Prvi mjesec je već iza nas i prvi ozbiljni narativi već puštaju korijenje. Ostala je još šačica neporaženih momčadi, a neke od njih će uskoro jedni drugima na megdan pa će se i tu situacija presložiti. Konferencijske ljestvice su dosta dobro formirane i mnogo toga se nije razvilo prema predviđanjima (a kad jest?), ali to je samo dio onoga što čini čitavu ovu stvar tako prokleto zanimljivom. Sve u svemu, svjedoci smo jedne izvanredne sezone koja je kvalitetom igre među najboljim u posljednjih dvadesetak, a količinom individualnog talenta pravo osvježenje nakon lanjske pustinje (pretjerujem, i prošle godine je bilo zabavno).
Ovdje na NBACro se i dalje pretvaramo da je tek počeo studeni iz, kunem se, čisto praktičnih razloga. Ideja je bila zadržati dosljednost i predstaviti momčadi u vakuumu, bez konteksta utakmica koje su u međuvremenu odigrane. Evaluacijom konkretnih dešavanja na parketu ćemo se pozabaviti drugom prilikom.
Nota bene: probudite nostalgiju bacanjem pogleda na treći, drugi i prvi nastavak hit serijala.
- Arizona (Pac-12)
Sezona 2015/16:
AP: 17.
Omjer: 25-9
Konf. omjer: 12-6
Turnir: prvi krug
Otišli: Ryan Anderson, Mark Tollefsen, Kaleb Tarczewski, Gabe York, Jacob Hazzard (diplomirali), Elliott Pitts, Justin Simon (transferi), Trey Mason (napustio momčad)
Došli: Talbott Denny, Keanu Pinder, Dylan Smith (transferi), Lauri Markkanen, Kobi Simmons, Rawle Alkins (regruti)
Ova momčad je u proteklih nekoliko godina izgledala manje-više isto. Sean Miller je vodio jednu generaciju koja je došla s dobrom reputacijom, ali je kroz četiri godine pokazala dosta manje od očekivanog. Vrhunac je bio prošlogodišnje ispadanje od Wichita Statea što se ne bi trebalo događati iskusnoj momčadi punoj seniora. Možda je najbolji pokazatelj realnog kvaliteta tih igrača bio draft na kojem nije izabran niti jedan igrač Arizone.
Ove godine kreću praktički od nule što je je u njihovom slučaju dobra i uzbudljiva stvar. Kao što vidite, doveli su mnogo novih igrača, a neki od njih su jako kvalitetni, čak toliko da su neki analitičari njihov ovogodišnji recruiting svrstavali u top 10. Najzanimljiviji je, dakako, Markkanen, još jedan u nizu europskih prospekata koji se odlučio kaliti na koledžu umjesto grijati klupu nekom euroligaškom klubu. Finac je skoro stereotipičan Europljanin – klasična stretch četvorka u maniri Dirka Nowitzkog (neće biti toliko dobar) i Andree Bargnanija (neće valjda biti toliko loš). Vrlo je dobar šuter iz mjesta, a i iz driblinga kada ga čuva trom defanzivac. Ima visinu za centra, ali ne i masu, a pogotovo ne obrambene vještine. Ima lutrijski potencijal, ali je u ovom trenutku daleko od gotovog proizvoda.
Simmons je vjerojatno najozbiljniji i najkonkretniji regrut kojeg je Miller potpisao (ne samo ove godine, nego općenito). Može pokriti obje bekovske pozicije, a njegova visina (197 cm) mu omogućava da se s lakoćom probija pored većine braniča, pa čak i onih krilnih. Još kad bi malo izoštrio svoj playmakerski vid i počeo bolje i češće razigravati suigrače, tek tad bi bio kompletan igrač i zagonetka za protivničke obrane.
I Simmons i Markkanen će dobiti priliku da startaju od prve utakmice, što si Miller može dozvoliti obzirom na dosta lagan među-konferencijski raspored koji je složio za studeni i prosinac. To je, naravno, urađeno upravo zato da bi se neiskusni igrači uspjeli dovesti u pravi ritam do drugog dijela sezone.
Ispočetka će malo veći teret nositi igrači preostali od prošle godine, među kojima se ističu Allonzo Trier i Ray Smith, obojica krilni igrači. Trier je najbolji strijelac na ovom rosteru i na njega će se oslanjati da kreira za sebe i donosi poene u teškim trenucima. Usto je i karakterni vođa ove momčadi koji se ne boji odgovornosti i ne puca pod pritiskom.
