Nisam mogao izabrati bolji trenutak za priču o pravim kandidatima za naslov. Ušli smo u novu kalendarsku godinu i to u koledž košarci znači da je vrijeme za konferencijski dio rasporeda koji je uvijek litmus test za snagu svih momčadi. Tu pravo lice pokažu svi i tu, na kraju krajeva, i zasluže svoju eventualnu pozivnicu za Veliki ples. Nema više eksperimentiranja s postavama niti odlazaka na megdan momčadima o kojima znate samo koju boju dresova imaju. Sada je vrijeme za sudare sveučilišta koja se poznaju i mrze, gdje su ulozi malo veći od dodavanja jedne pobjede na konto.
Kvaliteta košarke je, općenito, dosad bila na izuzetno visokoj razini, a odsad bi trebalo biti samo bolje. Kad se samo sjetim da se prije nekoliko godina pričalo o neminovnoj smrti koledž košarke kao gledljivog sporta…
Elem, ova epizoda je trebala biti finale epskog spektakla popularno nazvanog „Tojagina lupetanja o NCAA košarci“, ali sam odlučio prevariti sistem i razdvojiti kolumnu na dijelove maštovitih naziva „A“ i „B“. Ako može J.K. Rowling, zašto ne bih i ja?
Šalu na stranu, ovo su ipak programi koji sačinjavaju samu kremu NCAA-ja i osjetio sam potrebu o njima ispričati malo više nego o prethodnima, a i napraviti svojevrsnu fizičku podjelu između pravih izazivača i onih koji su za pola koraka iza.
Prošlo je dosta vremena od zadnje kolumne, pa si slobodno osvježite pamćenje na moja ranija lupetanja. Usput bacite pogled i na rezultate i tablice (i makar sažetke poneke utakmice) pa provjerite koliko se mojih proročanstava ispunilo.
Prvi dio: 25-21
Drugi dio: 20-16
Treći dio: 15-11
Četvrti dio: 10-6
- North Carolina (ACC)
Sezona 2015/16:
AP: 2.
Omjer: 33-7
Konf. omjer: 14-4
Turnir: finale
Otišli: Marcus Paige, Brice Johnson, Justin Coleman, Toby Egbuna, Joel James, Spenser Dalton (diplomirali)
Došli: Tony Bradley, Brandon Robinson, Seventh Woods, Shea Rush
Nakon što im je lani Kris Jenkins oteo vruć naslov prvaka iz ruku, Tar Heelsi u novu sezonu ulaze željni osvete, ali i bitno oslabljeni. Tako barem izgleda na prvu.
Dva najvažnija igrača, Paige i Johnson, su otišli u NBA i to uvijek predstavlja velik udarac svakom sveučilištu, pa tako i slavnom UNC-u. Međutim, ako malo bolje promotrimo ovaj roster, vidjet ćemo da je na njemu ostalo mnogo igrača koji su prošle godine imali važne uloge. Paige i Johnson jesu bili alfa i omega ove momčadi, ali mislite li da bi Tar Heelsi uopće došli u situaciju da imaju vodstvo u finalu nekoliko desetinki prije kraja utakmice da njih dvojica nisu imali vrhunsku podršku? Ne samo to, kada se pogleda učinak ekipa kroz cijeli Turnir, jasno je da je North Carolina (uz Villanovu) bila najdominantnija sila u cijelom natjecanju. Zabijali su daleko najviše koševa i redovno prašili protivnike s po dvadeset poena razlike.
