Kako kaže pop pjevač Andy Williams, it’s the most wonderful time of the year, ali nije Božić, već se bliži nova NBA sezona. Kako ste i do sada navikli od najboljeg NBA portala na Balkanu, polako krećemo s pregledima i predikcijama koje se tiču nove sezone.
Za mene je posebno zanimljiva tema igrači s prostora bivše Jugoslavije, a takvih je mnogo. Od Nikole Vučevića i Marija Hezonje u Magicu, preko Jusufa Nurkića i Nikole Jokića u Denveru pa sve do Gorana Dragića u Miamiju, imam mnogo toga za napisati, a vi mnogo toga za pročitati. Krećemo polako, od dvije države s najmanjim brojem igrača u ligi.
Bosna i Hercegovina
Moja država ima “samo” dva predstavnika u ligi, što je za dva više nego što smo imali do dolaska Mirze Teletovića prije tri godine u Brooklyn Netse. A kada sam već spomenuo Mirzu, treba krenuti od njega. Kao što svi vjerojatno znate, Teletović je promijenio ekipu i iz prohladnog Brooklyna stigao u vruću Arizonu i tako je “oštetio” Facebook stranicu Brooklyna za barem par tisuća likeova koji su otišli južnije.
Što se tiče samog “transfera” i što on točno donosi za MT33, teško je reći. S jedne strane, trener Phoenixa Jeff Hornacek je više puta izjavio da je u Mirzi našao tu stretch četvorku koja mu je toliko trebala i to unosi dozu optimizma u srca nas vjernih pratioca igara trenutno najboljeg bosansko-hercegovačkog košarkaša. Imao je sličnu ulogu u Brooklynu gdje nije trebao raditi mnogo – čekati svoju šansu sa klupe, kampirati iza linije za tri poena i šutirati visok procenat.
Sada u Phoenixu ima Erica Bledsoa i Brandona Knighta koji su odlični slasheri i da bi protivničke obrane zatvarale te prodore, morat će netko biti otvoren a taj netko će u mnogo slučajeva biti Mirza, što je i on sam naglasio u par intervjua za medije koji prate Phoenix Sunse. Međutim, uvijek postoji ono ipak, pa tako i sada. Jedno veliko ipak je to da on izlazi iz jedne skoro pa čitave neodigrane sezone te će navikavanje na parket i na intenzivne treninge u kombinaciji s time da se mora upoznati s potpuno novim sistemom. Najveći problem koji ja vidim je to što Hornacek gura igru koja se bazira na brzini, što je normalno s obzirom na to da ima poprilično mladu ekipu kojoj je to i najveća snaga, dok Mirza dolazi iz veteranskog Brooklyna koji je igrao sporu i dosadnu košarku, tako da će trebati vremena da se Teletović navikne na to da mora da prati svoje suigrače.
Što se našeg drugog predstavnika tiče, Jusuf Nurkić prvo mora da se oporavi od ozljede koljena zbog koje ga nije bilo na Eurobasketu ovo ljeto. Navodno, to će se desiti mjesec dana nakon početka sezone a do tada će ga mijenjati dvojac Jokić-Lauvergne (o Jokiću malo više kasnije). Iako se radi o prospektu vrhunske kvalitete koji izlazi iz odlične rookie sezone, postoje segmenti igre koje on mora popraviti kako bi svoj puni potencijal u NBA ligi dostigao.
Prvenstveno se tu radi o disciplini (6.8 faulova per-36 minutes) ali ne samo u faulovima već generalno ima problema da svoj ponekad previše agresivan stav obuzda zbog čega zna zaraditi pomalo i glupe tehničke greške. Potencijal je tu, igra na obje strane parketa ne manjka ali on ne može ostati na ovome. Mora nastaviti da napreduje i svi se nadamo da će Bosnian Beast biti još bolji naredne godine.
Crna Gora
Baš kao i BiH, Crna Gora ima dva predstavnika koji su ipak malo duže u ligi nego Nurkić i Teletović. Počinjemo s Nikolom Vučevićem, koji počinje petu sezonu u NBA ligi. Ovo će mu biti četvrta za Orlando gdje se ustalio kao jedan od najboljih igrača na rosteru. Prošle sezone po mnogima je zaslužio da bude All-star, ali nije bilo oficijelne potvrde njegove dobre igre od strane trenera Istoka.