Smith je prošlu sezonu odsustvovao zbog ozljede, ali je sada spreman da pokaže šta zna. Ako se sve poklopi, mogao bi ništa lakše biti najbolji igrač Wildcatsa u ovoj godini. Ima mišićavo tijelo od 205 centimetara i 100 kilograma, a usto i mekanu ruku, bilo da se radi o šutu ili o driblingu. Može igrati na četvorci kako bi razvukao obranu ili na trojci kako bi probijao nedorasla niska krila jedan na jedan.
Problem za ovu ekipu će biti pozicija startnog razigravača. Junior Parker Jackson-Cartwright je nominalno prva opcija i nije uopće loš igrač (solidan je šuter i jako je nesebičan) ali je njegova visina (službeno 180 cm, ali u stvarnosti barem 5 centimetara niži) ogroman hendikep. Možda bi Miller trebao izvoditi neke nekonvencionalne postave i povećati obim kreacije svojim atletičnim krilima koji su itekako sposobni za takvo nešto, pogotovo u širokim formacijama gdje ima prostora za prodore u reket. Stretch opcije barem nisu problem, pored Markkanena i Smitha, tu je i Dušan Ristić ako odluči posegnuti za šutom na petici.
- Wisconsin (Big 10)
Sezona 2015/16:
AP: bez ranga
Omjer: 22-13
Konf. omjer: 12-6
Turnir: Sweet Sixteen
Otišli: Jordan Smith (diplomirao), Will Decorah, Jackson Bax (napustili)
Došli: D’Mitrik Trice, Aleem Ford (regruti)
Badgersi će tradicionalno biti momčad koju nitko ne želi sresti. U jednoj utakmici, pogotovo ako je odvedu u svoj pužoliki ritam, mogu poraziti apsolutno svakoga. To je naročito slučaj ove godine kada imaju neobično mnogo iskusnih i kvalitetnih igrača. Greg Gard, koji je lani preuzeo vruću stolicu nakon što se Bo Ryan iz vedra neba odlučio umiroviti, će imati slatke brige oko raspoređivanja minutaže na ovako dubokom rosteru.
Jedini koji se neće morati bojati za minute je Nigel Hayes, najbolji igrač ove momčadi. Rola slična point forwardu ga očekuje i ove godine i nema sumnje da se neće snaći kao glavni proizvođač i kreativac u svakom napadu. Jedino što je upitno je hoće li vratiti šut na onu razinu na kojoj je bio prije dvije godine. Dok je bio u širokim postavama s Frankom Kaminskyjem i Samom Dekkerom, imao je prostora i vremena za svoje šuteve, a lani su mu procenti bitno opali jer Badgersi nisu imali kvalitetne stretch igrače.
Neće ni ovaj put biti puno bolje potkovani u tom polju. Njihov najbolji snajper je Bronson Koenig (sjetite se one čudesne trice protiv Xaviera u drugom krugu Madnessa) koji će uvijek odvlačiti jednog defanzivca, ali pored njega nema velikih prijetnji izvana. Osim, naravno, ako Hayes ne povrati šutersku formu, što nije isključeno. Bilo kako bilo, on će svojom hitrinom i prodornošću uvijek držati obrane na petama i samo njegovo prisustvo je nešto za što protivnički treneri moraju raditi pripremu.
On će stvarati pukotine za druge krilne igrače, prije svih Ethana Happa. Happ je odličan kao napadač iz drugog plana koji jako dobro mijenja ritam i naprosto je ubojit s mid-rangea pa se često potpuno neočekivano digne na pull-up i pogodi.
Određeni rast se očekuje i od Vita Browna koji je krajem prošle sezone pokazao solidan domet na šutu, ali istini za volju, u dosta malom uzorku.
Kao što rekoh, Jazavci će se truditi svaku utakmicu odvesti u blato gdje se najbolje snalaze. Znaju igrati timsku obranu (osovinu ekipe čine seniori koji su naučili igrati skupa) i strpljivo čekati grešku protivnika, a imaju i Zaka Showaltera koji je izvrstan defanzivac na perimetru i može iznenaditi protivničke ballhandlere neočekivanim pritiskom na loptu. S druge strane, u napadu će oslanjati na brojne cutove po čeonoj crti, dodavanja iz posta i strpljivo dodavanje po perimetru u potrazi za otvorenim prostorom. Imaju jako široku klupu prepunu pouzdanih role-playera i mogu se po potrebi prilagoditi protivniku, a mogu i igrati bez straha od faula jer ne gube skoro ništa ako uvedu zamjenu umjesto nekog od startera, osim ako se ne radi o Hayesu.