Takvo nešto ne možete postići sa samo dva igrača. Stoga je zlata vrijedna činjenica što se Roy Williams ne oslanja toliko na one-and-done igrače kao što to rade, na primjer, Mike Krzyzewski ili John Calipari. Među svojim igračima ima mnogo iskusnih i kvalitetnih igrača koji znaju igrati velike utakmice i, što je presudno, znaju igrati skupa. Williamsov plan igre je oduvijek bio niz varijacija na istu temu: snaga i trka. Agresivna obrana i što više tranzicije kako bi se maksimizirali fizički talenti njegovih igrača. Međutim, kada igrate agresivno i stalno u petoj brzini, morate znati da se možete osloniti na suigrače da će vas ispratiti u kontru ili vam čuvati leđa u obrani. Zato je snaga ove momčadi u uigranosti i međusobnom poznavanju.
Pominjanje one-and-done fenomena mi je dalo dobar šlagvort da započnem priču o Justinu Jacksonu. Sada već junior, prije dvije sezone je regrutiran u ovaj program kao jedan od najboljih srednjoškolaca u državi i zaista se očekivalo da će biti lutrijski NBA talent. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, Jackson se nikako nije uspijevao nametnuti ili, bolje rečeno, snaći. Šut ga nije slušao i nije mogao s lakoćom rješavati jedan na jedan situacije kao u srednjoj školi. Povremeno je čak i gubio mjesto u Williamsovoj rotaciji.
Talent je i dalje tu, samo ga Justin mora naučiti bolje upotrebljavati. Kada je u najboljem izdanju, onda zbilja izgleda nezaustavljivo. NCAA obrane se ne mogu nositi s takvom kombinacijom eksplozivnosti i agilnosti, pogotovo kada se radi o momku koji je i tehnički potkovan. Vidi se da ove godine igra s određenom dozom inata i to će mu dobro doći u naumu da se popne na ljestvicama za draft 2017. Treća sreća, valjda.
Dobro će doći i ekipi Tar Heelsa koja je izgubila mnogo kreacije odlaskom Paigea. Williams je lani eksperimentirao s prebacivanjem Joela Berryja na poziciju organizatora igre i to je izgledalo dosta dobro, što je odlična vijest jer je Berry ove godine full-time jedinica. On je kapetan i najbolji igrač ekipe koji pokazuje nevjerojatnu dozu veteranske zrelosti i sposobnosti da kontrolira ritam utakmice. Vrlo rijetko gubi loptu (prošle godine je imao omjer asistencija i izgubljenih od 2,4) što je suludo u vratolomnom tempu kojim njegova momčad igra. Pored toga je i izvrstan šuter (38,2% za tricu) i solidan defanzivac na loptu.
Promoviranje Berryja u glavnog aktera će otvoriti prostor za druge igrače iz vanjske linije, a takvih im ne fali. Tu je iskusni Nate Britt koji je Berryjeva rezerva na jedinici, ali može igrati zajedno s njim tako da preuzme organizacijske odgovornosti a pusti Joela da bude više strijelac, što mu nije strano. Treći u hijerarhiji backcourta, iako vjerojatno starter, je brucoš Seventh Woods, superiorni atleta koji se pokazao kao odličan obrambeni igrač na pozicijama jedan i dva. Posjeduje fantastičnu lateralnu brzinu i agilnost, a i velik raspon ruku kojima uspješno „davi“ protivnike.
Svog novog Bricea Johnsona Williams će tražiti u Bradleyju. Tony nije toliko eksplozivan i skakački moćan, ali je znalac u niskom postu, a istovremeno dovoljno brz da trči kontre s bekovima. Kako nema namjeru da izlazi na predstojeći draft, treneru se ne žuri da mu daje velike minute i razvija ga pa će se tako moći osloniti na veterane Isaiahu Hicksa i Kennedyja Meeksa. Hicks je dosad bio samo rezerva Johnsonu, ali je vrijeme da postane glavni obrambeni oslonac momčadi. Williams voli oduzeti reket protivnicima i tjerati ih da šutiraju s poludistance, i to je područje u kojem će se Hicks morati iskazati. Svakako da ima kvalitete da bude pravi sidraš, ali mora se naučiti kontrolirati i praviti manje prekršaja.
