Vanjski šut, igra leđima i licem prema košu, potezi ispod koša, osjećaj za asistenciju, fizička snaga, brzina, vještina s loptom, sve je to imao Boogie.
Centri su opet u modi. To nam potvrđuje cjelokupni hype oko Jokića i Embiida u mrtvoj trci za MVP-a ove sezone, ali i megapopularnost srpskog centra nakon osvojenog naslova s Denver Nuggetsima. Jokić i Embiid su u prethodne tri sezone dijelili prva dva mjesta za MVP nagradu (Jokić 2x, Embiid 1x) dok ih je još jedan big man pratio na poziciji trećeg. Riječ je o Giannisu Antetokounmpu koji je prije njih dva puta u nizu osvajao MVP nagradu te jednom naslov NBA lige i titulu MVP-a finala.
Dakle, stvar je jasna, a dolaskom Victora Wembanyame, mladog francuskog centra stvari bi mogle otići i na novu razinu. Mogli bi nakon što su zadnjih 15-ak godina ligom vladali playevi (Curry, Westbrook, Paul, Irving, Lillard, Rondo, Rose, Holiday, Wall, Lowry…) ući u novu zlatnu eru centara kakvu smo imali u 90-im godinama prošlog tisućljeća.
U 90-IMA JE BILO U MODI IGRATI NA ČISTU FIZIČKU SNAGU, DOMINACIJU NA OBA KRAJA PARKETA, A IGRALO SE I ZA POTEZ VIŠKA. MODERNI CENTRI IPAK IMAJU NEKE DRUGE KARAKTERISTIKE
Kakva su to samo vremena bila u rasponu od 1985. do negdje 2000. godine. Kareem, Parish, Shaq, Hakeem, Robinson, Ewing, Mourning, Sabonis pa čak Rađa i Divac. Čista perfekcija košarkaških fundamenata. Tada je bilo u modi ako si petica igrati na čistu fizičku snagu, dominaciju na oba kraja parketa, a igralo se i za potez viška. Moderni centri ipak imaju neke druge karakteristike. Rijetko koji centar će se danas pokazati kao zvijer na oba kraja parketa. Embiid je tu jedini koji je sposoban baš dominirati. Danas se igra centra prvenstveno svodi na širenje reketa jer bez šuta za tri poena si “mrtav” u ovoj ligi. Zatim su svi potkovani osjećajem za asistenciju, a sve je manje igre leđima u postu, praktički ona je izumrla.
“Ima sve poteze, ali korištenje post poteza kao prednost je drugačije. Zašto bi šutirao trice? On je u prednosti svake večeri, a ako sam ja u prednosti, izmorit ću te. Ali trojke? To je prilagođavanje! Kad sam umoran, prilagodim se. Ne prilagođavate se kad pokušavate pobijediti. Ne počinjete igru prilagođavanjem!”
To su bile riječi Olajuwona kada su ga pitali za mišljenje o Embiidu. I zaista, kada bacimo oko na statistiku vidjet ćemo kako je Embiid ove sezone uzeo 1328 šuteva u regularnoj sezoni od kojih 593 otpada na šut u postu, a čak 735 na vanjski šut! Pričamo o možda i najdominatnijem igraču lige trenutno što se fizičke snage i talenta tiče. U doigravanju je pak uzeo 153 šuta od kojih je 73 u postu i 80 van njega.
Njegov stil igre podsjeća više na nekog beka zarobljenog u tijelu centra. Najviše voli iz driblinga licem prema košu preko ruke braniča s distance uzeti šut. Veliki je potrošač lopti i baca na neku verziju Jordana ili Bryanta po stilu igre. Centar je.
Jokić ne šutira u tolikoj mjeri van reketa, koristi dosta igru leđima u niskom postu, ali je također na visokom postotku uzetih šuteva s distance, a kada uzmemo u obzir koliko razigrava i igra s loptom u rukama on je play zarobljen u tijelu centra. Ako je Embiid neka vrsta Jordana, onda je Jokić barem John Stockton.
PRIJE JOKIĆA I EMBIIDA POSTOJAO JE JEDAN CENTAR KOJI JE RADIO SVE TO ŠTO RADE ONI I ZAPRAVO NAM JE NAGOVIJESTIO KAKO BI MODERNA ERA CENTARA MOGLA IZGLEDATI
DeMarcus Cousins, vječiti negativac NBA lige zbog svog drskog i bahatog stava na terenu nikada nije bio miljenik publike, ali stvari koje je on radio na terenu malo je igrača moglo u tom trenu u ligi. Da je bio u zdravijoj franšizi i malo mirnijeg stava uz naravno više sreće s ozljedama mogao je biti tik uz Jokića i Embiida kada se priča o najboljem centru ne samo lige, već i cijele generacije.
Sa samo 22 godine na životnom kalendaru Boogie je imao prvu ozbiljnu NBA sezonu iza sebe. Bila je to njegova četvrta ukupno u ligi, a u prosjeku je imao 22,7 poena, 11,7 skokova, 2,9 asistencije, 1,5 ukradenu, 1,3 blokade uz prosjeke šuta 49/0/72 posto za “samo” 32,4 minute provedene na parketu.
