Jerry Sloan, jedan od najcijenjenijih ličnosti svih vremena u košarkaškim krugovima, umro je u petak zbog komplikacija od Parkinsonove bolesti i Lewy demencije, prenosi Utah Jazz. Imao je 78 godina, a jako teško je naći ijednu zahvalu, ili sjećanje na njega koja ne spominje koliko je bio žestok kao trener.
I pored svih njegovih zabilježenih uspjeha, to je bilo, i to će ostati, Sloanova najtrajnija košarkaška ostavština. Bio je ratnik. Stara škola. Kako kaže Raja Bell, koji je igrao za Sloana u Utahu,: on je imao „ne uzimajte zatvorenike filozofiju”, „nema lakih koševa” i „borimo se za svaki centimetar terena” mentalitet.
Tako je Sloan igrao tijekom 11-godišnje NBA karijere koja je završila s Chicago Bullsima. Bikovi su na kraju umirovili njegov dres zbog svog mentaliteta. To je svakako način na koji je trenirao tijekom 26-godišnje karijere koja ga je dovela do pobjede u 1.121 utakmici, što je ukupno četvrti trener po pobjedama u NBA povijesti. Zanimljivo, čak 19 puta su njegovi Jazzeri sudjelovali u doigravanju. Tijekom tog razdoblja, Sloan je pobijedio u 98 utakmica u doigravanju – jednu manje od Reda Auerbacha i na šestom mjestu je u povijesti, a pritom dodajmo još dva NBA finala (bez naslova prvaka).
Sloanove najbolje prilike, naravno, došle su u 1997. i 1998., kada se njegov Jazz sudario s Michaelom Jordanom i Bullsima. Jazz je pobijedio 64 i 62 utakmice u te dvije sezone. Bili su vođeni jednim od najboljih tandema u povijesti u obličju Johna Stocktona i Karla Malonea. Da su se suočili s nekim drugim protivnikom, Sloan bi vjerojatno imao prsten u svom životopisu.
Na pravom mjestu u pravo vrijeme
To je poznata NBA priča: Veliki trener je uskraćen za naslov od strane još većeg igrača, ili veće momčadi, ostavštine zauvijek promijenjene zbog jednostavnog postojanja na krivom mjestu u krivo vrijeme. George Karl, trener koji je šesti po ukupnom broju pobjeda u NBA povijesti, naletio je na Jordana sa Seattle SuperSonicsima 1996. Rick Adelman, čiji su se Portland Trail Blazersi 1992. našli na Jordanovom putu, i čiji su Sacramento Kings bili masakrirani od strane Kobe-Shaq Lakersa u 2000., 2001. i 2002. Mike D’Antoni, koji je imao šampionski roster i u Phoenixu i u Houstonu, bio je spriječen od strane Tim Duncanovih Spursa, a nedavno od Steph Curryevih / Kevin Duranto-vih Warriorsa.
“S Mikeom [D’Antoniem], ono što je ironično je da su godinama ljudi govorili da njegov stil ne može osvojiti prvenstvo, a onda momčad koja je na kraju dokazala da su skeptici u krivu je momčad koju je on sam morao pobijediti,” Phil Weber, koji je bio D’Antonijev pomoćnik i sa Sunsima i s Knicksima, rekao je:. “Te momčadi Warriorsa su bile fantastične, povijesne, dajete im sve zasluge, ali to je Mikeova igra koju oni igraju, a Houston ih je još uvijek možda imao [u 2018] da [Chris] Paul nije bio ozlijeđen. Toliko je tanka linija s tim sjajnim momčadima i, znaš, treneri mogu učiniti samo toliko.