Mora on jer od Meeksa ne možete očekivati puno u obrani. Protivnici ga iskorištavaju u pick-and-rollu kad god stignu jer nema pokretljivost da isprati bekove, a ni skočnost da zasmeta visokim igračima prilikom šutiranja. Ipak, ima i on svoje kvalitete, a to je prije svega njegova tehnika. U igri leđima košu je sjajan, kao i u šutu s poludistance, ali je iznenađujuće dobar i u napadačkom skoku. To su sve korisne stvari koje trener želi imati na parketu, stoga je vitalno da se Hicks definira kao obrambena petica kako bi čuvao leđa napadački orijentiranom Meeksu. Postoji mogućnost da Williams povremeno posegne i za stretch postavama, stavljajući, na primjer, Thea Pinsona ili Lukea Mayea na četvorku. Pinson je više krilo, ali je dovoljno žilav da se nosi s krilnim centrima, dok je Maye klasični visoki šuter kakve rijetko viđamo na North Carolini.
Nije ovo ekipa za ponoviti lanjski uspjeh, to je gotovo sigurno, ali ne zato što su ove godine slabiji. Solidno su oni nadomjestili svoje gubitke i presložili momčad kako bi bili što kompetitivniji. Radi se jednostavno o tome da je konkurencija ove godine neizmjerno jača nego prošle, a za dokaz ne trebaju gledati dalje od svog mrskog Tobacco Road rivala, Dukea.
- Oregon (Pac-12)
Sezona 2015/16:
AP: 5.
Omjer: 31-7
Konf. omjer: 14-4
Turnir: Elite Eight
Otišli: Elgin Cook, Max Heller, Dwayne Benjamin (diplomirali), Kendall Small (transfer)
Došli: Kavell Bigby-Williams, Paul White (transferi), Keith Smith, Payton Pritchard, Michael Cage (regruti)
Kada je prošle godine izašao ždrijeb za March Madness i kada sam vidio da Oregon ima mjesto prvog nositelja Zapadne regije, ostao sam zaprepašten. „Otkud njih ovako visoko?“, pomislio sam, ali sam ubrzo bio prosvijetljen.
Ducksi su lani prošli kroz Pac-12 k’o Atila kroz istočnu Europu i najavili svoje preuzimanje štafete najbolje ekipe na zapadnoj obali SAD-a. Zapravo, nije to bila najava koliko prvi vidljivi rezultat nečega što Dana Altman gradi već godinama. Amerikancima su ove pacifičke konferencije već neko vrijeme na samim marginama svijesti, a najveći razlog tomu je velika vremenska razlika. Padom dinastije Bruinsa, težište koledž košarke se suptilno sve više pomjeralo prema istoku pa su tako danas najpopularnije utakmice ACC i Big East konferencija.
Naravno da je tome kumovao i nedostatak elitnog talenta na zapadnom dijelu države, a i nemogućnost tamošnjih programa da naprave nešto značajno na nacionalnoj pozornici[1]. Jednostavno, više nije bilo ničega što bi gledatelje privuklo da čekaju te kasne termine utakmica. Stoga je bilo lako ne zamijetiti rađanje punokrvnog izazivača u gradiću Eugene u Oregonu. Međutim, Patke više neće moći letjeti ispod radara, ne nakon što su proljetos izdominirali Blue Devilse u Sweet Sixteenu.
U sportu kojim se mahom bave „jednokratni“ igrači i „jednokratne“ momčadi, iskustvo je jaka valuta. Slično sam pričao i o Williamsovim Tar Heelsima, ali je to još izraženije kod Altmanove družine. Gubitak igrača je bio minimalan, a činjenica da su njihove najveće zvijezde odlučile ignorirati draft kako bi ostali još jednu godinu na sveučilištu dovoljno govori o atmosferi na kampusu. Imaju taj luksuz da odmah krenu jako u sezonu, bez uigravanja, isprobavanja i rizičnog eksperimentiranja, što će im u startu donijeti zalihe koje traju cijelu sezonu.
