Svaki navijač Los Angeles Lakersa će sezonu 2014./2015. željeti da zaboravi što prije. Treba, međutim, biti realan – vrlo tanak roster, na koji se nadovezao veliki broj povreda, ne bi do respektabilne pozicije doveo ni Gregg Popovich, ali je činjenica da je Byron Scott u prvoj godini vođenja Lakersa mogao više.
Počev od fizički prezahtjevnog trening kampa, preko odbijanja da implementira analitiku u svoj način rada, do često nepotrebnog svaljivanja krivice na igrače, sve skupa je ostavilo loš utisak na njegov učinak. Ni taktički dio vođenja ekipe nije bio bolji – ekipa nije imala nikakav identitet, preforsirao je Kobe Bryanta i često koristio igrače van njihovih prirodnih pozicija [1]. Ipak, sve se to sada zaboravlja, Lakersi su za svoj prošlogodišnji “trud” nagrađeni drugim pikom na draftu i nova sezona se očekuje sa nestrpljenjem, samo se čini da su ove sezone očekivanja uprave realna i usmjerena na razvoj mladih igrača.
Roster sačinjava mješavina iskusnih veterana, igrača koji pokušavaju da ožive karijeru, gunnera sa klupe i mladih talenata. Na trojicu mladih igrača treba posebno obratiti pažnju – Jordan Clarkson, Julius Randle i D’Angelo Russell predstavljaju jezgro novih Lakersa, osnov novog početka i rezultat 2 godine brutalnog rebuildinga. Nemojte očekivati da ova trojka pravi razliku na terenu i bude motor koji će vinuti Lakerse do playoffa ove sezone. To je gotovo nemoguće, posebno na ovakvom Zapadu. Međutim, pravilno razvijanje i napredak ovog trija mora predstavljati prioritet Jezerdžija. U tome će Byron Scott igrati veliku ulogu, šta god o tome navijači Lakersa mislili.
Scott je imao razočaravajuću prvu godinu, ali je činjenica da je pod njegovim mentorstvom Jordan Clarkson postao kandidat za najboljeg novajliju prošle sezone, što nije mala stvar za igrača koji je izabran kao 46. pik na draftu. Scott je Clarksonu dao slobodu u igri, i ovaj je to odlično iskoristio – njegove per 36 min brojke su odlične – 17 poena, 5 asistencija, 4.7 skokova i skoro 4 slobodna bacanja. Clarkson je eksplozivan igrač, koji se odlično snalazi na otvorenom terenu, sposoban da probija protivničke odbrane i završi napad uz kontakt. Ima mentalitet poentera, ali je prošle godine dosta minuta proveo na jedinici, pa je u velikoj mjeri popravio i pregled igre. Dodatno je napredovao i tokom ljeta – dominirao je ljetnjom ligom, radio u napadu šta god je htio, a u odbrani koristio atletske sposobnosti i duge ruke da “maltretira” igrače sa loptom. Šut je nešto na čemu treba da poradi, ali 31% šuta za tri u rookie sezoni daju nadu da bi mogao postati više od prosječnog trojkaša.
D’Angelo Russell nije ušao na mala vrata u NBA, kao Clarkson, naprotiv – Lakersi su ga izabrali kao drugog pika na ovogodišnjeg draftu, pomalo mimo očekivanja, jer je Jahlil Okafor bio igrač za kojeg su mediji i insideri tipovali da će postati Laker. Ipak, Mitch Kupchak je smatrao da u današnjoj eri košarke, Russell ima veći potencijal da postane superstar. To je često nemoguće prognozirati, i Russell nije igrač bez mana, ali isto tako ima određene kvalitete koji ga mogu učiniti velikim igračem u budućnosti. Lakersi odavno nisu imali playmakera njegovih karakteristika [2], klasičnu jedinicu koja ima visinu da bude i combo guard. Russellov pregled igre je nevjerovatan, posebno za igrača njegovih godina – vidi sve na terenu, nalazi šutere u korneru, baca pocket pasove poslije pick igre kao da je veteran.
