih „snubova” u NBA povijesti. Imajte na umu da su do sezone 1980-81, za nagradu glasali igrači. Nakon toga, to je određivano od strane medija.
Napomena : statistika win shares određuje koliko je zasluga određenog igrača za uspjeh i pobjede momčadi.

5 najvećih MVP krađa

Kareem-Abdul-Jabbar1

Dave Cowens i Kareem Abdul-Jabbar (1972-73)

Cowens statistika: 20.5 poena, 16.2 skokova, 4.1 asistencija,12 win shares

Abdul-Jabbar statistika: 30.2 poena, 16.1 skokova, 5.0 asistencija, 21 win shares

Kareem je imao nekoliko faktora koji su radili protiv njega. Prvo, Celticsi su osvojili 68 utakmica te sezone, a igrači (koji su u to vrijeme glasali za MVP nagradu) očito su željeli nagraditi nekoga iz te momčadi. Drugo, Abdul-Jabbar je osvojio MVP u prethodne dvije sezone, tako da je očito neki birački zamor također nastupio.

Bucksi su te sezone pobijedili 60 utakmica, što dovoljni govori o kvaliteti. Win shares je teško savršena statistika, ali ovo je najveća negativna razlika u win shareu između MVP pobjednika i prvog pratitelja u NBA povijesti. Možete čak napraviti jak argument da Cowens nije bio ni najbolji igrač u svojoj momčadi, jer John Havlicek ga je nadmašio u poenima po utakmici, win shareu i true shootingu. Ovo nije bio jedini put da je Kareem opljačkan za MVP počasti, ali je svakako najviše nečuven.

Derrick Rose preko LeBrona Jamesa i Dwighta Howarda (2010-11)

Statistika Rose: 25 poena, 4.1 skokova, 7.7 asistencija, 13.1 win share

James statistika: 26.7 poena, 7.5 skokova, 7.0 asistencija, 15.6 win share

Howard statistika: 22.9 poena, 14.1 skokova, 1.4 asistencija, 14.4 win share

LeBron je bio bolji od Rosea u sljedećim statistikama: poeni, skokovi, blokovi, krađe, minute, postotak šuta iz polja, efektivni šut iz polja, true shooting, ofenzivni win share, obrambeni win share, VORP, plus-minus, PER, net ocjena i on / off net diferencijalna ocjena.

Rose je bio bolji od Jamesa za 0,7 asistencija po utakmici, 0,02 posto iza linije za 3 poena i 9,9 posto na liniji slobodnog bacanja. Da, bio je najbolji igrač u momčadi koja je pobijedila u 62 utakmice, ali on nije bio jedina osoba odgovorna za taj uspjeh. Chicago je pobjeđivao na leđima najbolje obrane u ligi, a ne isključivo s Roseom. Napad koji je vodio bio je rangiran tek na 11. mjestu. Bullsi su bili tako dobri obrambeno da su bili samo za 2,7 poena na 100 posjeda lošiji s Roseom na klupi jer se njihova obrana dovoljno poboljšala da nadoknadi ofenzivni gubitak.

Ali James je oduzeo sebi svaku realnu šansu za osvajanje nagrade čim je izjavio svoje namjere da odnese svoje talente u South Beach. Užasni sportski novinari koji su proveli sljedećih nekoliko mjeseci prosipajući svoje bisere o sportašima koji imaju smjelosti napustiti svoju “baznu” momčad bili su isti oni koji su glasali za Rosea, heroja Chicaga.


To ne znači da je James trebao biti sigurni pobjednik. Howard, kao obrambeni igrač godine i sidro momčadi koja je dobila 52 utakmice uz krajnje ispodprosječne suigrače, imao je također legitimne šanse. Puno je polemika nakon ovoga ostalo, ali osim Rosea još je bilo pravih kandidata za nagradu, što nikako ne umanjuje njegov uspjeh te je na kraju teško reći da istu nije zaslužio.

wilt-chamberlain

Bill Russell preko Wilta Chamberlaina i Oscara Robertsona (1961.-1962.)

Russell statistika: 18.9 poena, 23.6 skokova, 4.5 asistencija, 15.5 win share

Chamberlain statistika: 50,4 poena (ne, nije greška), 25.7 skokova (također nije greška), 2.4 asistencija,
23.1 win share

Robertson statistika: 30.8 poena, 12.5 skokova, 11.4 asistencija, 15.6 win share

Jedan čovjek je prosječno postizao preko 50 poena po utakmici. Drugi čovjek je bio prvi NBA igrač koji je ikada imao triple-double sezonu (podvig koji nije bio dupliciran u 55 godina), a također je imao prosječno više od 30 poena po utakmici. Nitko od tih ljudi nije osvojio MVP nakon sezone 1961-62. Igrači su glasali za nagradu, a to je možda najveći znak poštovanja za Russella, koji je do danas cijenjen zbog svoje spremnosti da žrtvuje svoju osobnu statistiku radi momčadi.