Naravno da te zalihe ne znače ništa u turnirskom načinu igranja gdje se dugoročne strategije bacaju u vjetar. Zato ću opet napomenuti da su Ducksi, u sastavu koji je skoro potpuno jednak sadašnjem, s 14 poena razlike poslali kući Duke koji je, istina, bio neuobičajeno siromašan talentom, ali koji je uvijek sve osim laganog takmaca, posebno u važnim utakmicama. Hoću reći, ima u ovim momcima jedna lijepa crta košarkaške hladnokrvnosti i, rekao bih, odrješitosti koja je obavezna planinarska oprema za put na vrh zvan Final Four.
Zbilja fascinira njihova popunjenost i stabilnost na svim pozicijama i u svim aspektima igre. U napadu imaju opcija koliko hoćeš, bilo da žele stvarati kroz pick and roll ili iz sredine prema vani – kroz post-upe ili hi-lo akciju – za sve su opremljeni. Na poziciji glavnog proizvođača, tj. point guarda, postoji situacija koju bi neki nazvali dilemom, a drugi, pak, bogatstvom.
Lani su u predsezoni doveli Dylana Ennisa s Villanove kako bi zakrpili tu, tada najproblematičniju, poziciju. Ennis je izvrstan igrač, ali teško da se u Wildcatsima mogao izboriti za minute pored Jenkinsa, Phila Bootha i Ryana Arcidiacona. Prelaskom u Duckse je očekivao prominentnu rolu u Altmanovoj startnoj petorci, ali se, nesretnik, povrijedio nakon samo dvije utakmice. Tada je njegovo mjesto zauzeo Casey Benson koji je učinio sve kako bi svoj status prvotimca održao i nakon Ennisovog povratka. Predvodio je čitavu NCAA u omjeru asistencija i izgubljenih lopti (frapantnih 4,88 naprema 1) i etablirao se kao odličan suigrač. Da bi gužva bila veća, Altman je regrutirao Pritcharda koji također ima potencijal da otme poziciju startne jedinice u toku sezone.
Osim kvalitetnih razigravača i organizatora, Oregon ima i ljudi koji su dobri u obavljanju posla zvanog ubacivanje lopte u obruč. Na krilnim pozicijama se nalaze Dillon Brooks i Tyler Dorsey koji kombinirano u svakoj utakmici mogu donijeti 35 poena. Brooks je vjerojatno najveća zvijezda ovog sveučilišta, i to ne bez razloga. Posjeduje zavidan napadački talent i samopouzdanje pravog strijelca – zapravo, hajmo reći da je jedan od najboljih poentera na krilnim pozicijama u državi. Vješto se probija kroz sredinu koristeći lucidne promjene smjera i varke tijelom, a kaznit će tricom svakog lakovjernog braniča koji mu ostavi pola metra prostora.
Međutim, zabijanje poena nije sve što Brooks radi u ovoj momčadi. Prošle godine je imao najviše ukupnih asistencija i bio je drugi po broju skokova. To je posljedica velike minutaže i potrošnje, pa ću pretpostaviti (an educated guess, rekli bi Jenkiji) da će to malo opasti ovaj put, ali brojke koje mjere učinkovitost bi trebale, u najmanju ruku, ostati iste.
Dorsey je malo drugačiji tip igrača. Najkomotnije se osjeća iza linije za tri i kada ima vremena da se namjesti. Šutira fantastično (40,6% za tri), ali je također jako dobar driver kada ima prostora i nema potrebe za velikim driblanjem. Kontrola lopte mu nije jača strana, ali to je element za koji će odgovornost preuzeti neki drugi igrači.