Njegova igra nije preveliko iznenađenje jer on igra vrlo dobro otkada je došao iz Phile na Floridu, svake godine ima double-double u prosjeku na kraju sezone. Nažalost svoj Magic nije nikada odveo do playoffa (zadnja sezona kada je Orlando bio u playoffu je sezona baš prije dolaska crnogorskog centra na Floridu).
Ako nastavi s razvojem koji je evidentan zadnjih par sezona, onda je Vučević legitiman kandidat za jedno od mjesta na klupi Istoka tog prelijepog drugog vikenda u veljači. Drugi predstavnik ove primorske zemlje je također član frontcourta, a dolazi nam iz Minnesote – Nikola Peković.
Peković je odigrao vrlo mal broj utakmica prošle godine a njegova uloga biti će smanjena s obzirom na to da se na rosteru Wolvesa nalaze dva vrlo perspektivna centra koja će dijeliti minute s iskusnim Pekovićem koji se na neki način i ne uklapa u tu neku veliku sliku Minnesote. Ima 29 godina i treba da zaradi čak $12 milijuna što je malo previše za ekipu koja je u aktivnom rebuildingu. Ako bude klijenata i partnera za trade, vrlo lako je moguće da Nikolu do kraja sezone vidimo u dresu druge NBA ekipe.
Inače, jedna mala zanimljivost prije nego što krenem dalje: Minnesota ima još dva igrača s ex-Yu prostora a to su Damjan Rudež koji je pristigao tradeom iz Indiane te Nemanja Bjelica koji je tu došao nakon što je dobio nagradu za najboljeg igrača Eurolige.
Sljedeća nacija koju ćemo prijeći je nacija upravo potonjeg igrača, a to je Srbija.
P.S. Iako je rođen u Crnoj Gori, Nikola Mirotić je odabrao da igra za Španjolsku tako da ne vrijedi njega spominjati ovdje.
Srbija
Za razliku od BiH i CG, Srbija ima tri predstavnika u ligi, a ono što je zanimljivo je to da su sva trojica – rookie igrači. Bjelica je trenutni MVP Eurolige i radi se o vrhunskom krilnom centru koji ima istančan smisao za dodavanje, što ga čini takozvanim point-forwardom (visoki igrači koji se dobro snalaze na mjestu playmakera).
Što se tiče njegovog tima, Minnesota na njegovoj poziciji ima iskusnog Kevina Garnetta te perspektivnog Adreiana Paynea, ali KG neće uzimati previše minuta mladom dvojcu Payne-Bjelica jer je on doveden kao jedna vrsta mentora njihovom novom centru i prvom picku proteklog drafta Karlu-Anthonyju Townsu. U svakom slučaju, Bjelica uvijek može igrati i poziciju trojke odnosno krila, ali tu će se za minute boriti s najvećom zvijezdom mladih Wolvesa Andrewom Wigginsom te još jednim up-and-coming igračem Shabazzom Muhammadom tako da je izglednija opcija da će on biti druga ili treća opcija u rotaciji na četvorci. Pred njim stoji sezona adaptacije na fizičku igru u Americi, a najbolje treba očekivati za par sezona.
Drugi predstavnik je popularni Bobi odnosno Boban Marjanović. Trostruki MVP respektabilne srpske košarkaške lige te član prvog tima Eurolige za proteklu sezonu zasada nema problema da nađe prijatelje i obožavatelje što u svojoj svlačionici, što na tribinama među fanovima njegovih Spursa. Vjerojatno ste mogli čuti kako je najvećeg obožavatelja u svlačionici već dobio u liku Tonyja Parkera koji ovog centra vidi kao “zvijer”, ali optimizam oko igara Marjanovića treba malo usporiti.