“Imao sam promjenu paradigme,” Weber nastavlja. “Sjećam se da sam gledao NBA TV, u neko vrijeme prošle godine mislim , i oni su govorili o ovoj temi. Imali su popis vlasnika i stvari koje su se dogodile njihovim momčadima tijekom godina, sve male loše sitnice koje su ih u njihovim očima spriječile da osvoje prvenstvo. Svake godine ima nešto, garantiram ti. Bilo da Derek Fisher pogađa očajnički šut s četiri desetine sekunde preostale. To bi mogao biti blok / ofenzivni faul ovdje, ili propušteni šut tamo. Ta stara izreka, sam stvaraš svoju sreću. Najbolje momčadi imaju najbolju sreću, znaš?
“Naša najbolja šansa u Phoenixu je vjerojatno 2007., i naravno da je to godina kada je Amare [Stoudemire] bio suspendiran. Svi mi koji smo bili dio tih momčadi Sunsa još uvijek mislimo o tome. Nash ulazi u igru, gubimo Amarea za „Game 5” a serija je izjednačena. Ali to je razlog zašto je tako posebno osvojiti jedan trofej. Nije lako, čovječe. Kao što sam rekao, morate biti jako dobri, a onda morate dobiti malo sreće, previše.”
Doista, ne tražite dalje od Toronto Raptorsa. Prvo su doveli Kawhija Leonarda,što je kada se sve uzme u obzir ogroman faktor sreće za sve uključene. Onda Leonard zabija jedan od najvećih koševa proteklog desetljeća za prolaz protiv Philadelphije u drugom krugu. Zatim, nakon svega toga, oni se susreću s Warriorsima u finalu koji igraju bez Duranta i na kraju gube Klaya Thompsona zbog rastrganog ACL-a.
Nick Nurse je trener prvaka. Nitko ne oduzima ništa od njega, on je fantastičan trener po svemu sudeći. To je samo surova stvarnost,koliko je važno biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Steve Kerr možda nebi osvojio svoju prvu titulu u Golden Stateu da se Kyrie i Kevin nisu ozljedili. Ta serija ide na drugu stranu, a David Blatt je trener prvenstva. Možda Tyronn Lue nikad ne dobije posao. Malo nakon toga je Lue prvak. Sve je dakle u tajmingu.
“Kad pokazujete izvrsnost u kontinuitetu preko 20 godina, to vas čini velikim trenerom u mojim očima,jednako koliko i osvajanje prvenstva.” “Jerry Sloan je bio poseban. Jednostavan, ali briljantan. „Old-school” trener koji je bio posvećen momčadi, težak čovjek koji je inzistirao na odličnoj obrani i nesebičnoj igri bez puno trikova i vrhunskom izvršenju naredbi.
Kao D’Antoni, toliko onoga što vidimo u današnjem NBA-u, može se pratiti natrag do Sloana, koji je nešto kao „pick-and-roll” pionir. Primjerice trener kao što je Don Nelson, koji nikada nije osvojio prvenstvo kao trener, ali ima najviše pobjeda ikad i prethodi D’Antoniu u „small balllu”, brzom tempu i svim stvarima koje dominiraju današnjom igrom. To su jednom riječju inovatori. Kuća slavnih. To su tipovi koji su zaboravili više košarke nego što će većina ljudi na ovom svijetu ikada znati.
Isto vrijedi i za igrače koji nikada nisu dobili taj nedostižan prsten. Patrik Ewing, Gary Payton, Reggie Miller, Stockton i Malone. Svi ovi momci su naletjeli na Michaela Jordana, jasno i jednostavno, kao i Jerry Sloan. Suditi trenere ili igrače po naslovima je nelogično “To je još više nepravedno za trenere, jer barem kada igrači konačno osvoje prvenstvo, oni dobiju zasluge”. “S trenerima, čak i kada pobijede, ljudi će i dalje reći: ‘Oh, on je samo imao velike igrače.’ “
“Ljudi uvijek žele usporediti trenere nakon što jedna momčad pobijedi a druga izgubi, ali to ne funkcionira tako“, ” nije pobjeda i poraz to što razdvaja trenere. Toliko toga je izvan trenerske kontrole. To je teško prihvatiti, ali to je istina.