Napokon smo dobili centra kojeg smo toliko dugo čekali. Vanjski šut, igra leđima i licem prema košu, potezi ispod koša, osjećaj za asistenciju, fizička snaga, brzina, vještina s loptom, sve je to imao Boogie.
Problem je bio što je za njegov zapaljivi karakter ulje na vatru bila i užasno disfunkcionalna franšiza Sacramento Kingsa. Nije ga imao tko odgojiti, nije bilo pravog sistema i stvari su nažalost za DeMarcusa, ali i sve fanove košarke bile osuđene na propast. Uredno je ligu predvodio po broju tehničkih faulova u nadolazećim godinama (dvadeseti svih vremena u povijesti lige sa 143 tehnička faula ukupno, jedino su Westbrook i Draymond Green u više odigranih utakmica ispred njega od aktivnih igrača). Godine su prolazile, a on je ostajao isti. Neprilagodljiv, a do zla boga talentiran. Svoju najbolju sezonu je odigrao s 28 godina. Imao je 25,2 poena, 12,9 skokova (rekord karijere), 5,4 asistencije (rekord karijere), 1,6 ukradena (rekord karijere), 1,6 blokada uz 47/35/78 prosjeke šuta. Mogao je zaista sve, a kada je bio uparen s Davisom u Pelicansima liga je trebala dobiti nove Twin towerse. Dva najbolja visoka lige u jednoj ekipi. Nažalost nije bilo tako. Davis je muku mučio s ozljedama, Cousins s karakterom, franšiza s lošim vodstvom i na kraju je to bio propali eksperiment s dva sjajna igrača čije se vještine ne nadopunjavaju.
U periodu od svoje 22. do 28. godine Cousins je u prosjeku imao 25,1 poen, 12,0 skokova, 4,0 asistencije, 1,5 ukradenu, 1,4 blokade uz prosjeke 46/33/75%u postotka šuta te devet triple-double učinaka. Za to vrijeme biti centar u ekipi koja ostvaruje ispod 50% pobjeda i imati četiri asistencije u prosjeku je bila odlična statistika, a i centar koji je u tom periodu šutirao 33% za tri poena je bio itekako na cijeni jer su visoki igrači tek počeli razbijati taj trend igre samo u postu.
Za usporedbu smo uzeli period od 22. do 26. godine između dva najbolja igrača lige Jokića i Embiida te DeMarcusa Cousinsa.
Uzmite u obzir i inflaciju brojki u zadnje dvije-tri sezone u ligi, Cousinsa koji je tek ulazio u svoj prime i nikad veći fokus na napad koji liga uporno stavlja. Pretpostavljamo da bi i Cousins s godinama barem malo sazrio u glavi, a onda bi te brojke bile još bolje i apsurdnije.
Riječima legendarnog komentatora Sacramento Kingsa Granta Napeara: “If you don’t like that, you don’t like NBA basketball!”
OZLJEDA JE UNIŠTILA JOŠ JEDNU POTENCIJALNO VELIKU KARIJERU
Često se Cousinsu spočitavaju njegovi neuspjesi u doigravanju, odnosno nesposobnost da dogura svoju ekipu do doigravanja, ali nitko ne spominje da Joel Embiid koliko god dominantan igrač bio nikada nije prošao drugu rundu doigravanja, a imao je uz sebe Butlera, Simmonsa, Hardena, Harrisa, Howarda, Maxeya kao i trenera sa šampionskim pedigreom u vidu Doca Riversa. Cousins ni izbliza nije imao takvu ekipu oko sebe.
Što bi bilo kad bi bilo, nikad nećemo znati. Nažalost još jedna potencijalno velika karijera uništena je ozljedama, baš kao i one Granta Hilla ili D-Rosea. Pokušao je uzeti “jeftin” prsten s Warriorsima u na papiru jednoj od najjačih petorki koje je liga ikad vidjela (Steph, Klay, KD, Green, Cousins), ali nije išlo. Zadesile su ga dvije najteže ozljede koje nekog sportaša mogu snaći – potrgani prednji križni ligamenti i Ahilova peta. Nemoguće je vratiti se nakon toga ne samo fizički već i psihički na staru razinu.
Stavimo u kontekst to da je zadnje NBA minute odradio prošle sezone u Denver Nuggetsima gdje je bio zamjena upravo Nikoli Jokiću s kojim ga uspoređujemo. U 31 utakmici igrao je 13,9 minuta za mršavih 8,9 poena u prosjeku. Istom tom Jokiću kojeg vodi 5-4 u međusobnim susretima u karijeri i protiv kojeg dominira u gotovo svakoj statističkoj kategoriji (26,3 > 14,9 poena, 9,0 > 8,8 skokova, 4,3 < 4,7 asistencija, 2,0 > 0,4 blokade).
Ipak olimpijsko i svjetsko zlato, četiri All-Star nastupa i 20 utakmicu u doigravanju ostaje puno premalo za ovakvu igračinu…