- Virginia (ACC)
Sezona 2015/16:
AP: 4.
Omjer: 29-8
Konf. omjer: 13-5
Turnir: Elite Eight
Otišli: Malcolm Brogdon, Anthony Gill, Caid Kirven, Austin Nichols, Evan Nolte, Mike Tobey (svi diplomirali)
Došli: Ty Jerome, Kyle Guy, Jay Huff, DeAndre Hunter (regruti)
Pokušavam se sjetiti kako su Cavaliersi izgledali zadnji put kada u sastavu nije bilo Malcolma Brogdona i naprosto me zaboli mozak od napora. Teško je u novijoj NCAA povijesti naći bolji primjer potpune simbioze jednog programa i jednog igrača koji su srasli do te mjere da su skoro postali sinonimi. Predsjednik. Mojsije. Tako su zvali momka koji je bio srce, duša, mozak i noge ove momčadi. Nakon pet godina studiranja (završio je master, a u slobodno vrijeme je bio najbolji obrambeni igrač u naciji, i to nekoliko puta) Malcolmu je došlo vrijeme da ide dalje pa tako sada gradi svoj profesionalni ugled u Jelenima iz Milwaukeeja.
Navijači ove ekipe su postali pomalo razmaženi u ovoj Bennett/Brogdon eri i to će staviti određeni pritisak na Tonyja Bennetta koji ovakvog igrača više nema i ne može nabaviti. Ne samo to, otišao je i Gill koji je bio Robin Brogdonovom Batmanu, pa se lijepo čovjek zapita kako je to, kvragu, UVA rangirana ovako visoko?!
„London calling!“, nekoć je režao Joe Strummer i baš ta rečenica daje odgovor na prethodno pitanje. London Perrantes je jedan od najboljih bekova u državi i sada je nedvojbeno spreman da preuzme uzde ove kočije. (Pokušao sam smisliti neku duhovitu igru riječima oko imena Cavaliersi = Konjanici, ali inspiracije ni za lijeka.) Radi se o vrlo inteligentnom i lukavom igraču koji ima bezbroj ideja u kreaciji napada, a nisu mu strane ni solo akcije kada treba napraviti nešto iz ničega. Konačno, ni 48,8% uspješnosti u šutu za tri nije za baciti. Obrane će se savijati oko njega i treneri će bacati bilježnice u tribine pokušavajući da ga obuzdaju, a on će to koristiti kako bi pronašao otvorenog suigrača.
Oko takvog igrača nije naročito zahtjevno složiti napad pa će Bennett gledati da u svojim kombinacijama traži obrambenu dobit. Ovaj roster je bogat polivalentnim momcima koji su obdareni fantastičnim fizičkim predispozicijama i neće biti problema sa slaganjem funkcionalnih i kompatibilnih petorki. Austin Nichols će biti temelj ove obrane, tu dvojbe nema. Visok je „samo“ 203 centimetra ali je možda i najbolji bloker u državi koji se usto kreće parketom kao klokan i stigne zatvoriti cuttere i sekundarne akcije. Prošlu sezonu, svoju brucošku, je proveo na Memphisu kod Josha Pastnera (učenik Johna Caliparija, i to je sve što treba reći o njegovom poznavanju obrane), a ove se odlučio prebaciti na Virginiju što je, kako kaže, i bila njegova prva želja po izlasku iz srednje škole. Hajde dobro.
Njegovi kompanjoni na bočnim pozicijama će biti Devon Hall i Marial Shayok, koji su pravi obrambeni specijalci, pravi lockdown buldozi dugih ruku i naizgled beskrajne energije. Njih dvojica će barem na tom kraju parketa nositi Brogdonov duh. Ni tu ne treba zanemariti Perrantesa koji je podmukao i uporan defanzivac kojeg se nije lako riješiti ni uzastopnim blokovima.
Jedna stvar koju nikako ne mogu dokučiti je kako će Bennett raspodijeliti minute. Roster je dubok, ali je i jako čudnovat. Puno je tu „starih“ i dokazanih majstora koji zaslužuju igrati, ali onda bacim pogled na njihove regrute i prisjetim se kako su vraški dobar posao napravili ljetos. Guy, Huff, Hunter i Jerome zajedno čine klasu koja je tek milimetrima iza onoga što su napravili recimo Arizona ili UCLA. Nadodajte tu i Mamadija Diakitea koji je „skinuo crvenu majicu“ i igrat će svoju prvu sezonu. Bit će ovo jako, jako opasna momčad kojoj, po svoj prilici, ne gine (barem) Elite Eight.