Prva jako bitna stvar je da je on u rotaciji s najvećom legendom Spursa ikad Timom Duncanom kao i s novom zvijezdom u svlačionici LaMarcusom Aldridgeom, tako da će minute biti problem, a još veći problem je i to koliko će on moći da igra u ligi gdje su centri mnogo jači nego u Europi. Također, može zaboraviti na to da velika većina napada ide kroz njega ili na njega, kao što je to bilo u Zvezdi prošlih par godina, tako da će njegova produkcija opasti. Kao i s Bjelicom, slijedi adaptacija na fizičku igru i guranje s mnogo jačim centrima. Ključna je njegova igra u obrani jer će tako možda najbolje da izbori svoje mjesto u jakoj rotaciji San Antonio Spursa.
Zadnji predstavnik Srbije je Nikola Jokić koji će se za minute boriti s Jusufom Nurkićem i J.J. Hicksonom, a više se mora brinuti o Nurkiću nego o Hicksonu. Naime, bivši trener Brian Shaw obožavao je Hicksona i davao mu više minuta čak i kroz periode odlične igre Nurkića prošle sezone, dok novi trener Michael Malone baš i ne dijeli to mišljenje, te želi da što više razvije mlade snage svoje ekipe.
Jokić je trenutni MVP ABA lige i s tim rezimeom se pridružio Nuggetsima tokom Ljetne lige. U pet utakmica impresionirao je Tima Connellyja te je dobio mjesto na rosteru, a u predsezoni igra stvarno odlično. Što on može očekivati? Može očekivati oko deset minuta po utakmici, a možda i više ako Nurkić ne popravi svoje ponašanje na terenu. Uz to moram dodati da Nurkić neće prvih mjesec dana igrati zbog ozljede pa će tako mjesta za dokazivanje Jokić imati i previše. Ako se u prvih mjesec dana, kada bude drugi centar u rotaciji (iza iskusnog Hicksona), dokaže treneru Maloneu vrlo je moguće da Jokić “ukrade” mnogo više minuta Nurkiću nego što se to očekuje.
Njegov problem je isti problem koji imaju njegove kolege Marjanović i Bjelica, a to je da mu je ovo rookie sezona. Biti će potrebno jedno vrijeme da se mladi Jokić navikne na NBA ligu, na malo veći akcenat na fizikalnost i na snagu, te ćemo tek sredinom ove sezone moći vidjeti pravog Nikolu. Prave reprezentacije igara srpskih predstavnika u NBA ligi treba očekivati kasnije ove i početkom sljedeće sezone pa neke umanjene brojeve u početku ne treba uzimati kao neki loš znak. Slijedi naredna nacija s tri predstavnika, a to je Slovenija.
Slovenija
Slovenija ima najboljeg predstavnika u svojim redovima, a to je Goran Dragić, s tim da ne treba podcijeniti stare vukove Benu Udriha i povratnika Sašu Vujačića. Krenimo od Vujačića, čiji je rezime fantastičan.
Došao je u NBA kao mršavi bijeli tricaš a sebi je izgradio jednu sasvim respektabilnu karijeru. Dvostruki je NBA šampion (naravno, s Lakersima) i bio je solidan šesti igrač koji bi ušao da pokuša prelomiti igru svojim trojkama. Sada nastupa za New York nakon jedne kratke epizode u Europi, a tu je doveden više kao netko tko je već prošao i naučio trokut-napad Phila Jacksona i iskreno sumnjam da će u Knicksima raditi mnogo na terenu. Njegova uloga je čisto mentorska i tu je da pomogne da se igrači kojima je trokut-napad stran uvedu u osnove i da budu spremni da genijalni sistem implementiraju na parket.
Beno Udrih je drugi predstavnik Slovenije i on je uvijek isti – dovoljno dobar da bude back-up, a nedovoljno dobar da starta. Jednom riječju, on je solidan. Nikada loš ali isto tako nikada odličan, jednostavno reliable igrač na kojeg trener računa da “vuče konce” u drugoj petorci. Ustalio se u Memphisu gdje predvodi drugu petorku i igra u rotaciji iza Mikea Conleyja. Teško se nešto može reći za Udriha, jednostavno on je čisto prosječan back-up razigravač koji je dovoljno upoznat sa sistemom Grizlija da u njemu izgleda vrlo dobro.