Na koledžu je bio dobar defanzivni skakač, što bi moglo da se prenese i na NBA terene. Ono što će mu predstavljati problem u rookie sezoni je činjenica da još uvjek nema atletske sposobnosti [3] da završava napade pri kontaktu, posebno ne sa snažnim 4 i 5 kojih je u NBA ligi dosta. Na koledžu je imao problem i sa agresivnom odbranom, pa je za očekivati da prvi susreti sa Chris Paulom, Patrick Beverleyem i Mike Conleyem ne prodju baš najbolje. Tu je neophodno da Scott pravi pametne poteze, da pusti novajliju da uči iz svojih grešaka i da na njemu ne primjenjuje old school mentalitet fiksiranja za klupu u slučaju nekoliko loših partija. Ovo je godina u kojoj Russell mora da uči, jer se ozbiljan plej ne postaje preko noći.
Važna godina je i pred Julius Randleom. Randle je praktično rookie, prošle godine je odigrao samo 14 minuta prije nego je slomio nogu. Čini se da je pauzu iskoristio na pravi način, sanirao je i povredu stopala koju je imao još od koledža, izgubio nekoliko kilograma i došao na trening kamp u odličnoj formi. Randle je igrač snažne konstitucije a odlične pokretljivosti, čime ima potencijal da postane bolja verzija Lamar Odoma. Ako se sjetite kakav je igrač Lamar bio, onda vam je jasno koliki je Randleov potencijal. Odličan skakač, zna da povuče kontru nakon defanzivnog skoka i završi akciju u tranziciji. Tokom ljetnje lige se vidjelo da mora poradi na boljem pregledu igre u takvim situacijama, jer nekada previše ide “kroz zid”, ali je jasno da ima mogućnost da postane odličan proigravač za poziciju četvorke.
Dvije stvari mogu da mu predstavljaju problem – činjenica da je izraziti ljevak, i što još uvjek nema pouzdan šut sa distance. Randle ima odličan prvi korak što u kombinaciji sa njegovom snagom čini fantastičan spoj. Ipak, primjetno je da mnogo bolje napada lijevi ulaz, iz razloga što ne završava napade desnom rukom. NBA odbrane se prilagođavaju u letu i Randle će se brzo suočiti sa situacijom da ga čuvari tjeraju desno, kada će mu biti potrebno da završava desnom rukom. To je jedna od ključnih stvari za njegov dalji razvoj. Takođe, čini se da je za ostvarivanje punog potencijala potrebno da Randle proširi range što je više moguće. Kada odbrane poštuju šut, ostaje mnogo više prostora za prodor, od čega igrač kao Randle može profitirati. Pokazao je da zna da pogodi šut sa distance (na treninzima ulaze čak i trojke), ali će to morati da radi na konstantnom nivou da bi imao prostora za manevar. Kada je odbrana u pitanju, Randle mora dosta da radi, nije rim protector, ali se dobro kreće i ima dovoljno brze ruke da u budućnosti moze preuzimati niže igrače pri odbrani od picka, što je jako važna karakteristika u današnjoj NBA ligi. Sve u svemu, u pitanju je veliki potencijal na kojeg itekako treba obratiti pažnju.
Jasno je da Lakersi imaju perspektivan trio u svom rosteru, i od Scotta u velikoj mjeri zavisi kako će se razvijati. Da li će Russella i Clarksona koristiti u startnoj petorci kao 1-2 kombo? Koliko će igrati zajedno, a koliko jedan bez drugoga? Hoće li Randle biti siguran starter, koji ima garantovanih 30-32 minuta, bez straha od smanjenja minuta u slučaju loših partija? To su pitanja koja treba da budu prioritet ove sezone, i pored toga što je ovo vjerovatno posljednja sezona najboljeg igrača koji je ikad obukao ljubičasto-zlatni dres. Činjenica je da je playoff za Lakerse u domenu teorije, sviđalo se to navijačima ili ne. Zato je važno da Scott odradi dobar posao razvijanja mladih igrača, što će dati rezultat u budućnosti. Uostalom, od toga, a ne od eventualne borbe za doigravanje, zavisiće i hoće li sezonu 2016./2017. dočekati kao trener ekipe koja po svaku cijenu želi da vrati stari sjaj.
[1] Ryan Kelly je veći dio sezone proveo na poziciji 3, iako je jasno da je klasična 4 i da nema brzinu za krilnu poziciju
[2] Ako izuzmemo Steve Nasha, koji nije uspio da ostavi trag usljed gomile problema sa povredama
[3] Iako nije loš atleta, čini se da mu je potrebno da dodatno ojača i dobije na mišićnoj masi