- Kansas (Big 12)
Sezona 2015/16:
AP: 1.
Omjer: 33-5
Konf. omjer: 15-3
Turnir: Elite Eight
Otišli: Jamari Taylor, Hunter Mickelson, Evan Manning, Perry Ellis (diplomirali), Wayne Selden, Cheick Diallo (draft)
Došli: Evan Maxwell, Malik Newman (transferi), Josh Jackson, Udoka Azubuike, Mitch Lightfoot (regruti)
„Ove godine će biti drugačije!“, ponovo se kunu navijači Jayhawksa koji već tko zna koju godinu zaredom tvrde da će njihovi ljubimci baš ovaj put dospjeti na Final Four. Taj refren pjevaju zapravo od 1996. kada su se ustoličili kao neprikosnoveni vladari novoosnovane Big 12 konferencije. Osvojili su 16 (od mogućih 21) naslova prvaka regularne sezone, a na državni Final Four su se plasirali svega četiri puta, gdje su, pak, kao pobjednici izašli samo jednom. To je bilo 2008. kada su zahvaljujući Mariju Chalmersu (Mario’s Miracle!) svladali Memphis Tigerse Johna Caliparija i Derricka Rosea.
Hoće li, doista, ove godine biti drugačije? Bill Self je izgubio dva važna igrača u Ellisu i Seldenu, ali nekako mislim da je to umjesto gubitka bolje shvatiti kao priliku za neke druge igrače da dobiju malo više prostora. Naravno da mislim na Franka Masona koji će svoju tradicionalno visoku minutažu napokon moći potkrijepiti poenima. Iako je plej u duši, Frankie Boy zna kako se postižu poeni što su i dosad mogli primijetiti oni koji su pomnije pratili njegovu igru. Sada će biti prva napadačka opcija i moći će si dati oduška. Njegov running mate je sjajni šuter s ledom u venama (i arterijama!), Devonte Graham. Idealno će se uklopiti uz organizatora Masonovog profila i bit će uvijek spreman odazvati se kada Self pozove njegov broj u neizvjesnim završnicama.
No dobro, dosta više o „starim prdonjama“ koje svi znamo. Pravi razlog zbog kojeg će ova ekipa biti must-see televizija, kako to kažu pretenciozni Ameri, je Jackson, momak kojeg NBA skauti prate vjerojatno i kad pođe u WC. Josh je zbilja jedan bombastičan igrač, ubojitog prvog koraka i atleticizma koje besramno koristi kako bi došao do obruča. Ono što ga izdvaja među vršnjacima, i općenito one-and-done igračima, je nevjerojatna strast i energija s kojom ulazi u svaku utakmicu. Sjetite se koliko smo lani kudili Bena Simmonsa koji je katkad na parketu izgledao kao da razmišlja što će spremiti za večeru. To s Jacksonom neće biti problem, dapače, upravo njegov pristup igri je glavni razlog zbog kojeg mu se pridaje tolika pažnja. Način na koji ganja skokove i igra obranu je nešto što svi treneri cijene. A nije da mu fali i tehnike – vrlo je vješt s loptom i nesebično će naći otvorenog suigrača kada se probija kroz obranu. U biti, zaboravite što sam rekao za Masona, ne bih se čudio da upravo Jackson bude prava udarna igla ove momčadi.
Sada želim istaknuti neke slabosti koje ova, inače jako moćna, momčad ima. Zabrinjavajuće je vidjeti da Kansas već treću godinu zaredom nije u stanju riješiti pitanje startnog centra. Program koji se ponosio zvijezdama poput Joela Embiida, Jeffa Witheyja i Colea Aldricha (govorim o koledž zvijezdama) je sada primoran koristiti izvjesnog Landena Lucasa kao oslonac u reketu. Lucas je solidan igrač ali su njegovi dometi skromni i jednostavno nema tu paletu vještina da pruža ono što je potrebno na obje strane parketa. Ovo će biti posebno naglašeno odlaskom „starca“ Perryja Ellisa, Lucasovog dojučerašnjeg frontcourt partnera, koji je bio fokus svakog napada Jayhawksa. Self će morati tražiti kompenzaciju od potencijalnog breakout igrača druge godine, Carltona Bragga, koji je bio izvrstan u srednjoj školi ali je u prvoj sezoni u Lawrenceu bio prilično tih. Ozbiljne minute će dobiti i novajlija Azubuike, neiskustvu usprkos, iz prostog razloga što je njegovih 210 centimetara teško zanemariti.