Brojevi u Memphisu mu nisu najbolji u karijeri, recimo mnogo je bolji bio u Sacramentu kao starter, ali Kingsi u to doba ne mogu ući ni u istu rečenicu s Memphisom sada, s obzirom na snagu Grizzliesa. Ako se mene pita, bolje biti prosječan u odličnoj ekipi nego odličan u lošoj, tako da je situacija za Udriha, po mom mišljenju, mnogo bolja u Grizlijima nego u Kraljevima.
Dolazimo tako lagano do highlighta Slovenije u NBA ligi, a to je Goran Dragić, čovjek koji vrijedi $90 milijuna. To je ovaj razigravač dobio od Pata Rileya uz garanciju da će narednih pet sezona nositi dres Miamija, a svojim igrama to je Dragić potpuno zaslužio.
Iako možda nije najbolji asistent, ima vrlo dobar procenat šuta za playmakera i u 26 utakmica za Heat prošle godine imao je sasvim dobrih 16.6 poena uz malo više od 50% šuta iz igre. Njegov Heat ulazi u sljedeću sezonu spreman za velike stvari, tu su (zasad) zdravi Chris Bosh i Dwayne Wade, prošlogodišnje otkriće Hassan Whiteside te po mišljenju mog kolege Ivana Kuštre steal drafta Justise Winslow.
Što se Dragićeve pozicije tiče, on će svoje minute dijeliti najviše s Mariom Chalmersom s tim da će dio minuta “krasti” i Tyler Johnson koji na svojoj originalnoj poziciji neće dobiti previše minuta zbog prevelike konkurencije (radi se o beku šuteru, a tu su naravno Wade i Gerald Green). Ono što možemo očekivati od Gorana je nastavak odlične igre i možda taj korak prema All-star statusu kojeg je možda zaslužio već ali još nije dobio. Miami se okrenuo ekipi a ne individualcima, tako da ja vidim ovaj Heat vrlo visoko na slabašnom Istoku. Doduše, sigurno neće biti iznad Cavsa ali drugo, treće ili četvrto mjesto je vrlo realna opcija.
Prelazimo na državu s najviše predstavnika, a to je Hrvatska.
Hrvatska
Hrvatska ima čak četiri predstavnika u NBA ligi, a među njima je jedan čije igre ja željno iščekujem zbog čega ću ostaviti analizu onoga što možemo od njega očekivati na zadnje mjesto. Najmanje možemo očekivati od Damjana Rudeža koji će po mom mišljenju uskoro čekirati one-way ticket za Europu.
Naravno, on je zaradio prelaz iz Europe u NBA i radi se o dobrom igraču, ali mnogo faktora radi protiv njega. Na njegovoj poziciji su igrači poput Wigginsa, Muhammada i tek pridošlog Tayshauna Princea koji ima prednost nad Rudežom zbog svog velikog NBA iskustva, a prednost Muhammada i Wigginsa ne treba ni spominjati. Trade u neki drugi klub ili povratak nazad u Europu je opcija, jer mislim da Rudež neće imati mjesta da igra u ovakvim Wolvesima što će prvenstveno biti udarac njegovom egu, a i zauzimat će prostor što na klupi, što na payrollu Minnesote.
Kako o Rudežu nema mnogo da se kaže, prelazimo na Duju Dukana koji je potpisao ugovor s Kingsima nakon jedne lošije sezone za NCAA viceprvake Wisconsin Badgerse. Izašao je na draft, ali nije bio izabran, što mu je ostavilo jednu opciju – da se bori za mjesto tokom Ljetne lige. Tu se izborio za mjesto u Kingsima, a potpisao je jednogodišnji ugovor odmah nakon kraja Ljetne lige.