Ovaj tercet Brooks-Dorsey-Benson (ili Ennis) izgleda jako dobro i potentno. Puno je tu kreativnosti i talenta, a najefektivniji su kada imaju praznog prostora za napadati. To je Altman skužio (ako sam skužio ja laik, kako ne bi trener s 35 godina iskustva… čitaš li ovo, Scotte Byrone?) pa je prigodno i dizajnirao svoje postave.
U svojim visokim igračima uopće ne traži post majstore, pa čak ni rollere, isključivo ga zanimaju dvije stvari koje se uklapaju u njegovu filozofiju: obrana i šut. Teško je naći igrača koji ima obje kvalitete, ali Altman je dobio jackpot u Chrisu Boucheru koji je u prethodnoj sezoni postao prvi igrač u povijesti Pac-12 s preko stotinu blokada i 35 pogođenih trojki. Upravo on, kao pravi dvosmjerni igrač, je mismatch koji dozvoljava Ducksima da igraju efikasnu i modernu košarku. Bekovi imaju jako mnogo prostora za napadanje sredine, a kada se radi o ovako kvalitetnim bekovima, onda protivničke obrane najčešće, u panici, krenu slati pomoć u vidu visokih igrača, a to je samoubojstvo kada se u Oregonovoj petorci, pored njega igrača s loptom, nalaze još tri igrača koji su dobri šuteri i/ili cutteri. A cutovi iz drugog plana, iza leđa defanzivcima koji započinju rotaciju, je također važna stavka u Altmanovom napadu.
Boucheru su zacementirane velike minute, a izbor njegovog partnera će ovisiti o situaciji. Jordan Bell je dosad bio starter, a uloga mu je da blokira šuteve i zabija svoju kvotu iz posta. Atipičan visoki za Altmanov sustav, gledano iz kuta napada, ali njegova zaštita obruča i blokerski instinkt su ključni jer pružaju vanjskim igračima šansu da igraju agresivniju obranu. Zaista dobro izgleda ovaj roster, a i sama igra Pataka izgleda jako lijepo i tečno. Vidi se da poznaju sustav i da su dobri u tome što rade, a to je uvijek veliki plus.
Ono što predstavlja minus za ovu momčad je skok igra. U stanju su se iznijeti s protivnicima koji nemaju izrazito dobre skakače, ali kad nabasaju na moćne centre, onda uglavnom izgledaju nemoćno nakon što se lopta uputi prema košu. To se prilično konkretno manifestira u njihovim rezultatima: od svojih sedam prošlosezonskih poraza, u njih pet su bili nadskakani.
To su imali na umu prilikom dovođenja mladog Britanca Bigby-Williamsa s nebitnog Gillette Collegea. Momak je nisko krilo (mislim da je ipak combo forward priličniji naziv, ali pozicije su ionako arhaizam) koje u prosjeku bilježi oko 13 skokova. Naravno da će to značajno opasti sada kad igra u major konferenciji, ali bilo kakva pomoć u tom segmentu će Oregonu biti dobrodošla.
Šteta što se zenit ove generacije Ducksa poklopio s pojavljivanjem Lonza Balla, jer bi im u protivnom mirne duše mogli zakapariti Pac-12 naslove. Ovako će se morati potući s uzbudljivom momčadi Bruinsa, ali svejedno mislim da su momci iz Eugenea ipak blagi favoriti te da će na ružni parket Matthew Knight arene donijeti barem jedan, bilo sezonski ili turnirski, konferencijski naslov. Mogu li se plasirati na Final Four ostaje vidjeti, ali daleko od toga da bi to bilo iznenađenje. Štoviše, vrijeme je da ih prestanemo zanemarivati i možda da navijemo budilnike na sitne noćne sate kako bismo uhvatili pokoju njihovu utakmicu.
[1] Ove godine se Pac-12 ponovo vratila pod reflektore zbog potpisa Lonza Balla za Bruinse, ali budući da je on one-and-done prospekt, treba zadržati malo skepse prema održivosti ovog „preporoda“.