Nitko od ostalih Big 12 programa nije napravio značajan iskorak (osim Baylora, bojte se Baylora!) što znači da Kansas neće imati puno ozbiljnih prepreka u vlastitoj konferenciji, ali to je sasvim nevažno. Uspjeh ove momčadi se važe u ožujku i još jedan rani izlet (u njihovom slučaju, rano je sve prije Final Foura) bi baš mogao slomiti srca milijunima njihovih navijača. Je li ove godine drugačije?
- Indiana (Big 10)
Sezona 2015/16:
AP: 14.
Omjer: 27-8
Konf. omjer: 15-3
Turnir: Sweet Sixteen
Otišli: Yogi Ferrell, Max Bielfeldt, Nick Zeisloft, Ryan Burton, Jackson Tharp (diplomirali), Harrison Niego (transfer), Troy Williams (draft)
Došli: Grant Gelon, Curtis Jones, De’Ron Davis, Devonte Green, Freddie McSwain (regruti)
Na Indiani će mnoge navodno jače ekipe posrnuti, pogotovo u mitskom, nedodirljivom, neokaljanom Assembly Hallu. Pazite sad brojke: Hoosiersi su u svojoj povijesti izgubili 102 domaće utakmice… u 116 (stotinu i šesnaest) odigranih sezona. To je snaga koja dobro dođe kad se natječete u izjednačenoj i konkurentnoj ligi kakva je uvijek Big Ten. Međutim, koliko mogu ovi dečki na proljeće, daleko od svog dobro poznatog parketa?
Sve su prilike da će i tamo napraviti priličan metež. Izuzetno talentirana i čvrsta unutarnja linija čini kičmu ove momčadi i odatle će se rađati najveće opasnosti za protivnike. Prvo centarsko ime, a ujedno i najbolji igrač Indiane, je Thomas Bryant, čija kombinacija energičnosti i vještine predstavlja moćan propeler napadu Toma Creana. Prošle sezone je predvodio konferenciju u postotku šuta iz igre, sakupljajući svoje poene nakon juriša na obruč, ali i mekanim horozima i skok-šutevima s kratkih udaljenosti. Mogao je komotno sebi naći nišu u NBA-u, ali je, kako kaže, htio još jednom okušati sreću na Turniru. Tako je ljeto proveo radeći na šutu izvana i pozicioniranju prilikom skoka. Ove godine će Bryant biti lijepo zaokružen igrač koji bez problema može biti fokus jednog učinkovitog napada.
Ali ključ uspjeha Hoosiersa će biti obrana, i to samo ako ih Crean uspije natjerati da rade rudarski posao u toj polovici igre. Resursi su tu: OG Anunoby je vraški moćan igrač iz fizičke perspektive, podjednako dobar u čuvanju reketa i perimetra. Prošle godine je igrao jako malo – oko 14 minuta u prosjeku – ali je skupio iznenađujuće puno blokada i ukradenih lopti. Plus, i on ima određeni stretch potencijal. Za patroliranje po distanci će biti zaduženi Josh Newkirk i Colin Hartman, obojica sa svojim upitnicima. Newkirku je ovo prva sezona s Indianom, a Hartmana često muče nezgodne ozljedice.
Ono gdje će morati biti kreativni je kreacija – nema više Ferrella, najboljeg asistenta u povijesti sveučilišta, a iz ove skupine bekova nitko se ne izdvaja kao adekvatan organizator igre. James Blackmon i Robert Johnson su više dvojke i šuteri, pa vjerujem da će prevođenje lopte ipak spasti na Newkirka. Morat će Hoosiersi raditi gomilu kretanja bez lopte i davati mnogo minuta širokim formacijama, jer se teško može drugačije živjeti bez dobrog playmakera.
Kao što rekoh, Big Ten je poprilično ujednačen pa tako i Indiana ima svoju šansu. Ovo je jedna od onih konferencija čiji je naslov prestižan pa nijedna ekipa neće odustati od njega sve dok ne bude primorana. Pokazali su da mogu igrati i sa Spartansima i s Badgersima ako nametnu svoju volju. March Madness je druga priča, ali barem ponavljanje prošlogodišnjeg učinka je sasvim realan cilj.