Može igrati dvije pozicije, krilnog centra i klasičnu peticu s tim da je konkurencija za obje pozicije u Kingsima vrlo opasna. Na četvorci je neprikosnoven DeMarcus Cousins dok svoju šansu čeka solidni Quincy Acy koji se nakupio vrijednog NBA iskustva. Na petici su dva igrača pored kojih će teško netko moći ući u ekipu, a to su Kosta Koufos koji je došao iz Memphisa te šesti pick ovogodišnjeg drafta i budućnost Kingsa Willie Cauley-Stein. Dukan može očekivati tzv. garbage time vjerojatno na petici više nego na četvorci, a treba čekati neku ozljedu koja bi mu otvorila više prostora za igru i dokazivanje.
Za razliku od Rudeža, njegova karijera tek sada počinje i on ima mnogo vremena da se dokaže i nametne. Naredni na podugoj listi hrvatskih predstavnika je član mojih Brooklyn Netsa Bojan Bogdanović koji će, kako stvari stoje, imati mnogo veću ulogu ove godine u Netsima nego što je to bio slučaj prošle. Desilo se mnogo promjena u rosteru Netsa, ali Bogdanović je ostao prvi izbor na dvojci i imat će najviše minuta. Od konkurencije ima Markela Browna i novopridošlog Waynea Ellingtona, ali barem 25 minuta po utakmici je realno očekivanje.
Što se brojeva tiče, skok se može očekivati samo ako popravi procente. 35% šuta za tri je iznad generalnog prosjeka NBA lige, ali njegova glavna uloga na parketu je da šutira, tako da bi bilo odlično da se tih 35% pretvori u nešto malo više. Što se tiče njegovih (i mojih) Netsa tiče, teško je reći. S mnogo tuge u glasu mogu reći da su prošle godine bili najdosadnija ekipa za gledati, a meni se ne čini da će se to promijeniti. Čeka se ta godina kada će se oko $40 milijuna osloboditi u salary capu pa se može napasti neka veća zvjerka ili uraditi ono što je Miami uradio te uz par zvijezda napraviti jednu vrlo solidnu ekipu.
Playoff u Barclays Centru ne treba očekivati, a ako se uguraju na jednu od tih par uvijek otvorenih pozicija na Istoku to će biti uspjeh sezone, bez obzira na to što će iz playoffa ispasti u prvoj rundi i to prilično lagano. Nažalost, još jedna mediocre i dosadna sezona slijedi za sve nas navijače Brooklyna.
Zadnji igrač u ovoj listi je igrač zbog kojeg ću više nego inače gledati Magic ove godine – Mario Hezonja. Hezonju sam pratio najviše prošle sezone kada je Real Madridu, za koji sasvim slučajno navijam, utrpao osam trojki. Tada mi je “upao” u oko i bilo mi je žao što nije mogao dobiti više šanse za Barcu, ali mislim da će mu NBA stil više odgovarati.
On nema savjesti u šutu, on je atleta-zakucavač i netko tko ima vrlo arogantan stav – a to su sve stvari koje imaju igrači koji su pravili velike karijere u NBA ligi. Mario je već tokom Ljetne lige dobio fanove u svom novom klubu svojim zakucavanjima i naravno tricom koja je pobijedila Clipperse, a peti pick može očekivati mnogo minuta u svojoj prvoj sezoni.
Za Magic startna trojka je Tobias Harris, a druge konkurencije Hezonja nema, tako da će on vjerojatno imati mnogo i prostora i vremena da razvije svoj neupitni talenat. Jedini problem koji ja vidim je nešto što mu je i prednost – ta neka arogancija. Istina, arogancija je dobra stvar, pokazuje samopouzdanje, ali u svemu se može pretjerati, pa tako i u ovome stavu. Ako ne bude pokazivao određenu dozu poštovanja prema svome treneru i veteranima u svojoj svlačionici, sva dobra igra mu neće moći pomoći.
U svakom slučaju, slijedi mu prvenstveno mnogo rada da bi mogao da se fizički spremi za tešku igru u NBA ligi, ali njegov talent će na kraju sve reći, barem ja tako mislim. Iako sam više puta naglasio da je najbolji League Pass tim Milwaukee, vrlo je moguće da bi tu titulu mogao da preuzme Orlando, posebno jer su dodali i Shabazza Napiera čiju igru ja vrlo poštujem.