Robertson je zapravo završio na drugom mjestu s 13 glasova, a Chamberlain je dobio oskudnih devet u usporedbi s Russellovom velikom većinom od 51 glasa. Možete, naravno, ukazivati na pobjede – Celticsi su pobijedili u 60 utakmica te sezone, dok su Chamberlainovi Philadelphia Warriorsi pobijedili 49, a Robertsonovi Cincinnati Royalsi pobijedili u 43. Ako govorimo o vrijednosti, stvarno ne možete nadmašiti Chamberlainovu sezonu, koja je rezultirala četvrtim najvišim win shareom u jednoj sezoni u povijesti NBA lige. Bez uvrede Russellu, ali da su dva igrača s povijesnim NBA sezonama preskočeni za MVP je potpuno zbunjujuće.

Phoenix Suns v Denver Nuggets

Steve Nash preko Kobe Bryanta (2005-06)

Nash statistika: 18,8 poena, 10,5 asistencija, 44 posto za 3 poena, 12,4 win share

Bryant statistika: 35.4 poena, 5.3 skokova, 4.5 asistencija, 15.3 win share

Sa Shaquilleom O’Nealom u svojoj drugoj sezoni u Miamiju, Lakersi nisu bili kandidati za titulu, znali smo da će biti vatrometa od strane Bryanta. Njegovih 35,4 poena po utakmici je deveti najviši prosjek jedne sezone u NBA povijesti (četvrti među igračima koji nisu Wilt Chamberlain), a kada se prilagodi za eru izjednačavanjem tempa, utvrđeno da je to najbolja scorerska sezona ikad. Imao je dvije od najplodnijih utakmica u povijesti lige, prvo je zabio 62 poena u tri četvrtine protiv Dallas Mavericksa, a zatim naprosto nevjerojatni 81 poen protiv Toronto Raptorsa mjesec dana kasnije.

Ovo ne umanjuje vrijednost Nasha – s 50/40/90 sezonom, dok je vodio ligu u asistencijama u momčadi Sunsa koja je ostvarila 54 pobjede i koja je imala Amarea Stoudemirea samo tri utakmice nije jednostavan zadatak – ali Kobe je očito bio najvredniji igrač u ligi, kao što je nekako vukao užasan roster do 7. mjesta u Zapadnoj konferenciji i imao je peti najveći efektivni šut iz polja u svojoj karijeri (.491) unatoč tome što je bio i 1., 2., 3., i 4. opcija u svojoj momčadi. Evo pogled na druge Lakerse su u prosjeku igrali više od 15 minuta po utakmici te sezone:

Lamar Odom
Smush Parker
Kwame Brown
Chris Mihm
Devean George
Luke Walton
Brian Cook
Sasha Vujačić

Ako stavite Nasha, ili gotovo bilo koga drugog u ligi u tom trenutku, s tom skupinom, oni ne bi pobijedili 45 utakmica. Nashovo osvajanje MVP-ja preko Kobea izgledalo je još gore kada su Bryant i Lakersi doveli Sunse do 7. utakmice u prvom krugu doigravanja, s Kobeom koji zabija zadnji koš za pobjedu u 4. utakmici s kojom su Lakersi otišli na 3-1. Kobe je osvojio svoju MVP nagradu dvije sezone kasnije.

malone-pippen-jazz-bulls-1997

Karl Malone preko Michaela Jordana (1996.-1997.)

Malone statistika: 27.4 poena, 9.9 skokova, 4.5 asistencija, 16,7 win share

Jordan statistika: 29.6 poena, 5.9 skokova, 4.3 asistencija, 18.3 win share

Michael Jordan se nije natjecao protiv Karla Malonea za ovaj trofej. Natjecao se protiv Michaela Jordana. Razmotrite sljedeće:

Godine 1995-96, Michael Jordan je imao prosječno 30,4 poena, 49,5 FG%, 6.6 skokova, 4.3 asistencije, 20,4 win share zajedno s momčadi koja je osvojila 72 pobjede. 1996-97, Michael Jordan je imao prosječno 29.6 poena, 48.6 FG%, 5.9 skokova, 4.3 asistencija, 18.3 win share zajedno s momčadi koja je ostvarila 69 pobjeda. Jordan je skoro jednoglasno osvojio MVP nagradu ’96.

Njegovo brojke su se spustile za gotovo neprimjetan iznos godinu dana kasnije, a Maloneovi brojevi su bili malo poboljšani. Nekako, to je bilo dovoljno da nagrada završi u Maloneovim rukama. Glasačima je bilo dosta da glasaju za Jordana pa su iskoristili njegov vrlo, vrlo blagi pad kako bi opravdali pronalaženje drugog pobjednika. Došli su do Malonea, i ironično učinili su to godinu dana prerano.


Malone je imao puno više argumenata u odnosu na Jordana 1998. On je zapravo pobijedio Jordana u win shareu, PER-u, plus-minusu i VORP-u te sezone. Dok su njihovi timovi imali identične rekorde, Maloneov Jazz pobijedio je u obje međusobne utakmice. Birači su se toliko stidjeli zbog debakla 1997. da su godinu dana kasnije dali trofej Jordanu kao ispriku.